Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-309/07 (Ž. A.)

Odluka donesena 13. 05. 2009.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Povrat stana
  • Zakonitost u kontekstu člana 8. EK
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-309/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 05. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, te sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 13. maja 2009. godine, u predmetu broj AP 309/07, rješavajući apelaciju Željke Antić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja

1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Željke Antić podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-06-000365 od 5. septembra 2006. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj Gž.253/05 od 19. decembra 2005. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli broj P.2149/03 od 24. novembra 2004. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Željka Antić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Bijeljine, koju zastupa Slavko Maksimović, advokat iz Bijeljine, podnijela je 13. januara 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-06-000365 od 5. septembra 2006. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž.253/05 od 19. decembra 2005. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P.2149/03 od 24. novembra 2004. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj P.2149/03 od 24. novembra 2004. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj Gž.253/05 od 19. decembra 2005. godine, u stavu I izreke odbijen je tužbeni zahtjev Z.S. (u daljnjem tekstu: tužitelj) kojim je tražio da se utvrdi da je apelantici, na osnovu pravosnažne Presude Općinskog suda broj P.378/01 od 27. septembra 2001. godine, prestao pravni osnov za useljenje u stan u Tuzli, Aleja Bosanskih vladara broj 16, te da se obavezuje apelantica da isprazni od lica i stvari predmetni stan i preda ga tužitelju u posjed, kao i da nadoknadi troškove parničnog postupka, u roku od 30 dana od dana prijema pismenog otpravka presude. Stavom II izreke odbijen je tužbeni zahtjev apelantice kao protivtužiteljice kojim je tražila da se utvrdi da je ona, na osnovu Rješenja o dodjeli predmetnog stana tadašnjeg DP «Elir» Tuzla broj 01-1176 od 5. decembra 1990. godine, useljenjem u stan 1. decembra 1990. godine i zaključenjem Ugovora o plaćanju stanarine sa Javnim stambenim preduzećem Tuzla broj KS-T1140 od 1. januara 1991. godine, stekla stanarsko pravo na predmetnom stanu, što je tužena DD «Elir-Nikola Tesla» Tuzla dužna priznati, te apelantici nadoknaditi parnične troškove. Stavom III izreke primljeno je na znanje povlačenje tužbe tužitelja u odnosu na prvotuženu DP «Elir» Tuzla. U stavu IV primljeno je na znanje povlačenje dijela apelanticinog tužbenog zahtjeva da je tužitelj-protivtuženi dužan trpjeti da se u Službi za stambene poslove Općine Tuzla izvrši Odluka Komisije za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica (u daljnjem tekstu: CRPC) broj 801-3618-1/1 od 8. oktobra 2002. godine.

