Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1041/07 (O. B.)

Odluka donesena 13. 05. 2009.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
  • Dokazni postupak
  • Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1041/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 05. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, te sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 13. maja 2009. godine, u predmetu broj AP 1041/07, rješavajući apelaciju Omera Berbića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Omera Berbića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-1110/05 od 26. decembra 2007. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj Gž-2037/03 od 20. juna 2006. godine i Presude Općinskog suda u Banovićima broj P-477/95 od 15. oktobra 2003. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Omer Berbić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banovića, kojeg zastupa advokat Hajrudin Mešić, podnio je 9. aprila 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-1110/05 od 26. decembra 2007. godine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-2037/03 od 20. juna 2006. godine i Presude Općinskog suda u Banovićima (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-477/95 od 15. oktobra 2003. godine.

2. Apelant je tužbom pokrenuo postupak pred Općinskim sudom protiv RMU «Banovići» d.o.o. Banovići (u daljnjem tekstu: tuženi) radi naknade štete zbog oštećenja na apelantovom objektu. Općinski sud je donio Presudu broj P-477/03 od 15. oktobra 2003. godine kojom je odbijen apelantov tužbeni zahtjev da mu tuženi na ime naknade štete isplati iznos od 32.708 KM sa zakonskom zateznom kamatom, kao i da mu isplati troškove parničnog postupka. U obrazloženju presude prvostepeni sud je naveo da je, nakon provedenog postupka u kojem su vještačenja proveli vještaci geološke, geodetske i građevinske struke, te vještaci Građevinskog fakulteta iz Sarajeva, zatim nakon uviđaja na licu mjesta, te uvida u dokumentaciju, zaključio da je apelantov zahtjev neosnovan. Općinski sud je u presudi naveo da su vještak geološke struke i vještak građevinske struke dali mišljenje u kojem su naveli da su oštećenja na objektu nastala vanjskim utjecajem, tj. miniranjem koje je vršio tuženi. Međutim, Komisija za nadvještačenja Građevinskog fakulteta Sarajevo je u svom nalazu utvrdila čitav niz inžinjerskih, geoloških, geotehničkih i konstruktivnih razloga koji su doveli do oštećenja objekta, ali ih nije povezala sa miniranjem koje je vršio tuženi.

3. Prvostepeni sud se pozvao na odredbu člana 154. stav 1. Zakona o obaligacionim odnosima («Službeni list RBiH» br. 2/92, 13/93, 13/94 i 29/03; u daljnjem tekstu: ZOO) kojom je propisano da je onaj ko drugome prouzrokuje štetu tu štetu dužan i da naknadi. Prvostepeni sud se, također, pozvao i na odredbu člana 173. ZOO-a kojom je utvrđeno da se smatra da šteta koja nastane od opasne stvari ili djelatnosti potiče od te stvari i djelatnosti, osim ukoliko se na dokaže da one nisu bile uzrok štete. Osim toga, sud se pozvao i na član 177. ZOO-a kojim je propisano da se imalac opasne stvari oslobađa odgovornosti ako dokaže da šteta potiče od nekog drugog izvora, koji se nalazio izvan stvari čije se djelovanje nije moglo predvidjeti, izbjeći ili otkloniti, a stavom 2. člana 177. ZOO-a predviđeno je da se imalac opasne stvari oslobađa odgovornosti za štetu ako se utvrdi da je šteta nastala radnjom oštećenika ili trećeg lica. Također, prvostepeni sud se pozvao na odredbu člana 21. Zakona o rudarstvu SRBiH («Službeni list SRBiH» broj 4/84) kojim je propisano da je rudarska organizacija odgovorna za štetu koja nastane izvođenjem rudarskih radova, osim ukoliko se dokaže da je šteta nastala uslijed više sile ili radnjom oštećenog ili trećeg lica.

4. Prvostepeni sud je zaključio da se rudarski radovi, odnosno miniranje koje je tuženi vršio, mogu smatrati kao opasna djelatnost. Međutim, zbog nalaza Građevinskog fakulteta kojem je sud vjerovao, sud je utvrdio da se radovi tuženog nikako ne mogu dovesti u vezu sa oštećenjima na apelantovom objektu. Nadalje, sud je naveo da nije uzeo u obzir nalaz i mišljenje vještaka građevinske struke jer ovaj vještak, i uz veliki broj jasno uočljivih nedostataka na objektu koje je konstatirao Građevinski fakultet u Sarajevu, te uz način i kvalitet gradnje tog objekta, nije niti jedan od tih nedostataka konstatirao u svom nalazu. Zbog navedenog, sud je naveo da se može smatrati da je nalaz tog vještaka, u poređenju sa izvještajem Građevinskog fakulteta, površan i nestručan. Kao dokaz u prilog ovom stavu sud je naveo da postoji razlika između podataka prezentiranih u nalazu ovog vještaka i stvarnog stanja koje je Građevinski fakultet utvrdio na terenu. Osim toga, prvostepeni sud je naveo da nije uzeo u obzir ni nalaz geologa zato što ni ovaj vještak nije dao uvjerljive i jasne dokaze o utjecaju rudarskih radova tuženog na oštećenja apelantovog objekta. Naime, ovaj vještak je svoj zaključak o utjecaju rudarskih radova donio koristeći se metodom eliminacije drugih faktora pri čemu, s obzirom na svoju stručnost, nije mogao isključiti kvalitet i način gradnje apelantovog objekta kao uzrok štete.

