Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-375/07 (Rudnik mrkog uglja «Zenica» d.o.o. Zenica)
Odluka donesena 13. 05. 2009.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Propisano zakonom
- Šta se smatra imovinom
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-375/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
13. 05. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 13. maja 2009. godine, u predmetu broj AP 375/07, rješavajući apelaciju Rudnika mrkog uglja «Zenica» d.o.o. Zenica, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Rudnika mrkog uglja «Zenica» d.o.o. Zenica podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-968/05 od 26. septembra 2006. godine, Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj Pž-
36/04 od 31. marta 2005. godine i Presude Općinskog suda u Travniku broj Ps-92/02 od 5. decembra 2003. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Rudnik mrkog uglja «Zenica» d.o.o. Zenica (u daljnjem tekstu: apelant) podnio je 18. januara 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-968/05 od 26. septembra 2006. godine, Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Pž-36/04 od 31. marta 2005. godine i Presude Općinskog suda u Travniku (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj Ps-92/02 od 5. decembra 2003. godine.
2. Apelant je Općinskom sudu podnio tužbu protiv tužene Konfekcije «Borac» d.o.o. Travnik (u daljnjem tekstu: tužena) radi utvrđenja. U tužbi je apelant naveo da je tužena ugovorom o kupoprodaji prodala pet apartmana u hotelu «Babanovac» na Vlašiću (u daljnjem tekstu: predmetni apartmani) koje su koristili apelantovi uposlenici. Apelant je u tužbi, dalje, naveo da je Općinskom sudu podnio prijedlog za upis prava svojine na apartmanima, ali da je sud odbio ovaj njegov prijedlog, navodeći da u Travniku nisu uvedene knjige etažnih vlasnika, odnosno da bi prijedlog za etažiranje trebalo da podnese tužena kao većinski vlasnik. Dalje je naveo da je tužena po osnovu Rješenja Općine Travnik broj 04/VII-23-317/99 od 15. juna 1999. godine uknjižena kao nosilac prava raspolaganja sa dijelom 1/1 na predmetnim nekretninama.
3. Presudom Općinskog suda broj Ps-92/02 od 5. decembra 2003. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj Pž-36/04 od 31. marta 2005. godine, odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je između njega i tužene zaključen ugovor o kupoprodaji apartmanskih jedinica na Vlašiću na osnovu kojeg je apelant stekao pravo svojine na predmetnim apartmanima, te da se obaveže tužena da apelantu naknadi troškove postupka. Sud je u obrazloženju presude naveo da apelant nije na potpun i adekvatan način prezentirao sve dokaze na kojim temelji svoj zahtjev. Dalje je navedeno da je osnov tužbenog zahtjeva (ugovor od 30. oktobra 1986. godine) nesporan, ali da sud smatra da sama činjenica da je predmetni ugovor potpisan i ovjeren pečatima ugovornih strana ne dokazuje pravnu snagu i valjanost tog ugovora, jer apelant, osim ugovora, nije ponudio dokaze da je primjerak ugovora, u roku predviđenom zakonom, dostavljen nadležnom društvenom pravobraniocu samoupravljanja općine na čijem se području nekretnina nalazi. Sud je zaključio da se bez takvog dokaza ne može izvršiti ovjera potpisa na ugovoru, kao ni provođenje ugovora u zemljišnim i drugim javnim knjigama, u smislu člana 23. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prometu nekretnina («Službeni list FBiH» br. 38/78, 29/80, 4/89, 29/90, 22/91, 21/92 i 13/94). Dalje je navedeno, a s obzirom na to da je apelant kao dokaz dostavio uplatnicu na iznos 75.000.000 jugoslovenskih dinara, da se djelimičnom uplatom ne stiče pravo svojine. Sud je ocijenio neosnovanim prigovor o nedostatku pasivne legitimacije tužene, budući da je tužena upisana u zemljišnim knjigama sa pravom raspolaganja na predmetnim nekretninama, te da je u posjedu i faktičkoj vlasti predmetnih nekretnina. U obrazloženju je, dalje, navedeno da apelant nije dokazao da je uplatio cjelokupan iznos po ugovoru (115.000.000 jugoslovenskih dinara do 20. novembra 1986. godine), pa je navedeno da je utvrđeno i da je predmetni ugovor suprotan članu 23. Zakona o prometu nekretnina. Zbog toga je sud primjenom čl. 8. i 126. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) odbio podneseni apelantov tužbeni zahtjev.
