Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-530/07 (L. T.-M.)
Odluka donesena 13. 05. 2009.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Propisano zakonom
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-530/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
13. 05. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 13. maja 2009. godine, u predmetu broj AP 530/07, rješavajući apelaciju Luke Tankosića-Mijatovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Luke Tankosića-
Mijatovića podnesena protiv Presude Apelacionog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine broj 097-0-Gž-06-000356 od 14. novembra 2006. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Luka Tankosić-Mijatović (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Miodrag Zeljić, advokat iz Brčkog, podnio je 2. februara 2007. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Apelacionog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 097-0-Gž-06-000356 od 14. novembra 2006. godine.
2. Presudom Osnovnog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 096-0-P-06-000026 od 29. maja 2006. godine odbijen je tužbeni zahtjev Đure Tankosića (u daljnjem tekstu: tužitelj) kojim je tražio da se izmijeni Presuda Osnovnog suda broj P-88/02-II od 15. oktobra 2002. godine (kojom je obavezan da za izdržavanje apelanta, kao svog sina, doprinosi 15% od mjesečne zarade počev od 20. juna 2002. godine pa ubuduće, dok za to budu postojali zakonski uslovi ili do druge odluke suda) tako da se on oslobodi obaveze da doprinosi za izdržavanje svog sina koja je utvrđena navedenom presudom, kao i da se apelant obaveže da tužitelju naknadi troškove postupka.
3. U obrazloženju presude se navodi da je u predmetnom postupku nesporno utvrđeno da je Presudom Osnovnog suda broj P-88/02-II od 15. oktobra 2002. godine apelant obavezan da na ime doprinosa za izdržavanje svog sina mjesečno plaća 15% od svoje mjesečne plaće, i to počev od 20. juna 2002. godine pa ubuduće, sve dok za to budu postojali zakonski uslovi ili do druge odluke suda. Dalje je utvrđeno da je apelant zaposlen, da ostvaruje mjesečnu neto-plaću u iznosu od 2.157,39 KM, te da on doprinosi srazmjerno svojim mogućnostima izdržavanju svoje kćeri koja se nalazi na školovanju u Parizu u Francuskoj. Istaknuto je da, iako je apelant punoljetna osoba, prema članu 231. preuzetog Porodičnog zakona („Službeni list SRBiH“ br. 21/79 i 44/89) koji se primjenjuje na području Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine proizlazi da su roditelji obavezni da, prema svojim mogućnostima, osiguraju izdržavanje djece i nakon punoljetstva, sve do navršene 26. godine života ukoliko se dijete redovno školuje. Prvostepeni sud nije utvrdio da postoje nove bitno izmijenjene okolnosti u vezi sa apelantom, u smislu odredbe člana 257. preuzetog Porodičnog zakona, koje bi opravdale ukidanje obaveze tužitelja da doprinosi daljnjem apelantovom izdržavanju dok se on redovno školuje. Stoga je utvrđeno da nisu ispunjeni uslovi i pretpostavke za primjenu odredbe člana 257. preuzetog Porodičnog zakona. Također je utvrđeno da ni tužitelj nije, u smislu čl. 7. i 156. Zakona o parničnom postupku Distrikta Brčko BiH („Službeni glasnik DB BiH“ br. 5/00, 1/01, 6/02 i 11/05), ponudio sudu validne i nesumnjive dokaze da apelant samo fiktivno studira i da nema namjeru da se redovno školuje u navedenoj školskoj instituciji u Leskovcu.
4. Protiv prvostepene presude tužitelj je podnio žalbu koju je Apelacioni sud Presudom broj 097-0-Gž-06-000356 od 14. novembra 2006. godine usvojio i prvostepenu presudu preinačio tako što je usvojio tužbeni zahtjev tužitelja. Određeno je da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.
5. Apelacioni sud je naveo da je u prvostepenom postupku utvrđeno da je apelant prvu godinu studija nakon punoljetstva upisao 2003/4. godine, da je upis u istoj školi (višoj tehničkoj) obnovio 2004/5. godine i da je 2005/6. godine na redovnom školovanju i to kao student prve godine Više tekstilne škole u Leskovcu (u dokaznom postupku izvršen je uvid u uvjerenja navedenih škola). Na osnovu navedenog prvostepeni sud je zaključio da činjenica da se apelant u vrijeme podnošenja tužbe nalazi na redovnom školovanju predstavlja osnov za postojanje obaveze tužitelja da kao roditelj i dalje doprinosi apelantovom izdržavanju, a koji je sadržan u odredbi člana 231. Porodičnog zakona. Također, sud je zaključio da dokazi koje je tužitelj predočio sudu ne predstavljaju dokaze koji upućuju na to da apelant samo fiktivno studira.
6. Apelacioni sud je ustanovio da je prvostepeni sud na utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio materijalno pravo kada je odbio tužiteljev tužbeni zahtjev. Prema ocjeni drugostepenog suda, činjenice koje je prvostepeni sud utvrdio u postupku, kao i činjenica koju je tužitelj iznio u žalbi (da apelant obaveze koje proizlaze iz redovnog školovanja i dalje ne ispunjava) i priloženi dokaz u vezi s tim koji evidentno nije mogao pružiti sudu u prvostepenom postupku (u uvjerenju od 9. oktobra 2006. godine koje je dostavljeno Apelacionom sudu konstatovano je da je apelant u školskoj 2006/7. ponovo upisao prvu godinu na Višoj poslovnoj školi u Beogradu, kao redovan student) ukazuju na to da je prvostepeni sud pogrešno primijenio odredbu člana 231. Porodičnog zakona kada je odlučio kao u izreci presude. Istaknuto je da odredba člana 231. Porodičnog zakona propisuje obavezu roditelja da, prema svojim mogućnostima, obezbijede izdržavanje djece i nakon punoljetstva, najdalje do 26. godine života (osim ako redovno školovanje i u tom vremenu nije završeno iz opravdanih razloga), samo ako se djeca nalaze na redovnom školovanju. Prema mišljenju Apelacionog suda, redovno školovanje svakako ne znači samo upisivanje svake školske godine u određenu školu na prvu godinu studija u statusu redovnog studenta, nego redovno školovanje podrazumijeva izvršavanje svih obaveza predviđenih programom studija i polaganje ispita bez znatnog zastoja (osim ako je znatan zastoj posljedica drugih okolnosti, a ne nemara djeteta, pri čemu je teret dokazivanja opravdanosti razloga za zastoj na apelantu) kako bi se stvorili uslovi za upis u narednu godinu studija.
