Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-421/07 (M. K.)

Odluka donesena 13. 05. 2009.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Radni spor
  • Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima
  • Pravo na rad
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-421/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 05. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 13. maja 2009. godine, u predmetu broj AP 421/07, rješavajući apelaciju Muharema Kulenovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Muharema Kulenovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-1067/05 od 27. oktobra 2006. godine, Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-1004/04 od 8. jula 2005. godine i Presude Općinskog suda u Bihaću broj Rs-1080/02 od 26. oktobra 2004. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Muharem Kulenović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bihaća podnio je 24. januara 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-1067/05 od 27. oktobra 2006. godine, Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Rsž-1004/04 od 8. jula 2005. godine i Presude Općinskog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj Rs-1080/02 od 26. oktobra 2004. godine. Apelant je dopunio apelaciju 6. i 12. februara 2007. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj Rs-1080/02 od 26. oktobra 2004. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj Rsž-1004/04 od 8. jula 2005. godine, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je nezakonit otkaz Ugovora o radu broj 10.5.3-685/01 od tuženog JPBiH „Telecom“ Sarajevo-Direkcija Bihać (u daljnjem tekstu: tuženi), te da je, shodno tome, tuženi dužan vratiti apelanta na radno mjesto šefa Odjeljenja za RR (radio-relejne) sisteme u Službi za prenos sistema Bihać-Centar telekomunikacija Bihać i isplatiti mu naknadu plaće koju bi ostvario da je radio počev od 1. augusta 2002. godine pa do vraćanja na te poslove sa zakonskom zateznom kamatom od momenta podnošenja tužbe do isplate, kao i troškove parničnog postupka. Tačkom dva izreke presude odbijen je apelantov prijedlog za određivanje privremene mjere vraćanja na rad apelanta do okončanja sudskog postupka.

3. U obrazloženju presude je navedeno da je tuženi u julu 2002. godine donio novi Pravilnik o radu sa sistematizacijom radnih mjesta (u daljnjem tekstu: Pravilnik), te da je za radno mjesto šefa Odjeljenja za RR sisteme, na kojem je do tada bio apelant, propisana visoka stručna sprema (VSS). S obzirom na to da apelant ima višu stručnu spremu (VŠS), tuženi mu je ponudio ugovor o radu za radno mjesto saradnika za RR sisteme, za koje je propisana njegova školska sprema, pa je apelant to prihvatio i potpisao novi ugovor o radu 24. augusta 2002. godine. Dakle, u postupku je utvrđeno da apelantu nije otkazan raniji ugovor o radu, već da mu je ponuđen novi ugovor sa izmijenjenim uslovima, što je apelant i prihvatio. Sud je utvrdio da je članom 15. stav 1. Pravilnika propisano da se uposlenici ne mogu rasporediti na radno mjesto za koje se traži viša stručna sprema od one koju radnik ima, da je stavom 2. propisano da se izuzetno radnik može rasporediti na radno mjesto za koje je propisana stručna sprema veća za jedan stepen od one koju radnik ima, da se takav raspored može vršiti samo za zaposlenike koji su već bili na radnom mjestu sa većom stručnom spremom u vrijeme stupanja na snagu Pravilnika (stav 3), te da se takvi radnici pismeno izjasne o obavezi stjecanja većeg stepena spreme u određenim rokovima (stav 4). Sud je navedenu odredbu Pravilnika protumačio kao mogućnost, a ne obavezu tuženog. Budući da je tuženi na to mjesto rasporedio radnika (raspoloživi kadar) koji ispunjava uslov tražene školske spreme (VSS), a da je apelantu ponuđeno radno mjesto koje odgovara njegovoj stručnoj spremi (VŠS), za koje je apelant potpisao novi ugovor o radu, sud je zaključio da je tuženi u cijelosti udovoljio odredbama Pravilnika. S obzirom na navedeno, sud je zaključio da apelantu nije nezakonito ponuđeno novo radno mjesto, te da je neosnovan i apelantov zahtjev za isplatu razlike plaća između novog i starog radnog mjesta. Sud je zaključio da je tuženi u konkretnom slučaju pravilno primijenio član 97. Zakona o radu i član 15. Pravilnika zbog čega je odbio apelantov tužbeni zahtjev.

4. Presudom Vrhovnog suda broj Rev-1067/05 od 27. oktobra 2006. godine odbijena je apelantova revizija kao neosnovana. U obrazloženju presude sud je, suprotno navodima revizije, zaključio da je drugostepeni sud ocijenio apelantove žalbene navode, te da je činjenično stanje pravilno i potpuno utvrđeno i da ta utvrđenja nisu suprotna provedenim dokazima. Dalje je navedeno da je drugostepeni sud ocijenio i druge žalbene navode, te da je dao potpune i jasne razloge zbog kojih je zaključio da su apelantovi žalbeni navodi neosnovani, a koje je u cijelosti prihvatio i Vrhovni sud. Sud je, dalje, naveo da ne stoje ni revizioni prigovori u vezi sa pogrešnom primjenom materijalnog prava. Naime, nižestepeni sudovi u konkretnom slučaju pravilno su primijenili čl. 25. i 97. Zakona o radu i član 15. Pravilnika tužene, jer te odredbe obavezuju poslodavca da uposlenika rasporedi na druge poslove za koje ispunjava uslove. Konačno, sud je zaključio da bi se o povredi člana 25. Zakona o radu moglo govoriti samo da je u konkretnoj situaciji tuženi odbio apelantov zahtjev za osposobljavanje, školovanje i slično, na što apelant ne ukazuje i čega nema u konkretnom slučaju.

