Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-318/07 (N. I.)

Odluka donesena 13. 05. 2009.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Apelacija ratione temporis inkompatibilna sa Ustavom
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Stanarsko pravo
  • Povrat stana
  • Dokazni postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-318/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 05. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, te sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 13. maja 2009. godine, u predmetu broj AP 318/07, rješavajući apelaciju Nedžada Isabegovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 2. i 4, alineja 11. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Nedžada Isabegovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj Rev- 434/05 od 7. novembra 2006. godine, Presude Okružnog suda u Bijeljini broj Gž-374/04 od 11. februara 2005. godine i Presude Osnovnog suda u Bijeljini broj P-158/02 od 12. decembra 2003.

godine, u odnosu na pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Nedžada Isabegovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj Rev- 434/05 od 7. novembra 2006. godine, Presude Okružnog suda u Bijeljini broj Gž-374/04 od 11. februara 2005. godine i Presude Osnovnog suda u Bijeljini broj P-158/02 od 12. decembra 2003.

godine, u odnosu na pravo na poštivanje doma iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, pravo na povratak izbjeglih i raseljenih lica iz člana II/5. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. tačka 1. Aneksa 7. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini u vezi sa pravom na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Nedžada Isabegovića podnesena povodom postupanja nadležnih vlasti tokom rata u Bosni i Hercegovini, u odnosu na pravo na zabranu mučenja iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i pravo da ne bude držan u ropstvu ili potčinjenosti, ili na prisilnom ili obaveznom radu iz člana II/3.c) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 4. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je, ratione temporis, inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. Nedžad Isabegović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva podnio je 18. januara 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) povodom postupanja nadležnih vlasti tokom rata u Bosni i Hercegovini i protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-434/05 od 7. novembra 2006. godine, Presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Gž-374/04 od 11. februara 2005. godine i Presude Osnovnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-158/02 od 12. decembra 2003. godine.

2. Komisija za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica (u daljnjem tekstu: CRPC) je povodom apelantovog zahtjeva od 26. marta 1998. godine donijela Odluku broj 202-6704-1/1 od 4. juna 2003. godine. Tom je odlukom potvrđeno da je apelant 1. aprila 1992. godine bio u posjedu stana u Bijeljini, ulica Maršala Tita broj 5.

3. Postupajući prema apelantovom zahtjevu za izvršenje odluke CRPC-a, Ministarstvo za izbjeglice i raseljena lica, Odsjek Bijeljina (u daljnjem tekstu: Ministarstvo), donijelo je Zaključak broj 05-050-03-Z-71/00; 401/02/RZ od 23. marta 2003. godine kojim je odbačen apelantov zahtjev za povrat imovine dok se u prethodnom postupku ne okonča sudski spor. Protiv navedenog zaključka bilo je moguće izjaviti žalbu, ali u spisu nema podataka da li je ona izjavljena i da li je taj postupak okončan.

4. Apelant je pred Osnovnim sudom pokrenuo parnični postupak protiv Muzičke škole «Stevan Stojanović-Mokranjac» (u daljnjem tekstu: tužena) radi utvrđenja postojanja stanarskog prava. U navodima tužbe je istakao da mu je odlukom Radničkog savjeta pravnog prednika tužene od 1. februara 1968. godine dodijeljen na korištenje stan za koji je iste godine zaključio ugovor o korištenju. Kao zaposlenik tužene sa porodicom je živio u stanu do izbijanja rata 1992. godine. S obzirom na to da je uslijed ratnih okolnosti ostao uskraćen za dokumentaciju vezanu za dodjelu i korištenje stana, apelant je predložio da sud, po provedenom postupku, usvoji njegov zahtjev kojim bi se utvrdilo da je nosilac stanarskog prava na trosobnom stanu površine 91,46 m² koji se nalazi u Bijeljini, ulica Karađorđeva broj 5 (raniji naziv je ulica Maršala Tita broj 5), u prostorijama sprata tužene, upisan u geodetskom operatu broj 838 k.o. Bijeljina kao općenarodna imovina, na ime tužene (u daljnjem tekstu: sporni stan). Osim navedenog, predložio je da mu tužena preda stan u posjed i slobodno raspolaganje u roku od 15 dana.

