Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-439/07 (A. B.)

Odluka donesena 13. 05. 2009.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Povrat stana
  • Upravni postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-439/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 05. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 13. maja 2009. godine, u predmetu broj AP 439/07, rješavajući apelaciju Atifa Bašimamovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Atifa Bašimamovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj U-

1311/04 od 13. decembra 2006. godine, Rješenja Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske broj 05-050-01-1044/04 od 8. novembra 2004. godine i Zaključka Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica-Odsjek Banja Luka broj 05-050-02-02-7560/99 od 13. juna 2003. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Atif Bašimamović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, sa privremenim boravkom u SAD, kojeg zastupa Radovan Stamenić, advokat iz Banje Luke, podnio je 24. januara 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj U-1311/04 od 13. decembra 2006. godine, Rješenja Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 05-050-01-1044/04 od 8. novembra 2004. godine i Zaključka Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica-Odsjek Banja Luka (u daljnjem tekstu: Odsjek) broj 05-050-

02-02-7560/99 od 13. juna 2003. godine. Apelant je dopunio apelaciju 16. februara 2007. godine.

2. Zaključkom Odsjeka broj 05-050-02-02-7560/99 od 13. juna 2003. godine, koji je potvrđen Rješenjem Ministarstva broj 05-050-01-1044/04 od 8. novembra 2004. godine, odbačen je apelantov zahtjev za povrat stana u Banjoj Luci, u Ul. Irfana Gvožđara broj 6 (u daljnjem tekstu: predmetne prostorije) zbog nenadležnosti. U obrazloženju ovog zaključka je navedeno da je u toku postupka utvrđeno da prostorije čiji povrat traži apelant nisu kategorisane kao stan, da apelant nikada nije dobio nikakvu odluku kojom su mu predmetne prostorije date na korištenje, niti je zaključio ugovor o korištenju tih prostorija. Također je navedeno da je Komunalno preduzeće «Čistoća» odlukom od 26. februara 1988. godine dozvolilo apelantu da se odvoji potrošnja električne energije na prostorijama u vlasništvu tog preduzeća. S obzirom na to da se u konkretnom slučaju ne radi o stanu u vlasništvu, niti stanu na kojem postoji stanarsko pravo, poslovnom prostoru u privatnom vlasništvu, niti imovini u privatnom vlasništvu, Odsjek je, shodno odredbi člana 1. stav 2. Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine, zaključio da nije nadležan da postupa povodom apelantovog zahtjeva.

3. Apelant je tužbom pokrenuo upravni spor protiv Rješenja Ministarstva, ali je Presudom Vrhovnog suda broj U-1311/04 od 13. decembra 2006. godine apelantova tužba odbijena kao neosnovana. Sud je obrazložio da je u konkretnoj činjenično-pravnoj situaciji, u postupku kontrole zakonitosti prvostepenog zaključka, te pravne ocjene svih žalbenih navoda, Ministarstvo izvelo pravilan zaključak da je apelantova žalba neosnovana. Dalje je navedeno da iz stanja spisa proizlazi da je u konkretnom slučaju nesporno da predmetne prostorije JKP «Čistoća» Banja Luka nisu uopće kategorisane kao stan, da apelant nije nikada dobio odluku kojom bi mu predmetne prostorije bile dodijeljene na korištenje, niti je zaključio ugovor o korištenju stana, te da se ne radi ni o stanu koji bi se smatrao službenim stanom. Sud je, stoga, zaključio da se odredbe Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine ne mogu primijeniti na konkretni slučaj.

4. Apelant smatra da su osporenim odlukama povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e),

f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, čl. 6. i 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi hronologiju događaja u vezi sa korištenjem navedenog prostora-stana, ističe da je bio u posjedu tog prostora 30. aprila 1991. godine, da je plaćao režije za ovaj prostor (telefon i električnu energiju), te smatra da su osporene odluke nezakonite.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. U fazi ispitivanja dopustivosti predmeta Ustavni sud mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine). Također, apelacija je očigledno neosnovana ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine, i Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja prava zaštićenih Ustavom.

7. Imajući u vidu navode apelacije, Ustavni sud zapaža da se suština navoda o kršenju prava na pravično suđenje odnosi na navodno pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima. U konkretnom slučaju Ustavni sud će ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

8. Ustavni sud primjećuje da su organi uprave i Vrhovni sud detaljno i jasno obrazložili zašto je apelantov zahtjev za povrat stana odbačen. U osporenim odlukama je pojašnjeno da prostorije čiji povrat apelant traži ne predstavljaju stan, da apelant ne posjeduje odluku o dodjeli tog prostora, niti ima zaključen ugovor o korištenju stana. Odluke suda i organa uprave su zasnovane na odredbi člana 1. stav 2. Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 38/98, 41/98, 12/99, 31/99, 38/99, 65/01, 13/02, 64/02, 39/03 i 96/03) kojim je propisano da se odredbe tog zakona primjenjuju na nekretnine u privatnom vlasništvu (poslovne prostorije, kuće i stanove), kao i na stanove na kojim postoji stanarsko pravo. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja organi uprave i sud su zaključili da apelant nema status vlasnika, ni nosioca stanarskog prava na predmetnom prostoru, niti taj prostor uopće ima status stana iz čega proizlazi da se odredbe navedenog zakona ne mogu primijeniti na apelantov slučaj.

9. Ustavni sud smatra da su organi uprave i redovni sud u konkretnom slučaju dali jasne i precizne razloge za svoje stavove u obrazloženju osporenih odluka, da su dali logično i uvjerljivo obrazloženje za primjenu relevantnog prava koje ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljno ili neprihvatljivo. Osim toga, u apelaciji se ne nude nikakvi drugi dokazi i argumenti koji bi ukazivali na povredu prava na pravično suđenje.

10. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da, u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, nema ništa što ukazuje na to da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Dalje, apelant smatra da su osporenim odlukama povrijeđena njegova prava iz člana II/3.f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 8. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Suština navoda o kršenju prava na dom i imovinu zasniva se na navodima o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Obrazloženje u vezi sa apelantovim navodima o navodnoj povredi prava na pravično suđenje Ustavni sud je dao u prethodnim tačkama zbog čega smatra da nema elemenata koji bi ukazivali na to da apelant ima «opravdan zahtjev» da se poziva na kršenje prava na poštivanje doma i prava na imovinu. Stoga, budući da uz apelaciju nije dostavljen bilo kakav dokaz koji bi mogao ukazati na to da su navodi o kršenju navedenih prava mogući i vjerovatni, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava iz člana II/3.f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 8. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine,

Seada Palavrić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-439/07 (A. B.) | Sudska praksa | Aktio