Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-397/07 („Company Eurogrand“ d.o.o. Sarajevo)
Odluka donesena 13. 05. 2009.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Propisano zakonom
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-397/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
13. 05. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 13. maja 2009. godine, u predmetu broj AP 397/07, rješavajući apelaciju „Company Eurogrand“ d.o.o. Sarajevo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05 i 64/08), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija „Company Eurogrand“ d.o.o. Sarajevo podnesena protiv presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-268/05 od 19. septembra 2006. godine, Kantonalnog suda u Goraždu broj Pž-27/04 od 22. decembra 2004. godine i Općinskog suda u Goraždu broj Ps-9/04 od 13. septembra 2004. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. „Company Eurogrand“ d.o.o. Sarajevo (u daljnem tekstu: apelant), kojeg zastupa Jakša Mitrović, advokat iz Sarajeva, podnio je 23. januara 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-268/05 od 19. septembra 2006. godine, Presude Kantonalnog suda u Goraždu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Pž-27/04 od 22. decembra 2004. godine i Presude Općinskog suda u Goraždu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj Ps-9/04 od 13. septembra 2004. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj Ps-9/04 od 13. septembra 2004. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj Pž-27/04 od 22. decembra 2004. godine, odbijen je apelantov (tužitelj-protivtuženi) tužbeni zahtjev podnesen radi naplate duga i odbijen je protivtužbeni zahtjev tuženog-protivtužitelja „Univerzala“ d.o.o. Goražde (u daljnjem tekstu: tuženi-protivtužitelj). Iz obrazloženja prvostepene presude proizlazi da je apelant u tužbi tvrdio da su stranke zajednički poslovale i da je zaduženje prema svim fakturama bilo 320.959,44 KM, a razduženje prema knjižnim obavijestima je bilo 56.942,72 KM. Apelant je naveo da je ukupno zaduženje tuženog bilo 377.902,16 KM. U toku prvostepenog postupka Općinski sud je utvrdio da se predmetno apelantovo potraživanje odnosi na račune iz 1997. godine sa najkasnijim rokom dospijeća 31. decembra 1997. godine. Prema ocjeni prvostepenog suda, ostale obaveze koje je tuženi-protivtužitelj imao prema apelantu po osnovu poslovanja iz 1998. i 1999. godine izmirio je tuženi-protivtužitelj. Na osnovu tako utvrđenog činjeničnog stanja, a imajući u vidu činjenicu da je apelant predmetnu tužbu podnio 24. januara 2001. godine, te da su, u skladu sa tim, od dana dospijeća svakog pojedinačnog računa za naplatu pa do dana podnošenja tužbe protekle više od 3 godine, prvostepeni sud je usvojio stanovište da je predmetno apelantovo potraživanje (koje potječe iz 1997. godine) zastarjelo u skladu sa odredbom člana 374. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO).
3. U obrazloženju drugostepene presude se navodi da je prvostepeni sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo, tj. odredbu člana 374. ZOO, kada je odbio apelantov tužbeni zahtjev zbog nastupanja zastare i pri tome nije počinio povrede odredaba parničnog postupka koje se tiču stranačke sposobnosti i zastupanja, na koje u postupku odlučivanja o žalbi drugostepeni sud pazi po službenoj dužnosti.
4. Protiv presude Kantonalnog suda apelant je izjavio reviziju koju je Vrhovni sud Presudom broj Rev-268/05 od 19. septembra 2006. godine odbio. Vrhovni sud je odbio revizioni prigovor da su sudovi trebali primijeniti član 371. ZOO kada su računali rok za zastarijevanje.Vrhovni sud se pozvao na odredbu člana 25. stav 2. ZOO kojom je propisano da su ugovori u privredi ugovori koje organizacije što obavljaju privrednu djelatnost, kao i imaoci radnji i drugi pojedinci koji u vidu registrovanog zanimanja obavljaju neku privrednu djelatnost zaključuju među sobom u obavljanju djelatnosti koje sačinjavaju predmete njihovog poslovanja, ili su u vezi sa tim djelatnostima. Na takve ugovore, kako je obrazložio sud, prema stavu 1. iste zakonske odredbe, primjenjuju se one odredbe ZOO koje se primjenjuju na sve vrste ugovora. S obzirom na to da nije sporno da su međusobna potraživanja parničnih stranaka proizašla iz njihovih međusobnih odnosa u vezi sa prometom robe i usluga iz okvira njihovog poslovanja, odnosno iz okvira njihove registrovane djelatnosti, prema mišljenju Vrhovnog suda, nesumnjivo je da se i odredbe o zastarjelosti takvih međusobnih potraživanja ocjenjuju prema odredbi člana 374. ZOO.
5. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant se žali da je materijalno pravo proizvoljno primijenjeno, navodeći da je pogrešno stanovište Vrhovnog suda u pogledu primjene odredbe člana
374. ZOO, jer se u konkretnom slučaju radi o privatnim pravnim licima, a ne o državnim. Stoga je, prema apelantovom mišljenju, u konkretnom slučaju trebalo primijeniti odredbu člana 371. ZOO.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. U fazi ispitivanja dopustivosti predmeta Ustavni sud mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine). Također, apelacija je očigledno neosnovana ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud nalazi da apelantovo potraživanje o kojem se odlučivalo u parničnom postupku predstavlja njegovu imovinu, u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, budući da je to u postupku utvrđeno kao nesporno i stoga se na apelanta primjenjuju garancije ovog člana. Osporenim odlukama je došlo do miješanja u apelantovo pravo i zato Ustavni sud mora odgovoriti na sljedeća pitanja: (a) je li miješanje predviđeno zakonom, (b) služi li miješanje zakonitom cilju u javnom interesu i (c) je li miješanje proporcionalno cilju, tj. uspostavlja li pravičnu ravnotežu između apelantovog prava i općeg javnog interesa.
9. Odgovarajući na pitanje da li je miješanje bilo u skladu sa zakonom, Ustavni sud ukazuje na stav da svaka država ima pravo i obavezu da funkcionalno organizuje svoj pravni sistem, te da s tim ciljem ima legitimno pravo da uspostavlja ograničenja u ostvarivanju građanskih prava u određenim slučajevima, koja su potrebna da bi pravni sistem pravilno funkcionisao. Koja će se ograničenja nametnuti zavisi od konkretnog pravnog sistema države, uzimajući u obzir, prije svega, mogućnosti i potrebe zajednice i pojedinaca (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Belgijski jezički slučaj, presuda od 9. februara 1967, serija A broj 6, stav 5). U brojnim odlukama Ustavni sud je obrazložio da u ograničenja u pogledu ostvarivanja građanskih prava spada i mogućnost prigovora o zastarijevanju tužbenih zahtjeva (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 49/02 od 28. novembra 2003. godine, „Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 6/04, i odluku bivše Evropske komisije za ljudska prava, aplikacija broj 13674/88 od 14. aprila 1989. u predmetu Cyril Albert Warner protiv Velike Britanije). Ovo ograničenje je potrebno da bi se osigurao princip pravne sigurnosti, a pri konkretnom regulisanju ovog pitanja, prije svega određivanju roka zastare, zakonodavac uživa određenu slobodu procjene (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Ashingdane protiv Velike Britanije, presuda od 28. maja 1985, serija A broj 93, stav 57). S druge strane, ovo pitanje zakonodavac ne smije tako regulisati da suštinski onemogući ili neopravdano oteža ostvarivanje ovih prava. Ustavni sud konstatuje da je apelantov tužbeni zahtjev za naplatu spornih potraživanja nastalih iz međusobnih ugovornih odnosa parničnih stranaka u 1997. godini odbijen, jer je predmetno potraživanje zastarjelo, u smislu člana 374. ZOO. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da je miješanje u apelantovo pravo bilo zasnovano na relevantnim zakonskim odredbama, te da, također, nije bilo proizvoljnosti u postupanju sudova s obzirom na to da osporene presude sadrže obrazloženja koja su nedvosmislena i jasna posebno u vezi sa pitanjem koje odredbe o zastari su primjenjive na konkretan slučaj, što je za apelanta bilo sporno. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo zakonito.
10. Ustavni sud smatra da se legitiman cilj za miješanje u konkretnom slučaju ogleda u osiguranju efikasnog funkcionisanja pravnog sistema i pravne sigurnosti određivanjem rokova zastarijevanja. Na kraju, Ustavni sud smatra da je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo proporcionalno legitimnom cilju, odnosno da na njega nije stavljen pretjeran teret, budući da je rok zastarijevanja koji je primijenjen ograničenje koje se na jednak način primjenjuje na sve subjekte pravnog prometa.
11. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje na to da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, te ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine,
Seada Palavrić