5. Odlučujući o tužbi i postavljenom zahtjevu, Osnovni sud je donio Presudu broj P-158/02 od 12. decembra 2003. godine, koja je potvrđena presudama Okružnog suda i Vrhovnog suda, a kojima je apelantov tužbeni zahtjev odbijen. Osnovni sud je nakon provedenog dokaznog postupka utvrdio činjenično stanje prema kojem apelant nije mogao steći stanarsko pravo na prostorijama u školskoj zgradi koje su sastavni dio zgrade tužene, dakle škole. Obrazlažući dalje, taj sud je istakao da se, u smislu odredbe iz člana 4. stav 1. tačka 3. Zakona o stambenim odnosima («Službeni list SRBiH» br. 14/84, 13/89 i 36/89; «Službeni glasnik RS» br. 19/93, 22/93 i 31/99; u daljnjem tekstu: ZSO), stanom ne smatra stan vezan za vršenje službene dužnosti među kojima je i stan u školskoj zgradi. Za rješavanje spora, kako je dalje naveo Osnovni sud, nije značajna okolnost da je odlukom CRPC-a apelantu potvrđeno da je 1. aprila 1992. godine bio u posjedu stana, te da su ga nadležni organi uprave trebali uvesti u posjed stana, s obzirom na to da u parničnom postupku nije dokazao da je imao zaključen ugovor o korištenju spornog stana. Osim toga, apelant nije ponudio dokaze da je stvarno plaćao stanarinu za korištenje prostorija na spratu zgrade pravnom predniku tužene ili bilo kojem preduzeću za gazdovanje na zgradama. Zbog toga je njegov zahtjev da se utvrdi da je nosilac stanarskog prava na tom stanu odbijen.

6. Okružni sud je, odlučujući o apelantovoj žalbi protiv prvostepene presude, donio Presudu broj Gž-374/04 od 11. februara 2005. godine kojom je žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu. Taj sud je u obrazloženju presude istakao da iz dokaza provedenih u prvostepenom postupku proizlazi da su apelantu 1968. godine dodijeljene tri od ukupno pet prostorija na spratu zgrade tužene koje su i ranije koristili nastavnici-zaposlenici tužene za stanovanje. Apelant je, kako je dalje navedeno, zaposjeo i preostale dvije prostorije i adaptirao ih u kupatilo, te sve koristio kao stan za stanovanje sa posebnim ulazom. S obzirom na to da je nesporna činjenica da apelant nikada nije zaključio ugovor o korištenju stana ni sa jednim preduzećem za gazdovanje stanovima u društvenom vlasništvu, a da je u ZSO-u propisano na koji način i pod kojim uvjetima se može steći stanarsko pravo na stanu u društvenom vlasništvu, kao i šta se ne smatra stanom, prvostepeni sud je, prema mišljenju Okružnog suda, pravilno zaključio da u konkretnom slučaju nisu bili ispunjeni uvjeti za stjecanje stanarskog prava, kako prema ZSO-u koji se primjenjivao prije rata, tako ni prema ZSO-u koji je u primjeni poslije rata.

