Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-63/07 (N. H.)
Odluka donesena 13. 05. 2009.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Krivični postupak
- Pravično suđenje - kontradiktornost postupka
- Dokazni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-63/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
13. 05. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, te sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 13. maja 2009. godine, u predmetu broj AP 63/07, rješavajući apelaciju Nihada Husejnovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Nihada Husejnovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 070-0-
Kž-06-000112 od 11. oktobra 2006. godine i Presude Kantonalnog suda u Zenici broj K-30/05 od 30. novembra 2005. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Nihad Husejnović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenice, kojeg zastupa Maida Grizović, advokatica iz Zenice, podnio je 8. januara 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Kž-06-000112 od 11. oktobra 2006. godine i Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj K-30/05 od 30. novembra 2005. godine.
2. Presudom Kantonalnog suda broj K-30/05 od 30. novembra 2005. godine, koja je potvrđena Presudom Vrhovnog suda broj 070-0-Kž-06-000112 od 11. oktobra 2006. godine, apelant je proglašen krivim da je počinio krivično djelo zloupotrebe položaja ili ovlaštenja iz člana 358. stav 3. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona Federacije BiH (u daljnjem tekstu: KZFBiH). Apelant je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine. Prema odredbi člana 212. st. 1. i 3. Zakona o krivičnom postupku Federacije BiH (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH), apelant je obavezan da oštećenom RMK «Promet» d.d. Zenica (u daljnjem tekstu: oštećeni), na ime imovinskopravnog zahtjeva, plati iznos od 83.089,32 KM u roku od 30 dana od dana pravosnažnosti presude, pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Apelant je, također, obavezan da plati troškove krivičnog postupka i paušal za rad suda.
3. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je apelant kao odgovorno lice u svojstvu samostalnog blagajnika finansijsko-računovodstvenog sektora kod oštećenog, u periodu od početka 2000. godine do 17. januara 2003. godine, iskoristio svoja službena ovlaštenja i sukcesivno prisvajao novac iz blagajne oštećenog prisvojivši ukupno 83.089,32 KM. Dakle, apelant je u tom iznosu oštetio preduzeće. Dalje je navedeno da je apelant, da bi pokrio manjak u blagajni, komisijama za popis stanja u blagajni podnosio na uvid kovertu sa prozorčićem u koju je stavio nekoliko novčanica iza kojih je bio prazan papir umjesto ostatka novca, a na kovertu je napisao iznos stanja blagajne koji je trebao biti na dan popisa. Zbog toga je komisija, ne provjeravajući sadržaj koverte, konstatirala da je stanje blagajne uredno. Kantonalni sud je istakao da je činjenicu da je apelant lažno prikazivao stanje blagajne utvrdio na osnovu nalaza i mišljenja sudskog vještaka ekonomske struke. Naime, vještak je utvrdio da je apelant manjak prikazivao na razne načine, kao iznos isplaćen za tople obroke, otpremnine, ili nije prikazivao iznos na osnovu pazara iz prodavnica, prodaje stambeno-poslovnih prostora itd. Kantonalni sud je obrazložio da, osim nalaza i mišljenja sudskog vještaka, ovakav zaključak proizlazi i iz svih drugih blagajničkih dokumenata koje je vještak pregledao, analizirao i na osnovu njih izveo zaključak. Kantonalni sud je smatrao da su nalaz i mišljenje vještaka urađeni stručno, logično i profesionalno, da su uvjerljivi, te ih je u potpunosti prihvatio. S druge strane, kako je dalje istakao Kantonalni sud, apelantova odbrana nije ponudila eventualno suprotstavljeno ekonomsko vještačenje, niti su prigovorili na ovaj tužilački dokaz, tako da sud nije imao nikakvu dilemu oko prihvatanja nalaza vještaka.
