Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-84/07 (A. I.)

Odluka donesena 13. 05. 2009.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Isplata duga
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-84/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 05. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, te sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 13. maja 2009. godine, u predmetu broj AP 84/07, rješavajući apelaciju Antona Ivankovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Antona Ivankovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-957/05 od 26. septembra 2006. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj Gž-1482/04 od 27. aprila 2005. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli broj P-3148/91 od 25. juna 2004. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Anton Ivanković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, kojeg zastupa Mirza Telalović, advokat iz Tuzle, podnio je 8. januara 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-957/05 od 26. septembra 2006. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-1482/04 od 27. aprila 2005. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-3148/91 od 25. juna 2004. godine.

2. Apelant je 4. decembra 1991. godine podnio tužbu Općinskom sudu protiv Srećka Lovrića (u daljnjem tekstu: tuženi). U tužbi je naveo da je tuženi, kao apelantov zaposlenik, podigao sa računa njegove firme «Ost-West Montage» novčane iznose od 58.000 KM i 350000 ATS za isplatu plaća radnicima, ali je tuženi novac prisvojio nakon čega se vratio kući. Apelant je tužbom tražio da mu se vrati podignuti novac, odnosno isplati dug. Apelant tvrdi da je tuženi neosnovano podigao i zadržao novac.

3. Presudom Općinskog suda broj P-3148/91 od 25. juna 2004. godine odbijen je tužbeni zahtjev kojim je apelant tražio da sud obaveže tuženog da mu na ime duga plati iznos od 58.000 KM, što predstavlja protivvrijednost po srednjem kursu iznosa od 58.000 DM, odnosno 29.654 eura, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom. Osim navedenog, odbijen je i apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio isplatu 49.747,60 KM, što predstavlja protivvrijednost po srednjem kursu iznosa 350.000 ATS, odnosno 25.435,54 eura, također sa zakonskom zateznom kamatom. Stavom 2. izreke prvostepene presude tužilac je obavezan da tuženom naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 18.949,00 KM.

4. Prvostepeni sud je zaključio da, iz predmeta spisa i provedenih dokaza, ne proizlazi osnovanost tužbenog zahtjeva za isplatu navedenih novčanih iznosa kako je tražio apelant, niti je u toku postupka dokazano da postoji obligacionopravni odnos između apelanta i tuženog. Sud je zaključio da krivična prijava i kompletan krivični postupak koji je vođen u Njemačkoj protiv tuženog, zatim njegovo preuzimanje novčanih sredstava bez rasvjetljavanja činjenica koje se odnose na sam odnos između apelanta i tuženog, te isplata plaća radnicima u pogledu dostavljenog spiska ne predstavljaju osnov da bi sud donio odluku kojom bi usvojio apelantov tužbeni zahtjev.

5. Presudom Kantonalnog suda broj Gž-1482/04 od 27. aprila 2005. godine apelantova žalba je djelimično uvažena i prvostepena presuda preinačena u dijelu o troškovima postupka tako što su troškovi sniženi sa 18.949,00 KM na 14.467,00 KM. U ostalom dijelu žalba je odbijena i prvostepena presuda potvrđena. Istom presudom odbijen je apelantov zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka.

6. Kantonalni sud je naveo da je odluka prvostepenog suda opravdana i da su za nju dati odgovarajući činjenični i pravni razlozi. Preduzeće «Ost-West Montage», čiji je novac, prema apelantovoj tvrdnji, tuženi pronevjerio, imalo je status dioničkog društva u kojem je apelant obavljao poslove direktora. Apelant u prvostepenom postupku nije uspio dokazati da je bio dioničar tog preduzeća, odnosno da je pretrpio umanjenje svoje imovine da bi se na konkretan slučaj mogao primijeniti obligacionopravni institut naknade štete. Apelant, također, u prvostepenom postupku nije dokazao, ne samo pasivnu legitimaciju tuženog nego u konkretnom predmetu nije dokazao ni aktivnu legitimaciju za vođenje konkretnog spora.

7. Presudom Vrhovnog suda broj Rev-957/05 od 26. septembra 2006. godine, koju je apelant primio 9. novembra 2006. godine, odbijena je apelantova revizija izjavljena protiv Presude Kantonalnog suda broj Gž-1482/04 od 27. aprila 2005. godine.

8. Vrhovni sud je zaključio da je neosnovan apelantov prigovor da je tuženi u istražnom postupku priznao da je od apelanta uzeo 58.000 DM i 350.000 ATS, pa je pravno osnovan zaključak u osporenoj presudi Kantonalnog suda da apelant nije sa tuženim u obligacionopravnom odnosu. Naime, iz spisa predmeta proizlazi da je pravno lice, odnosno poslovni subjekt «Ost-West-Montage», čiji je novac, prema apelantovim navodima, tuženi pronevjerio, imalo status dioničkog društva u kojem je apelant bio direktor. Apelant, navodi dalje Vrhovni sud, nije uspio dokazati da je kao fizičko lice bio jedan od dioničara niti da je prestankom tog pravnog lica pretrpio umanjenje svoje lične imovine i da su na njega prenesena potraživanja pravnog lica, a što je bilo predmet spora. Vrhovni sud je utvrdio da je drugostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je, odlučujući o apelantovoj žalbi, zaključio da dokazi izvedeni u prvostepenom sudu nisu davali osnova za usvajanje tužbenog zahtjeva i kada je žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio.