7. Apelant je protiv drugostepene presude izjavio reviziju koju je Vrhovni sud odbio Presudom broj Rev-434/05 od 7. novembra 2006. godine. Obrazlažući presudu, taj sud je naveo da je prvostepeni sud, s obzirom na utvrđeno činjenično stanje, utvrdio da se sporni stan nalazi na spratu muzičke škole, da su apelantu date određene prostorije na privremeno korištenje i da su, prema rezultatima uviđaja od 16. marta 2003. godine, predstavljale jedinstvenu cjelinu. Međutim, prema odredbi iz člana 4. stav 1. tačka 3. ZSO-a, kako je naveo i prvostepeni sud, sporne stambene prostorije ne smatraju se stanom tako da apelant njihovom dodjelom i korištenjem čak i duži vremenski period nije mogao steći stanarsko pravo. Činjenična utvrđenja prvostepenog suda koja su, prema mišljenju Vrhovnog suda, pravilna i zakonita, prihvatio je i drugostepeni sud. S obzirom na uvjete propisane u članu 11. ZSO-a, koji se odnose na stjecanje stanarskog prava i kojim je regulirano da se zakonitim useljenjem u stan smatra useljenje izvršeno na osnovu ugovora o korištenju stana i stiče se danom zakonitog useljenja, apelant na spornom stanu, kako je zaključio Vrhovni sud, nije mogao steći stanarsko pravo. U vezi sa apelantovim revizionim navodima koji se odnose na činjenicu da sporni stan čini zasebnu cjelinu i da se u tim prostorijama nikada nije izvodila nastava, Vrhovni sud je istakao da okolnost što je sporni stan odvojen od škole i ima poseban ulaz nije utjecala na presudu s obzirom na odredbe ZSO-a. Prema mišljenju Vrhovnog suda, tvrdnja da se u spornom stanu nikada nije izvodila nastava suprotna je utvrđenom činjeničnom stanju. Iako je, kako dalje obrazlaže Vrhovni sud, apelantovo iseljenje iz spornog stana bilo očigledno nezakonito 1992. godine, prvostepeni sud mu povodom zahtjeva koji je podnio deset godina nakon iseljenja, dakle 2002. godine, nije mogao pružiti pravnu zaštitu zato što mu sporni stan nije dodijeljen trajno nego na privremeno korištenje dok se ne ukaže potreba da tužena te prostorije počne koristiti za izvođenje nastave. S obzirom na to da iz rezultata prvostepenog postupka proizlazi da apelant nikada nije stekao svojstvo nosioca stanarskog prava na spornom stanu i da ne postoji pravni osnov tužbenog zahtjeva da mu tužena vrati stan u posjed, sadržaj odluke CRPC-a, kojom je potvrđeno da je 1. aprila 1992. godine bio u posjedu tog prostora, nije bitan za presuđenje u konkretnoj pravnoj stvari.

8. Apelant je u navodima apelacije, u pogledu prava na zabranu mučenja i prava da ne bude držan u ropstvu ili potčinjenosti, ili na prisilnom ili obaveznom radu iz člana II/3.b) i c) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 3. i 4. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), naveo da su se spomenuta kršenja ljudskih prava desila tokom rata u Bosni i Hercegovini. Od nadležnih vlasti mu je, zbog neodazivanja u tadašnje oružane snage Republike Srpske, najprije dato rješenje o prestanku radnog odnosa, a zatim je bio prinuđen čistiti gradske ulice i pod veoma teškim uvjetima je 1993. godine morao napustiti Bijeljinu i stan u kojem je živio. U dijelu apelacije kojom osporava presude redovnih sudova apelant je istakao da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje, pravo na dom, pravo na imovinu i pravo na povratak izbjeglih i raseljenih lica iz čl. II/3.e), f), k) i II/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6. stav 1. i člana 8. Evropske konvencije, člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i člana 1. tačka 1. Aneksa 7. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, u vezi sa pravom na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. U apelaciji je naveo hronologiju događanja pred redovnim sudovima ističući da povredu prava na pravično suđenje vidi u postupanju prvostepenog suda koji je vjerovao svjedoku kojeg je neposredno saslušao, a pismene iskaze svjedoka koje je on predložio nije uopće cijenio. U pogledu povrede prava na poštivanje doma, prava na imovinu, prava na povratak izbjeglih i raseljenih lica i prava na nediskriminaciju, apelant je istakao da je blagovremeno podnio zahtjev za realizaciju odluke CRPC-a, ali da se nije postupilo u skladu s tom odlukom zbog čega je i pokrenuo sudski postupak iz kojeg su proizašle osporene odluke. S obzirom na to da mu je tim odlukama odbijen zahtjev da se utvrdi da je on nosilac stanarskog prava na stanu koji je do 1992. godine koristio, povrijeđena su mu, kako je istakao, zagarantirana ljudska prava.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 2. i 4. tačka 11. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Član 16. stav 4. tačka 11. Pravila Ustavnog suda glasi:

Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

11. apelacija je, ratione temporis, inkompatibilna sa Ustavom.

