Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-382/07 (S. B.)

Odluka donesena 13. 05. 2009.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Proporcionalnost
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Propisano zakonom
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Upravni postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-382/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 05. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 13. maja 2009. godine, u predmetu broj AP 382/07, rješavajući apelaciju Sime Bunića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05 i 64/08), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Sime Bunića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj U-

1537/02 od 8. novembra 2006. godine, Rješenja Federalne uprave za geodetske i imovinskopravne poslove broj 05-30-2-291/02 od 19. aprila 2002. godine i Rješenja Službe prostornog uređenja, katastra i imovinskopravnih poslova Općine Bihać broj 03/1-3-31-2334 od 25. jula 2001. godine u odnosu na pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Sime Bunića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj U-

1537/02 od 8. novembra 2006. godine, Rješenja Federalne uprave za geodetske i imovinskopravne poslove broj 05-30-2-291/02 od 19. aprila 2002. godine i Rješenja Službe prostornog uređenja, katastra i imovinskopravnih poslova Općine Bihać broj 03/1-3-31-2334 od 25. jula 2001. godine u odnosu na pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. Simo Bunić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, kojeg zastupa Merhunisa Dedić, advokat iz Bihaća, podnio je 19. januara 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine ( u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj U-1537/02 od 8. novembra 2006. godine, Rješenja Federalne uprave za geodetske i imovinskopravne poslove (u daljnjem tekstu: Federalna uprava) broj 05-30-2-

291/02 od 19. aprila 2002. godine i Rješenja Službe prostornog uređenja katastra i imovinskopravnih poslova ( u daljnjem tekstu: Služba za prostorno uređenje) broj 03/1-3-31-2334 od 25. jula 2001. godine.

2. Rješenjem tadašnjeg Sekretarijata za prostorno uređenje, stambene i komunalne poslove ( u daljnjem tekstu: Sekretarijat) broj 06/4-475-320/90 od 13. novembra 1990. godine apelantu je dodijeljeno neizgrađeno građevinsko zemljište u društvenoj svojini na korištenje u svrhu izgradnje porodične stambene zgrade, i to na k.č. broj 2637/70, površine 700 m², upisanoj u zk.ul. broj 2802 k.o. Bihać, prema novom kat. operatu k.č. broj 2081/70, upisanoj u pl. broj 4200 k.o. Bihać-grad ( u daljnjem tekstu: neizgrađeno građevinsko zemljište).

3. Nakon toga, Rješenjem Sekretarijata broj 04/1-361-174/91 od 2. aprila 1991. godine odobrena je izgradnja stambenog porodičnog objekta na neizgrađenom građevinskom zemljištu.

4. Pošto je u međuvremenu, u toku 1996. godine, na neizgrađenom građevinskom zemljištu drugo lice Z.S. iz Bihaća započelo radove bez dozvole, Urbanističko-građevinska inspekcija Općine Bihać donijela je Rješenje broj 04-362-97 od 20. septembra 1996. godine kojim je naređeno da se obustavi gradnja i investitoru naloženo da u roku od sedam dana pokrene postupak za pribavljanje urbanističke saglasnosti.

5. Nakon toga, Služba prostornog uređenja je donijela Rješenje broj 03/1-23-1-7048 od 14. februara 2001. godine kojim je odbijen apelantov zahtjev za izdavanje urbanističke saglasnosti za sanaciju stambenog objekta na neizgrađenom građevinskom zemljištu, odnosno parceli. Nadležni organ je utvrdio da, u skladu sa regulacionim planom, takav zahtjev ne ispunjava potrebne uslove i da se ne može dozvoliti dogradnja, odnosno proširenje stambenog niza. Naime, predmetna parcela se nalazi u širem urbanom području, što je regulisano članom 6. Odluke o prostornom uređenju područja Općine Bihać ( «Službeni glasnik Općine Bihać» broj 11/78).

