Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-437/07 (D. A.)

Odluka donesena 13. 05. 2009.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Prava iz radnog odnosa
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-437/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 05. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 13. maja 2009. godine, u predmetu broj AP 437/07, rješavajući apelaciju Dževada Alagića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Dževada Alagića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda Mostar broj 007-0-Gž-06-

001 178 od 15. novembra 2006. godine i Presude Općinskog suda Mostar broj P-2147/05 od 13. jula 2006. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Dževad Alagić (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Faruk Ćupina, advokat iz Mostara, podnio je 26. januara 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda Mostar (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 007-0-

Gž-06-001 178 od 15. novembra 2006. godine i Presude Općinskog suda Mostar (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-2147/05 od 13. jula 2006. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj P-2147/05 od 13. jula 2006. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj 007-0-Gž-06-001 178 od 15. novembra 2006. godine, prvotužena JU Srednja elektrotehnička škola Mostar (u daljnjem tekstu: prvotužena) je obavezana da apelantu isplati određene novčane iznose, bliže navedene u dispozitivu presude, na ime neisplaćenih plaća, toplog obroka i naknadu po osnovu ugovora o djelu za maj i juni 2002. godine sa zakonskom zateznom kamatom. Apelantov istovjetno podnesen tužbeni zahtjev protiv drugotuženog Ministarstva obrazovanja, nauke, kulture i sporta Hercegovačko-neretvanskog kantona (u daljnjem tekstu: drugotuženi) odbijen je u cijelosti.

3. U obrazloženju presude Općinskog suda je navedeno da je nesporno da je apelant uposlen kao profesor kod prvotužene. U odnosu na prigovor o pasivnoj legitimaciji drugotuženog, Općinski sud je naveo da je članom 1. Zakona o ustanovama («Službeni list RBiH» br. 6/92, 8/93 i 13/94) propisano da se ustanova osniva za obavljanje određene javne djelatnosti, te da ima status pravnog lica. Također, članom 39. propisan je način finansiranja ustanove, a članom 41. istog zakona da je ustanova odgovorna za svoje obaveze sredstvima kojima raspolaže. Zakonom o srednjoškolskom odgoju i obrazovanju («Službene novine Hercegovačko-neretvanskog kantona» broj 8/00) propisano je da se sredstva za izvođenje srednjoškolske djelatnosti obezbjeđuju u kantonalnom budžetu i drugim izvorima (član 105. stav 2), te da se sredstva za finansiranje ove djelatnosti izdvajaju na račun drugotuženog koji obavlja obračun i doznaku tih sredstava za potrebe srednjih škola (član 106. stav 1). Općinski sud je, također, obrazložio da nije prihvatio apelantove navode da je drugotuženi djelimičnom isplatom dugovanja iz maja i juna 2002. godine priznao dug svojom odlukom od 19. maja 2005. godine, jer je ustupanje budžetskih sredstava za finansiranje škole (prvotužene) od kantona (drugotuženog) zakonska obaveza drugotuženog. Na taj način nije uspostavljen nikakav pravni odnos između apelanta i drugotuženog, već je u pitanju odnos između apelanta i prvotužene. Shodno tome, Općinski sud je ocijenio da je prigovor o pasivnoj legitimaciji drugotuženog osnovan, smatrajući da drugotuženi u predmetnom sporu ne može imati status tuženog.

4. U obrazloženju presude Općinski sud se, dalje, pozvao na član 4. Kolektivnog ugovora za djelatnost srednjeg obrazovanja u Federaciji BiH («Službene novine FBiH» broj 51/00) i zaključio da je, shodno navedenom članu Kolektivnog ugovora, apelantov poslodavac prvotužena. Naime, u pogledu prava na plaću, koje je akcesorno pravo povezano sa radnim odnosom i dijeli njegovu pravnu sudbinu, prvotužena je pasivno legitimirana, jer apelantu nije isplatila plaće za njegov rad koje mu pripadaju. Stoga je Općinski sud zaključio da je, polazeći od same definicije radnog spora koji postoji između uposlenika i poslodavca, nesporna činjenica da je apelant uposlenik prvotužene koja ima status pravnog lica i u konkretnom slučaju odgovara za svoje obaveze kako je propisano članom 41. Zakona o ustanovama. 5. U obrazloženju svoje presude Kantonalni sud je naveo da, prema Zakonu o ustanovama, uposlenici ostvaruju svoja prava iz radnog odnosa u javnim ustanovama u skladu sa zakonom, kolektivnim ugovorom i pravilima ustanove, te da samo škola može odgovarati za obaveze svojih uposlenika kako to proizlazi iz Zakona o srednjoškolskom odgoju i obrazovanju. Kantonalni sud je smatrao da, bez obzira na način finansiranja kantonalnih javnih ustanova (sredstvima iz budžeta i samofinansiranjem), uposlenici javnih ustanova ne mogu ostvarivati svoja prava prema instituciji koja je nosilac ili sunosilac budžetskih obaveza, u konkretnom slučaju prema drugotuženom. Kantonalni sud se pri tome pozvao na Odluku Ustavnog suda broj AP 752/04 od 18. januara 2005. godine (objavljena u «Službenim novinama FBiH» broj 61/05). U zaključku sud je naveo da, iako je drugotuženi obavezan da finansira izvođenje srednjoškolske djelatnosti i u tom smislu osigurava potrebna sredstva u budžetu i drugim izvorima, to ne znači i da je on pasivno legitimiran u konkretnom sporu, kako je to pravilno, prema mišljenju Kantonalnog suda, zaključio prvostepeni sud. 6. Apelant se žali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, na povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te povredu prava na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije. Apelant smatra da presude ne sadrže ocjenu dokaza, pa ni razloge o odlučnim činjenicama. Dalje, apelant je naveo da iz relevantnih propisa upravo proizlazi zaključak da je drugotuženi dužan osigurati sredstva za finansiranje srednjoškolske djelatnosti u kantonalnom budžetu, te izvršiti obračun i doznaku tih sredstava školi. Apelant je istakao da su potrebe obrazovanja u ingerenciji Kantona, te da isplata plaća prosvjetnim radnicima, u konkretnom slučaju apelantu, čini dio te obaveze, odnosno smatra da se u konkretnom slučaju radi o solidarnoj obavezi tuženih da isplate apelantu tražene novčane iznose. Osim toga, apelant smatra da je drugotuženi svojom odlukom od 19. maja 2005. godine preuzeo obavezu da isplati neisplaćene plaće za maj i juni 2002. godine. 7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. U fazi ispitivanja dopustivosti predmeta Ustavni sud mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine). Također, apelacija je očigledno neosnovana ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine. 9. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekastu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva , presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita dali je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima. U konkretnom slučaju Ustavni sud će ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