Dopustivost prima facie

10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju, prima facie, dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine). Apelacija je neosnovana i ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.

Pravo na pravično suđenje

11. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud primjećuje da je, prema suštini navoda iz apelacije, sporno pitanje da li su redovni sudovi u osporenim odlukama pravilno i potpuno utvrdili činjenično stanje i na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenili materijalno pravo. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su eventualno povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

12. Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud, rješavajući o apelantovom tužbenom zahtjevu, donio presudu kojom je odbio njegov zahtjev da se utvrdi da je nosilac stanarskog prava na spornom stanu s obzirom na to da je nakon provedenog dokaznog postupka i ocjene dokaza pojedinačno i u vezi sa drugim dokazima utvrđeno da se sporni stan ne može smatrati stanom niti da je apelant na tom prostoru mogao steći stanarsko pravo. Ovakvo stanovište usvojili su i redovni sudovi na sljedeće dvije instance, dajući u osporenim presudama odgovore na sve apelantove žalbene navode, ističući naročito da se u smislu odredbe iz člana 4. stav 1. tačka 3. ZSO-a ne smatraju stanom stanovi vezani za vršenje službene dužnosti koji se kao namjenski utvrde samoupravnim sporazumom, odnosno općim aktom davaoca stana na korištenje (stanovi u zgradama kazneno-popravnih organizacija, u krugu vojnih kasarni i drugim vojnim objektima, na aerodromima, u željezničkim stanicama, ložionicama i slično, stanovi za čuvare pruga, puteva, brana, vodoprivrednih objekata, za domare, nadstojnike zgrada, nadzornike zgrada, ložače i slično i stanovi u školskim zgradama, u zdravstvenim ustanovama i slično).

13. Ustavni sud iz obrazloženja osporenih odluka i dostavljene dokumentacije ne može utvrditi da su zaključci redovnih sudova proizvoljni i da o takvim zaključcima nisu data odgovarajuća obrazloženja. Također, neprihvatljivi su i apelantovi navodi o tome da je proizvoljno primijenjeno materijalno pravo budući da iz obrazloženja osporenih presuda proizlazi da su sudovi na sve tri instance jasno i argumentirano obrazložili da apelantov zahtjev nije osnovan zato što na prostorijama ili stanu koji je u sastavu školske zgrade, prema relevantnoj odredbi ZSO-a, nije moguće steći stanarsko pravo, odnosno da se takav stan ili «skup prostorija» ne može smatrati stanom. Ustavni sud, također, zapaža da je u prvostepenom postupku nesporno utvrđeno da apelant za sporni stan nikad nije zaključio ugovor o korištenju sa organizacijom za gazdovanje stambenim zgradama ili sa pravnim prednikom tužene. Iz toga proizlazi zaključak u osporenim odlukama da je sporni stambeni prostor koristio privremeno.