3. Tužiteljev tužbeni zahtjev je odbijen zato što je sud utvrdio da on u konkretnom slučaju nema aktivnu legitimaciju. Općinski sud je obrazložio da je tužitelj, na osnovu rješenja o dodjeli stana DD «Elir-Nikola Tesla» Tuzla, sa zajednicom stanovanja 18. marta 1994. godine zaključio ugovor o korištenju stana. Na osnovu odredbe člana 2. stav 3. Zakona o prestanku važenja Zakona o napuštenim stanovima, kojom je propisano da prestaje da važi svako stanarsko pravo ili ugovor o korištenju stana zaključen u periodu od 1. aprila 1992. godine do 7. februara 1998. godine, tužitelju je prestalo svojstvo nositelja stanarskog prava, pa time i pravo da u konkretnoj stvari podnese tužbu, odnosno da traži deložaciju apelantice iz predmetnog stana. Općinski sud je zaključio da ovo pravo može ostvariti davatelj stana na korištenje, odnosno vlasnik stana. 4. U odnosu na apelanticin tužbeni zahtjev, Općinski sud je obrazložio da je na osnovu provedenih dokaza nesporno utvrđeno da je predmetni stan rješenjem DD «Elir-Nikola Tesla» Tuzla broj 01-1176 od 5. decembra 1990. godine dodijeljen apelantici kao kadrovski stan na privremeno korištenje od tri godine pod uvjetom da je apelantica, ukoliko napusti ovo preduzeće prije isteka navedenog roka, dužna stan isprazniti, ili da će privremena dodjela prerasti u trajnu dodjelu, ukoliko apelantica ostane da radi u navedenom preduzeću nakon isteka roka od tri godine. Općinski sud je, također, utvrdio da je apelantica 16. augusta 1993. godine zasnovala radni odnos kod drugog poslodavca. Zbog toga je pravosnažnom Presudom Općinskog suda broj P.378/01 od 27. septembra 2001. godine, u postupku koji je DP «Elir» Tuzla pokrenuo protiv apelantice, prestalo da važi rješenje o dodjeli stana na korištenje. Pozivajući se na odredbe Zakona o stambenim odnosima kojima je propisan način stjecanja stanarskog prava, Općinski sud je naveo da je članom 11. spomenutog zakona propisano da se stanarsko pravo stječe danom zakonitog useljenja u stan, a da se zakonitim useljenjem smatra useljenje na osnovu akta davatelja stana na korištenje i zaključenog ugovora o korištenju stana, a članom 26. istog zakona propisuju se sadržaj i forma ugovora o korištenju stana. Općinski sud je istakao da u konkretnom slučaju nikada nije zaključen takav ugovor između apelantice i Zajednice stanovanja, nego samo ugovor o plaćanju stanarine, na osnovu kojeg se ne mogu steći nikakva druga prava. Također, Općinski sud je obrazložio da je neosnovano apelanticino pozivanje na odredbe člana 27. Zakona o stambenim odnosima. Naime, tim članom je propisano da ugovor o korištenju stana, zaključen na određeno vrijeme, prerasta u ugovor na neodređeno vrijeme zato što je zbog apelanticinog zasnivanja radnog odnosa kod drugog poslodavca prestalo da važi Rješenje o dodjeli stana na privremeno korištenje broj 01-1176 od 5. decembra 1990. godine, kako je to tim rješenjem bilo i predviđeno. Uvidom u pravosnažnu Presudu Općinskog suda broj Rs.485/92 «R» od 30. novembra 1993. godine, Općinski sud je utvrdio da je apelantica odustala od dijela tužbenog zahtjeva koji se odnosio na vraćanje u radni odnos kod davatelja stana na korištenje zato što je, kako je sama izjavila, 16. augusta 1993. godine zasnovala radni odnos u drugom preduzeću i nije tražila prinudno izvršenje navedene presude.

5. Prema mišljenju Općinskog suda, ni činjenica da je apelantica na osnovu odluke CRPC-a vraćena u posjed predmetnog stana ne znači da je apelantica time stekla uvjete za stjecanje svojstva nositelja stanarskog prava na predmetnom stanu. Kako je pravosnažnom Presudom Općinskog suda broj P.378/01 od 27. septembra 2001. godine prestalo da važi rješenje poslodavca o dodjeli stana na korištenje, apelantica više nema pravnog osnova za stjecanje svojstva nositelja stanarskog prava na predmetnom stanu. Općinski sud je obrazložio da je odlukom CRPC-a potvrđeno samo da je apelantica 1. aprila 1992. godine bila faktički posjednik stana i da ima pravo da se vrati u njegov posjed. Međutim, nije joj potvrđeno svojstvo nositelja stanarskog prava, kako prema mišljenju Općinskog suda apelantica neosnovano navodi, zato što je tačkom 9. odluke CRPC-a regulirano da se navedena odluka «dostavlja podnositelju zahtjeva za potvrđivanje stanarskog prava» koje se, u konačnici, ostvaruje u upravnom ili sudskom postupku. Na osnovu navedenog, Općinski sud je zaključio da je apelanticin tužbeni zahtjev za stjecanje stanarskog prava na predmetnom stanu neosnovan zato što apelantica ne ispunjava uvjete propisane odredbama Zakona o stambenim odnosima.

6. Kantonalni sud je u obrazloženju presude naveo da je apelantica u svojstvu parnične stranke izjavila da je ona znala da joj se predmetni kadrovski stan dodjeljuje pod uvjetom da, ako napusti posao kod davatelja stana prije isteka roka od tri godine od useljenja, mora stan odmah vratiti, kao i da će, ukoliko ostane na poslu i poslije isteka roka od tri godine, privremeno dodjeljivanje prerasti u trajnu dodjelu stana, te da je na to pristala. Zbog toga je sa SIZ-om stanovanja Tuzla zaključila samo ugovor o plaćanju stanarine a ne ugovor o korištenju stana. Kantonalni sud je naveo i da je apelantici radni odnos kod davatelja stana prestao prije isteka roka od tri godine od useljenja u predmetni stan zato što je 16. augusta 1993. godine zasnovala novi radni odnos u Kreditnoj banci u Tuzli. Također, Kantonalni sud je zaključio da je nesporno utvrđeno da je u toku parničnog postupka u radnom sporu za poništenje odluke od 1. juna 1992. godine, kojom je apelantici prestao radni odnos kod davatelja stana, apelantica odustala od dijela zahtjeva da se vrati na posao, te da je iz predmetnog stana izašla u februaru 1994. godine, nakon čega je u junu 1994. godine napustila Tuzlu. Kantonalni sud je zaključio da apelantica nije niti mogla konstituirati više prava nego što ga je dobila na osnovu akta o dodjeli stana, pa je sud smatrao da su neprihvatljivi njezini žalbeni prigovori da je stekla stanarsko pravo na neodređeno vrijeme kada u samom rješenju, čiju zakonitost apelantica nije ni osporavala, stoji da se predmetni stan daje na privremeno korištenje počevši od useljenja pa do isteka roka od tri godine.

