Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-402/07 (M. Ž.)

Odluka donesena 13. 05. 2009.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Smetanje posjeda
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-402/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 05. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, te sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 13. maja 2009. godine, u predmetu broj AP 402/07, rješavajući apelaciju Milana Živkovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Milana Živkovića podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Bijeljini broj 012-0-Gž-06-

000 110 od 11. decembra 2006. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Milan Živković (u daljnjem tekstu: apelant) podnio je 18. januara 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 012-0-Gž-06-000 110 od 11. decembra 2006. godine.

2. Rješenjem Osnovnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-387/05 od 20. decembra 2005. godine usvojen je apelantov tužbeni zahtjev, te je utvrđeno da su Mile Bogdanović, Milana Milovanović, Petka Sekulić i Živana Bogdanović (u daljnjem tekstu: tuženi) smetali apelanta u njegovom posljednjem mirnom i faktičkom posjedu parcele označene kao k.č. broj 198 zv. Polje-

Bara-dvorište i zgrade upisana u p.l. broj 364 k.o. Peljave. Naime, tuženi su 17. aprila 2005. godine na sjevernom dijelu k.č. broj 198, primjenom fizičke snage, porušili drvenu žičanu ogradu koja je bila postavljena uz kraj apelantove parcele onako kako je precizirano u dispozitivu presude, te je tuženim naloženo da u roku od 15 dana nakon pravosnažnosti rješenja uspostave prijašnje posjedovno stanje.

3. Iz obrazloženja prvostepenog rješenja proizlazi da je među strankama nesporno da je katastarska čestica označena kao 198 upisana u popisnom listu broj 364 zv. Polje-Bara apelantovo vlasništvo. Također je nesporno i da navedena katastarska čestica graniči sa katastarskom česticom označenom kao k.č. broj 191 upisana u p.l. broj 174 zv. Polje u suvlasništvu Milene Zelenović, Živane Bogdanović, Kristine Milovanović i Dragice Sekulić, te da je sporan sjeverni dio k.č. broj 198, kako je i opisano u izreci presude. Također, kao nesporno je utvrđeno da su tuženi, koji, osim Živane Bogdanović, nisu suvlasnici navedene k.č. broj 191, 17. aprila 2005. godine fizičkom snagom počupali žičanu ogradu koja je postojala između ove dvije parcele. Navedenu žičanu ogradu, koja je postojala prije betonske ograde, postavio je apelant, što je u svom iskazu priznala Živana Bogdanović. Međutim, među strankama je bilo sporno što tuženi tvrde da je međa sada postojeća betonska ograda, a da je žičanu ogradu počupao apelant i na to mjesto je postavljena betonska ograda, a počupanu žičanu ogradu apelant je ponovo postavio u dubinu parcele k.č. broj 191, a apelant tvrdi da žičanu ogradu, od kako je postavio još prije 20 i više godina, on nije dirao nego da su tu žičanu ogradu, koja se nalazila na međi, počupali tuženi.

4. Na osnovu izvedenih dokaza Osnovni sud je utvrdio da apelant nije izmještao žičanu ogradu, nego da je to ograda koju je on postavio još prije 20 i više godina, da je postojala i nalazila se na istom mjestu na kojem je vještak konstatirao zvaničnu katastarsku granicu između dvije sporne parcele. Na osnovu navedenog, prema mišljenju Osnovnog suda, proizlazi da je tačna apelantova tvrdnja da je on bio u posljednjem mirnom posjedu žičane ograde, te da je nesporno da su tuženi, što su sami i priznali, 17. aprila 2005. godine počupali tu žičanu ogradu za koju su smatrali da se nalazi u katastarskoj čestici broj 191 tvrdeći da je betonska ograda prava granična linija. Stoga je sud utvrdio da su tuženi izvršili smetanje tako što su žičanu ogradu počupali i to u dužini od 13,8 m, pa su, dosljedno tome, dužni uspostaviti ranije posjedovno stanje, odnosno postaviti žičanu ogradu u navedenoj dužini. Pri tome je sud primijenio odredbe čl. 77. i 78. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOVPO).

5. Protiv prvostepenog rješenja žalbu su podnijeli tuženi Petko Sekulić i Milan Milovanović. Okružni sud je Rješenjem broj 012-0-Gž-06-000 110 od 11. decembra 2006. godine uvažio žalbu, te preinačio prvostepeno rješenje tako što je apelantov tužbeni zahtjev odbio kao neosnovan u odnosu na sve tužene.

6. U obrazloženju drugostepene presude je navedeno da je, prema mišljenju Okružnog suda, prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo. Pri tome se Okružni sud pozvao na odredbu člana 70. stav 1. ZOVPO-a («Službeni list SFRJ» br. 6/80 i 36/90; te «Službeni glasnik RS» broj 38/93) kojom je propisano da državinu (posjed) stvari ima svako lice koje neposredno vrši faktičku vlast na stvari (neposredna državina) ili lice koje fizičku vlast na stvari vrši preko drugog lica (posredna državina). Nadalje, istaknuto je da je članom 78. stav 1. ZOVPO-a propisano da sud pruža zaštitu prava posljednjem stanju državine i savjesnosti ili nesavjesnosti držaoca, a članom 74. stav 1. navedenog zakona je propisano da se državina gubi kad držalac prestane da vrši faktičku vlast na stvari.