4. Kantonalni sud je dalje obrazložio da je apelant u svojoj odbrani, u suštini, priznao manjak novca u blagajni, ali je tvrdio da je za to odgovoran pomoćnik generalnog direktora, odnosno da je došlo do krađe novca za koju on nije odgovoran. Kantonalni sud je u obrazloženju istakao da je apelantova odbrana predložila saslušanje četiri svjedoka. Međutim, niti jedan od tih svjedoka nije znao šta se tačno dešavalo u blagajni, odnosno svi su potvrdili da je apelant svoje poslove obavljao samostalno. Kantonalni sud je smatrao da u konkretnom predmetu postoji i propust komisije za popis stanja blagajne koja je imala puno povjerenje u apelanta kao blagajnika, a manjak u blagajni je utvrdila tek komisija za vanredni popis. Sud je zaključio da je apelant krivično djelo izvršio sa direktnim umišljajem, da je pri izvršenju djela pokazao izrazitu upornost, te da je djelo izvršavao u dužem vremenskom periodu i da je na «vrlo mudar način» dovodio u zabludu komisije za popis.
5. U obrazloženju svoje presude Vrhovni sud je naveo da se ne može uzeti kao osnovan apelantov žalbeni prigovor da je prvostepeni sud propustio da odluči o svim dokazima koje je njegova odbrana predlagala i da je prvostepeni sud propustio da navede zbog čega nije odlučio o dokaznim prijedlozima. Vrhovni sud je naveo da je tokom postupka apelantova odbrana predlagala saslušanje svjedoka, kao i druge dokaze, a da je na pretresu održanom 17. novembra 2005. godine, nakon saslušanja posljednjeg svjedoka, odbrana istakla da nema više dokaznih prijedloga, a to je ponovila i na pretresu od 30. novembra 2005. godine kada je tužilac djelimično izmijenio optužnicu. Vrhovni sud je zaključio da se u konkretnom slučaju ne radi o propuštanju u odlučivanju o dokaznim prijedlozima, jer osim onih dokaza odbrane koji su pred sudom izvedeni nije bilo drugih prijedloga tako da nije počinjena bitna povreda krivičnog postupka.
6. Također, Vrhovni sud je naveo da su neosnovani žalbeni prigovori da manjak nije nastao zbog toga što je apelant prisvajao novac, već da su novac iz trezora ukrala druga lica. Vrhovni sud je smatrao da se iz iskaza svjedoka vidi da je novac čuvan u trezoru, da je ključ od trezora imao samo apelant i da je on isključivo raspolagao sa novcem. Dalje je obrazložio da su se o načinu na koji je manjak prikazivan izjasnili svjedoci i članovi popisnih komisija, da su iskazi ovih svjedoka u svemu saglasni, te da su pravilno i u cijelosti ocijenjeni u pogledu odlučnih činjenica. Svi provedeni dokazi, prema ocjeni Vrhovnog suda, pružili su osnov za zaključak da je apelant prisvojio novac kojim je raspolagao kao samostalni blagajnik i da je zbog toga nastao manjak u blagajni. Vrhovni sud je smatrao da se ovakav zaključak ne može dovesti u pitanje navodima žalbe zato što su oni paušalni i ničim argumentirani i ne mogu se suprotstaviti dokazima koji potvrđuju odlučne činjenice da je apelant počinio krivično djelo za koje je proglašen krivim.
7. Apelant se žali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant je naveo da povredu prava na pravično suđenje i «drugih prava u vezi sa krivičnim postupkom» vidi u tome što su sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili krivično pravo. Također je naveo da su osporene presude nezakonite zato što sudovi nisu izvršili savjesnu ocjenu svih dokaza, zatim da su dokazi odbrane dovedeni u neravnopravan položaj sa dokazima tužilaštva, a nije odlučeno ni o svim predloženim dokazima u toku postupka.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju, prima facie, dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine). Apelacija je neosnovana i ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
10. Imajući u vidu navode apelacije, Ustavni sud zapaža da se suština navoda o kršenju prava na pravično suđenje odnosi na to da su redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje, pogrešno primijenili krivično pravo i pogrešno ocijenili izvedene dokaze. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su eventualno povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
11. U vezi sa apelantovim navodima o tome da su osporene presude isključivo zasnovane na dokazima tužilaštva, Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda prema kojoj je prihvatljivost dokaza prvenstveno materija koju reguliraju domaći zakoni i da, kao opće pravilo, važi da su domaći sudovi ti koji procjenjuju dokaze koji su im prezentirani. Zadatak Evropskog suda i Ustavnog suda, u smislu standarda iz Evropske konvencije, nije da odlučuju da li su izjave svjedoka bile prihvatljive u smislu dokaza, nego da utvrde da li je postupak u cijelosti, uključujući i način na koji su pribavljeni dokazi, bio pravičan (vidi Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, Izvještaji o presudama i odlukama 1996-II, stav 78). U vezi s tim, Ustavni sud se neće miješati u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi vjeruju na osnovu slobodne sudijske procjene. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine; i Evropski sud, idem).
