Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-891/07 (E. T.)
Odluka donesena 13. 05. 2009.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Šta se ne smatra imovinom
- Pravo na rad
- Legitimno očekivanje
- Radni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-891/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
13. 05. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, te sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 13. maja 2009. godine, u predmetu broj AP 891/07, rješavajući apelaciju Enesa Terzića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 2. i 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja
1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Enesa Terzića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 009-0-Gž-06-002503 od 20. februara 2007. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj PR-2604/05 od 4. augusta 2006. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Enesa Terzića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 009-0-Gž-06-002503 od 20. februara 2007. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj PR-2604/05 od 4. augusta 2006. godine u vezi sa pravom na rad zbog toga što je, ratione materiae, inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. Enes Terzić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa advokat Ešref Gracić, podnio je 26. marta 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 009-0-Gž-06-002503 od 20. februara 2007. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj PR-2604/05 od 4. augusta 2006. godine.
2. Apelant je podnio tužbu Općinskom sudu protiv «Dicar» d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: tuženi). Apelant je tužbom tražio da sud poništi odluku tuženog o prestanku njegovog radnog odnosa i da utvrdi da ostaje na snazi ugovor o radu, kao i da mu tuženi isplati plaće kao i druge obaveze iz radnog odnosa.
3. Općinski sud je donio Presudu broj PR-2604/05 od 4. augusta 2006. godine kojom je u cijelosti odbio apelantov tužbeni zahtjev, kao i njegov prijedlog za izdavanje privremene mjere. Također je naloženo tuženom da plati troškove postupka. Nakon provedenog postupka, u kojem je sud saslušao parnične stranke, svjedoke, proveo vještačenje i izvršio uvid u dokumentaciju, sud je utvrdio da je apelant zaključio ugovor o radu sa tuženim 20. juna 2005. godine, a da je tuženi donio odluku o prestanku ugovora o radu, bez otkaznog roka, 20. jula 2005. godine. Prvostepeni sud je utvrdio da je apelant, u dopisima tuženom od 13. i 14. jula 2005. godine, predložio prekid ugovora o radu. Naime, u dopisu od 13. jula 2005. godine apelant je istakao da je onemogućen u obavljanju svoje funkcije, tim prije što su svi radnici «u očekivanju prekida rada firme dezorijentirani», te da apelant ne može snositi odgovornost za rad firme. Apelant je predložio da se ugovor prekine na štetu tuženog. Prvostepeni sud je utvrdio da je apelant dopisom od 19. jula 2005. godine pojasnio svoj prijedlog iz dopisa od 13. jula 2005. godine. Na osnovu toga, sud je zaključio da je apelant na svoj izričit zahtjev prestao sa radom, te je primjenom čl. 86. i 101. Zakona o radu Federacije Bosne i Hercegovine («Službene novine FBiH» br. 43/99, 32/00 i 29/03) odbio apelantov zahtjev.
4. Protiv prvostepene presude apelant je izjavio žalbu. Kantonalni sud je donio Presudu broj 009-
0-Gž-06-002503 od 20. februara 2007. godine kojom je žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju presude Kantonalni sud je utvrdio da je apelant u žalbi naveo da je prvostepeni sud pogrešno zaključio da su se stekli uvjeti za raskid ugovora o radu, te da nije postojala apelantova volja kao ni zakonski uvjeti. Apelant je naveo u žalbi da je u svom dopisu upućenom tuženom samo uvjetno dao prijedlog za raskid ugovora i to ukoliko bi došlo do likvidiranja firme. Međutim, Kantonalni sud je utvrdio da apelantova žalba neosnovano ukazuje na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, jer iz stanja spisa proizlazi da je nizom provedenih dokaza prvostepeni sud na potpun i pravilan način utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno pravo. Kantonalni sud se osvrnuo na dva dopisa, i to prvi od 13. jula 2005. godine u kojem je apelant predložio raskid ugovora i zahvalio tuženom na saradnji, i drugi u kojem je pojasnio svoj prijedlog za raskid ugovora i ponudio rješenje koje je zadovoljavajuće za obje strane. Osim toga, Kantonalni sud je naveo da iz dopisa, kao i iz same žalbe proizlazi da je apelant predložio raskid ugovora, ali koji je trebao biti na «štetu tuženog» i da je prijedlog dat pod uvjetom da dođe do likvidacije firme. Kantonalni sud nije prihvatio navode da je apelant bio u zabludi kada je dao prijedlog za prekid ugovora o radu. Osim toga, Kantonalni sud je istakao da Zakon o radu ne poznaje uvjetno podnijeti prijedlog za raskid ugovora, a članom 86. Zakona o radu je navedeno da ugovor o radu može prestati otkazom zaposlenika ili poslodavca. Kantonalni sud je, također, naveo da član 86. stav 2. nije primjenjiv u konkretnom slučaju jer se iz provedenih dokaza ne može zaključiti da se radi o sporazumnom raskidu, zato što je sam apelant ponudio otkaz. Kantonalni sud je dalje naveo da je članom 96. Zakona o radu regulirano koja prava ostvaruje zaposlenik u slučaju nezakonitog prestanka radnog odnosa, a kako iz samog stanja spisa ne proizlazi da je tuženi apelantu ostao dužan na ime naknade iz radnog odnosa, Kantonalni sud je utvrdio da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je odbio ovaj dio apelantovog tužbenog zahtjeva.