6. Rješenjem Kantonalnog ministarstva za građenje, prostorno uređenje i zaštitu okoline Unsko-sanskog kantona (u daljnjem tekstu: Kantonalno ministarstvo) poništeno je Rješenje Službe za prostorno uređenje broj 03/1-23-1-7048 od 14. februara 2001. godine i predmet vraćen na ponovni postupak i odlučivanje.

7. Rješenjem Službe za prostorno uređenje broj 03/1-3-31-2334 od 25. jula 2001. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Federalne uprave broj 05-30-2-291/02 od 19. aprila 2002. godine, utvrđeno je da apelantu prestaje pravo korištenja neizgrađenog građevinskog zemljišta, a Zemljišnoknjižnom uredu i Odjeljenju za katastar naloženo brisanje prava korišćenja na predmetnoj parceli i uspostava ranijeg stanja upisa. Nakon provedenog dokaznog postupka, prvostepeni organ je utvrdio da apelant nije u roku od tri godine od izdavanja odobrenja za građenje izveo pretežan dio radova na građevini (stavljanje zgrade pod krov i sl.), tako da su, na osnovu člana 53. Zakona o građevinskom zemljištu («Službeni list SRBiH» br. 34/86, 1/90, 29/90 i «Službeni list RBiH» br. 3/93 i 13/94), ispunjeni zakonski uslovi da apelantu prestane pravo korištenja na predmetnoj parceli.

8. Nakon toga, Rješenjem Službe za prostorno uređenje broj 03/1-23-1-7048 od 3. decembra 2002. godine apelantu je data urbanistička saglasnost za dograđeni stambeni objekat, a Rješenjem općinskog načelnika broj 07-37-5087/03 od 31. oktobra 2003. godine i sanitarna saglasnost na lokaciju i glavne projekte za dograđeni stambeni objekat na građevinskoj parceli.

9. Zaključkom Službe za prostorno uređenje broj 03/1-23-2-5452/03 od 2. decembra 2003. godine postupak pokrenut radi odobrenja sanacije - dogradnje stambenog objekta je prekinut do okončanja upravnog spora pred Vrhovnim sudom. Služba za prostorno uređenje je prekinula postupak davanja odobrenja za sanaciju - dogradnju stambenog objekta do okončanja upravnog spora, a koji se odnosi na prestanak prava korištenja zemljišta u društvenoj svojini. Nadležna Služba za prostorno uređenje je zaključila da se bez okončanja upravnog spora ne može riješiti samo odobrenje sanacije - dogradnje objekta.

10. Presudom Vrhovnog suda broj U-1537/02 od 8. novembra 2006. godine, koja je apelantu dostavljena 20. novembra 2006. godine, odbijena je apelantova tužba u upravnom sporu protiv Rješenja Federalne uprave broj 05-30-2-291/02 od 19. aprila 2002. godine. Prema odredbi člana 53. stav 1. Zakona o građevinskom zemljištu, koji je u to vrijeme bio na snazi, građanin, odnosno udruženje građana i drugo građansko lice, gubi pravo korištenja zemljišta radi građenja ako u roku od jedne godine od pravosnažnosti rješenja o dodjeli zemljišta na korištenje radi građenja ne podnese zahtjev da mu se izda odobrenje za građenje. Ista je pravna situacija ako navedena lica u roku od tri godine od izdavanja odobrenja za građenje ne izvedu pretežan dio radova na građevini (stavljanje zgrade pod krov i sl.). Kako je naveo Vrhovni sud, iz spisa predmeta proizlazi da je apelant rješenje o odobrenju za gradnju dobio 2. aprila 1991. godine, ali da do sada nije otpočeo gradnju, odnosno nije izveo pretežan dio radova. Naprotiv, iz zapisnika sa izvršenog uviđaja na mjestu događaja od 4. juna 2001. godine proizlazi da na predmetnom zemljištu bespravnu gradnju vrši drugo lice Z.S. iz Bihaća, a ne apelant, i to mimo odobrenih gabarita zgrade, zbog čega je tom drugom licu zabranjena gradnja. Na osnovu ovakvog činjeničnog stanja, prema ocjeni Vrhovnog suda, upravni organi su pravilno primijenili materijalno pravo kada su utvrdili prestanak apelantovog prava na korištenje predmetnog građevinskog zemljišta. To pravo apelantu je prestalo prema samom zakonu, jer u propisanim rokovima nije otpočeo gradnju, odnosno nije izveo pretežan dio radova. Apelantove navode da su mu ratne okolnosti koje su tada vladale onemogućile da izvede radove Vrhovni sud nije prihvatio, jer iz navedenih zakonskih odredaba proizlazi da je apelant, ako je namjeravao izvoditi radove nakon proteka datih rokova, bio dužan zatražiti produženje ovih rokova, i to ne od upravnih i izvršnih organa, nego od najvišeg organa Skupštine općine, što on nije učinio.

