Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1960/07 («Sikosan» d.o.o. Tuzla)
Odluka donesena 13. 05. 2009.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
- Zastara
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Isplata duga
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1960/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
13. 05. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, te sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 13. maja 2009. godine, u predmetu broj AP 1960/07, rješavajući apelaciju d.o.o. «Sikosan» Tuzla, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija d.o.o. «Sikosan» Tuzla podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-0-Gž-07-
000301 od 15. maja 2007. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli broj P-1927/00 od 20. decembra 2006. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. «Sikosan» d.o.o. Tuzla (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, kojeg zastupa Drago Reljić, advokat iz Tuzle, podnio je 2. jula 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 003-0-Gž-07-000301 od 15. maja 2007. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-1927/00 od 20. decembra 2006. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj P-1927/00 od 20. decembra 2006. godine djelimično je usvojen tužbeni zahtjev Nike Babića (u daljnjem tekstu: tužitelj) i apelant je obavezan da tužitelju isplati na ime duga zbog izvršenih a nenaplaćenih poslova prijevoza kamena, asfalta i drugog građevinskog materijala iznos od 8.260,40 KM sa zakonskom zateznom kamatom. Također, apelant je obavezan da tužitelju naknadi troškove postupka u iznosu od 3.279,25 KM. U postupku pred Općinskim sudom, nakon provedenog dokaznog postupka, nesporno je utvrđeno da je između tužitelja i apelanta, na osnovu dugogodišnje poslovne saradnje, sklopljen usmeni ugovor za obavljanje poslova prijevoza kamena, asfalta i drugog građevinskog materijala za potrebe izvođenja radova na izgradnji puta u Priluku, Živinice, u drugoj polovini 1997. godine i to na neodređeno vrijeme, sve dok bude posla. Također je ugovoreno da će tužitelju posao biti plaćen kada apelant naplati dugovanja od «Tuzlaputeva». Prilikom obavljanja poslova, tužitelj je koristio tovarne listove-otpremnice apelanta u kojima je evidentirao obavljene poslove, količinu prevezenog materijala, utrošeno vrijeme i slično. S tim u vezi, nesporno je da je apelant odbio da izvrši plaćanje računa broj 03 od 20. septembra 1997. godine u iznosu od 12.540,40 KM, uz obrazloženje da je tužitelj samoinicijativno obavio taj posao jer mu je ranije rečeno da više ne treba obavljati prijevoz, te da račun nije ispravan jer ga nije ovjerila poreska uprava. Međutim, Općinski sud je utvrdio da apelant tokom cijelog postupka nije dokazao kojeg je tačno dana obavijestio tužitelja da mora prestati sa prijevozom, te da je sasvim prihvatljivo tužiteljevo obrazloženje da nije mogao ovjeriti račun u poreskoj upravi jer nije imao novca za plaćanje poreza zbog apelantovog dugovanja o čemu je odmah i obavijestio apelanta.
3. Nadalje, Općinski sud je utvrdio da se u predmetnom slučaju radi o ugovoru o djelu iz člana 600. Zakona o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i «Službeni list RBiH» br. 2/92 i 13/93; u daljnjem tekstu: ZOO). Naime, tim članom je propisano «da se ugovorom o djelu izvršitelj obavezuje da obavi određeni posao, kao što je izrada ili opravka neke stvari ili izvršenje nekog fizičkog ili intelektualnog rada i slično, a naručitelj se obavezuje da mu za to plati naknadu». Nadalje, Općinski sud je utvrdio da nije osnovan apelantov navod da je tužitelj samoinicijativno obavio sporni posao budući da apelant nije ponudio nikakav dokaz da je, ukoliko je tužitelj postupao samoinicijativno, preduzeo mjere protiv tužitelja u smislu člana 608. stav 2. ZOO-a, ni nakon što je tužitelj prezentirao tovarne listove za naplatu. Osim toga, Općinski sud je utvrdio da je apelant od «Tuzlaputeva» naplatio potraživanja, čime su u potpunosti ispunjeni uvjeti za plaćanje dospjele obaveze. Općinski sud je zaključio da tužitelj nema osnova za naplatu iznosa od 560 KM jer nije ponudio validnu dokumentaciju za taj iznos, kao da je i dio naknade za obavljeni prijevoz već fakturiran apelantu na računu broj 1/98 i to u iznosu od 3.720 KM i da je plaćen. S tim u vezi, Općinski sud je zaključio da je preostali dio računa u iznosu od 8.260,40 KM predstavljao dospjelo a neisplaćeno potraživanje, te je obavezao apelanta na plaćanje tog iznosa, u skladu sa odredbama člana 262. ZOO-a.