14. U pogledu navoda apelacije kojima je apelant istakao da nisu na isti način cijenjeni dokazi koje je predložio, pisane izjave svjedoka i izjave svjedoka koje je predložila tužena, a koji su neposredno saslušani, Ustavni sud naglašava da je u svojoj dosadašnjoj praksi konstantno ponavljao da je zadatak redovnih sudova da ocijene koje će dokaze prihvatiti a koje ne, te da Ustavni sud nema nadležnost da zamijeni redovne sudove u pogledu ocjene dokaza, ukoliko takva ocjene nije očigledno proizvoljna i nije dovela do kršenja ustavnih prava. Domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu. Također, oni istovremeno imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud za ljudska prava, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36; i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine), a svrha obaveze da odluka bude obrazložena je i da se pokaže da je stranama u postupku omogućeno da na ravnopravan i pravičan način budu saslušane u postupku pred sudom. Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud u presudi koja je potvrđena na sljedeće dvije instance jasno opisao proces pojedinačne ocjene dokaza i dovođenja svakog ocijenjenog dokaza u vezu sa drugim, te je izveo zaključak o dokazanosti odlučnih činjenica u skladu sa standardima pravičnog suđenja iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. U postupanjima redovnih sudova Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazivalo na to da je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu, niti je mogao utvrditi da ima elemenata koji ukazuju na bilo kakvu nepravičnost u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

15. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da, u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, nema ničega što ukazuje na to da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, a koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

Ostali navodi

16. U vezi sa ostalim navodima, tj. navodima o kršenju prava na poštivanje doma, prava na imovinu, prava na povratak izbjeglica i raseljenih lica u vezi sa pravom na nediskriminaciju iz čl. II/3.f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana II/5. u vezi sa članom II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 8. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, člana 1. tačka 1. Aneksa 7. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, u vezi sa članom 14. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi u vezi sa eventualnim kršenjima ovih prava zasnivaju na istim navodima koji su izneseni u vezi sa pravom na pravično suđenje. S obzirom na to da je u prethodnim stavovima ove odluke zaključeno da su navodi u vezi sa pravom na pravično suđenje očigledno neosnovani, te da apelant u odnosu na ove navode nije dostavio bilo kakav dokaz koji bi mogao pokazati da zaista postoji povreda ustavnih prava na koja se u apelaciji poziva, Ustavni sud smatra da apelant nema «opravdan zahtjev» ni u vezi sa kršenjem ovih prava zbog čega su i ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani. Apelacija ratione temporis inkompatibilna s Ustavom

17. U odnosu na apelantove navode koji se odnose na zabranu mučenja i pravo lica da ne bude držano u ropstvu ili potčinjenosti, ili na prisilnom ili obaveznom radu, u vezi sa pravom na nediskriminaciju iz čl. II/3.b) i c) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 3. i 4. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da se apelant na kršenja ovih prava poziva u vezi sa postupanjem nadležnih vlasti tokom trajanja rata u Bosni i Hercegovini. Apelant je istakao okolnosti zbog kojih mu je prestao radni odnos zbog čega je bio prinuđen raditi neke druge ponižavajuće poslove, a zatim je bez ikakvog rješenja 1992. godine protjeran i iz stana.

18. Ustavni sud naglašava da, prema odredbi iz člana 16. stav 4. tačka 11. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud ne može razmatrati slučajeve koji su se desili prije stupanja na snagu Ustava Bosne i Hercegovine. Prema članu XII Ustava Bosne i Hercegovine, Ustav stupa na snagu nakon potpisivanja Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini kao ustavnog akta kojim se zamjenjuje i stavlja van snage Ustav Republike Bosne i Hercegovine. Opći okvirni sporazum za mir u Bosni i Hercegovini potpisan je 14. decembra 1995. godine, pa, prema tome, proizlazi da je Ustav Bosne i Hercegovine stupio na snagu istoga dana.

19. S obzirom na to da se navodi ovog dijela apelacije odnose na period prije stupanja na snagu Ustava Bosne i Hercegovine, proizlazi da je apelacija u ovom dijelu, ratione temporis, inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

20. Na osnovu izloženog, a imajući u vidu odredbe člana 16. st. 2. i 4. tačka 11. Ustava Bosne i Hercegovine prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku ili ako predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije žrtva kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno ili ako je apelacija, ratione temporis, inkompatibilna sa Ustavom, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

21. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Seada Palavrić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-318/07 (N. I.) | Sudska praksa | Aktio