11. Pošto apelant nije tražio da se produži rok, takvo produženje nisu mu mogli dati izvršni ili upravni organi, pa ni Vrhovni sud, budući da za to nisu ovlašćeni. Vrhovni sud je zaključio da nisu osnovani apelantovi tužbeni navodi da produženje roka radi završetka neophodnih građevinskih radova nije mogao tražiti zbog toga što je Općina Bihać bila potpuno okružena od aprila 1992. do 1996. godine. Ovo zbog toga što je produženje roka trebalo da traži kada su prestali svi razlozi koji su ga sprečavali u tome, a to apelant nije učinio ni do danas.

12. Apelant se žali da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant je, zatim, iznio hronologiju svojih postupaka i akata koje su donijeli upravni organi od 1991. godine do danas. Na osnovu toka događaja apelant navodi da je Općina Bihać paralelno vodila tri postupka, i to: postupak deeksproprijacije predmetnih nekretnina, postupak utvrđivanja gubitka prava korištenja zemljišta i postupak izdavanja urbanističke saglasnosti i odobrenja za građenje - sanaciju već izgrađenog objekta. Povredu prava na pravično suđenje apelant vidi u tome što postupak za utvrđivanje prestanka prava korištenja zemljišta u društvenoj svojini faktički vodi od prestanka rata u BiH, odnosno od 1996. godine, i na svaki mogući način apelantu se onemogućava završetak izgradnje porodične stambene zgrade u Bihaću. Dalje, povredu prava na dom i imovinu apelant vidi u činjenici da on i njegova porodica nemaju drugi dom, već samo zemljište i nedovršen stambeni objekat. Apelant smatra da općinski i federalni organi svojim odlukama nisu mogli utvrditi prestanak prava korištenja zemljišta, jer se radi o izgrađenom, a ne neizgrađenom građevinskom zemljištu, a usljed toga što apelant, zbog rata, nije bio u mogućnosti da objekat gradi u utvrđenim zakonskim rokovima. Apelant navodi da je i danas izbjeglica i da mu se aktima upravne i sudske vlasti faktički ne dozvoljava povratak. Kao posebno sporno postavlja se pitanje zašto općinski organ nije odmah 1996. godine donio rješenje o prestanku prava korištenja zemljišta, nego tek nakon jedanaest godina.

13. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

4. Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

9. Apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

a) Apelantovi navodi u vezi sa pravom na pravično suđenje

14. Apelant smatra da nije imao pravično suđenje zbog toga što su, prema njegovom mišljenju, redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

15. Apelantu je 1990. godine dodijeljeno na korištenje neizgrađeno građevinsko zemljište u društvenoj svojini u svrhu izgradnje porodične stambene zgrade. Tokom upravnog i sudskog postupka je utvrđeno da apelant u zakonom predviđenim rokovima nije izveo pretežan dio radova, niti je tražio da se produže zadati rokovi za dovršenje gradnje. Prema odredbi člana 53. stav 1. Zakona o građevinskom zemljištu, građanin gubi pravo korištenja zemljišta radi građenja ako u roku od jedne godine od pravosnažnosti rješenja o dodjeli zemljišta na korištenje radi građenja ne podnese zahtjev da mu se izda odobrenje za građenje, odnosno ako u roku od tri godine od izdavanja odobrenja za građenje ne izvede pretežan dio radova na građevini (stavljanje zgrade pod krov i sl.). Pošto je apelant rješenje o odobrenju za gradnju dobio 2. aprila 1991. godine, do zakonom utvrđenih rokova on nije izveo pretežan dio radova čak i kada se kao okolnosti koje utječu na produženje tih rokova uzmu ratne prilike koje su vladale u Bihaću 1992-1995. godine. Naprotiv, iz zapisnika sa uviđaja izvršenog na mjestu događaja od 4. juna 2001. godine proizlazi da na predmetnom zemljištu bespravnu gradnju vrši drugo lice, i to mimo odobrenih gabarita zgrade, zbog čega je tom drugom licu zabranjena gradnja.