5. Apelant smatra da su osporenim presudama redovnih sudova povrijeđena njegova prava iz člana II/3.d), e) i k) i člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine. Navedena prava odgovaraju pravima iz čl. 5, 6. i 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Dalje, apelant navodi da su osporenim odlukama povrijeđena i njegova prava iz čl. 6. i 7. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima (u daljnjem tekstu: Međunarodni pakt), jer je stavljen u nejednak položaj u odnosu na druge uposlenike tuženog. Suština navoda o povredi ovih prava svodi se na apelantove tvrdnje o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Apelant je naveo hronologiju događaja, ističući da ga je tuženi, shodno odredbi člana 15. st. 2, 3. i 4. Pravilnika, trebalo da zadrži na postojećem radnom mjestu, da mu nikada nije otkazan prethodni ugovor o radu (na mjestu šefa RR sistema), da niko nije imao pritužbe na kvalitet njegovog rada, te da je tuženi omogućio drugim licima doškolovanje prema članu 15. Pravilnika, a da apelantu nije premda je podnio zahtjev da ga rasporede u skladu sa odredbama navedenog člana. Dalje, apelant ističe da je nakon ovoga bio pod velikim pritiskom i prijetnjama pojedinih lica iz preduzeća, te da mu je zaprijećeno da će ostati bez posla, pa je pod takvom prijetnjom i potpisao novi ugovor o radu 23. oktobra 2002. godine.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. U fazi ispitivanja dopustivosti predmeta Ustavni sud mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine). Apelacija je očigledno neosnovana ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

a) Pravo na pravično suđenje

8. Imajući u vidu navode apelacije, Ustavni sud zapaža da se suština navoda o kršenju prava na pravično suđenje odnosi na, navodno, pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog i procesnog prava od redovnih sudova. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva , presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima. U konkretnom slučaju Ustavni sud će ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

9. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi detaljno i jasno obrazložili zašto su odbili apelantov tužbeni zahtjev. Sudovi su pojasnili da je članom 15. Pravilnika propisano da se uposlenici ne mogu rasporediti na radno mjesto za koje se traži viša stručna sprema od one koju radnik ima, a da poslodavac može izuzetno zaposlenika koji je zatečen na radnom mjestu sa većom spremom rasporediti na radno mjesto za koje je propisana stručna sprema veća za jedan stepen od one koju radnik ima. U tom slučaju se takvi radnici treba pismeno da izjasne o obavezi stjecanja većeg stepena spreme u određenom roku. Iz utvrđenja redovnih sudova proizlazi da se tuženi nije opredijelio za izuzetak koji je reguliran odredbama člana 15. (st. 2, 3. i 4) Pravilnika, već je na to radno mjesto rasporedio raspoloživi kadar sa propisanim stepenom stručne spreme. S obzirom na to da su redovni sudovi za svoje odluke kojim je odbijen apelantov tužbeni zahtjev dali detaljna obrazloženja, Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazivalo da su materijalnopravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na apelantovu štetu. S druge strane, apelant ne ukazuju na bilo kakve proceduralne propuste, niti su takvi propusti očigledni Ustavnom sudu. Dalje, Ustavni sud zapaža da razlozi koje su naveli redovni sudovi u obrazloženju svojih odluka zadovoljavaju standarde prava na pravično suđenje.

10. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant ne nudi činjenice i dokaze koji bi mogli opravdati tvrdnju da postoji povreda prava na koje se poziva zbog čega nema ni elemenata koji prima facie ukazuju da bi bilo potrebno meritorno ispitivanje, te zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

b) Pravo na imovinu

11. Apelant se, također, žali da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

12. U suštini, apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju se na navodima o pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Međutim, Ustavni sud, razmatrajući ove navode u okviru prava na pravično suđenje, već je zaključio da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani. Stoga, Ustavni sud smatra da nema ništa što u konkretnom slučaju ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na imovinu zbog čega su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, očigledno (prima facie) neosnovani.

c) Pravo na nediskriminaciju

13. Iz apelacije proizlazi da apelant ukazuje na povredu prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa čl. 6. i 7. Međunarodnog pakta. Apelant je, naime, naveo da je stavljen u nejednak položaj u odnosu na druge uposlenike tuženog, jer je «tuženi omogućio drugim licima doškolovanje prema članu 15. Pravilnika, a apelantu nije premda je apelant podnio zahtjev da ga rasporede u skladu sa odredbama navedenog člana».

14. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da pravo na rad i pravo na uživanje povoljnih uslova rada nisu garantirani Ustavom Bosne i Hercegovine, niti Evropskom konvencijom koja se, prema članu II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, direktno primjenjuje u Bosni i Hercegovini. Međutim, u Aneksu I tačka 8. Ustava Bosne i Hercegovine-Dodatni sporazumi o ljudskim pravima koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini je, između ostaloga, naveden i Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima (1996). Ovim paktom u čl. 6. i 7. su garantirani pravo na rad i pravo na uživanje pogodnih uslova rada. Uživanje ovog prava garantirano je članom II/4. Ustava Bosne i Hercegovine kojim je određeno da je uživanje prava i sloboda predviđenih u ovom članu ili međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog ustava osigurano svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije prema bilo kojem osnovu kao što su spol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.

15. Ustavni sud ukazuje da je navedenim odredbama regulirana «mogućnost zarađivanja kroz slobodno izabran ili prihvaćen rad», te preduzimanje odgovarajućih mjera za očuvanje ovog prava (član 6. stav 1), u smislu «programa tehničke i stručne orijentacije i obuke, politike i metoda za postizanje stalnog ekonomskog, socijalnog i kulturnog razvoja i pune proizvodne zaposlenosti...», (član 6. stav 2), odnosno prava na uživanje povoljnih uslova za rad (nagrada radnicima, higijensko-tehnička zaštita na radu, mogućnost napredovanja, odmor, razonoda...) (član 7).

16. Dalje, Ustavni sud zapaža da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, diskriminacija nastupa ako se lice ili grupa lica koji se nalaze u analognoj situaciji različito tretiraju na osnovu spola, rase, boje, jezika, vjere (...) u pogledu uživanja prava iz Evropske konvencije, a ne postoji objektivno i razumno opravdanje za takav tretman ili upotrebu sredstava naspram željenog cilja koji nisu u proporcionalnom odnosu (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Belgijski jezički slučaj , presuda od 23. jula 1968. godine, serija A broj 6, stav 10). Pri tome je nevažno je li diskriminacija posljedica različitog zakonskog tretmana ili primjene samog zakona (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Irska protiv Velike Britanije, presuda od 18. januara 1978. godine, serija A broj 25, stav 226).

17. Iz činjenica utvrđenih u sudskom postupku koji je okončan osporenim presudama proizlazi da je tuženi odlučio da ponudi apelantu novi ugovor o radu u odnosu na radno mjesto koje odgovara njegovim kvalifikacijama u skladu sa svojim ovlaštenjem iz člana 15. Pravilnika, a da je apelant pristao na novi ugovor, potpisao ga i nastavio raditi kod tuženog na novom radnom mjestu. Apelant ne može tvrditi da je diskriminiran u ostvarenju prava na doškolovanje u odnosu na druge zaposlene u kontekstu konkretnog postupka, jer njegova situacija nije zahtijevala njegovo doškolovanje budući da je prešao na radno mjesto koje odgovara njegovoj stručnoj spremi. Da se tuženi odlučio da apelantu ponudi da ostane na starom radnom mjestu, tada bi apelant imao obavezu da se doškoluje i, ukoliko bi mu tuženi tu mogućnost neopravdano uskratio, onda bi se eventualno moglo pokrenuti pitanje različitog postupanja u smislu zabrane diskriminacije. Međutim, ovakvo pitanje nije ni bilo pokrenuto pred redovnim sudovima o čemu je svoj stav iznio i Vrhovni sud u svojoj presudi navodeći «da bi se o povredi člana 25. Zakona o radu moglo govoriti samo da je u konkretnoj situaciji tuženi odbio apelantov zahtjev za osposobljavanje, školovanje i slično, na što apelant ne ukazuje i čega u konkretnom slučaju nema».

18. Dovodeći navedeno u vezu s apelantovim navodima o diskriminaciji kad je riječ o pravima iz čl. 6. i 7. Međunarodnog pakta, Ustavni sud zapaža da apelant ne nudi činjenice, niti dokaze koji bi ukazivali na to da je povreda ovih apelantovih prava moguća.

19. Stoga, imajući u vidu da apelant ne nudi činjenice i dokaze koji prima facie ukazuju na to da su navodi o kršenju ovog prava mogući i vjerovatni, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine u vezi sa pravima iz čl. 6. i 7. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima očigledno (prima facie) neosnovani.

d) Pravo na slobodu i sigurnost ličnosti

20. Konačno, apelant ukazuje i na povredu prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije kojim je garantirano pravo na ličnu slobodu i sigurnost. Imajući u vidu da se navedeni član odnosi na lišavanje slobode, a budući da se u konkretnom slučaju radi o radnom sporu, proizlazi da apelant u konkretnom postupku ne može tvrditi da je „žrtva“ kršenja ovog prava zaštićenog Ustavom Bosne i Hercegovine. Stoga su i ovi navodi, također, prima facie neosnovani.

21. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

22. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine,

Seada Palavrić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-421/07 (M. K.) | Sudska praksa | Aktio