4. Protiv navedene presude apelant je izjavio žalbu Kantonalnom sudu. Kantonalni sud je Presudom broj 003-0-Gž-07-000301 od 15. maja 2007. godine odbio žalbu i potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju presude Kantonalni sud je, između ostalog, naveo da je prvostepeni sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo. Pri tome je Kantonalni sud naveo da, kada bi se i uzela kao tačna apelantova tvrdnja da je tužitelj samoinicijativno obavio sporni posao, apelantov navod bi i dalje bio neosnovan i on bi bio obavezan da izvrši plaćanja za taj posao, budući da je naknadno odobrio sporni posao. Naime, tadašnji apelantov direktor je tužitelju, koji je u postupku pred Općinskim sudom ispitan kao svjedok, ponudio ustupanje suvlasničnog dijela na kamionu kao način izmirenja dugovanja, a kada tužitelj na to nije pristao, ponudio mu je poravnanje nakon naplate potraživanja od «Tuzlaputeva». Osim toga, Kantonalni sud je, uzimajući u obzir relevantne odredbe ZOO-a u pogledu općeg i subjektivnog zastarnog roka, istakao da je neosnovan i apelantov navod da je predmetno potraživanje zastarjelo. Pri tom je Kantonalni sud imao u vidu da je predmetni posao obavljen 20. septembra 1997. godine, a tužba podnesena 12. septembra 2000. godine, dakle nakon proteka manje od tri godine.
5. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelant vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Naime, apelant smatra da mu je na naplatu ponuđena neispravna faktura, odnosno faktura koju nije ovjerila poreska uprava, za koju su sudovi neopravdano utvrdili da je ispravna i zaključili da je apelant obavezan da je plati. Osim toga, apelant smatra da je sporno potraživanje zastarjelo jer je faktura nastala 1997. godine, a dostavljena je «na uvid» tek 2002. godine, iz čega proizlazi da su sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo kada su utvrdili da potraživanje nije zastarjelo.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
7. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
8. Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U tom kontekstu neophodno je da apelant navede povredu prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine, s tim da navedena povreda treba djelovati vjerovatno. Prema članu 16. stav 2. Pravila apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju, prima facie, dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine). Apelacija je neosnovana i ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje apelantovih prava budući da apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
10. Ističući povredu prava na pravično suđenje, apelant je naveo da je navedeno potraživanje zastarjelo, te da su ga sudovi obavezali na plaćanje navodno neispravne fakture. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su eventualno povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
11. U vezi sa apelantovim navodima o tome da je navedeno potraživanje zastarjelo, Ustavni sud podsjeća na odredbe čl. 371. i 374. ZOO-a prema kojima «potraživanja zastarijevaju za pet godina, ako zakonom nije određen neki drugi rok zastarjelosti», odnosno da «međusobna potraživanja pravnih lica iz ugovora o prometu roba i usluga kao i potraživanja naknade za izdatke učinjene u vezi s tim ugovorima, zastarijevaju za tri godine». Ustavni sud zapaža da su sudovi u osporenim presudama obrazložili da je navedeni rok počeo teći 20. septembra 1997. godine kada je posao obavljen, a da je tužba podnesena 12. septembra 2000. godine, dakle prije proteka subjektivnog roka od tri godine, kao i prije proteka općeg zastarnog roka od pet godina. S tim u vezi, Ustavni sud smatra neosnovanim apelantove navode o zastari predmetnog potraživanja, budući da su sudovi primijenili relevantne propise, a svoje zaključke u vezi sa navodnom zastarom potraživanja su obrazložili na način koji zadovoljava zahtjeve prava na pravično suđenje i koji ne može opravdati apelantove navode o tome da je materijalno pravo u odnosu na ovo pitanje proizvoljno primijenjeno.
12. U vezi sa apelantovim navodima o tome da su ga sudovi obavezali na plaćanje navodno neispravne fakture, Ustavni sud primjećuje da apelant u apelaciji posebno ne obrazlaže ove svoje tvrdnje, već i sam navodi da je prigovor nepravilnosti sporne fakture već iznio, kako u postupku pred prvostepenim sudom, tako i u žalbenom postupku. Dakle, radi se o navodima koje je apelant već prezentirao u postupku pred dvije sudske instance i koje su sudovi meritorno ispitali i imali u vidu prilikom donošenja osporenih presuda. S tim u vezi, Ustavni sud ove apelantove navode smatra paušalnim, te smatra da je obrazloženje sudova o tome zašto smatraju spornu fakturu ispravnom, zadovoljavajuće i u skladu sa standardima člana 6. Evropske konvencije. Dakle, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju ne može pronaći ništa što bi ukazalo da su materijalnopravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na apelantovu štetu, niti apelant nudi dokaze i argumente koji bi ukazali na procesnu nepravičnost u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Također, apelantovo nezadovoljstvo osporenim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi s pravom na pravično suđenje (vidi Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat ).
13. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ničega što bi ukazalo da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje povrede prava na pravično suđenje koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Apelant je, nadalje, naveo da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da se apelantovi navodi o povredi prava na imovinu svode na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava, dakle na iste razloge zbog kojih apelant smatra da mu je povrijeđeno i pravo na pravično suđenje, a u kontekstu elaboracije tih navoda u prethodnim tačkama, Ustavni sud je zaključio da su i apelantovi navodi o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
15. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Seada Palavrić