16. Na osnovu ovakvog činjeničnog stanja upravni organi su primijenili materijalno pravo, utvrdivši prestanak apelantovog prava na korištenje predmetnog neizgrađenog građevinskog zemljišta. Apelantove navode da mu je onemogućeno izvođenje radova zbog ratnih prilika Vrhovni sud nije prihvatio, jer iz navedenih zakonskih odredaba proizlazi da je apelant, ako je namjeravao izvoditi radove nakon proteka datih rokova, bio dužan zatražiti produženje ovih rokova, i to ne od upravnih i izvršnih organa, nego od najvišeg organa Skupštine općine, što on nije učinio.

17. U obrazloženjima osporenih odluka Ustavni sud ne može naći bilo kakve elemente koji bi ukazivali na to da je relevantni zakon arbitrarno primijenjen, jer su upravni organi i Vrhovni sud dali detaljno obrazloženje svojih odluka, uzimajući pri tome u obzir i obrazlažući svoja postupanja i odluke u kontekstu navedenih apelantovih prigovora. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da, u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, nema ništa što ukazuje na to da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

b) Apelantovi navodi u vezi sa pravom na imovinu

18. U pogledu apelantovih navoda da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na imovinu, Ustavni sud prvenstveno mora utvrditi da li je apelant titular prava koja uživaju zaštitu u smislu člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. S tim u vezi, Ustavni sud naglašava da riječ «imovina» uključuje širok spektar imovinskih interesa koji predstavljaju određenu ekonomsku korist (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 14/00 od 4. aprila 2001. godine). U konkretnom slučaju apelantu je dodijeljeno neizgrađeno građevinsko zemljište u društvenoj svojini na korištenje u svrhu izgradnje porodične stambene zgrade, ali mu je pravo korišćenja prestalo osporenim odlukama. Pravo na korištenje neizgrađenog građevinskog zemljišta predstavlja takav ekonomski interes da uživa zaštitu člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana

1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

19. Ustavni sud mora, dalje, ispitati da li osporene odluke predstavljaju «miješanje» u apelantovo pravo na imovinu, da li je miješanje predviđeno zakonom i da li je u skladu sa zakonom, te da li je miješanje proporcionalno legitimnom cilju, dakle, uspostavlja li pravičnu ravnotežu između apelantovog prava i općeg interesa. Ustavni sud je utvrdio da su osporene odluke donesene zbog činjenice da apelant nije u roku od tri godine od izdavanja odobrenja za građenje izveo pretežan dio radova na građevini, a prema članu 53. Zakona o građevinskom zemljištu. S obzirom na to da je već konstatovano da dodijeljeno građevinsko zemljište predstavlja apelantovu imovinu, proizlazi da je, u konkretnom slučaju, osporenim odlukama došlo do miješanja u apelantovu imovinu, i to u okviru diskrecionog prava države da odredi uslove pod kojima će pojedinci koristiti imovinu, odnosno uslove pod kojima će dobiti mogućnost da koriste građevinsko zemljište u društvenoj, odnosno državnoj svojini.

