Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-500/07 (M. S.)
Odluka donesena 13. 05. 2009.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
- Naknada štete
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-500/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
13. 05. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 13. maja 2009. godine, u predmetu broj AP 500/07, rješavajući apelaciju Midhata Smajkića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Midhata Smajkića podnesena protiv Presude Apelacionog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine broj 097-0-Gž-06-000106 od 28. novembra 2006. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Midhat Smajkić (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Ohro Musić, advokat iz Brčkog, podnio je 31. januara 2007. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Apelacionog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 097-0-Gž-06-000106 od 28. novembra 2006. godine.
2. Presudom Osnovnog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj Mal-84/05 od 23. januara 2006. godine odbijen je tužbeni zahtjev Borislava Stojakovića (u daljnjem tekstu: tužitelj) kojim je tražio da se apelant i Distrikt Brčko Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: drugotuženi) obavežu da tužitelju na ime naknade materijalne štete solidarno isplate iznos od 1.540,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 19. marta 2005. godine, kao dana kada je šteta otklonjena, pa do isplate, kao i da mu nadoknade troškove parničnog postupka, sve u roku od 15 dana po pravosnažnosti presude, pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Odlučeno je da svaka strana snosi svoje troškove parničnog postupka.
3. Iz obrazloženja prvostepene presude proizlazi da je tužitelj podnio sudu tužbu radi naknade štete. U tužbi je istakao da je 20. februara 2005. godine oko 13.10 časova u Brčkom, u Ulici Bosne srebrene broj 19, na obilježenom parking-prostoru koji se nalazi neposredno ispred stambeno-poslovne zgrade-zlatare „M&E Smajkić“, koja je apelantovo vlasništvo, uredno parkirao svoje vozilo. Nakon pet minuta sa krova navedene zgrade, na kojoj su se, zbog obilnih snježnih padavina, nalazile velike naslage snijega, pao je snijeg sa visine oko 20 metara na krovnu površinu tužiteljevog vozila i na kolovoz koji je vlasništvo drugotuženog. Usljed toga je na tužiteljevom vozilu pričinjena velika materijalna šteta u vidu deformacije krova vozila sa šiberom, oštećenja unutrašnjeg tapacirunga, unutrašnjeg vjetrobanskog stakla, unutrašnjeg i vanjskog ogledala i brisača. Tužilac je popravku automobila platio 1.540 KM, a osim navedenog iznosa, pretrpio je štetu na ime umanjenja vrijednosti vozila u iznosu od 1.000,00 KM.
4. Uvidom u posjedovni list broj 3057 k.o. Brčko I utvrđeno je da je apelant posjednik nekretnine koja se nalazi u Ulici Bosne srebrene, a uvidom u zk. ul. broj 1634 k.o. Brčko utvrđeno je da je apelant suvlasnik sa 7/8 dijela na nekretninama označenim kao k.č. broj 15/267 iz spomenutog zk. uloška, a drugotuženi sa 1/8 dijela.
5. Prvostepeni sud je naveo da je apelant preduzeo sve ono što se od njega očekivalo, odnosno da je istakao upozorenje da je moguće da sa krova padnu snijeg i ledenice, i to odmah po dostavljanju obavještenja od nadležnog organa drugotuženog, 2. februara 2005. godine, 18 dana prije nastanka štetnog događaja. Prema mišljenju prvostepenog suda, tužitelj koji svakodnevno prolazi gradom mogao je da uoči da se na krovovima svih poslovno-stambenih zgrada nalazi velika količina snijega, te je i sâm preuzeo rizik tako što je svoje vozilo parkirao ispred poslovnog prostora-zgrade sa koje snijeg još nije bio očišćen. Istaknuto je da, ako se uopšte može govoriti o apelantovoj eventualnoj odgovornosti za ugrožavanje života pješaka, ona može biti usmjerena samo na dio trotoara koji se nalazi direktno ispred poslovnog prostora-zlatare. No pošto putničko vozilo ne može biti parkirano na trotoaru, nego na kolovozu, prema mišljenju suda, rizik je preuzeo sâm tužitelj.
6. Dalje, Osnovni sud je utvrdio da je apelant rekonstruirao stambeno-poslovni objekat u skladu sa odobrenjem za rekonstrukciju i dogradnju, koje mu je izdao nadležni organ drugotuženog. Također je utvrđeno da apelant nije povrijedio građevinske standarde, te da nije obavezan čistiti snijeg sa krova. Utvrđeno je da je drugotuženi, putem svojih organa, preduzeo sve potrebne mjere radi zaštite ljudi i imovine, jer je 2. februara 2005. godine pismenim dopisom od vlasnika i korisnika poslovno-stambenih zgrada i poslovnih prostora tražio da na vidna mjesta istaknu upozorenje da je moguće da snijeg i ledenice padnu, što je i učinjeno. Stoga, pošto iz svih provedenih dokaza proizlazi da je šteta tužitelju prozrokovana padom snijega sa krova, tj. usljed više sile na koju apelant i drugotuženi nisu mogli utjecati, Osnovni sud je primijenio odredbu člana 177. stav 1. preuzetog Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO).