7. Protiv drugostepene presude apelantica i tužitelj su izjavili reviziju Vrhovnom sudu. Presudom Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-06-000365 od 5. septembra 2006. godine odbijene su revizije apelantice i tužitelja kao neosnovane. Vrhovni sud je, ponavljajući zaključak prvostepenog i drugostepenog suda da apelantica ne ispunjava zakonom propisane uvjete za stjecanje svojstva nositelja stanarskog prava na predmetnom stanu, istakao da su redovni sudovi u konkretnom slučaju pravilno primijenili, kako procesno, tako i materijalno pravo kada su odbili apelanticin tužbeni zahtjev kao neosnovan. Vrhovni sud je u obrazloženju istakao da iz činjeničnog utvrđenja jasno proizlazi da apelantica nije zaključila ugovor o korištenju stana i da taj ugovor ne može zaključiti zato što je akt o dodjeli stana poništen pravosnažnom odlukom suda. Vrhovni sud je smatrao da ne postoje zakonski uvjeti za stjecanje stanarskog prava, odnosno utvrđivanje da su se ti uvjeti stekli, jer je otpao pravni osnov - nema akta o dodjeli stana, što je jedan od dva kumulativna uvjeta za stjecanje stanarskog prava propisana članom 11. Zakona o stambenim odnosima.

8. Apelantica se žali da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Osim toga, apelantica smatra da joj je osporenim presudama povrijeđeno i pravo iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i opća zabrana diskriminacije iz člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju. Apelantica je navela da su redovni sudovi tokom postupka pogrešno utvrdili činjenice predmeta i pogrešno primijenili materijalno i procesno pravo.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju, prima facie, dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine). Apelacija je neosnovana i ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

11. U vezi sa apelanticinim navodima koji se odnose na pogrešno utvrđivanje činjeničnog stanja i primjenu materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su eventualno povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

12. U konkretnom slučaju, Ustavni sud primjećuje da je, prema navodima iz apelacije, sporno pitanje da li je apelantica imala pravni osnov da u sudskom postupku traži da sud utvrdi da je ona, na osnovu rješenja o dodjeli stana na korištenje, useljenjem u predmetni stan 1. decembra 1990. godine i zaključenjem ugovora o plaćanju stanarine stekla stanarsko pravo na predmetnom stanu.

13. Ustavni sud zapaža da je tokom sudskog postupka utvrđeno da je predmetni stan dodijeljen apelantici kao kadrovski stan rješenjem o dodjeli stana od 5. decembra 1990. godine i to na privremeno korištenje od tri godine pod uvjetom da, ukoliko apelantica ostane da radi u preduzeću i nakon roka od tri godine, privremena dodjela će prerasti u trajnu dodjelu. Međutim, apelantica je prije isteka navedenog roka zasnovala radni odnos kod drugog poslodavca. Osim toga, apelantica nije nikada zaključila ugovor o korištenju predmetnog stana, a u međuvremenu je na osnovu pravosnažne sudske presude prestalo da važi rješenje o dodjeli stana od 5. decembra 1990. godine. Redovni sudovi su ocijenili da odlukom CRPC-a, na osnovu koje je apelantica vraćena u posjed predmetnog stana, nije utvrđeno da je apelantica stekla uvjete za stjecanje svojstva nositelja stanarskog prava na predmetnom stanu. U kontekstu navedenog, budući da su redovni sudovi dovoljno jasno i iscrpno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazivalo na to da su materijalnopravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na apelanticinu štetu, niti je pronašao elemente koji bi ukazivali na procesnu nepravičnost prilikom vođenja ovog postupka, a ni apelantica na takve eventualne procesne propuste ne ukazuje u apelaciji. Ustavni sud, također, zapaža da je Kantonalni sud razmotrio apelanticine žalbene, a Vrhovni sud revizione navode koji su isti kao i apelacioni navodi, te da su dali vrlo detaljne i jasne razloge za svoje odluke. Zbog toga je pravilna odluka prvostepenog suda koji je zaključio da nisu ispunjena dva kumulativna uvjeta za stjecanje stanarskog prava iz člana 11. Zakona o stambenim odnosima, odnosno da nije zaključen ugovor o korištenju stana, te da je akt o dodjeli stana poništen pravosnažnom odlukom suda. Stoga, Ustavni sud ne nalazi ništa što ukazuje na to da je u apelanticinom slučaju materijalno pravo proizvoljno primijenjeno na njezinu štetu.