4. Presudom Vrhovnog suda broj Rev-968/05 od 26. septembra 2006. godine odbijena je apelantova revizija kao neosnovana. Vrhovni sud je pojasnio da su, s obzirom na činjenično utvrđenje, nižestepeni sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kad su odbili apelantov tužbeni zahtjev. Naime, za stjecanje prava svojine nije dovoljan samo kupoprodajni ugovor «titulus», koji mora biti pravno valjan da bi proizvodio pravne posljedice, već je potreban i pravno valjan način stjecanja «modusa», tj. upisa u zemljišne knjige, prema članu 38. stav 1. Zakona o vlasničkopravnim odnosima. Imajući u vidu da je apelant u parnici tražio utvrđivanje prava svojine po osnovu ugovora iz 1986. godine, Vrhovni sud je zaključio da je pravni osnov tužbe derivativno stjecanje prava svojine. Sud je, dalje, pojasnio da se na temelju ugovora, kao pravnog posla, prenosi pravo svojine iz imovine otuđivatelja u imovinu stjecatelja, ali da se taj prenos događa kad se ispuni ona pretpostavka koju zakon propisuje kao način stjecanja svojine. U konkretnom slučaju to je upis u zemljišne knjigu koji apelant nije ishodio, pa je Vrhovni sud, imajući u vidu odredbu člana 2. ZPP prema kojoj sud u parničnom postupku odlučuje u granicama zahtjeva koji su postavljeni u postupku, zaključio da su nižestepeni sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kad su odbili apelantov tužbeni zahtjev zbog razloga navedenih u obrazloženju presuda.
5. Apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na imovinu. Navedeno pravo je zaštićeno članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Suština apelantovih navoda o povredi ovog prava svodi se na pogrešnu primjenu materijalnog prava. Apelant navodi da je ispunio pretežni dio obaveza, da je upis tužene izvršen poslije rata, a da apelant za to nije znao, da je nepravilno primijenjen član 38. Zakona o vlasničkopravnim odnosima, jer za stjecanje prava svojine «bitni elementi su pravni posao, upis i savjesnost, od kojih apelant ima dva, ima pravni posao i ima savjesnost». Apelant navodi «da bez obzira na izostanak intabulacije, stoji pravo apelantove svojine». Konačno, apelant navodi da se ponašanje tužene može nazvati «nesavjesnim», te ističe da se «bez obzira na pravo svojine na nekretnini postavlja pitanje datih sredstava-isplate kupoprodajne cijene, koju je apelant izvršio».
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. U fazi ispitivanja dopustivosti predmeta Ustavni sud mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava, apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine). Također, apelacija je očito neosnovana ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Apelant navodi da je u predmetnom postupku koji je okončan osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
9. U konkretnom slučaju apelant je podnio tužbu, tražeći da sud utvrdi da je zaključen ugovor o kupoprodaji predmetnih apartmana po osnovu kojeg je apelant stekao pravo svojine. Stoga je u kontekstu apelacionih navoda neophodno prvenstveno odgovoriti da li apelant uopće ima «imovinu» koja je zaštićena članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda i vlastitu jurisprudenciju, prema kojoj «imovina», u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, može biti ili «postojeća imovina» ili «dobra», uključujući i potraživanja u odnosu na koja lice ima bar «legitimno očekivanje» da će ih realizirati (vidi, Evropski sud, Jantner protiv Slovačke, presuda od 4. marta 2003. godine, aplikacija broj 39050/97, stav 27). Ustavni sud, također, podsjeća da pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju ne garantira pravo na stjecanje imovine (vidi, Evropski sud, Van der Mussele protiv Belgije, presuda od 23. novembra 1983. godine, serija A broj 70, stav 48), niti se može tumačiti kao ograničenje državi da zakonima uredi pitanje uslova pod kojima određena lica mogu ostvarivati određena imovinska prava.
10. S obzirom na to da je apelant, prema činjeničnom utvrđenju redovnih sudova, 1986. godine zaključio ugovor o kupoprodaji predmetnih apartmana za 115.000.000 jugoslovenskih dinara, te da je prema tom ugovoru isplatio dio cijene (75.000.000 jugoslovenskih dinara) proizlazi da je apelant imao «legitimno očekivanje» da će u predmetnom sudskom postupku biti udovoljeno njegovom tužbenom zahtjevu. To, u smislu prethodnog stava ove odluke, predstavlja «imovinu» koja je zaštićena članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
11. Prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju obuhvata tri različita pravila. Prvo pravilo, koje je izraženo u prvoj rečenici prvog stava i koje je opće prirode, izražava princip mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, u drugoj rečenici istog stava, odnosi se na lišavanje imovine i podvrgava ga izvjesnim uvjetima. Treće pravilo, sadržano u stavu dva ovog člana, dozvoljava da države potpisnice imaju pravo, između ostalog, da kontroliraju korištenje imovine u skladu sa općim interesom. Ova tri pravila nisu različita, u smislu da nisu povezana: drugo i treće pravilo se odnose na pojedine slučajeve miješanja u pravo na mirno uživanje imovine i treba da budu tumačena u svjetlu općeg principa izraženog u prvom pravilu (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Sporrong i Lönnorth protiv Švedske, presuda od 23. septembra 1982. godine, serija A broj 52, stav 61).
