Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-50/07 (S. K.)

Odluka donesena 13. 05. 2009.

Nema povrede
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Izvršni postupak
  • Zakonitost u kontekstu člana 8. EK
  • Neophodna mjera u demokratskom društvu- član 8. EK
  • Proporcionalnost u kontekstu člana 8. EK
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-50/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 05. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, te sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 13. maja 2009. godine, u predmetu broj AP 50/07, rješavajući apelaciju Suvade Kumro, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 2. i 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Suvade Kumro podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Trebinju broj 015-0-Gž-

06-000-325 od 22. novembra 2006. godine i Rješenja Osnovnog suda u Foči broj I-149/04 od 14. augusta 2006. godine u odnosu na povredu prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Suvade Kumro podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Trebinju broj 015-0-Gž-

06-000-325 od 22. novembra 2006. godine i Rješenja Osnovnog suda u Foči broj I-149/04 od 14. augusta 2006. godine u odnosu na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je, ratione materiae, inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. Suvada Kumro (u daljnjem tekstu: apelantica) podnijela je 4. januara 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 015-0-Gž-06-000-325 od 22. novembra 2006. godine i Rješenja Osnovnog suda u Foči (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj I-149/04 od 14. augusta 2006. godine. Apelantica je istovremeno podnijela zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud zabranio uvođenje u posjed Gorana Đurovića (u daljnjem tekstu: tražilac izvršenja) u apelanticinu kuću koja je bila predmet izvršenja u izvršnom postupku do donošenja odluke o apelaciji. Apelantica je 18. decembra 2007. godine i 9. februara 2009. godine dopunila apelaciju i urgirala na rješavanju apelacije.

2. Odlukom Ustavnog suda broj AP 50/07 od 5. aprila 2007. godine odbijen je kao neosnovan apelanticin zahtjev za donošenje privremene mjere.

3. Na prijedlog tražioca izvršenja protiv apelantice kao izvršenika Osnovni sud je Rješenjem broj I-149/04 od 1. septembra 2004. godine dopustio izvršenje radi naplate glavnog duga u iznosu od 8.128,40 KM sa kamatama na navedeni dug počevši od 22. januara 2004. godine do isplate, te troškova izvršnog postupka u iznosu od 700,00 KM i to prodajom apelanticine nekretnine-porodične kuće u Foči u ulici Svetosavska bb (ranije ulica Hasana Kikića), označena kao k.č. broj 485, upisane u p.l. broj 1111 k.o. Foča. Predmetno izvršenje je dopušteno na osnovu pravosnažne Presude Osnovnog suda broj P-266/02 od 22. januara 2004. godine. Tom presudom je apelantica obavezana da tražiocu izvršenja na ime ulaganja u sanaciju predmetne porodične stambene kuće isplati novčani iznos od 8.128,60 KM sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 22. januara 2004. godine do isplate.

4. Protiv rješenja o izvršenju apelantica je podnijela prigovor koji je Osnovni sud Rješenjem broj I-149/04 od 15. marta 2005. godine odbio kao neosnovan.

5. Iz obrazloženja navedenog rješenja proizlazi da je apelantica navela da predmetna nekretnina na kojoj je predloženo izvršenje nije uknjižena, te da bi provođenje izvršenja na navedenoj nekretnini bilo suprotno Zakonu o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP). U tom pogledu, Osnovni sud je istaknuo da su u Općini Foča zemljišne knjige za vrijeme Drugog svjetskog rata uništene, a da se prilikom prijenosa prava vlasništva vrši polaganje isprava, te da je postupak uspostavljanja zemljišnih knjiga za Osnovni sud u toku. Navedeno je da tražilac izvršenja nije objektivno u mogućnosti, sa aspekta materijalnog i procesnog prava, dostaviti sudu uz prijedlog za izvršenje izvod iz zk. ureda kao dokaz o vlasništvu nekretnine na ime izvršenika. Međutim, on je uz prijedlog za izvršenje dostavio sudu izvod iz posjedovnog lista Republičke uprave za geodetske i imovinskopravne poslove PJ Foča Srbinje koji je sud prihvatio kao dokaz o vlasništvu izvršenika i na osnovu toga dopustio izvršenje.

6. Protiv navedenog rješenja o izvršenju apelantica je podnijela žalbu koju je Okružni sud Rješenjem broj Gž-242/05 od 14. decembra 2005. godine odbio kao neosnovanu.