7. Protiv prvostepene presude žalbu je podnio tužitelj. Apelant je podnio žalbu u dijelu u kojem je odlučeno o troškovima parničnog postupka. Apelacioni sud je, odlučujući o žalbama tužitelja i apelanta, Presudom broj 097-0-Gž-06-000106 od 28. novembra 2006. godine djelimično uvažio žalbu tužitelja. Također, Apelacioni sud je prvostepenu presudu preinačio tako što se apelant obavezuje da tužitelju na ime naknade materijalne štete isplati iznos od 1.078,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 19. marta 2005. godine, kao dana kada je šteta otklonjena, pa do isplate, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Žalbe tužitelja i apelanta podnesene protiv prvostepene presude u dijelu u kojem je odlučeno o troškovima postupka su odbijene, te je prvostepena presuda u tom dijelu potvrđena.
8. Prema mišljenju drugostepenog suda, prvostepeni sud je na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio materijalno pravo. Istaknuto je da, iako je pravilnom ocjenom bitnih činjenica prvostepeni sud pravilno zaključio da predmetna šteta ne potiče od zgrade koja je apelantov posjed kao opasne stvari, prvostepeni sud je pogrešno izveo materijalnopravni zaključak navodeći da apelant nije bio obavezan da ukloni snijeg sa zgrade koju koristi. Istaknuto je, također, da je apelantova odgovornost za eventualnu štetu od pada snijega s krova otklonjena isticanjem odgovarajućeg upozorenja prolaznicima na vratima i izlogu njegove zlatarske radnje, odnosno da je on preduzeo sve što se od njega očekivalo i da nije obavezan da čisti snijeg sa krova, a da je sporna šteta nastala usljed više sile.
9. Drugostepeni sud se pozvao na odredbu člana 232. Zakona o komunalnim djelatnostima Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Distrikta Brčko BiH“ broj 30/04) kojim je propisano da je za uklanjanje snijega sa krovova zgrada odgovoran upravo vlasnik ili korisnik zgrade. Prema mišljenju drugostepenog suda, odgovornost apelanta kao korisnika predmetne zgrade zasniva se na činjenici propuštanja da preduzme dužnu radnju da otkloni snijeg sa krova zgrade koju koristi. To ukazuje da se radi o odgovornosti po osnovu krivice (subjektivna odgovornost) propisane članom 154. stav 1. preuzetog ZOO.
10. S obzirom na to da je utvrđena odlučna činjenica da je apelant propustio da ukloni snijeg sa krova, bez obzira na činjenicu da je istaknuo upozorenje, te da je, usljed takvog propuštanja, nastala šteta na automobilu tužitelja uzrokovana padom snijega sa krova zgrade koju koristi apelant, drugostepeni sud je zaključio da je apelant dužan naknaditi štetu prouzrokovanu tužitelju. On je dužan naknaditi štetu zbog toga što nije dokazao da je predmetna šteta nastala bez njegove krivice, imajući u vidu nespornu opasnost koju je predstavljala velika količina snijega na krovu zgrade u datoj situaciji, a koju on, uslijed svog propuštanja, nije otklonio.
11. Dalje je drugostepeni sud naveo da je prvostepeni sud pravilno zaključio da je i sâm tužitelj svojim ponašanjem doprinio nastanku predmetne štete. Naime, iako je u spornoj prilici tužitelj pravilno parkirao svoje vozilo na parking-prostor ispred apelantove zgrade, tužitelj je, uočavajući velike naslage snijega na krovu te zgrade (nesporna činjenica), ipak preuzeo dio rizika za nastanak eventualne štete. Slijedeći to, odredba člana 192. stav 1. preuzetog ZOO propisuje da, kada oštećeni doprinese da šteta nastane, ili da bude veća nego što bi inače bila, ima pravo samo na srazmjerno smanjenu naknadu. Stoga je drugostepeni sud zaključio da tužitelj ima pravo na naknadu sporne štete, ali srazmjerno umanjenu za 30% od utvrđene (1.540 KM), koliki je njegov doprinos nastanku štete, dakle, u iznosu od 1.078,00 KM.