10. U konkretnom slučaju Ustavni sud primjećuje da je, prema navodima iz apelacije, sporno pitanje da li su redovni sudovi pravilno odlučili kada su usvojili kao osnovan apelantov tužbeni zahtjev samo u odnosu na prvotuženu, a odbili isti takav zahtjev u odnosu na drugotuženog zbog nedostatka pasivne legitimacije. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su sudovi u provedenom parničnom postupku utvrdili da je apelant uposlenik tužene, da se s njom nalazi u ugovornom odnosu po osnovu rada, te da je prvotužena kao apelantov poslodavac obavezna da mu naknadi potraživanja proistekla iz radnog odnosa i ugovora o djelu. U odnosu na drugotuženog, koji ima obavezu da obezbijedi budžetska sredstva prvotuženoj radi obavljanja njene javne djelatnosti-srednjoškolskog obrazovanja i odgoja, redovni sudovi su utvrdili da drugotuženi nije pasivno legitimiran u postupku povodom apelantove tužbe za naknadu neisplaćenih potraživanja iz radnog odnosa, odnosno da sa apelantom nije ni u kakvom pravnom odnosu. U kontekstu navedenog, budući da su redovni sudovi dovoljno jasno i iscrpno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, te da je apelantov zahtjev usvojen u odnosu na prvotuženu, Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazivalo na to da su materijalnopravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na apelantovu štetu, niti je pronašao elemente koji bi ukazivali na procesnu nepravičnost prilikom vođenja ovog postupka. Ovo osobito imajući u vidu da apelant u apelaciji ponavlja navode koje je već iznosio u toku žalbenog postupka pred Kantonalnim sudom, a koji su u cijelosti razmotreni prilikom donošenja osporene drugostepene odluke, uz odgovarajuće i jasno obrazloženje zašto apelantovi prigovori nisu mogli utjecati na drugačije rješenje konkretne pravne stvari.

11. Zbog navedenih razloga, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje na to da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Apelant se žali da je osporenim odlukama povrijeđeno i njegovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi usvojili kao osnovan apelantov tužbeni zahtjev za naknadu neisplaćenih plaća i drugih primanja po osnovu rada i obavezali apelantovog poslodavca da isplati tražene iznose. Apelant smatra da je povrijeđeno njegovo pravo na imovinu samo zato što drugotuženi nije prema principu solidarne odgovornosti također obavezan da mu isplati tražene iznose. U suštini, navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju se na navodima o pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Međutim , Ustavni sud je, razmatrajući ove navode u okviru člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, već zaključio da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani. Stoga , Ustavni sud smatra da nema ništa što u konkretnom slučaju ukazuje na to da apelant ima «opravdanzahtjev» u vezi sa kršenjem prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, te su i oviapelantovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani. 13. U odnosu na apelantov navod da je osporavanim odlukama redovnih sudova povrijeđeno i njegovo pravo na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da apelant u svojoj apelaciji nije dao niti jedan navod, odnosno iznio činjenicu, niti se iz cijele apelacije i odluka redovnih sudova može naslutiti bilo kakva naznaka da je u ovom slučaju došlo ili moglo doći na bilo koji način do događaja koji bi mogao pokrenuti pitanje zaštite prava na život na način na koji je ovo pravo zaštićeno članom II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 2. Evropske konvencije. Ovaj apelantov navod Ustavni sud, također, ocjenjuje kao očigledno (prima facie) neosnovan. 14. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine,

Seada Palavrić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-437/07 (D. A.) | Sudska praksa | Aktio