Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-571/07 (N. P.)
Odluka donesena 13. 05. 2009.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
- Nasljedstvo
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-571/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
13. 05. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, te sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 13. maja 2009. godine, u predmetu broj AP 571/07, rješavajući apelaciju Nijaza Pece, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja
1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Nijaza Pece podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-1277/05 od 7. novembra 2006. godine i Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj Gž-404/05 od 15. septembra 2005. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Nijaz Peco (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa advokat Semir Kajtaz, podnio je 9. februara 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-1277/05 od 7. novembra 2006. godine i Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-404/05 od 15. septembra 2005. godine.
2. Presudom Općinskog suda u Mostaru broj P.110/02-II od 14. januara 2005. godine, koja je donesena povodom apelantove tužbe, utvrđeno je da je Enver Peco, sin Šefkije (u daljnjem tekstu: tuženi), nedostojan da naslijedi svog oca Šefkiju Pecu, sina Mehmedalije. Naime, ovakva presuda je donesena jer je utvrđeno da se tuženi teže ogriješio o obavezu izdržavanja prema ostavitelju-svom ocu (ocu parničnih stranaka), prema kojem je imao zakonsku obavezu izdržavanja. Tačkom 2. izreke presude tuženi je obavezan da apelantu naknadi troškove postupka. Sud je naveo da je tuženi, u smislu odredbe člana 234. Porodičnog zakona, imao zakonsku obavezu da izdržava svog oca. Iz provedenih dokaza (saslušanja apelanta i svjedoka) sud je utvrdio da je tuženi imao zakonsku obavezu izdržavanja prema ostavitelju, koju nije izvršavao, pa je zaključio da je apelantov tužbeni zahtjev osnovan budući da se tuženi, u smislu člana 129. Zakona o nasljeđivanju, teže ogriješio o obavezu izdržavanja prema ostavitelju.
3. Odlučujući o žalbi tuženog, Kantonalni sud je donio Presudu broj Gž-404/05 od 15. septembra 2005. godine kojom je žalbu uvažio i preinačio prvostepenu presudu tako što je apelantov tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan, a apelant je obavezan da tuženom naknadi troškove postupka. Sud je obrazložio kako je za utvrđivanje pretpostavke da se tuženi teže ogriješio o obavezu izdržavanja, u smislu člana 129. stav 1. tačka 4. Zakona o nasljeđivanju, bilo potrebno utvrditi da je ostaviteljeva egzistencija bila ozbiljno ugrožena, da je nasljednik znao za takvo stanje i da je prema svojim mogućnostima bio u stanju da ispunjava tu obavezu, ali da je svjesno nije htio ispuniti. Sud je naveo da je apelant istaknuo činjenicu da je tuženi zanemarivao izdržavanje ostavitelja u relativno kratkom periodu u toku rata. S obzirom na to da je tuženi živio u zapadnom a apelant u istočnom dijelu grada, te da je notorna činjenica da u toku rata između ovih dijelova Mostara nije bilo normalne komunikacije, sud je zaključio da apelant nije dokazao postojanje označenih uvjeta iz člana 129. Zakona o nasljeđivanju i člana 234. Porodičnog zakona. Zbog toga je odbijen apelantov postavljeni tužbeni zahtjev.
4. Presudom Vrhovnog suda broj Rev-1277/05 od 7. novembra 2006. godine odbijena je apelantova revizija kao neosnovana. Sud je ponovio činjenično utvrđenje nižestepenih sudova, prema kojem je ostavitelj živio u apelantovom porodičnom domaćinstvu, zatim da je apelant 7. maja 1992. godine morao napustiti porodičnu kuću i izmjestiti se a da je ostavitelja smjestio kod njegove sestre. Nadalje je navedeno da je ostavitelj u oktobru 1992. godine ponovo došao živjeti kod apelanta, te da je umro u decembru 1993. godine, a da je tuženi sa suprugom i dvoje djece živio u drugom dijelu grada do jeseni 1993. godine kad je napustio Mostar i sa porodicom otišao u Italiju. Stoga je Vrhovni sud zaključio da je drugostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo kad je uvažio žalbu tuženog i odbio apelantov postavljeni tužbeni zahtjev, budući da apelant nije dokazao da je tuženi u ratnom periodu, kad se živjelo od humanitarne pomoći, mogao izdržavati ostavitelja. Sud je ocijenio neosnovanim apelantove revizijske navode o povredi procesnog zakona «kroz preocjenu dokaza u žalbenom odlučivanju u sjednici vijeća» budući da je drugostepeni sud pravilno primijenio član 229. stav 1. tačka 4. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), jer je prvostepeni sud na utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio odredbu člana 129. stav 1. tačka 4. Zakona o nasljeđivanju.
5. Apelant smatra da mu je osporenim presudama Vrhovnog suda i Kantonalnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Suština apelacionih navoda svodi se na tvrdnje o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni prava. Apelant smatra da je drugostepeni sud, imajući u vidu navode tog suda kao i navode Vrhovnog suda o tome da je prvostepeni sud pravilno utvrdio činjenično stanje, «nedokazanost, odnosno nepostojanje činjenice nedostojnosti utvrđivao protivno zakonu, sasvim neovlašteno i suprotno članu 229. ZPP, bez održavanja glavne rasprave».
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju, prima facie, dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine). Apelacija je neosnovana i ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. Ustavni sud zapaža da se suština navoda o kršenju prava na pravično suđenje odnosi na navodno pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su eventualno povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
9. Ustavni sud primjećuje da su Vrhovni sud i Kantonalni sud detaljno i jasno obrazložili zašto je apelantov tužbeni zahtjev odbijen. Također su obrazložili i ovlaštenje drugostepenog suda da, u smislu člana 229. stav 1. tačka 4. ZPP, preinači prvostepenu presudu. Navedenim članom je propisano da drugostepeni sud može «u sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave» preinačiti prvostepenu presudu. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zapaža da održavanje rasprave pred drugostepenim sudom ovisi o odluci suda u svakom konkretnom slučaju, dakle, predstavlja njegovo diskreciono pravo a ne obavezu. Stoga, Ustavni sud smatra da u osporenim odlukama ništa ne ukazuje na to da su redovni sudovi cijenili činjenice i dokaze na način koji bi ukazivao na povredu člana 6. stav
1. Evropske konvencije. Apelant je bio u mogućnosti u cijelosti iznijeti činjenice na kojim je zasnovao svoj tužbeni zahtjev. Nadalje, iz stanja spisa proizlazi da je sud izveo sve dokaze koje je apelant predložio, da tuženi u toku prvostepenog postupka nije izvodio nikakve dokaze, da je apelant mogao osporiti navode tuženog iznesene u žalbi, što je i učinio. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka dali jasne i precizne razloge svojih stavova, te dali logično i uvjerljivo obrazloženje za primjenu relevantnog prava koje ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljno ili neprihvatljivo samo po sebi.
10. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da, u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, nema ničega što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, a koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Seada Palavrić