Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1175/07 (M. R.)
Odluka donesena 13. 05. 2009.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Zakonitost u kontekstu člana 8. EK
- Povrat stana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
- Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima · čl. 3
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Zakon o izmjenama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
Predmeti (1)
AP-1175/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
13. 05. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, te sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 13. maja 2009. godine, u predmetu broj AP 1175/07, rješavajući apelaciju Milana Radovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05 i 64/08), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Milana Radovića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj U-
1851/05 od 1. decembra 2006. godine, Rješenja Ministarstva stambenih poslova Kantona Sarajevo broj 27/02-23-10259/05 od 4. jula 2005. godine i Rješenja Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo broj 23/6-372-966/98 od 18. aprila 2005. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Milan Radović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Amir Šapčanin, advokat iz Sarajeva, podnio je 20. aprila 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj U-1851/05 od 1. decembra 2006. godine, Rješenja Ministarstva stambenih poslova Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 27/02-23-10259/05 od 4. jula 2005. godine i Rješenja Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Uprava) broj 23/6-372-966/98 od 18. aprila 2005. godine.
2. Ministarstvo je Rješenjem broj 27/02-23-1614/04 od 2. juna 2004. godine poništilo Rješenje Uprave broj 23/6-372-966/98 od 2. marta 2004. godine i predmet vratilo prvostepenom organu na ponovni postupak zbog nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Rješenjem Uprave broj 23/6-
372-966/98 od 18. aprila 2005. godine, koje je doneseno u ponovnom postupku, odbijen je kao neosnovan apelantov zahtjev za vraćanje stana u posjed u ulici Grbavička broj 8A/06. Uprava je u toku postupka utvrdila da je apelant bio nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu koji je na raspolaganju Federalnog ministarstva odbrane, te da mu je Naredbom načelnika Personalne uprave GV Jugoslavije broj 2-164 od 7. augusta 1992. godine, (objavljena u Službenom glasniku vojske Jugoslavije, «Službeni vojni list» broj 20/92 od 1. oktobra 1992. godine) prestala aktivna vojna služba u činu zastavnika I klase tehničke službe KOV. Nadalje, Uprava je navela da je Rješenjem Zavoda za socijalno osiguranje vojnih osiguranika, Odsjek za prvostepeni postupak Beograd, PSP broj 99501 UP-1 4004/92 od 1. oktobra 1992. godine apelantu priznato pravo na prijevremenu starosnu penziju, te da je apelant razriješen aktivne vojne službe 30. septembra 1992. godine. Uprava je, također, navela da se u spisu predmeta nalazi konačna i obavezujuća Odluka Komisije za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica (u daljnjem tekstu: Komisija) broj R-303-567-1/1-90-071 od 5. decembra 2000. godine. Tom odlukom je odbijen apelantov zahtjev za potvrđivanje stanarskog prava na predmetnom stanu.
3. Nadalje, Uprava je navela da ni Uvjerenje Ministarstva odbrane Republike Srpske, Odsjek Novo Sarajevo, broj 7-14-3-4/96 od 28. februara 1996. godine, u kojem se navodi da je apelant od 4. aprila 1992. godine do 31. januara 1996. godine proveo u pozadinskim organima, a povremeno odlazio i na izvršavanje borbenog zadatka, kao ni Uvjerenje Policijske stanice Istočno Sarajevo broj 13-3/05-207-2-13 od 28. januara 2004. godine kojim se potvrđuje da je apelant 23. decembra 1996. imao prijavljeno prebivalište na adresi Kasindol do broja 51C, nisu utjecali na drugačije rješenje ove upravne stvari. Naime, Uprava je navela da je apelantova supruga u zapisniku ovog organa, a povodom zahtjeva za vraćanje u posjed predmetnog stana 28. septembra 1998. godine, izjavila da je predmetni stan napustila 1992. godine zajedno sa kćerkom, a da je apelant u navedenom periodu bio u kasarni Jusuf Džonlić kao AVL - tehnička služba bivše JNA, te da je nakon izlaska iz sarajevske kasarne u Lukavici, otišao u Beograd u SSNO i penzionirao se. Prema utvrđenom činjeničnom stanju, a na osnovu izvedenih dokaza, Uprava je zaključila da se apelant ne može smatrati izbjeglicom, niti ima pravo na povrat stana u Federaciji Bosne i Hercegovine prema odredbama člana 3.a) Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima («Službene novine FBiH» br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99, 56/01, 15/02, 24/03 i 29/03; u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene), jer je ostao u oružanim snagama Vojske Jugoslavije nakon 19. maja 1992. godine, a nije mu odobren boravak u statusu izbjeglice ili drugi vid zaštite koji odgovara tom statusu u nekoj od zemalja izvan bivše SFRJ prije 14. decembra 1995. godine.