12. U konkretnom slučaju, apelant je tokom krivičnog postupka predložio izvođenje dokaza koje je sud prihvatio. Apelantova odbrana je na glavnom pretresu, nakon saslušanja posljednjeg predloženog svjedoka, izjavila da nema više dokaznih prijedloga. Također, sudovi su obrazložili da u odnosu na nalaz i mišljenje sudskog vještaka ekonomske struke, kojeg je predložilo tužilaštvo, apelant nije ponudio eventualno suprotstavljeno ekonomsko vještačenje, niti je prigovarao ovom tužilačkom nalazu. Dakle, nesumnjivo je da je u dokaznom postupku tokom glavnog pretresa prvostepeni sud saslušao veći broj svjedoka koje su predložili tužilaštvo i apelant, zatim je, kao svjedoka, saslušao sudskog vještaka ekonomske struke i izvršio uvid u niz drugih materijalnih dokaza. Također, Ustavni sud zapaža da su svi dokazi izneseni na glavnom pretresu, a apelant nije naveo da mu je, vezano za te dokaze, bilo potrebno dodatno vrijeme za pripremanje odbrane, niti je argumentirao ili dokazao da nije imao mogućnost da o svakom od tih dokaza iznese svoje mišljenje.
13. Ustavni sud, također, zapaža da se prvostepena presuda ne zasniva isključivo na iskazima saslušanih svjedoka, već i na drugim provedenim dokazima koji su navedeni u obrazloženju prvostepene presude. Kantonalni sud je jasno i detaljno obrazložio svoje zaključke, odnosno obrazložio je zbog čega je vjerovao iskazima svjedoka, zatim zbog čega je prihvatio kao logičan i profesionalan nalaz sudskog vještaka, te zbog čega je prihvatio i druge materijalne dokaze. Također, drugostepeni sud je iscrpno obrazložio zbog čega su žalbeni navodi u vezi sa pravilnom i potpunom činjeničnom osnovom i pravilnom primjenom krivičnog prava neosnovani.
14. U vezi sa navedenim, Ustavni sud smatra da je odbrani, jednako kao i optužbi, pred redovnim sudovima data razumna mogućnost da iznesu dokaznu građu, te da ispitaju i ospore dokaze suprotne strane. Apelant je imao uvid u sve dokaze na kojima je zasnovana presuda koja se osporava apelacijom, tretiran je tokom cijelog postupka kao ravnopravna stranka, omogućeno mu je da aktivno učestvuje u postupku, da bude saslušan, da predlaže dokaze i daje primjedbe. Zatim, apelant je tokom postupka imao branioca, a sud je provedene dokaze cijenio i u vezi sa apelantovom odbranom, te je obrazložio zbog čega ona nije prihvaćena. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da ništa ne ukazuje na to da je u apelantovom slučaju povrijeđeno pravo na pravično suđenje budući da je princip kontradiktornosti postojao u svim fazama krivičnog postupka, te da ništa ne ukazuje na to da je apelant drugačije tretiran u odnosu na tužilaštvo.
15. Osim toga, Ustavni sud smatra da iz osporenih odluka proizlazi da su sudovi za svaki dokaz koji su prihvatili, kao i onaj koji nisu prihvatili, dali logično i uvjerljivo obrazloženje koje ni u kojem slučaju ne izgleda proizvoljno ili neprihvatljivo samo po sebi. Ustavni sud zapaža i da je Vrhovni sud u svojoj presudi razmotrio sve apelantove žalbene prigovore i da se o njima izjasnio jasno i detaljno. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da osporene presude suštinski ispunjavaju proceduralne zahtjeve iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
16. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da, u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, nema ničega što bi ukazalo na to da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
17. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
18. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Seada Palavrić