Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-419/07 (J. Z.)
Odluka donesena 13. 05. 2009.
- Nema povrede
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Nije pravo koje uživa zaštitu Ustava i EK
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Miješanje u pravo na dom
- Zakonitost u kontekstu člana 8. EK
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-419/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
13. 05. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 13. maja 2009. godine, u predmetu broj AP 419/07, rješavajući apelaciju Jadranke Zeljković, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Jadranke Zeljković podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 011-0-U-06-
000194 od 10. novembra 2006. godine u odnosu na pravo iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Jadranke Zeljković podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 011-0-U-06-
000194 od 10. novembra 2006. godine u odnosu na pravo iz člana II/3.
k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropskukonvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. Jadranka Zeljković (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banjaluke podnijela je 25. januara 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-U-06-000194 od 10. novembra 2006. godine.
2. Zaključkom Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske – Odsjek Banjaluka (u daljnjem tekstu: prvostepeni upravni organ) broj 05-050-02-02-154/02 od 11. augusta 2005. godine odbačen je kao neblagovremen apelantičin zahtjev za povrat stana u posjed. Apelantica je izjavila žalbu protiv navedenog zaključka.
3. Rješenjem Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 05-050-01-42/06 od 27. januara 2006. godine poništen je zaključak prvostepenog upravnog organa od 11. augusta 2005. godine kojim je apelantičin zahtjev za povrat stana odbačen kao neblagovremen i utvrđeno da je zahtjev za povrat stana, koji je apelantica podnijela 22. jula 2002. godine, blagovremen, pa joj se stan vraća u posjed. U obrazloženju rješenja je navedeno da je nesporno da je apelantica zahtjev za povrat stana podnijela 22. jula 2002. godine, kao i činjenica da je apelantica za kupovinu stana, zajedno sa davaocem stana, uplatila određeni iznos novca. Zbog toga je Ministarstvo smatralo da je apelantica vlasnik jednog dijela stana, odnosno 20,7 kvadratnih metara od 75 kvadratnih metara ukupne površine. Ministarstvo je zaključilo da je, s obzirom na to da je apelantica vlasnik dijela stana, njen zahtjev za povrat stana blagovremen, u smislu Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine.
4. Protiv rješenja Ministarstva Anđelko Ateljević (u daljnjem tekstu: tužilac) kao vlasnik predmetnog stana po osnovu ugovora o otkupu stana, zaključenog 28. aprila 2004. godine, tužbom je pokrenuo upravni spor pred Okružnim sudom. Apelantica je u predmetnom postupku upravnog spora učestvovala kao zainteresovano lice. U odgovoru na tužbu apelantica je istakla da joj je stan bio dodijeljen u redovnoj proceduri rješenjem davaoca stana na korištenje od 11. marta 1992. godine, da je u kupovinu stana uložila dio ličnih sredstava, ali da zbog ratnih uslova nije zaključila ugovor o korištenju stana, te da su ona i suprug prinudno iseljeni iz stana 1995. godine, kada su otišli u Australiju.
5. Odlučujući u upravnom sporu, Okružni sud je donio Presudu broj 011-0-U-06-000194 od 10. novembra 2006. godine kojom je tužbu uvažio, osporeno rješenje Ministarstva poništio i upravnu stvar riješio tako što je apelantičinu žalbu izjavljenu protiv zaključka prvostepenog upravnog organa od 11. augusta 2005. godine odbio kao neosnovanu. U presudi je navedeno da ona u svemu zamjenjuje osporeni akt tuženog Ministarstva.
6. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je nesporno utvrđeno da je apelantica zahtjev za povrat stana podnijela 22. jula 2002. godine, a krajnji rok za podnošenje zahtjeva je bio 19. april 2000. godine, u smislu Zakona o prenosu i rješavanju neriješenih zahtjeva za povrat stanova u posjed u društvenom vlasništvu ili nekretnina u privatnom vlasništvu podnesenih Komisiji za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica. Iz toga proizlazi da je apelantičin zahtjev podnesen nakon isteka zakonskog roka. Okružni sud je, dalje, smatrao da ulaganje dijela sredstava u izgradnju ili kupovinu stana ne predstavlja osnov za utvrđivanje prava vlasništva na stanu, niti je to pravni osnov za podnošenje zahtjeva za povrat stana, pogotovo u situaciji kada apelantica nije bila nosilac stanarskog prava 1. aprila 1992. godine. Naime, iz potvrde koju je dostavila Zajednica stanovanja Banjaluka nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu od 1986. godine do 1995. godine, kada je stan dodijeljen tužiocu, bio je Mihajlo Marinković. Okružni sud je zaključio da apelantica može podnijeti obligacionopravni zahtjev u odnosu na uložena sredstva u izgradnju ili kupovinu predmetnog stana. Okružni sud je, dalje, istakao da se pravo vlasništva na nekretninama stječe upisom u zemljišnu knjigu ili polaganjem ugovora o otkupu stana u knjigu položenih ugovora, a status nosioca stanarskog prava se stječe danom zakonitog useljenja u stan, te da se zakonitim useljenjem u stan smatra useljenje izvršeno na temelju ugovora o korištenju stana zaključenog na osnovu rješenja o dodjeli stana u smislu člana 11. Zakona o stambenim odnosima. Pošto apelantica nije dokazala da je 30. aprila 1991. godine bila vlasnik predmetnog stana, time, kako je zaključio Okružni sud, nije prihvatljiv apelantičin navod da se u odnosu na njen zahtjev treba primijeniti član 7. stav 2. Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine, budući da se ova zakonska odredba odnosi na vlasnike napuštene imovine.
7. Apelantica se žali da joj je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U prilog tvrdnji da je suvlasnica spornog stana apelantica je kao dokaz dostavila kopije dvaju ovjerenih ugovora o prenosu prava trajnog davanja stana na korištenje, zaključenih 26. augusta 1991. godine sa preduzećem «Krajišnik», kao nosiocem prava raspolaganja stanom, dijelom na preduzeće «Jadranka» iz Banjaluke, u kojem je radio apelantičin suprug, i dijelom na Banjalučku banku u kojoj je radila apelantica. Za izvršeni prenos prava raspolaganja stanom preduzeće «Jadranka» i Banjalučka banka su uplatili iznos određen ugovorom preduzeću «Krajišnik». Ugovorima je precizirano da uplate novca predstavljaju dio učešća u sufinansiranju zajedničke kupovine stana preduzeća «Jadranka» sa Banjalučkom bankom d.d. Banjaluka radi rješavanja stambenog pitanja njihovih uposlenika. Apelantičin suprug je zajedno sa svojim preduzećem uplatio određeni iznos novca preduzeću «Krajišnik», o čemu je apelantica dostavila uplatnicu tadašnje Službe društvenog knjigovodstva. Apelantica je istakla da joj je povrijeđeno pravo na imovinu zato što je uplatom određenog iznosa novca postala suvlasnik predmetnog stana sa dijelom od 28%.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stava 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:
Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
9. U fazi ispitivanja dopustivosti predmeta Ustavni sud mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine). Također, apelacija je očigledno neosnovana ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
10. Apelantica je navela da je osporenom odlukom povrijeđeno njeno pravo na poštivanje doma iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. U vezi sa ovim navodom, Ustavni sud mora prvo utvrditi da li se sporni stan može smatrati apelantičinim «domom» u okviru značenja člana 8. Evropske konvencije i, ako je to slučaj, da li preduzete mjere predstavljaju «miješanje» u njeno pravo na poštivanje doma, te da li je to miješanje bilo opravdano (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Sunday Times protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 26. aprila 1979. godine, serija A broj 30, stav 49).