7. U obrazloženju rješenja je navedeno da je tačno da posjed-popisni katastar i nije dokaz o vlasništvu, ali da izvršenik gubi iz vida odredbu člana 113. stav 1. ZIP-a kojom je propisano da se postupak izvršenja na nekretnine koje nisu upisane u zemljišnim knjigama provodi prema odredbama glave X istog zakona ako odredbama spomenutog člana nije drugačije određeno. Kako iz odredbe navedenog člana ne proizlazi suprotno, prema mišljenju Okružnog suda, prvostepeni sud je dužan da postupi prema odredbama glave X istog zakona ako odredbama navedenog člana nije drugačije određeno.

8. Osnovni sud je Zaključkom broj I-149/04 od 6. jula 2006. godine odredio da se tražiocu izvršenja prodaju predmetne nekretnine, dosadašnje apelanticino vlasništvo, sa dijelom 1/1 za iznos od 13.027,35 KM.

9. U obrazloženju rješenja je navedeno da je nakon pravosnažnosti rješenja o izvršenju i nakon utvrđivanja vrijednosti predmetnih nekretnina sud zakazao prvo i drugo ročište za prodaju koje nije uspjelo zato što se nije pojavio niko od kupaca, a potom je 6. jula 2006. godine održano treće ročište za prodaju nekretnina javnim nadmetanjem. Istaknuto je da je tražilac izvršenja pristupio kao kupac i ponudio iznos od 13.027,35 KM, te da drugih kupaca nije bilo. Dalje je navedeno da se radilo o trećem ročištu za prodaju na kojem se nekretnine mogu prodati bez ograničenja u pogledu utvrđene vrijednosti nekretnina, a da je ponuđeni iznos predstavljao visinu potraživanja tražioca izvršenja.

10. Osnovni sud je Rješenjem broj I-149/04 od 14. augusta 2006. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Okružnog suda broj 015-0-Gž-06-000-325 od 22. novembra 2006. godine, tražiocu izvršenja dosudio predmetne nekretnine. Zemljišnoknjižnom uredu Osnovnog suda i Katastru nekretnina Općine Foča je naloženo da nakon pravosnažnosti predmetnog rješenja upiše pravo vlasništva na nekretninama na ime tražioca izvršenja, a da se briše upisano pravo na apelanticino ime, te prava trećih lica.

11. U obrazloženju prvostepenog rješenja se navodi da je Osnovni sud utvrdio da su ispunjeni uvjeti iz člana 93. ZIP-a za donošenje rješenja o dosuđenju nekretnina tražiocu izvršenja kao kupcu.

12. U obrazloženju drugostepenog rješenja je navedeno da je prvostepeni sud u predmetnom postupku postupao prema odredbi člana 89. ZIP-a kojom je propisano da se na prvom ročištu za javno nadmetanje ne može prodati nekretnina ispod polovine utvrđene vrijednosti. Istaknuto je da je prvostepeni sud posredstvom vještaka građevinske struke utvrdio vrijednost objekta na 51.720,00 KM. Međutim, kako na prvom ročištu nije bilo ponuda, prvostepeni sud je, prema mišljenju Okružnog suda, pravilno postupio kada je u skladu sa članom 89. stav 3. ZIP-a zakazao drugo ročište. Ni na drugom ročištu nije bilo ponuđača pa, kako ročište nije uspjelo, prvostepeni sud je u roku koji je predviđen članom 89. stav 5. ZIP-a zakazao treće ročište, te je prodao spornu nekretninu za iznos koji je naveden u zaključku od 6. jula 2006. godine. Prema mišljenju Okružnog suda, prvostepeni sud je u cijelosti ispoštovao odredbu člana 89. st. 2, 3, 4. i 5. ZIP-a zbog čega Okružni sud nije našao povredu odredaba procesnog i materijalnog prava u smislu člana 221. Zakona o parničnom postupku.

13. Rješenjem Osnovnog suda broj I-149/04 od 27. decembra 2006. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Okružnog suda broj 015-0-Gž-07-000026 od 8. marta 2007. godine, utvrđeno je da je tražilac izvršenja namiren za cjelokupan iznos potraživanja.

14. Apelantica navodi povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana

1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ističe da je, prema njezinim podacima, na ročištu za prodaju kuće bilo još ponuda za prodaju ali da ih sud nije uzeo u obzir nego je ispod cijene prodao kuću. Navodi da je bez doma, te da kao samohrana majka (supruga poginulog borca) sa svojim kćerkama živi kao podstanar. Također je istakla da je oboljela.

15. U svom odgovoru na apelaciju Osnovni sud je osim hronologije postupanja u predmetnom izvršnom postupku istakao da je apelantica bila uredno obaviještena o svim ročištima za prodaju nekretnine, te da se pred sudom pojavila samo jedanput i to 19. aprila 2006. godine.

16. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 2. i 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno. Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:

Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od slijedećih slučajeva: 9. apelacija je, ratione materiae, inkompatibilna sa Ustavom.