7. S obzirom na to da je apelant i u školskoj 2006/7. godini ponovo upisao prvu godinu studija na Višoj poslovnoj školi u Beogradu, kao i da u 2005/6. školskoj godini nije ispunjavao obaveze koje proizlaze iz redovnog školovanja u školi koju je prethodno upisao, prema mišljenju Apelacionog suda, tužitelj nije dužan da, saglasno odredbi člana 231. Porodičnog zakona, doprinosi njegovom izdržavanju, jer njegovo školovanje u konkretnim okolnostima ne predstavlja redovno školovanje u smislu navedene zakonske odredbe.
8. Apelant navodi povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Smatra da je u konkretnom slučaju Apelacioni sud pogrešno tumačio odredbu člana 231. Porodičnog zakona u vezi sa utvrđenim činjeničnim stanjem. Također, smatra da je Apelacioni sud izveo pogrešan zaključak iz navoda tužiteljeve žalbe. Ističe da je Apelacioni sud prekoračio žalbeno traženje tužitelja, jer on nije zahtijevao da se preinači prvostepena odluka. Prema njegovom mišljenju, drugostepeni sud je bio dužan da se kreće u okviru navoda žalbe, što nije bio slučaj.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. U fazi ispitivanja dopustivosti predmeta Ustavni sud mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine). Također, apelacija je očigledno neosnovana ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
11. Ustavni sud nalazi da novčani iznos koji je apelant primao po osnovu izdržavanja od tužitelja predstavlja apelantovu imovinu. Stoga, u konkretnom slučaju radi se o postupku u kojem se odlučivalo o apelantovom imovinskom pravu, što potpada pod opseg člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine.
12. Iako se apelant nije konkretno pozvao na neki od principa sadržanih u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju radi o miješanju u apelantovo pravo na imovinu koje se sastoji u kontroli (ograničavanju) korištenja njegove imovine.
13. U konkretnom slučaju Ustavni sud mora odgovoriti na sljedeća pitanja: (a) je li miješanje predviđeno zakonom, (b) služi li miješanje zakonitom cilju u javnom interesu i (c) je li miješanje proporcionalno cilju, tj. uspostavlja li pravičnu ravnotežu između apelantovog prava i općeg javnog interesa.
14. Odgovarajući na pitanje da li je miješanje bilo u skladu sa zakonom, Ustavni sud ukazuje na stav da svaka država ima pravo i obavezu da funkcionalno organizira svoj pravni sistem, te da, u tom cilju, ima legitimno pravo da uspostavlja ograničenja u ostvarivanju građanskih prava u određenim slučajevima, koja su potrebna da bi pravni sistem pravilno funkcionirao. Koja će se ograničenja nametnuti zavisi od konkretnog pravnog sistema države, uzimajući u obzir, prije svega, mogućnosti i potrebe zajednice i pojedinaca (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Belgijski jezički slučaj, presuda od 9. februara 1967, serija A broj 6, stav 5). U konkretnom slučaju, odlučujući o žalbi tužitelja, Apelacioni sud je ustanovio da je prvostepeni sud na utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio odredbe materijalnog prava. Apelacioni sud je utvrdio da apelant, u smislu odredbe člana 231. Porodičnog zakona, ne ispunjava obaveze koje proizlaze iz redovnog školovanja, te da, stoga, tužitelj nije obavezan da ga izdržava. Dakle, za miješanje u apelantovo pravo na imovinu je postojala jasna zakonska osnova. Pri tome je Apelacioni sud za svoju odluku dao jasno i precizno obrazloženje koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim, odnosno ne ukazuje na to da je proizvoljno primijenjen materijalni zakon, tj. član 231. Porodičnog zakona. Također, suprotno navodima iz apelacije, Apelacioni sud je odlučivao u okviru žalbe kojom je upravo tužitelj i predlagao da se prvostepena presuda preinači. Dakle, Ustavni sud ne smatra da su obrazloženja Apelacionog suda o svim pitanjima koja su sporna za apelanta proizvoljna iz čega proizlazi da je predmetno miješanje u apelantovu imovinu bilo zakonito.
15. Ustavni sud smatra da se javni interes u konkretnom slučaju ogleda u tome da se relevantnim odredbama Porodičnog zakona urede odnosi roditelja i djece u pogledu izdržavanja. Dalje, Ustavni sud smatra da je predmetno miješanje proporcionalno cilju koji se želi postići s obzirom na to da je u predmetnom postupku nesporno utvrđeno da apelant nije ispunio obaveze koje proizlaze iz redovnog školovanja kako bi još uvijek ostvarivao pravo da ga tužitelj izdržava, u smislu člana 231. Porodičnog zakona.
16. Zbog navedenih razloga, a u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na imovinu, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje na to da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
17. Imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
18. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine,
Seada Palavrić