11. Radi donošenja zaključka u vezi sa pitanjem da li se sporni stan može smatrati apelantičinim domom, Ustavni sud je pošao od svog stava da je jedan od osnovnih ciljeva Općeg okvirnog sporazuma povratak ljudi u mjesto prebivališta koje su imali 1991. godine, te da faktičko stanje, zatečeno 30. aprila 1991. godine, treba biti polazna tačka sa koje će se razmatrati svi pravni sporovi koji proizađu nakon mjera koje preduzmu nadležni organi oba entiteta i organi Bosne i Hercegovine (u okviru svojih nadležnosti) s ciljem vraćanja imovine njihovim predratnim korisnicima (vidi, mutatis mutandis, Odluku Ustavnog suda broj U 14/00 od 4. maja 2001. godine, stav 20, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 33/01). U vezi sa prethodnim stavom, kao i činjenicom da je apelantica u spornom stanu faktički živjela kontinuirano od marta 1992. godine do 1995. godine, može se zaključiti da je predmetni stan predstavljao njen dom, a osporenom odlukom je došlo do miješanja u ovo njeno pravo, jer joj je odbačen zahtjev za povrat stana kao neblagovremen. U upravnom postupku i postupku upravnog spora apelantica nije dokazala da je bila vlasnik predmetnog stana, te u tom slučaju nisu propisani prekluzivni rokovi za podnošenje zahtjeva za povrat napuštene imovine.
12. Dalje, Ustavni sud smatra da je miješanje u apelantičino pravo na poštivanje njenog doma bilo zakonito, jer je osporena odluka zasnovana na relevantnim odredbama materijalnog zakona, koje su jasne i nedvosmislene i čija primjena nije bila proizvoljna. Naime, s obzirom na to da apelantica nije ispunila zakonske uslove kojima je propisan rok za podnošenje zahtjeva za povrat stana, niti je ponudila dokaze da je uplatom novčanih sredstava postala suvlasnik spornog stana, nije ni mogla ostvariti pravo da se njen zahtjev za povrat stana smatra blagovremenim, odnosno da se smatra vlasnikom stana u smislu Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine. Također, Ustavni sud smatra da osporena odluka predstavlja mjeru neophodnu u demokratskom društvu s ciljem poštivanja vladavine prava i da nije narušen ni princip proporcionalnosti. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da apelantica nema «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije zbog čega je u ovom dijelu apelacija očigledno (prima facie) neosnovana.
13. Apelantica se žali da je osporenom odlukom povrijeđeno njeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi sa ovim navodima, Ustavni sud ukazuje da pojam «imovina», prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, kao i Ustavnog suda, podrazumijeva širok spektar vlasničkih interesa koji predstavljaju ekonomsku vrijednost (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 14/00 od 4. aprila 2001. godine). Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju štiti samo postojeću imovinu ili imovinu za koju apelant ima «opravdano očekivanje» da će je dobiti (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Pine Valley Developments Ltd i drugi, presuda od 29. novembra 1995, serija A broj 332, tačka 31). Međutim, ovaj pojam ne uključuje prava ili očekivanja na stjecanje imovine u budućnosti, npr., putem nasljedstva (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 12/01 od 25. februara 2002. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 20/02). Dakle, navedeni član Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije može se primijeniti samo na postupke koji imaju kao predmet spora «imovinu» u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, a ne na postupke u kojima apelant nastoji sebi osigurati pravo na stjecanje imovine. U konkretnom slučaju, apelantica je u predmetnim postupcima tvrdila da je suvlasnik spornog stana, jer je njen suprug uplatio određena novčana sredstva radi rješavanja njihovog stambenog pitanja. Okružni sud je u osporenoj presudi naveo da apelantica nije dokazala da je postala suvlasnik stana, odnosno da apelantica ima samo obligacionopravni zahtjev u odnosu na uložena sredstva za dodjelu stana u novom postupku. Ustavni sud zapaža da je u ugovorima od 26. augusta 1991. godine navedeno da će nakon uplate novčanih sredstava pravo raspolaganja spornim stanom sa preduzeća «Krajišnik» biti preneseno na preduzeće «Jadranka» i Banjalučku banku i da će sporni stan biti dodijeljen na korištenje apelantici i njenom suprugu. Navedenim ugovorima nisu stipulirana nikakva imovinska prava u apelantičinu korist. Ustavni sud smatra da apelantičina tvrdnja da je time što je njen suprug uplatio sredstva postala suvlasnik stana u određenom procentu predstavlja zahtjev za stjecanje prava na imovinu. Dakle, radi se o budućoj, a ne o postojećoj apelantičinoj «imovini», pa se ne može govoriti ni o «legitimnom očekivanju» koje bi uživalo zaštitu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
14. Uzimajući u obzir sve navedeno, Ustavni sud smatra da je apelacija u odnosu na pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju nedopuštena, jer je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
15. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, odnosno ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Seada Palavrić