5. Apelant se žali da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na rad. Apelant u apelaciji navodi da «nikakvog sporazuma nije bilo», te da su sudovi pogrešno primijenili odredbu čl. 86. i 101. Zakona o radu. Također, apelant navodi da su sudovi pogrešno tumačili njegove navode iz dopisa na koje su se pozivali u svojim presudama, te da je on samo upozorio tuženog o propustima u radu i mjerama koje treba poduzeti kako bi se propusti prevladali. Dalje, apelant navodi da je samo na jednom mjestu naveo da je «spreman na raskid ugovora o radu, naravno na štetu tuženog». Nadalje, apelant navodi da je tražio da mu sud naknadi plaću, pa je «osim povrede prava na rad povrijeđeno i pravo na imovinu».
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju, prima facie, dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine). Apelacija je neosnovana i ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kada se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. Apelant je u apelaciji naveo da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer je tražio da mu sud isplati plaće, a sud je odbio njegov zahtjev.
9. U vezi s ovim navodima, Ustavni sud ukazuje na konzistentnu praksu Evropskog suda i vlastitu jurisprudenciju prema kojoj «imovina» u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju može biti ili «postojeća imovina» ili «dobra» uključujući i potraživanja u odnosu na koja lice ima bar «legitimno očekivanje» da će ih realizirati (vidi Evropski sud, Jantner protiv Slovačke, presuda od 4. marta 2003. godine, aplikacija broj 39050/97, stav 27). Ustavni sud, također, podsjeća na to da pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju ne garantira pravo na stjecanje imovine (vidi Evropski sud, Van der Mussele protiv Belgije, presuda od 23. novembra 1983. godine, serija A, broj 70, stav 48), niti se može tumačiti kao ograničenje državi da zakonima uredi pitanje uvjeta pod kojima određena lica mogu ostvarivati određena imovinska prava.
10. U konkretnom slučaju, Ustavni sud podsjeća da Zakon o radu propisuje, između ostalog, način na koji zaposlenici štite svoja prava iz rada i u vezi sa radom. Također, Zakon o radu u čl. od 87. do 93. sadrži odredbe o otkazu ugovora o radu. Apelant je tužbom tražio da sud poništi odluku tuženog o prestanku ugovora o radu tvrdeći da je odluka nezakonita. Također je tražio i naknadu plaće za vrijeme od donošenja odluke o prestanku ugovora o radu pa ubuduće u iznosu utvrđenom u ugovoru o radu. Ustavni sud primjećuje da Zakon o radu u članu 96. propisuje obavezu poslodavca da zaposleniku, kojem je prestao radni odnos na zahtjev poslodavca, isplati plaću i ostala prava ako zaposlenik prestane sa radom prije isteka propisanog otkaznog roka. Istim članom je utvrđena obaveza poslodavca da vrati zaposlenika na rad i isplati naknadu plaće u visini plaće koju bi zaposlenik ostvario da je radio, ukoliko se utvrdi da je ugovor o prestanku rada nezakonit. U konkretnom slučaju apelant je smatrao da je odluka o prestanku ugovora o radu donijeta nezakonito, te je tražio da se ona poništi i ostane na snazi ugovor o radu koji je zaključio, uz sva prava iz radnog odnosa. Dakle, apelant je imao «ostvariv» zahtjev prema određenim zakonskim propisima, ali je bilo potrebno da dokaže da ispunjava sve propisane uvjete. Stoga, Ustavni sud mora odgovoriti na pitanje da li je apelant imao bar «legitimno očekivanje» da će njegov ostvariv zahtjev za stjecanje imovine biti riješen u njegovu korist.
11. Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi u prvostepenom postupku i nakon žalbe ispitali osnovanost tužbenog zahtjeva i utvrdili da on nije osnovan. S tim u vezi, sudovi su naveli da je apelant tvrdio da nije imao namjeru da raskine ugovor o radu, te da nikakav sporazum o tome nije postignut između apelanta i tuženog. Međutim, sudovi su u obrazloženjima svojih presuda naveli da je u toku postupka utvrđeno da je apelant u dopisima koje je poslao tuženom naveo da nije u mogućnosti da obavlja svoju funkciju kao i da je predložio prekid ugovora o radu na «štetu tuženog». Nadalje, Kantonalni sud je u svojoj odluci jasno naveo da Zakon o radu ne poznaje uvjetno dati zahtjev za raskid ugovora. Na osnovu provedenih dokaza i stanja spisa, sudovi su zaključili da se ne radi o sporazumnom raskidu, koji je predviđen u članu 86. stav 2, već da se radi o raskidu ugovora na zahtjev zaposlenika iz člana 86. stav 1. Zakona o radu, konkretno apelanta. Nadalje, sudovi su utvrdili da je članom 96. Zakona o radu predviđeno pravo zaposlenika na naknadu plaće i ostalih prava iz radnog odnosa ukoliko mu je nezakonito prestao radni odnos. Međutim, pošto je utvrđeno u toku postupka da je do prekida ugovora o radu došlo na apelantov zahtjev, te da tuženi nije imao neizmirenih obaveza prema apelantu, sudovi su odbili njegov zahtjev za isplatu plaća. Dakle, sudovi su utvrdili i za svoje obrazloženje dali jasne i precizne razloge, pozivajući se na materijalne propise, da odluka o prekidu nije nezakonita, naprotiv, da je ona izraz apelantove volje. S obzirom na to da sudovi nisu utvrdili nezakonitost odluke o prestanku ugovora o radu i da su ispunjeni uvjeti iz člana 96. Zakona o radu, ovo znači da apelant nije mogao imati legitimno očekivanje da će ostvariti pravo na naknadu plaće u skladu sa odredbama Zakona o radu.
12. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ničega što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer nije mogao imati «legitimno očekivanje» da će ostvariti pravo na isplatu plaće i drugih prava iz radnog odnosa, s obzirom na to da nisu ispunjeni zakonom propisani uvjeti, odnosno nije utvrđena nezakonitost odluke tuženog. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani. S obzirom na ovakav zaključak, Ustavni sud nije razmatrao ostale aspekte ovog člana.
13. Apelant se, također, žali da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na rad.
14. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:
Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je, ratione materiae, inkompatibilna sa Ustavom.
15. U vezi sa apelantovim navodima o povredi prava na rad, Ustavni sud ukazuje da pravo na rad nije zagarantirano Ustavom Bosne i Hercegovine, niti Evropskom konvencijom koja se prema članu II/2. Ustava Bosne i Hercegovine direktno primjenjuje u Bosni i Hercegovini. Međutim, u Aneksu I tačka 8. Ustava Bosne i Hercegovine-Dodatni sporazumi o ljudskim pravima koji će se primjenjivati u Bosni i Hercegovini, između ostalog, naveden je i Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima (1996). Ovim paktom je u čl. 6. i 7. zagarantirano pravo na rad i pravo na uživanje povoljnih uvjeta rada. Uživanje ovog prava je garantirano članom II/4. Ustava Bosne i Hercegovine-«Nediskriminacija». S obzirom na to da apelant ne navodi da je diskriminiran u uživanju prava na rad ili drugih sličnih prava, a takva diskriminacija nije očigledna iz činjenica koje je apelant predočio, Ustavni sud je zaključio da je apelacija u pogledu prava na rad nedopuštena, jer je, ratione materiae, inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
16. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. st. 2. i 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava, odnosno ukoliko je, ratione materiae, inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
17. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Seada Palavrić