Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-511/07 (T. S. i J. S.)
Odluka donesena 13. 05. 2009.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Pasivna legitimacija
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-511/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
13. 05. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 13. maja 2009. godine, u predmetu broj AP 511/07, rješavajući apelaciju Tahe Skender i Juse Skendera, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Tahe Skender i Juse Skendera podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-1263/05 od 14. novembra 2006. godine, Presude Kantonalnog suda Mostar broj Gž-402/05 od 15. septembra 2005. godine i Presude Općinskog suda Konjic broj P-71/02 od 28. januara 2005. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Taha Skender i Juso Skender (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Konjica, koje zastupa Hamo Masleša, advokat iz Konjica, podnijeli su 2. februara 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-1263/05 od 14. novembra 2006. godine, Presude Kantonalnog suda Mostar (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-402/05 od 15. septembra 2005. godine i Presude Općinskog suda Konjic (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-
71/02 od 28. januara 2005. godine.
2. Apelanti su Općinskom sudu podnijeli tužbu protiv DD «Ceste» Mostar (u daljnjem tekstu: prvotuženi), Federalnog ministarstva odbrane (u daljnjem tekstu: drugotuženi) i Ministarstva saobraćaja i veza HNK Mostar (u daljnjem tekstu: trećetuženi) radi naknade štete. U tužbi su naveli da su vlasnici i posjednici nekretnina upisanih u pl. br.176 k.o. Sovići na kojim su neposredno pred rat napravili kuću koja im je u toku rata potpuno uništena. S obzirom na to da od 1992. godine nisu koristili svoje nekretnine zbog ratnih djelovanja, prilikom obilaska nekretnina 2002. godine su ustanovili da je uz uništenu kuću napravljena cesta. Potom su saznali da su im nekretnine uništene prilikom izgradnje ceste, da je radove izvodio prvotuženi, a da su drugotuženi i trećetuženi bili investitori. Tužbeni zahtjev su usmjerili na utvrđivanje prava vlasništva i naknadu štete. Općinski sud je po provedenom dokaznom postupku, ocjenjujući dokaze pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, donio Presudu broj P-71/02 od 28. januara 2005. godine kojom je tužbeni zahtjev apelanata, usmjeren na utvrđivanje vlasništva na nekretnini označenoj kao k.č. broj 756 zv. Guvno, upisanoj u kk.ul. br. 309 k.o. Sovići, na kojoj su se nalazile kuća i štala, odbačen. Dio tužbenog zahtjeva apelanata kojim su zahtijevali da im prvotuženi, drugotuženi i trećetuženi solidarno, na ime uništene kuće i štale, isplate novčani iznos od 23.177,00 KM, uz kamatu počev od 10. decembra 2004. godine, odbijen je kao neosnovan. Obrazlažući presudu sud je naveo da, u odnosu na dio zahtjeva kojim je tražena naknada štete, apelanti u postupku nisu dokazali da je na parceli evidentiran bilo kakav objekat za čije su uništenje tražili naknadu i da nisu dokazali pasivnu legitimaciju prvotuženog, drugotuženog i trećetuženog. S obzirom na tu okolnost i ishod odlučivanja o zahtjevu za naknadu štete, dio zahtjeva usmjeren na utvrđivanje prava vlasništva na nekretninama, zbog nedostatka pravnog interesa za utvrđivanje, odbačen je.
3. Kantonalni sud, odlučujući o žalbi apelanata protiv presude Općinskog suda, donio je Presudu broj Gž-402/05 od 15. septembra 2005. godine kojom je žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio. U obrazloženju presude taj sud je naveo da se tokom postupka kao sporno postavilo pitanje ko je odgovoran za pričinjenu štetu. Ta sporna činjenica rasvijetljena je nakon provedenog dokaznog postupka, tako što je utvrđeno da je na objektima u vlasništvu apelanata prouzrokovana šteta 1997. godine izgradnjom ceste Sovići-Sovićka vrata, a da su objekti apelanata djelomično uništeni i tokom rata 1993. godine. Saslušani svjedoci su potvrdili da su bageri koji su se koristili u izgradnji ceste imali naljepnice sa oznakom HVO, ali apelanti u postupku nisu prezentirali niti jedan dokaz objektivne prirode o tome ko je bio izvođač radova, a ko investitor. Ostalo je nejasno, kako je naveo taj sud, zbog čega su tužbom obuhvaćeni tuženi označeni u tužbi. Kantonalni sud smatra da je prvostepeni sud pravilno ocijenio da tuženi nemaju pasivnu legitimaciju, a nezavisno od toga, kako je dalje obrazloženo, apelanti, osim osnova, nisu dokazali ni visinu štete. Naime, pri činjenici da se ne zna u kakvom su stanju bile nekretnine u vrijeme njihovog rušenja, odnosno u kojoj su mjeri objekti bili oštećeni usljed ratnih djelovanja, apelanti nisu dokazali ni kolika je stvarna šteta. Za dio tužbenog zahtjeva koji je odbačen Kantonalni sud je istakao da je nesporna činjenica da kuća apelanata nije bila izgrađena na osnovu odobrenja za građenje, nije bila uplanjena u katastru, pa u konkretnom postupku apelanti nisu mogli tražiti da se utvrdi da su vlasnici kuće. Osim nedostatka pravnog interesa koji je istakao Općinski sud, Kantonalni sud ocjenjuje da redovan sud nije nadležan za odlučivanje, jer je prethodno potrebno legalizirati objekat pred nadležnim općinskim organom uprave.