20. Sljedeće pitanje na koje Ustavni sud treba dati odgovor jeste da li je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo u skladu sa zakonom. U vezi s tim, Ustavni sud konstatuje da su osporene odluke zasnovane na Zakonu o građevinskom zemljištu u kojem su regulisani uslovi pod kojima se fizičkim ili pravnim licima može dodijeliti građevinsko zemljište u državnoj svojini, ali i pod kojim uslovima se to pravo može i uskratiti. Iz navedenog proizlazi jasna pravna osnova za donošenje osporenih odluka, propisana u relevantnom navedenom zakonu. To znači da je apelant, s jedne strane, imao jasnu zakonsku osnovu za definisanje svoje pravne pozicije i načina ostvarivanja svojih prava a, s druge strane, osporene odluke ukazuju na jasnu pravnu osnovu na kojoj su zasnovane, a to znači da su u skladu sa zakonom. Također, Ustavni sud nije utvrdio nikakvu proizvoljnost u postupanju nadležnog općinskog organa i suda, koja bi ukazivala na to da miješanje nije bilo u skladu sa zakonom.

21. Na kraju, Ustavni sud treba odgovoriti na pitanje da li je miješanje proporcionalno cilju koji se želi postići, dakle, uspostavlja li pravičnu ravnotežu između apelantovog prava i općeg interesa. Kako je već navedeno u prethodnim tačkama ove odluke, apelant je na osnovu navedenih relevantnih odredaba zakona mogao znati koji su načini i uslovi za ostvarenje njegovih prava i koje su konkretno sankcije u vidu oduzimanja prava korištenja građevinskog zemljišta i utvrđenje prava svojine. Da bi realizovao to pravo, bio je obavezan da otpočne gradnju na dodijeljenom zemljištu, odnosno da izvede pretežan dio radova. Dosljedna primjena ovih zakonskih odredaba nesumnjivo predstavlja opći, odnosno javni interes koji je u konkretnom slučaju „prevagnuo“ nad apelantovim pojedinačnim imovinskim interesom. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju uspostavljena pravična ravnoteža između apelantovog prava na imovinu i općeg interesa.

22. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da apelant ne nudi činjenice koje bi mogle da opravdaju tvrdnju da postoji povreda ustavnog prava na koje se poziva, zbog čega nema elemenata koji očigledno ukazuju na to da postoji kršenje ustavnih prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te da bi bilo potrebno meritorno ispitivanje, zbog čega su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

c) Apelantovi navodi u vezi sa pravom na dom

23. Dalje, apelant smatra da mu je pobijanim odlukama povrijeđeno pravo na dom. Ustavni sud naglašava da član 8. Evropske konvencije štiti pravo pojedinca na poštivanje njegovog doma i zabranjuje miješanje vlasti u ovo pravo osim u slučajevima koji su definisani stavom 2. ovog člana. Prije svega, potrebno je utvrditi da li se u konkretnom predmetu pravo za koje apelant navodi da je povrijeđeno može podvesti pod zaštitu koju obezbjeđuju član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i član 8. Evropske konvencije. Prema praksi Evropskog suda, pojam «dom» obuhvata kako iznajmljen stan ili kuću, tako i dom u privatnoj svojini. Općenito, dom je mjesto gdje je čovjek nastanjen i za koje ga vežu određene veze koje su dovoljno čvrste da bi ga mogao smatrati domom (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 323/05 od 17. decembra 2004. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 34/05, i , mutatis mutandis, presude Evropskog suda, Gillow protiv Velike Britanije od 24. novembra 1986. godine, serija A br. 109, stav 46.f, Kroon protiv Holandije od 27. oktobra 1994. godine, serija A br. 297-C, stav 31). Međutim, imajući u vidu činjenicu da apelant nikada nije živio u stambenom objektu koji nikad nije ni dovršen, odnosno da nikada tamo nije ni uspostavio svoj dom, Ustavni sud smatra da se predmetni objekat ne može smatrati apelantovim «domom» u smislu člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud zaključuje da je predmetna apelacija u odnosu na apelantove žalbene navode o povredi prava na dom ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

24. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, odnosno ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

25 U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine,

Seada Palavrić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-382/07 (S. B.) | Sudska praksa | Aktio