Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-486/07 (L. N.)
Odluka donesena 13. 05. 2009.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
- Aktivna legitimacija
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-486/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
13. 05. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 13. maja 2009. godine, u predmetu broj AP 486/07, rješavajući apelaciju Ljube Nikolić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ljube Nikolić podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-0-Gž-06-001440 od 4. januara 2007. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli broj Mal-
87/02 od 13. jula 2006. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Ljuba Nikolić (u daljnem tekstu: apelantica), koju zastupa Ramiz Aljić, advokat iz Tuzle, podnijela je 31. januara 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 003-0-Gž-06-001440 od 4. januara 2007. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj Mal-87/02 od 13. jula 2006. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj Mal-87/02 od 13. jula 2006. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj 003-0-Gž-06-001440 od 4. januara 2007. godine, apelantica je kao tužena obavezana da SP „Tuzla-stan“ Tuzla (u daljnjem tekstu: tužitelj) na ime neplaćene stanarine za stan u Tuzli, u Rudarskoj ulici broj 73, stan broj 63, za period od 29. septembra 1999. godine do 21. avgusta 2000. godine plati iznos od 244,90 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 6. avgusta 2001. godine, kao dana podnošenja tužbe, pa do isplate i troškove postupka. Preostali dio tužiteljevog tužbenog zahtjeva je odbijen.
3. U obrazloženju prvostepene presude je navedeno da je tužitelj 6. avgusta 2001. godine podnio prijedlog za izvršenje na osnovu vjerodostojne isprave protiv apelantice radi novčanog potraživanja u iznosu od 868,86 KM, i to prema svojoj finansijskoj knjigovodstvenoj evidenciji za period od 1. januara 1996. godine do 31. marta 2001. godine. Po tužiteljevom prijedlogu Općinski sud je Rješenjem o izvršenju broj I-4332/01 od 4. septembra 2001. godine dozvolio izvršenje. Navedeno rješenje o izvršenju Općinski sud je po apelantičinom prigovoru od 3. oktobra 2001. godine stavio van snage svojim Rješenjem broj I-4332/01 od 24. decembra 2001. godine, te istim rješenjem ukinuo sve provedene izvršne radnje i predmet dostavio na redovan parnični postupak. Dalje je navedeno da je tužiteljev opunomoćenik svojim podneskom od 21. decembra 2004. godine, postupajući po Rješenju Općinskog suda broj Mal-78/02 od 10. decembra 2004. godine, uredio prvobitno podneseni prijedlog za izvršenje u smislu odredbe člana 53. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).
4. Prigovor o zastarijevanju potraživanja koji je iznijela apelantica Općinski sud je ocijenio kroz trogodišnji rok zastarijevanja u smislu odredbe člana 375. u vezi sa članom 372. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), jer potraživanje zakupnine, kakav karakter ima i predmetno potraživanje, bilo da je određeno da se plaća povremeno, bilo u jednom ukupnom iznosu, zastarijeva za tri godine. Pošto je tužitelj svoj prijedlog za izvršenje podnio sudu 6. avgusta 2001. godine, sud je zaključio da je nastupilo zastarijevanje u odnosu na sva tužiteljeva potraživanja koja se odnose na period od 6. avgusta 1998. godine do 1. januara 1996. godine, kako je to i tužiteljev opunomoćenik prihvatio i umanjio prvobitno podneseni tužbeni zahtjev za navedeni period.
5. Prigovor o aktivnoj legitimaciji koji je iznijela apelantica sud je ocijenio kao neosnovan, jer apelantica tokom postupka nije sporila činjenicu da koristi predmetni stan. Stoga je tužitelj bio ovlašten da, u skladu sa odredbom člana 5. Zakona o stambenim odnosima u vezi sa članom 24. Zakona o korištenju, upravljanju i održavanju zajedničkih dijelova i uređaja zgrade („Službene novine Tuzlanskog kantona“ br. 7/00 i 14/02), potražuje isplatu neplaćene stanarine za period koji nije obuhvaćen zastarijevanjem. Osim toga, tokom postupka apelantica nije ničim dokazala svoje tvrdnje u pogledu nedostatka aktivne legitimacije tužitelja (član 7. stav 1. u vezi sa članom 123. ZPP).
6. S obzirom na to da je sud u toku postupka kao nesporno utvrdio da je apelantica bila nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, te stan koristila (apelantica je predmetni stan otkupila zaključivanjem ugovora o kupoprodaji stana 22. avgusta 2000. godine), sud je zaključio da je apelantica, na osnovu člana 262. ZOO i člana 38. stav 1. Zakona o stambenim odnosima i preuzetoj obavezi plaćanja stanarine ugovorom o korištenju, dužna tužitelju platiti iznos od 244,90 KM na ime neplaćene stanarine.