9. Apelant se žali da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju. Do navedenih povreda je, prema apelantovom mišljenju, došlo zbog toga što su redovni sudovi nepravilno i nepotpuno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo. Pronevjera novca, na osnovu koje je apelant i tražio vraćanje duga, desila se 1988. godine. U to je vrijeme firma «Ost-West Montage» bila u apelantovom isključivom vlasništvu. Nakon što je tuženi sa dvije banke podigao ukupan iznos od približno 108.000,00 DM, napustio je Njemačku i vratio se kući. Apelant je na sudu dokazao da je on u cijelosti svojim novcem izmirio dug radnicima za plaće, i uz ostale dokaze i iskaz svjedoka Ž.Ć., kao i obimnom prepiskom sa policijom, podnesenom krivičnom prijavom, spiskom radničkih plaća i ostalom dokumentacijom zajedno sa nalozima za isplatu. To sve predstavlja dokazni materijal koji je apelant predočio sudu. Apelant navodi da je priznanje tuženog da je uzeo novac kao svoju menadžersku proviziju na sudu morao da dokaže potpisanim ugovorom o obavljanju tih poslova ili odlukom uprave društva, dakle bilo kojim dokazom koji bi upućivao na to da je tuženi zaradio 108.000 DM tako što je preduzeću donio nove poslove. Apelant navodi da sudovi nisu pravilno primijenili pravila o teretu dokazivanja zato što tuženi nije sudu pružio dokaze zbog čega je uzeo novac od firme i nakon toga se vratio kući. Konačno, apelant predlaže da se presude redovnih sudova ukinu, predmet vrati na ponovni postupak i zakaže ročište pred Ustavnim sudom.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju, prima facie, dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine). Apelacija je neosnovana i ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

Pravo na pravično suđenje

12. Apelant smatra da nije imao pravično suđenje zbog toga što su, prema njegovom mišljenju, redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su eventualno povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

13. Ustavni sud konstatira da je u predmetnom sudskom postupku Kantonalni sud utvrdio da je prvostepeni sud na potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalne propise. Odlučujući o apelantovoj reviziji protiv presude Kantonalnog suda, Vrhovni sud je na osnovu činjeničnog stanja utvrđenog u nižestepenim postupcima ocijenio da je Kantonalni sud materijalno pravo pravilno primijenio. Ustavni sud konstatira da je apelant aktivno učestvovao u predmetnom postupku pred nadležnim sudskim instancama. Pri tome su sudovi ispitali sve njegove navode koje je apelant ponovio u apelaciji.

14. Ustavni sud posebno ukazuje na činjenicu da su redovni sudovi utvrdili da apelant nije pred sudovima dokazao osnovanost svog tužbenog zahtjeva za vraćanje duga u iznosu od 108.000 DM. Osim toga, redovni sudovi su utvrdili da apelant nije dokazao, ne samo pasivnu legitimaciju tuženog nego i aktivnu legitimaciju za vođenje predmetnog spora. Redovni sudovi su zaključili da je firma «Ost-West Montage», čiji je novac tuženi navodno pronevjerio, imala status dioničkog društva u kojem je apelant obavljao poslove direktora. Također su zaključili da nije uspio dokazati da je kao fizičko lice bio jedan od dioničara niti da je prestankom tog pravnog lica pretrpio umanjenje svoje lične imovine, te da su na njega prenesena potraživanja pravnog lica, a što je bilo predmet spora.

15. Razmatrajući obrazloženja osporenih odluka, a u vezi sa apelantovim navodima, Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazivalo na to da su u predmetnom postupku materijalnopravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na apelantovu štetu, odnosno da utvrđeno činjenično stanje ukazuje na bilo koju povredu Ustava Bosne i Hercegovine. Također, nema elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da je povrijeđen princip ravnopravnosti pred sudom koji je važan element pravičnog suđenja i koji zahtijeva da objema stranama mora biti data razumna mogućnost da izlože svoj predmet, uključujući i iznošenje dokazne građe, pod uvjetima koji ih ne stavljaju u znatno podređen položaj u odnosu na protivnika (vidi Evropski sud za ljudska prava, Dombo B.V. protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1993. godine, serija A, broj 274, str. 19). Stoga, Ustavni sud smatra da apelant ne nudi činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnog prava na koje se poziva, te da bi bilo potrebno meritorno ispitivanje. Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

Pravo na imovinu

16. Apelant se, također, žali da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U suštini, apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju se na navodima o pogrešnoj primjeni materijalnog prava i pogrešno utvrđenim činjenicama. Međutim, Ustavni sud je, razmatrajući ove navode u okviru člana 6. stav 1. Evropske konvencije, već zaključio da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani. Stoga, Ustavni sud smatra da nema ničega što u konkretnom slučaju ukazuje na to da apelant ima «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju, niti je očigledno da je osporenim presudama apelantu oduzeta imovina ili da mu je na bilo koji način ograničeno pravo na uživanje te imovine.

17. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

18. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Seada Palavrić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-84/07 (A. I.) | Sudska praksa | Aktio