5. Kantonalni sud je, odlučujući o žalbi, donio Presudu broj P-2037/07 od 20. juna 2005. godine kojom je žalbu odbio i potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud dao valjano obrazloženje zašto nije prihvatio nalaz i mišljenje vještaka geologa i vještaka građevinske struke. U vezi s tim, Kantonalni sud je utvrdio da su neosnovani apelantovi prigovori kojim je pokušao dovesti u pitanje nalaz i mišljenje Građevinskog fakulteta. Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud osnovano ocijenio da je nalaz Građevinskog fakulteta stručan, argumentiran i objektivan, jer je dat nakon prethodno obavljenih stručnih i terenskih opservacija, instrumentalnih mjerenja i istraživanja, uz odgovarajuću dokumentaciju, a i rezultat je timskog rada profesora Građevinskog fakulteta u Sarajevu. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da su vještaci, bez obzira na formulaciju u rješenju kojim je određeno vještačenje, imali isti zadatak. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da je irelevantan apelantov prigovor da u nalazu Građevinskog fakulteta nije konstatirano oštećenje objekta, jer samo oštećenje nije sporno, nego je sporan uzrok oštećenja. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da je tuženi, da bi se oslobodio objektivne odgovornosti, morao dokazati da bavljenje ovom djelatnošću nije uzrok štete na apelantovom objektu. Kako se Komisija za nadvještačenje upravo bavila pitanjem načina i kvaliteta gradnje objekta, te dala nalaz i mišljenje da je u tome uzrok štete, Kantonalni sud nije prihvatio apelantov prigovor da je Komisija razmatrala irelevantna pitanja. Nadalje, sud je zaključio da je neosnovan apelantov prigovor da Komisija za vještačenje nije izašla na lice mjesta, jer upravo suprotno proizlazi iz njezinog nalaza. Kantonalni sud je smatrao neprihvatljivim i apelantov prigovor u vezi sa načinom građenja, obrazlažući to činjenicom da apelant, kao ni sud, nema potrebno stručno znanje u vezi sa građenjem, zbog čega je i određeno vještačenje. Osim toga, Kantonalni sud je utvrdio da je neosnovan apelantov prigovor da je prvostepeni sud počinio povredu odredaba parničnog postupka o vještačenju, jer je iz spisa vidljivo da je prvostepeni sud upravo radi rješavanja spornih pitanja i nejasnoća u datim nalazima vještaka zatražio vještačenje stručne ustanove, odnosno Građevinskog fakulteta u Sarajevu.

6. Vrhovni sud je u postupku povodom revizije donio Presudu broj Rev-1110/05 od 26. decembra 2006. godine kojom je reviziju odbio kao neosnovanu. U obrazloženju presude Vrhovni sud se pozvao na član 376. ZPP, te se umjesto posebnog obrazloženja u potpunosti pozvao na razloge date u drugostepenoj presudi.

7. Apelant se žali da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da je nalaz Građevinskog fakulteta pun nedostataka koje je sud morao otkloniti u toku postupka. Nadalje, apelant ističe da profesori koji su bili u Komisiji nisu bili na licu mjesta, kao i da u nalazu nije konstatirano oštećenje objekta. Apelant ističe da su vještak geolog i vještak građevinske struke, čije mišljenje sud nije prihvatio, vještaci sa dugogodišnjim iskustvom, te su oni konstatirali da je oštećenje nastalo radnjom tuženog. Nadalje, apelant navodi da propisi koji prate Zakon o rudarstvu nalažu da se prije otpočinjanja radova napravi popis i stanje svih objekata u rudnom polju, te da tuženi ima taj zapisnik, ali ga krije. Prema apelantovim navodima, oštećenja na njegovom objektu, kao i na drugim objektima, pojavila su se kada je tuženi počeo eksplozivne radove, te su svi koji su tužili i dobili parnice, osim onih u kojim je vještačio Građevinski fakultet iz Sarajeva. Apelant navodi da je, neprovođenjem sučeljavanja i neusvajanjem prijedloga da se vještaci suoče i otklone razilaženja u mišljenju, došlo do bitne povrede postupka, što je uticalo na pogrešnu primjenu materijalnog prava.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju, prima facie, dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine). Apelacija je neosnovana i ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

10. U konkretnom slučaju, nezadovoljan osporenim presudama, apelant osporava utvrđeno činjenično stanje, primjenu materijalnog prava i sugerira zaključke suprotne onima za koje su se sudovi opredijelili. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su eventualno povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