12. U pogledu troškova postupka, Apelacioni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno zaključio da svaka stranka snosi svoje troškove, te se u vezi s tim pozvao na odredbu člana 102. stav 2. Zakona o parničnom postupku.
13. Apelant navodi povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U suštini, apelant se žali na to da je Apelacioni sud proizvoljno primijenio materijalno pravo. Ističe da je u dokaznom postupku nesporno utvrđeno da su u predmetnom periodu bile obilne snježne padavine, koje su imale karakter vremenske nepogode, zbog čega je Odjel za javnu sigurnost Vlade Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine uputio dopis-obavještenje kojim se mole svi vlasnici zgrada i korisnici poslovnih prostora uz javne površine-trotoare da na vidno mjesto istaknu znak upozorenja na mogućnost pada ledenica i snijega sa krova. Navodi da je odmah po prijemu dopisa na izlogu svoje radnje jasno i vidno istakao upozorenje kojim se prolaznici i učesnici u saobraćaju upozoravaju na mogućnost obrušavanja naslaga snijega sa krova, što je i tužitelju bilo poznato. Pošto usljed neprestanih padavina nisu postojale objektivne mogućnosti za čišćenje nagomilanog snijega na krovovima, prema apelantovom mišljenju, nije se mogao primijeniti član 232. Zakona o komunalnim djelatnostima Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine. Smatra da je, shodno upućenom dopisu nadležnog organa drugotuženog, preduzeo sve što se od njega očekivalo, te da se, stoga, nije mogao pozvati na odgovornost zbog prouzrokovane štete. Dalje, pošto apelant nije jedini vlasnik i korisnik predmetne zgrade, već je suvlasnik i sukorisnik zajedno sa drugotuženim, to se ni u kom slučaju nije mogao samo apelant obavezati da tužitelju nadoknadi štetu u smislu odredbe člana 232. Zakona o komunalnim djelatnostima. Također, smatra da je drugostepeni sud paušalno utvrdio da je doprinos tužitelja nastanku štetnih posljedica 30%, jer u obrazloženju presude ne daje nikakve razloge koji su ga opredijelili za taj stepen odgovornosti. Prema apelantovom mišljenju, taj stepen odgovornosti tužitelja je bio mnogo veći, jer je on uočio da se na krovu nalaze velike naslage snijega, ali je, ipak, svoje vozilo parkirao ispred zgrade sa koje snijeg nije bio očišćen. Smatra da činjenično stanje upućuje na primjenu člana 177. stav 1. ZOO, te eventualno člana 184. ZOO.
14. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
15. U fazi ispitivanja dopustivosti predmeta Ustavni sud mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine). Također, apelacija je očigledno neosnovana ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
16. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima. U konkretnom slučaju Ustavni sud će ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
17. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da je drugostepeni sud, odlučujući o žalbi tužitelja, ustanovio da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo. Pri tome je Apelacioni sud, kao lex specialis, primijenio odredbu člana 232. Zakona o komunalnim djelatnostima Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine, koju je doveo u vezu sa odredbom člana 154. stav 1. ZOO. Apelacioni sud je ustanovio da je apelant dužan tužitelju naknaditi štetu, jer nije dokazao da je predmetna šteta nastala bez njegove krivice, imajući u vidu nespornu opasnost koju je predstavljala velika količina snijega na krovu stambeno-poslovne zgrade (Zlatara „M&E Smajkić“), čiji je suvlasnik i isključivi posjednik apelant, a navedenu opasnost apelant, zbog propuštanja, nije otklonio. Dakle, Apelacioni sud nije prihvatio da je samo apelantovo isticanje upozorenja prolaznicima na vratima i izlogu njegove zlatarske radnje moglo otkloniti njegovu odgovornost za štetu zbog pada snijega sa krova predmetne zgrade, jer je bio obavezan da ukloni snijeg sa zgrade koju koristi. Tužiteljev doprinos nastaloj šteti Apelacioni sud je ocijenio primjenom člana 192. stav 1. ZOO, te na osnovu slobodne diskrecije odlučio da je taj doprinos 30%. Ustavni sud smatra da je Apelacioni sud dao jasno i precizno obrazloženje za svoju odluku koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim, jer je zasnovano na primjeni materijalnog zakona koja nije bila proizvoljna ili nepravična u pogledu apelantovih ustavnih prava. Također, nema elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost u smislučlana 6. stav 1. Evropske konvencije. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da apelacija u odnosu na apelantove navode o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije ne sadrži prima facie dokaze koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća, odnosno da je potrebno meritorno ispitivanje navoda iz apelacije. Prema tome, Ustavni sud smatra da je apelacija očigledno neosnovana.
18. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
19. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine,
Seada Palavrić