Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-448/07 (L. M.)
Odluka donesena 13. 05. 2009.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
- Prava iz radnog odnosa
- Pristup sudu
- Radni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-448/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
13. 05. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 13. maja 2009. godine, u predmetu broj AP 448/07, rješavajući apelaciju Lazara Mirosavljevića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05 i 64/08), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Lazara Mirosavljevića podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Bijeljini broj Gž:270/05 od 22. novembra 2006. godine i Rješenja Osnovnog suda u Zvorniku broj RS. 91/03 od 7. februara 2005. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Lazar Mirosavljević (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Nenad Rubež, advokat iz Zvornika, podnio je 25. januara 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Gž:270/05 od 22. novembra 2006. godine i Rješenja Osnovnog suda u Zvorniku (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj RS. 91/03 od 7. februara 2005. godine.
2. Apelant je 31. decembra 2003. godine podnio tužbu Osnovnom sudu u Zvorniku radi poništenja Rješenja Ministarstva unutrašnjih poslova, Centra javne bezbjednosti Bijeljina, Stanice javne bezbjednosti Zvornik (u daljnjem tekstu: tuženi) broj 09/3-126-2054 od 14. aprila 1997. godine, kojim mu je prestao radni odnos, te je predložio da ga tuženi vrati na posao i isplati zaostale plate. Apelant je u postupku opunomoćio advokata Anku Miličević iz Bijeljine.
3. Osnovni sud je donio Rješenje broj RS. 91/03 od 7. februara 2005. godine kojim se apelantova tužba u navedenoj pravnoj stvari smatra povučenom. U obrazloženju Rješenja Osnovni sud je naveo da je na ročištu za glavnu raspravu od 5. januara 2005. godine, kojem je pristupio apelant lično, a punomoćnik nije pristupio, niti je priložio dokaze kao razlog za odsutnost, zakazao nastavak glavne rasprave za 7. februar 2005. godine u 10 sati. Apelant je usmeno obaviješten i upozoren na posljedice nedolaska, a za pozivanje njegovog punomoćnika lično se obavezao apelant. Dalje je navedeno da ročištu za glavnu raspravu od 7. februara 2005. godine apelant nije pristupio, a njegova punomoćnica je faksom, proslijeđenim u sud 7. februara 2005. godine u 9.30 sati, tražila da se ročište odgodi zbog bolesti i vremenskih prilika. Pri tome ona nije priložila nikakve dokaze u vezi sa bolešću, a što se tiče vremenskih prilika, sud je konstatovao da one nisu bile takve da se nije moglo doći na raspravu. Osnovni sud je zaključio da, pošto apelant lično, niti njegov punomoćnik nisu pristupili glavnoj raspravi, a izostanak nisu opravdali, ispunjeni su uslovi iz člana 97. stav 2. Zakona o parničnom postupku («Službeni glasnik RS» br. 58/03, 86/03 i 74/05, u daljnjem tekstu: ZPP), te je donio rješenje kojim se tužba smatra povučenom.
4. Protiv rješenja Osnovnog suda apelant je izjavio žalbu. Uz žalbu je priložio i potvrdu ovlaštene zdravstvene ustanove iz koje je vidljivo da je punomoćnica bila zbog zdravstvenih razloga spriječena da prisustvuje ročištu za glavnu raspravu, zakazanom za 7. februar 2007. godine.
5. Odlučujući o apelantovoj žalbi, Okružni sud je donio Rješenje broj Gž: 270/05 od 22. novembra 2006. godine kojim je odbio žalbu kao neosnovanu i potvrdio prvostepeno rješenje. Okružni sud je ocijenio da je prvostepeni sud pravilno odlučio da se tužba smatra povučenom, jer tužiočev podnesak upućen toga dana sudu nema značaj prisustva tužioca i njegovog punomoćnika na raspravi koja je zakazana pred prvostepenim sudom 7. februara 2005. godine, te da su se ostvarile zakonske pretpostavke iz člana 97. stav 3. ZPP o presumpiranom povlačenju tužbe.