12. U vezi s tim, Ustavni sud zaključuje da osporene odluke redovnih sudova kojim je odbijen apelantov tužbeni zahtjev nesumnjivo predstavljaju «miješanje» u apelantovu imovinu, ali smatra da je «miješanje» izvršeno u skladu sa zakonom. Naime, apelantov tužbeni zahtjev je bio usmjeren na utvrđenje da je zaključen ugovor o kupoprodaji predmetnih apartmana po osnovu kojeg je apelant stekao pravo svojine. S obzirom na tako podnesen tužbeni zahtjev, redovni sudovi su primjenom odredaba Zakona o vlasničkopravnim odnosima i Zakona o prometu nekretnina odbili apelantov tužbeni zahtjev zbog toga što apelant nije ispunio zakonom propisane uvjete za stjecanje prava svojine na predmetnim apartmanima. Pošto se u konkretnom slučaju radi o stjecanju prava svojine na osnovu kupoprodajnog ugovora, dakle, o pravnom poslu, Ustavni sud ne vidi proizvoljnost u situaciji kad su redovni sudovi u konačnici odbili apelantov tužbeni zahtjev pozivajući se na član 38. Zakona o vlasničkopravnim odnosima. Naime, prema tom članu, «pravo vlasništva na nekretninama, na osnovu pravnog posla, stječe se upisom u javne knjige o nekretninama, ako je nositelj savjestan. Savjesnost stjecatelja se pretpostavlja», utvrdivši prethodno da nije dokazano ni da je primjerak ugovora dostavljen nadležnom pravobraniocu, u smislu člana 23. Zakona o prometu nekretnina, što se, također, pojavljuje kao uvjet za provođenje ugovora kroz zemljišne knjige. Dalje, Ustavni sud zapaža da ni sâm apelant ne spori da nije ispunio zakonom propisane uvjete, jer navodi da od tri propisana uvjeta «ima dva» i «da bez obzira na izostanak intabulacije, stoji pravo svojine». S druge strane, u vezi sa apelantovim navodima da se «postavlja pitanje datih sredstava-isplate kupoprodajne cijene, koju je apelant izvršio», Ustavni sud zapaža da, prema članu 2. ZPP, «u parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku». S obzirom na postavljeni tužbeni zahtjev, sudovi u ovom postupku nisu mogli odlučivati o dijelu sredstava koja je apelant dao na ime kupoprodajne cijene, jer apelant takav zahtjev nije ni podnio redovnim sudovima.
13. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud, dakle, zaključuje da je «miješanje» bilo zakonito, dalje, da je nesporno da u konkretnom slučaju postoji javni interes u pogledu reguliranja načina stjecanja prava svojine na nekretninama, što, s obzirom na neprikosnoveno mjesto pojma «imovine» u modernim pravnim sistemima, predstavlja cilj od općeg interesa. Navedeno reguliranje je uspostavljeno u javnom interesu, koji se ogleda u efikasnom funkcioniranju pravnog sistema i pravnoj sigurnosti, odnosno povjerenju u javne knjige, budući da upis prava svojine u zemljišne knjige, kada je u pitanju stjecanje prava svojine na nekretninama pravnim poslom, u principu, ima konstitutivni karakter (član 38. Zakona o vlasničkopravnim odnosima). S druge strane, Ustavni sud smatra da postoji i razuman odnos proporcionalnosti između javnog interesa i interesa pojedinca, u konkretnom slučaju apelanta, te zaključuje da na apelanta nije stavljen pretjeran teret, jer upravo apelant nije dokazao da je doista i postao vlasnik predmetnih nekretnina, odnosno da je u cijelosti realizirao svoje obaveze iz predmetnog ugovora.
14. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da, u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na imovinu, nema ništa što ukazuje na to da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
15. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine,
Seada Palavrić