7. Istaknuto je da je prvostepeni sud utvrdio da je apelant uspostavio dvije skoro paralelne ograde između svoje parcele označene kao k.č. broj 198 k.o. Peljave i parcele k.č. broj 191 iste k.o. koja nije u njegovom posjedu tako što je prije «20 i više godina» postavio spornu žičanu ogradu u dužini od 13,8 m, a kasnije je kraj ove ograde postavio i drvenu ogradu sa betonskim parapetom na udaljenosti od ove žičane ograde od 10 do 35 cm.

8. Prema mišljenju Okružnog suda, u navedenom stanju stvari apelant nije bio u posljednjem mirnom faktičkom posjedu, niti žičane ograde koju su tuženi počupali, niti dijela parcele (zemljišta) koja se nalazila između ove dvije ograde, jer ih je apelant (pod pretpostavkom da je bio i u njihovom posjedu prije postavljanja ograde sa betonskim parapetom) postavljanjem betonske ograde faktički napustio, te je time izgubio posjed nad njima. Suprotno rezoniranje, prema mišljenju Okružnog suda, bi bilo neodrživo zbog toga što u suprotnom (ako nije htio napustiti posjed) apelant ne bi imao nikakvog razloga da betonski parapet ne postavi na mjestu gdje je bila postavljena sporna žičana ograda.

9. Okružni sud je istakao da je posjed stvari institut imovinskog prava kojim se zadovoljava ekonomski interes njezinog posjednika. U konkretnom slučaju apelant je tražio zaštitu posjeda parcele (zemljišta) koji je dužine 13,8 m i širine od 10 cm do 35 cm, što daje ukupnu površinu spornog zemljišta od oko 3 m², smješteno između dvije uporedne ograde: betonske i žičane ograde. Na osnovu navedenog, Okružni sud smatra da jasno proizlazi da se na zemljištu u njegovom ovakvom fizičkom stanju ne ostvaruje nikakav posjed dok god ovakvo stanje postoji, pa kad tog posjeda nema, nema ni čina njegovog smetanja u tome što bi se jedna ograda uklonila. Stvaranje ovakvog stanja stvari i insistiranje na njegovom održavanju upućivalo bi na postojanje motiva za šikaniranje, a takvo ponašanje ne može dobiti sudsku zaštitu.

10. Nadalje, neosnovanost tužbenog zahtjeva se, prema mišljenju Okružnog suda, ogleda i u utvrđenosti prvostepenog suda da su tuženi počupali ogradu za koju su smatrali da se nalazi u katastarskoj čestici broj 191, a da je betonska ograda stvarna granična linija. Istaknuto je da je za kvalifikaciju smetanja posjeda neophodno postojanje svijesti da se zadire u tuđu posjedovnu sferu radi promjene faktičkog stanja posjeda, te da takve svijesti kod tuženih nema.

11. Apelant se žali da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U suštini, apelant smatra da je Okružni sud svojom odlukom proizvoljno primijenio materijalno pravo kada je odbio njegov tužbeni zahtjev.

12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

13. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju, prima facie, dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine). Apelacija je neosnovana i ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

14. Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su eventualno povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

15. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da je Okružni sud, odlučujući o žalbi tuženih, usvojio drugačiji pravni stav od prvostepenog suda. Naime, Okružni sud je utvrdio da u konkretnom slučaju apelant nije bio u posljednjem mirnom faktičkom posjedu žičane ograde i zemljišta koje se nalazilo između dvije ograde jer je navedeno napustio postavljanjem betonske ograde i time izgubio posjed nad žičanom ogradom i zemljištem između dvije ograde. Nadalje je utvrđeno da u konkretnom slučaju kod tuženih nije postojala svijest da se zadire u tuđu posjedovnu sferu radi promjene faktičkog stanja posjeda, a postojanje takve svijesti je neophodno za kvalifikaciju smetanja posjeda. Pri tome je Okružni sud primijenio relevantne odredbe ZOVPO-a. Ustavni sud smatra da je Okružni sud svoju odluku jasno i precizno obrazložio što Ustavni sud ne smatra proizvoljnim zato što je takvo obrazloženje zasnovano na primjeni materijalnog zakona koja nije bila proizvoljna ili nepravična na štetu apelantovih ustavnih prava. Također, nema elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da apelacija u odnosu na apelantove navode u pogledu povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije ne sadrži, prima facie, dokaze koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća, odnosno da je potrebno meritorno ispitivanje navoda iz apelacije, tako da je apelacija očigledno neosnovana.

16. Apelant, također, smatra da mu je osporenom odlukom Okružnog suda povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. S obzirom na to da se, u suštini, navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na navodima da je Okružni sud pogrešno primijenio materijalno pravo, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama u vezi sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije, te kako uz apelaciju nije dostavljen bilo kakav dokaz koji bi mogao, prima facie, ukazati mogućim i vjerovatnim navode o kršenju ovog prava, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

17. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

18. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Seada Palavrić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-402/07 (M. Ž.) | Sudska praksa | Aktio