17. S obzirom na to da je apelantica osporila Rješenje Okružnog suda broj 015-0-Gž-06-000-

325 od 22. novembra 2006. godine i Rješenje Osnovnog suda broj I-149/04 od 14. augusta 2006. godine, Ustavni sud će dopustivost predmeta apelacije ispitati u odnosu na navedena rješenja. Ova rješenja su donesena u izvršnom postupku koji je pokrenut na prijedlog tražioca izvršenja na osnovu pravosnažne Presude Osnovnog suda broj P-266/02 od 22. januara 2004. godine. Naime, tom presudom apelantica je obavezana da tražiocu izvršenja isplati na ime duga iznos od 8.128,40 KM sa zakonskom kamatom počevši od 22. januara 2004. godine. Prema tome, potrebno je prvo odgovoriti na pitanje da li se predmetni izvršni postupak tiče određivanja apelanticinih građanskih prava i obaveza u smislu člana 6. Evropske konvencije.

18. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na praksu bivše Evropske komisije za ljudska prava u kojoj se navodi da se odluke koje donese sud u postupku izvršenja pravosnažne presude nužno ne odnose na novo i posebno određivanje građanskih prava u poređenju sa postupkom koji je prethodio i odlukom koja je rezultat tog postupka (vidi odluku bivše Evropske komisije za ljudska prava, Anton Dornbach protiv Savezne Republike Njemačke, broj 11258/84, OI 46). Ustavni sud je u svojoj Odluci broj U 21/02 od 26. marta 2004. godine («Službeni glasnik BiH» broj 18/04, tačka 40) podržao praksu bivše Evropske komisije za ljudska prava u pogledu toga da odluke sudova koje se tiču izvršenja ne potpadaju pod član 6. Evropske konvencije, izuzev u slučajevima ako se njima utvrđuju nova građanska prava koja se tiču podnosioca apelacije (vidi odluku bivše Evropske komisije za ljudska prava, K. protiv Švedske, broj 13800/88, OI 94).

19. U konkretnom slučaju, apelanticina građanska prava i obaveze su utvrđeni pravosnažnom Presudom Osnovnog suda broj P-266/02 od 22. januara 2004. godine kojom je apelantica obavezana da tražiocu izvršenja isplati novčani iznos od 8.128,40 KM sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 22. januara 2004. godine. S ciljem izvršenja navedene pravosnažne presude donesena su osporena rješenja kojima su predmetne nekretnine dosuđene tražiocu izvršenja.

20. Imajući u vidu navedeno, kao i principe izložene u ovoj odluci, Ustavni sud zaključuje da se predmetni izvršni postupak ne tiče utvrđivanja apelanticinih građanskih prava i obaveza u smislu člana 6. Evropske konvencije, pa je apelacija u ovom djelu, ratione materiae, inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

21. U pogledu apelanticinih navoda o povredi prava na dom i prava na imovinu, Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju, prima facie, dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine). Apelacija je neosnovana i ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

22. Razmatrajući apelanticine navode u pogledu povrede prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, Ustavni sud podsjeća da bi se utvrdilo da li se u konkretnom slučaju radi o povredi člana 8. Evropske konvencije prvo se mora utvrditi da li predmetne nekretnine predstavljaju apelanticin «dom» u smislu značenja stava 1. člana 8. Evropske konvencije. Nadalje je potrebno utvrditi da li odluke koje apelantica osporava predstavljaju «miješanje» javnih vlasti u poštivanje toga «doma». Ukoliko se utvrdi da je bilo miješanja u apelanticino pravo na dom potrebno je utvrditi da li je takvo miješanje bilo «u skladu sa zakonom». Ovaj uvjet zakonitosti, u skladu sa značenjem termina Evropske konvencije, sastoji se od više elemenata: (a) miješanje mora biti zasnovano na domaćem ili međunarodnom zakonu, (b) zakon o kojem je riječ mora biti primjereno dostupan tako da pojedinac bude primjereno upućen na okolnosti zakona koje se mogu primijeniti na dati predmet i (c) zakon, također, mora biti formuliran sa odgovarajućom tačnošću i jasnoćom da bi se pojedincu dopustilo da prema njemu prilagodi svoje postupke (vidi Evropski sud za ljudska prava, Sunday Times protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 26. aprila 1979. godine, serija A, broj 30, stav 49). Ukoliko se utvrdi da je miješanje bilo u skladu sa zakonom potrebno je utvrditi da li je miješanje bilo mjera neophodna u demokratskom društvu kao i da li je miješanje bilo proporcionalno cilju, tj. uspostavlja li pravičnu ravnotežu između apelanticinog prava i općeg javnog interesa.