14. Iz navedenih razloga, a vezano za apelanticine navode o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da nema ničeg što ukazuje na to da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

15. Apelantica je navela i da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na poštivanje doma iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. U vezi sa ovim navodom, Ustavni sud mora prvo utvrditi da li se sporni stan može smatrati apelanticinim «domom» u okviru značenja člana 8. Evropske konvencije i, ako je to slučaj, da li preduzete mjere predstavljaju «miješanje» u njezino pravo na poštivanje doma, te da li je to miješanje bilo opravdano (vidi Evropski sud za ljudska prava, Sunday Times protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 26. aprila 1979. godine, serija A, broj 30, stav 49).

16. S ciljem donošenja zaključka u vezi sa pitanjem da li se sporni stan može smatrati apelanticinim domom, Ustavni sud je pošao od svog stava da je jedan od osnovnih ciljeva Općeg okvirnog sporazuma povratak ljudi u mjesto prebivališta koje su imali 1991. godine, te da faktičko stanje, zatečeno 30. aprila 1991. godine, treba biti polazna tačka sa koje će se razmatrati svi pravni sporovi koji proizađu nakon mjera koje preduzmu nadležni organi oba entiteta i organa Bosne i Hercegovine (u okviru svojih nadležnosti) s ciljem vraćanja imovine njihovim predratnim korisnicima (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj U 14/00 od 4. maja 2001. godine, stav 20, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 33/01). U smislu prethodnog stava, kao i činjenice da je apelantica u spornom stanu faktički živjela kontinuirano od 1. decembra 1990. godine do februara 1994. godine, može se zaključiti da je predmetni stan predstavljao njezin dom, a osporenim odlukama je došlo do miješanja u ovo njezino pravo zato što je odbijen tužbeni zahtjev kojim je tražila da joj se utvrdi svojstvo nositelja stanarskog prava na predmetnom stanu. Međutim, Ustavni sud smatra da je miješanje u apelanticino pravo na poštivanje njezinog doma bilo zakonito zato što su osporene odluke zasnovane na relevantnim odredbama materijalnog zakona, koje su jasne i nedvosmislene i čija primjena nije bila proizvoljna. Naime, s obzirom na to da apelantica nije ispunila zakonske uvjete iz člana 11. Zakona o stambenim odnosima za stjecanje stanarskog prava, nije ni mogla ostvariti pravo da se u sudskom postupku utvrdi da je postala nositelj stanarskog prava na predmetnom stanu. Također, Ustavni sud smatra da osporene odluke predstavljaju mjeru neophodnu u demokratskom društvu s ciljem poštivanja vladavine prava, i da nije narušen ni princip proporcionalnosti. Ustavni sud, s obzirom na navedeno, smatra da apelantica nema «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, zbog čega je i u ovom dijelu apelacija očigledno (prima facie) neosnovana.

17. Apelantica se, također, žali da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U suštini, navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju se na navodima o pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Međutim, Ustavni sud je, razmatrajući ove navode u okviru člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, već zaključio da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani. Stoga, Ustavni sud smatra da nema ničega što u konkretnom slučaju ukazuje na to da apelantica ima «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, te su i ovi apelanticini navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

18. U odnosu na dio apelacije koji se odnosi na povredu apelanticinih ustavnih prava iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i zabranu diskriminacije iz člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud primjećuje da apelantica nije posebno obrazložila kršenje ovog prava, ili je to učinila samo paušalno. U vezi sa navodima apelacije u odnosu na navedeno ustavno pravo, Ustavni sud zapaža da apelantica nije dostavila bilo kakav dokaz koji bi mogao pokazati da zaista postoji povreda ustavnog prava na koju se poziva, niti to proizlazi iz informacija i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, a Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi o diskriminaciji paušalni, a eventualna proizvoljnost i diskriminirajuća primjena zakona nije očigledna. Stoga, Ustavni sud smatra da apelantica nema «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem navedenog prava, te da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

19. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

20. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Seada Palavrić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-309/07 (Ž. A.) | Sudska praksa | Aktio