4. Odlučujući o reviziji apelanata, Vrhovni sud je donio Presudu broj Rev-1263/05 od 14. novembra 2006. godine kojom je revizija odbijena. U obrazloženju presude Vrhovni sud je istakao činjenična utvrđenja nižestepenih sudova i naveo da pravne zaključke tih sudova apelanti pobijaju tvrdnjom da su njihovi objekti tokom rata 1993. godine djelomično izgorjeli a da iz rezultata provedenih dokaza proizlazi da su put gradile jedinice HVO-a i da su tom prilikom njihove nekretnine potpuno uništene. Ovakvim revizijskim prigovorima, kako je dalje navedeno, apelanti očigledno prigovaraju na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, što, prema odredbi iz člana 240. stav
2. Zakona o parničnom postupku FBiH («Službene novine FBiH» br. 53/03, 73/05 i 16/06; u daljnjem tekstu: ZPP), ne može biti predmet revizijskog ispitivanja. Tom odredbom je, naime, izričito propisano da se revizija ne može izjaviti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Nižestepeni sudovi su, prema mišljenju Vrhovnog suda, pravilno ukazali da je na apelantima bio teret dokazivanja o postojanju pasivne legitimacije, jer se iz dokaza koje su ponudili apelanti nije mogla utvrditi odgovornost tuženih obuhvaćenih tužbom.
5. Apelanti smatraju da im je pobijanim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U apelaciji su naveli hronologiju događanja pred redovnim sudovima i ukazali na nepravilnost zaključaka sudova, jer je, prema njihovom mišljenju, činjenično stanje nepotpuno i nepravilno utvrđeno. Smatraju da sudu nisu mogli ponuditi više dokaza od onih koji su u postupku provedeni, a odbijanjem njihovog zahtjeva, kako su naveli, oduzeta su im prava koja su u apelaciji naveli. Povredu prava na imovinu apelanti nisu posebno obrazlagali.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. U fazi ispitivanja dopustivosti predmeta Ustavni sud mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine). Također, apelacija je očigledno neosnovana ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja prava zaštićenih Ustavom.
8. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud primjećuje da se navodi apelanata svode na njihovo nezadovoljstvo zbog činjenice da je pravosnažnom presudom u parničnom postupku odbijen njihov zahtjev za naknadu štete. Razlog za takav stav sudova je, prema njihovom mišljenju, nepotpuno i nepravilno utvrđeno činjenično stanje zbog kojeg je prigovor o nedostatku pasivne legitimacije ocijenjen kao osnovan. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima. U konkretnom slučaju Ustavni sud će ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
9. Ustavni sud zapaža da je Općinski sud, odlučujući u granicama tužbenog zahtjeva koji su apelanti tokom postupka konačno opredijelili, usvojio stav da je njihov zahtjev u pogledu naknade štete neosnovan, jer u postupku, primjenom pravila o teretu dokazivanja iz člana 7. ZPP, nisu dokazali osnov i visinu štete, niti se iz dokaza koje su ponudili sudu mogao izvesti zaključak o odgovornosti tuženih. Stoga je prigovor o nedostatku pasivne legitimacije, dakle, prigovor materijalnopravnog karaktera, u cijelosti prihvaćen kao osnovan i zahtjev apelanata odbijen. Ovako stanovište usvojili su sudovi na sljedeće dvije instance, dajući u osporenim presudama odgovore na sve žalbene i revizione prigovore apelanata. Ustavni sud iz osporenih odluka i dostavljene dokumentacije ne može utvrditi da su zaključci redovnih sudova proizvoljni i da o takvim zaključcima nisu data odgovarajuća obrazloženja.
10. Na osnovu izloženog Ustavni sud smatra da, u vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje, nema ništa što ukazuje na to da apelanti imaju «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Apelanti, takođe, smatraju da im je osporenim presudama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Njihovi navodi o povredi ovog prava se, u suštini, zasnivaju na navodima o nepotpuno i pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, o čemu je Ustavni sud u ovoj odluci već dao svoj stav u kontekstu razmatranja navodne povrede prava na pravično suđenje. Slijedi da su i navodi iz apelacije o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine,
Seada Palavrić