23. U vezi sa navedenim, Ustavni sud smatra da je nesporno da porodična kuća koja je bila predmet izvršenja predstavlja apelanticin dom u smislu člana 8. Evropske konvencije. U navedenoj kući apelantica je živjela sa svojom porodicom sve do izbijanja ratnih djelovanja nakon kojih je preduzela odgovarajuće aktivnosti s ciljem vraćanja u posjed predmetne kuće. Nadalje, Ustavni sud smatra da je osporenim odlukama, kojima su predmetne nekretnine dosuđene tražiocu izvršenja, došlo do miješanja u apelanticino pravo na dom. Stoga, Ustavni sud mora ispitati da li je navedeno miješanje bilo u skladu sa zakonom. S tim u vezi, Ustavni sud nalazi da su osporenim rješenjima predmetne nekretnine dosuđene tražiocu izvršenja zato što je utvrđeno da su ispunjeni uvjeti u smislu člana 93. ZIP-a. Okružni sud je, rješavajući o apelanticinoj žalbi na Rješenje Osnovnog suda broj I-149/04 od 14. augusta 2006. godine, utvrdio da je prvostepeni sud u cijelosti ispoštovao odredbu člana 89. st. 2, 3, 4. i 5. ZIP-a. Ustavni sud ne smatra da je obrazloženje koje su dali sudovi u osporenim rješenjima proizvoljno zbog toga što je zasnovano na primjeni materijalnog zakona koja nije bila proizvoljna. Nadalje, Ustavni sud nalazi da su sudovi osporena rješenja donijeli na osnovu zakona koji je javno objavljen i čije odredbe su dovoljno jasne kako bi svi građani mogli odrediti svoju pravnu poziciju i način ostvarivanja svojih interesa.

24. U odnosu na pitanje da li je predmetno miješanje bili neophodno u demokratskom društvu Ustavni sud smatra da se javni interes u konkretnom slučaju ogleda u pravnoj sigurnosti da se osiguraju mehanizmi namirenja povjerilaca kao i izvršenje pravosnažnih sudskih odluka zato što bi u suprotnom bilo iluzorno i samo njihovo donošenje. U konkretnom slučaju, u predmetnom izvršnom postupku predmetne nekretnine su dosuđene tražiocu izvršenja kao njihovom kupcu kako bi se namirilo potraživanje koje tražilac izvršenja ima prema apelantici na osnovu pravosnažne Presude Osnovnog suda broj P-266/02 od 22. januara 2004. godine. Stoga, Ustavni sud smatra da je predmetno miješanje u apelanticin dom bilo neophodno u demokratskom društvu s ciljem zaštite prava drugih u smislu stava 2. člana 8. Evropske konvencije.

25. Na kraju, Ustavni sud mora razmotriti da li je miješanje proporcionalno cilju koji se želi postići, tj. uspostavlja li pravičnu ravnotežu između apelanticinog prava i općeg javnog interesa. U vezi sa navedenim, Ustavni sud smatra da je tražilac izvršenja predložio izvršenje na predmetnim nekretninama kao jedinoj imovini sa kojom apelantica raspolaže. Apelantica u toku predmetnog izvršnog postupka nije sudu ponudila bilo koje drugo sredstvo izvršenja, a s ciljem izmirenja duga prema tražiocu izvršenja. Prema tome, Ustavni sud smatra da predmetno miješanje u apelanticinu imovinu uspostavlja pravičnu ravnotežu između njezinih prava i općeg javnog interesa koji se želio postići. Na osnovu navedenog, a s obzirom na to da apelacija u odnosu na apelanticine navode u pogledu povrede prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije ne sadrži, prima facie, dokaze koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća, odnosno da je potrebno meritorno ispitivanje navoda iz apelacije, Ustavni sud smatra da je apelacija očigledno neosnovana.

26. U odnosu na apelanticine navode u pogledu povrede prava na imovinu, Ustavni sud smatra da je predmetna nekretnina nesporno predstavljala apelanticinu imovinu, te da je osporenim rješenjima došlo do miješanja u apelanticino pravo na imovinu. Međutim, kako je Ustavni sud već u prethodnim tačkama u kojima je razmatrao apelanticine navode o povredi prava na dom već odgovorio na pitanja u pogledu zakonitosti miješanja u njezino pravo na dom, te utvrdio da je miješanje zakonito, u javnom interesu i proporcionalno, Ustavni sud smatra da je navedena ocjena primjenjiva i na njezine navode u pogledu povrede prava na imovinu. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su i apelanticini navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

27. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. st. 2. i 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, odnosno ukoliko je, ratione materiae, inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

28. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Seada Palavrić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-50/07 (S. K.) | Sudska praksa | Aktio