11. U konkretnom slučaju, sudovi su u osporenim odlukama zaključili da je apelantov zahtjev neosnovan. Redovni sudovi su se pozvali na odredbe ZOO-a u vezi sa objektivnom odgovornošću i ekskulpiranjem od objektivne odgovornosti, pa su, na osnovu izvještaja Komisije za nadvještačenje Građevinskog fakulteta, zaključili da oštećenja na apelantovom objektu nisu posljedica radova koje je vršio tuženi. U konkretnom slučaju, na osnovu nalaza Komisije za nadvještačenje Građevinskog fakulteta, koji su sudovi ocijenili kao stručan, objektivan i argumentiran, sudovi su utvrdili da je apelantov zahtjev neosnovan, te da su oštećenja na objektu posljedica niza okolnosti, prije svega neadekvatnog temeljenja, odnosno subjektivnog propusta samog graditelja-apelanta, te da apelantova nastojanja da se oštećenja vežu za miniranja koja je radio tuženi, nemaju realne osnove. U ovakvim obrazloženjima i analizama datim u osporenim odlukama, Ustavni sud ne može naći bilo kakve elemente koji bi ukazali da je relevantni zakon proizvoljno primijenjen, a sudovi su dali detaljna obrazloženja svojih odluka, pri tome uzimajući u obzir i obrazlažući svoja postupanja i odluke i u kontekstu apelantovih navedenih prigovora.

12. Osim toga, u odnosu na apelantov prigovor da je prvostepeni sud odbio njegove prijedloge za sučeljavanje vještaka i prijedlog da se otklone nedostaci, odnosno razilaženja u nalazima, čime je sud navodno počinio povredu prava na pravično suđenje, Ustavni sud ukazuje na svoju raniju jurisprudenciju prema kojoj član 6. Evropske konvencije ne daje stranci neograničeno pravo da izvodi dokaze pred sudom. Ustvari, na redovnom sudu je da ocijeni da li bi izvođenje predloženih dokaza bilo relevantno za odlučivanje u konkretnom slučaju. Sud koji vodi postupak mora imati određenu diskreciju o ovim pitanjima, a iz člana 6. Evropske konvencije slijedi da stranka u postupku ne može imati prednost u odnosu na drugu stranu u pogledu mogućnosti da iznese dokaze (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 6/02, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 24/02).

13. U pogledu prihvatanja nalaza Građevinskog fakulteta iz Sarajeva, koji je bio suprotan nalazu drugih vještaka, sudovi su u osporenim odlukama vrlo iscrpno, detaljno i uvjerljivo obrazložili zbog čega su se opredijelili za ovaj nalaz. S druge strane, sudovi su dali veoma uvjerljive razloge zašto ne prihvataju nalaze druga dva vještaka, navodeći da se oni pokazuju «u najmanju ruku» kao površni i nestručni. Cijeneći izloženo, Ustavni sud smatra da su sudovi u osporenim odlukama dali dovoljno uvjerljivih razloga zašto su se opredijelili za nalaz Građevinskog fakulteta. Osim toga, Ustavni sud primjećuje da je Kantonalni sud u postupku povodom žalbe, u vezi sa apelantovim prigovorom da su provedenim vještačenjem povrijeđene odredbe parničnog postupka o vještačenju, utvrdio da je razuman i opravdan stav Općinskog suda da pribavljanjem dopunskog nalaza i mišljenja pokuša otkloniti nedostatke u datim nalazima vještaka, a, pošto nije uspio, zatražio je mišljenje drugih vještaka, konkretno Građevinskog fakulteta iz Sarajeva, u skladu sa odredbama člana 243. stav 3. tada važećeg Zakona o parničnom postupku. Ustavni sud primjećuje da je navedenom odredbom utvrđeno «ako u mišljenju i nalazu jednog ili više vještaka ima proturječnosti ili nedostataka, ili se pojavi osnovana sumnja u pravilnost datog mišljenja, a ti nedostaci ili sumnja se ne mogu otkloniti ponovnim saslušanjem vještaka, zatražit će se mišljenje drugih vještaka». Dakle, Ustavni sud primjećuje da je prvostepeni sud, povodom prigovora tuženog na nalaz vještaka, a zbog vlastite sumnje u pravilnost provedenog vještačenja, na osnovu zakonske odredbe na koju se i pozvao, odredio novo vještačenje. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dali jasne i precizne razloge svojih stavova u obrazloženju osporenih odluka za nalaz vještaka koji je prihvaćen, kao i onaj koji nije prihvaćen, te da je dao logično i uvjerljivo obrazloženje, koje ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljno ili neprihvatljivo samo po sebi. Stoga, imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da apelant ne nudi činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnih prava na koja se poziva, te da bi bilo potrebno meritorno ispitivanje. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

14. Apelant se žali da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud je utvrdio da se apelant nije konkretno pozvao na neki od principa sadržanih u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. S obzirom na to da se, u suštini, navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na navodima o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnopravnih propisa, a što je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke u vezi sa pravom na pravično suđenje, te kako uz apelaciju nije dostavljen bilo kakav dokaz koji bi mogao, prima facie, ukazati mogućim i vjerovatnim navode o kršenju ovog prava, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

15. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Seada Palavrić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1041/07 (O. B.) | Sudska praksa | Aktio