4. Rješenjem Ministarstva broj 27/02-23-10259/05 od 4. jula 2005. godine odbijena je apelantova žalba izjavljena protiv prvostepenog rješenja. Ministarstvo je navelo da je prvostepeni organ, prema utvrđenom činjeničnom stanju koje je argumentirano dokazima u spisu, pravilno odlučio da se apelant ne može smatrati izbjeglicom niti ima pravo na povrat stana u Federaciji Bosne i Hercegovine prema članu 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene («Službene novine FBiH» broj 29/03). Ministarstvo je dalje navelo da je nesporno da je apelant ostao u oružanim snagama Vojske Jugoslavije nakon 19. maja 1992. godine, te da mu nije odobren boravak u statusu izbjeglice ili drugi vid zaštite koji odgovara tom statusu u nekoj od zemalja izvan bivše SFRJ prije 14. decembra 1995. godine. Nadalje, Ministarstvo je navelo da je prvostepeni organ donio odluku na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja i primjenom odredbe člana 3.a) Zakona o prestanku primjene, a koji je prema Odluci Ustavnog suda broj U 83/03 od 22. septembra 2004. godine u skladu sa Ustavom Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/04) .
5. Presudom Kantonalnog suda broj U-1851/05 od 1. decembra 2006. godine odbijena je apelantova tužba podnesena protiv navedenog rješenja Ministarstva. Kantonalni sud je naveo da su organi uprave pravilno zaključili da se apelant ne može smatrati izbjeglicom u smislu člana 3.a) Zakona o prestanku primjene, te da nema pravo na povrat predmetnog stana jer je nakon 19. maja 1992. godine ostao u oružanim snagama Vojske Jugoslavije u činu zastavnika I klase, a nije mu odobren boravak u statusu izbjeglice ili drugi vid zaštite koji odgovara tom statusu u nekoj od zemalja izvan bivše SFRJ prije 14. decembra 1995. godine. Kantonalni sud je ocijenio neosnovanim i navode apelantove tužbe da je u skladu sa Zakonom o stambenom osiguranju u JNA («Službeni list SFRJ» broj 84/90) sa bivšim Saveznim sekretarijatom za narodnu odbranu zaključio ugovor o otkupu predmetnog stana, jer su upravni organi utvrdili da apelant nije dostavio dokaze o uplaćenim ratama po ugovoru o otkupu stana, a što apelant nije osporio u žalbenim navodima pred drugostepenim organom ni u tužbi podnesenoj tom sudu.
6. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama povrijeđena ustavna prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Također, apelant navodi da je osporenim odlukama diskriminiran u ostvarivanju prava na povrat u svoj dom protivno odredbi člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine u vezi sa članom II/5. Ustava Bosne i Hercegovine, te da mu je povrijeđeno i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelant ističe da se povreda navedenih prava ogleda u nepotpuno i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. U apelaciji navodi hronologiju događaja vezanu za dodjelu predmetnog stana na korištenje, kao i postupak povrata spornog stana koji se vodio pred upravnim organima i redovnim sudom. Apelant ističe da je prvostepeni organ Rješenjem broj 2306-372-966/98 od 2. marta 2004. godine, koje je poništeno Rješenjem drugostepenog organa broj 27/02-23-1614/04 od 2. juna 2004. godine, potpuno i pravilno ocijenio dokaz o njegovom prebivalištu u spornom periodu i zaključio da nije lice koje je nakon 19. maja 1992. godine ostalo u oružanim snagama izvan teritorije Bosne i Hercegovine. Apelant smatra da se na njegovu imovinu nisu mogle primijeniti odredbe člana 3.a) Zakona o prestanku primjene, jer je u skladu sa Zakonom o stambenom osiguranju u JNA sa državom SFRJ-SSNO 23. marta 1992. godine zaključio ugovor o kupoprodaji - otkupu stana na kojem je postojalo stanarsko pravo zbog čega nije bilo osnova za primjenu člana 3.a) citiranog zakona.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju, prima facie, dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05od 18. maja 2005. godine). Apelacija je neosnovana i ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.