6. Apelant smatra da mu je pobijanim odlukama povrijeđeno pravo na pristup sudu iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Takođe, apelant smatra da su osporena rješenja nezakonita, jer je apelantova punomoćnica opravdala svoj izostanak sa ročišta za glavnu raspravu. Apelant je naveo da je sud morao ocijeniti njegovo suštinsko pravo na pristup sudu i ostvarivanje njegovih prava, a ne formalan pristup, posebno imajući u vidu da je punomoć prenio na advokata koji je opravdao odsustvo sa ročišta. Dalje, apelant je naveo da «sve i da nije opravdao odsustvo sa ročišta, sud je morao ocijeniti da se apelantu i eventualnim propustima punomoćnika ne može uskratiti pravo na pristup sudu i ostvarivanje njegovih prava». Apelant je na kraju naveo da, zbog prekluzivnih rokova, gubi pravo na ponovno pokretanje parničnog postupka u ovoj pravnoj stvari.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. U fazi ispitivanja dopustivosti predmeta Ustavni sud mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine). Također, apelacija je očigledno neosnovana ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. Ustavni sud konstatuje da je apelant pokrenuo parnični postupak protiv tuženog radi ostvarivanja prava iz radnog odnosa, ali je, zbog nedolaska njegovog punomoćnika, Osnovni sud donio rješenje kojim se tužba smatra povučenom. Rješenje Osnovnog suda potvrđeno je odlukom Okružnog suda, kojom je apelantova žalba protiv prvostepenog rješenja odbijena. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na pristup sudu. S tim u vezi, Ustavni sud ističe da pravo pristupa sudu, garantovano u članu 6. stav 1. Evropske konvencije, nije niti može biti apsolutno pravo i ono može biti predmet ograničenja. Međutim, ta ograničenja ne mogu biti tolikog obima da «je sama suština prava umanjena» (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Guerin protiv Francuske, presuda od 29. jula 1998, 1998-V). Dalje, ograničenje neće biti u skladu sa članom 6. stav 1. Evropske konvencije ako ne služi legitimnom cilju i ako ne postoji razuman odnos proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želi ostvariti (vidi, Bellet protiv Francuske, presuda od 20. novembra 1995, serija A tom 333).
10. Ustavni sud primjećuje da je za apelanta sporno to da li je pobijanim odlukama dovedena u pitanje suština njegovog prava na sudsku zaštitu. U tom kontekstu Ustavni sud uviđa da su redovni sudovi zaključili da su se ostvarile zakonske pretpostavke o presumpiranom povlačenju tužbe u smislu člana 97. stav 3. ZPP, kojim je propisano da «ako tužilac bez opravdanog razloga ne dođe na ročište za glavnu raspravu, a bio je uredno pozvan, smatrat će se da je povukao tužbu». Ustavni sud primjećuje da je ratio ove odredbe u činjenici da se parnični postupak pokreće isključivo tužiočevom voljom, te se pretpostavlja da je u tužiočevom interesu da se postupak okonča u što kraćem roku i sa što manje odgađanja. Tužiočev izostanak sa ročišta, u principu, ukazuje da je izgubio interes za dalje vođenje i da želi povući tužbu. Ovakva vrsta ograničenja prava na pristup sudu služi legitimnom cilju koji se ogleda u racionalnosti i ekonomičnosti vođenja postupka. Ustavni sud smatra da osporenim odlukama nije dovedena u pitanje suština apelantovog prava na pristup sudu, odnosno uspostavljena je proporcionalnost između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želi ostvariti s obzirom na to da se svojim postupanjem, odnosno postupanjem svoje punomoćnice, apelant lišio mogućnosti za meritorno rješenje njegovog zahtjeva u sudskom postupku.
11. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ničega što bi ukazalo na to da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na pristup sudu iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
12. U skladu sa navedenim, imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine,
Seada Palavrić