7. U obrazloženju drugostepene presude je navedeno da je prvostepeni sud pravilnom primjenom materijalnog prava obavezao apelanticu da tužitelju plati iznos od 244,90 KM na ime neplaćene stanarine sa zakonskom zateznom kamatom od dana podnošenja tužbe (član 38. stav 1. Zakona o stambenim odnosima u vezi sa članom 279. stav 3. ZOO). Prema mišljenju Kantonalnog suda, ne stoji apelantičin žalbeni navod da je prvostepeni sud počinio povredu odredaba parničnog postupka time što je prihvatio tužiteljev neuredan podnesak o uređenju tužbe od 21. decembra 2004. godine koji ne sadrži odgovarajuće odredbe o mjesnoj i stvarnoj nadležnosti prvostepenog suda. Istaknuto je da se u konkretnom slučaju radi o novčanom potraživanju i da nema osnova za primjenu pravila o isključivoj mjesnoj nadležnosti na koju se poziva u žalbi (član 42. stav 1. ZPP).
8. U pogledu aktivne legitimacije, Kantonalni sud je naveo da apelantica do zaključenja glavne rasprave kod prvostepenog suda nije dokazala činjenicu da označeni tužitelj nije pravni sljednik Osnovne zajednice stanovanja Tuzla (teret dokazivanja činjenica kojima se sprečava nastanak prava je na apelantici). U vezi s tim Kantonalni sud je ustanovio da je iz punomoći za zastupanje, izdate 2. jula 2004. godine, vidljiva aktivna legitimacija tužitelja da pokrene i vodi ovaj spor, čiji su se nazivi samo mijenjali tokom vremena. U odnosu na postignuti uspjeh tužitelja u parnici od 28%, prema mišljenju Kantonalnog suda, prvostepeni sud je imao uporište za donošenje odluke da apelantica naknadi tužitelju srazmjeran iznos troškova parničnog postupka (član 386. stav 2. ZPP).
9. Apelantica smatra da joj je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantičini navodi se odnose na to da su redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno i procesno pravo. Smatra da prvostepeni sud nije mogao voditi postupak, niti donijeti osporenu presudu kada tužitelj u ostavljenom roku nije postupio po nalogu suda i otklonio nedostatke tužbe na koje mu je ukazano Rješenjem Općinskog suda broj Mal-87/02 od 10. decembra 2004. godine. Dalje, apelantica ukazuje na to da tužitelj nije imao aktivnu legitimaciju da pokrene i vodi spor. Ističe da u uvodnom dijelu drugostepene presude Kantonalni sud navodi da je odlučio o tužiteljevoj žalbi, a žalbu je, ustvari, podnijela samo apelantica. Stoga, prema apelantičinom mišljenju, iz navedenog proizlazi da drugostepeni sud nije odlučio o njenoj žalbi. Također smatra da je rezultat pogrešnih odluka koje su donijeli redovni sudovi pogrešna i odluka o troškovima postupka.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
11. U fazi ispitivanja dopustivosti predmeta Ustavni sud mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine). Također, apelacija je očigledno neosnovana ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
12. Apelantica smatra da nije imala pravično suđenje, jer su redovni sudovi pogrešno primijenili materijalni i procesni zakon. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima. U konkretnom slučaju Ustavni sud će ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
13. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da su apelantičini navodi u suštini isti kao i navodi u njenoj žalbi protiv prvostepene presude. U predmetnom postupku nesporno je utvrđeno da je apelantica bila nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu i da ga je koristila. Također je utvrđeno da je apelantica predmetni stan otkupila 22. avgusta 2000. godine zaključivanjem ugovora sa vlasnikom stana, te da za period od 29. septembra 1999. godine do 21. avgusta 2000. godine nije plaćala stanarinu koja iznosi 244,90 KM. Kantonalni sud je razmotrio apelantičinu žalbu u pogledu tužiteljevog podneska od 21. decembra 2004. godine, prigovora o aktivnoj legitimaciji tužitelja i troškovima parničnog postupka i dao na njih odgovore, odnosno odgovarajuća obrazloženja koja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Dalje, navođenje Kantonalnog suda u uvodu presude da se presuda donosi povodom žalbe tužitelja (i apelantice) ni na koji način nije moglo dovesti u pitanje apelantičino pravo na pravično suđenje, budući da su ispitani samo njeni žalbeni navodi, te da se evidentno radi o tehničkom propustu u presudi. Razmatrajući navode apelacije, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi za svoje odluke dali jasna i precizna obrazloženja, koja su zasnovana na primjeni relevantnih odredaba materijalnog i procesnog prava. Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazivalo na to da su u predmetnom postupku materijalni i procesni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na apelantičinu štetu, odnosno da utvrđeno činjenično stanje ukazuje na bilo koju povredu Ustava Bosne i Hercegovine. Također, nema elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Na osnovu navedenog Ustavni sud smatra da apelantica ne nudi činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnog prava na koje se poziva, te da bi bilo potrebno meritorno ispitivanje. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantičini navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Apelantica, također, smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. S obzirom na to da se, u suštini, navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na navodima o pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama u vezi sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije, te da uz apelaciju nije dostavljen bilo kakav dokaz koji bi mogao, prima facie, ukazati da su navodi o kršenju ovog prava mogući i vjerovatni, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
15. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine,
Seada Palavrić