9. Vezano za apelantove navode o tome da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da je apelant do 1992. godine predmetni stan koristio u svojstvu nosioca stanarskog prava, pa se predmetni stan može smatrati apelantovim «domom» u smislu člana 8. stav 1. Evropske konvencije, a da osporene odluke nesumnjivo predstavljaju miješanje u apelantovo pravo na mirno uživanje doma. Stoga, Ustavni sud treba odgovoriti na pitanje da li je miješanje bilo «zakonito», te da li je bilo «neophodno u demokratskom društvu», kako to zahtijeva član 8. Evropske konvencije.
10. Što se tiče pitanja «zakonitosti» miješanja i «neophodnosti u demokratskom društvu», Ustavni sud ukazuje da je isto činjenično i pravno pitanje već ranije analizirao u svojoj praksi, pa je u predmetu broj AP 2531/05 od 12. aprila 2006. godine (odluka objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 68/06) zaključio da je ovakvo miješanje u pravo na mirno uživanje doma u skladu sa zakonom i da slijedi legitiman cilj. Dalje, u istoj odluci Ustavni sud je ukazao da je Odlukom Ustavnog suda broj U 83/03 od 22. septembra 2004. godine (objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 60/04) zaključio da član 3.a) Zakona o prestanku primjene, na način kako je izmijenjen («Službene novine Federacije BiH» broj 29/03), uspostavlja pravičnu ravnotežu između prava nosioca stanarskog prava i javnog interesa. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud je zaključio da su apelantovi navodi o kršenju prava iz člana II/3.f Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije neosnovani, a da nije potrebno posebno razmatrati navode o kršenju prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Budući da se obrazloženje navedeno u Odluci Ustavnog suda broj AP 2531/05 u cijelosti može primijeniti i u konkretnom slučaju, Ustavni sud se, umjesto posebnog obrazloženja, poziva na obrazloženje navedene odluke.
11. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da apelant nema «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz čl. II/3.f) i II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 8. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju koja bi trebalo meritorno ispitati, te da su, stoga, ovi apelantovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Apelant se, također, žali i na povredu prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa članom 8. Evropske konvencije. Također, smatra da mu je povrijeđeno pravo na povrat izbjeglih i raseljenih lica iz člana II/5. Ustava Bosne i Hercegovine. Međutim, apelant, osim paušalnog pozivanja na povrede navedenih prava, ne daje nikakve konkretne navode niti dokaze koji bi na bilo koji način ukazivali na postojanje istih ili sličnih slučajeva koji su riješeni ili rješavani na drugačiji način, nego što je to učinjeno u njegovom slučaju a da za to nije postojalo razumno ili objektivno opravdanje. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da apelant nije pružio, prima facie, dokaze o tome da je povreda prava na nediskriminaciju i prava iz člana II/5. Ustava Bosne i Hercegovine moguća. Zbog toga su i ovi apelantovi navodi, također, očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Što se tiče apelantovih navoda o tome da mu je na ovaj način povrijeđeno i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje na to da ova odredba ima supsidijarni karakter i da se primjenjuje samo u vezi sa drugim pravom zaštićenim Evropskom konvencijom. Apelant nije naveo u odnosu na koje pravo mu je navodno uskraćeno pravo na djelotvoran pravni lijek, pa se samo može zaključiti da se ovi navodi odnose na pravo na dom i imovinu. Ustavni sud primjećuje da je u konkretnom slučaju apelant imao i koristio mogućnost izjavljivanja propisanih pravnih lijekova, a činjenica da ti pravni lijekovi nisu rezultirali ishodom koji bi za njega bio pozitivan ne znači da su ti pravni lijekovi nedjelotvorni ili da su apelantu na bilo koji način bili uskraćeni. Stoga, Ustavni sud smatra da je i ovaj apelantov navod očigledno (prima facie) neosnovan.
14. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Seada Palavrić