Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-464/07 (Z. B.)

Odluka donesena 13. 05. 2009.

Nema povrede
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Propisano zakonom
  • Povrat stana
  • Stanovi JNA
  • Zakonitost u kontekstu člana 8. EK
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-464/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 05. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, dopredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i suci Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 13. svibnja 2009. godine, u predmetu broj AP 464/07, rješavajući apelaciju Zdravke Barevački, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. i članka 59. stavak 2. točka 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zdravke Barevački podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Už-371/04 od 19. listopada 2006. godine, Presude Kantonalnog suda Mostar broj U-319/3 od 17. svibnja 2004. godine, Rješenja Ministarstva graditeljstva, prostornog uređenja i zaštite okoliša Hercegovačko-neretvanskog kantona broj 09-25-03-2696/01 od 6. svibnja 2003. godine i Rješenja Službe graditeljstva, imovinskopravnih i stambenih poslova i zaštite okoliša Gradske općine Mostar-Zapad Hercegovačko-neretvanskog kantona broj 07/II- 3-30/99 od 18. travnja 2001. godine zbog toga što je očito (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. Zdravka Barevački (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Pančeva, Republika Srbija, podnijela je 26. siječnja 2007. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Už-371/04 od 19. listopada 2006. godine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), Presude Kantonalnog suda Mostar broj U- 319/3 od 17. svibnja 2004. godine (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), Rješenja Ministarstva graditeljstva, prostornog uređenja i zaštite okoliša Hercegovačko-neretvanskog kantona broj 09-25- 03-2696/01 od 6. svibnja 2003. godine (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) i Rješenja Službe graditeljstva, imovinskopravnih i stambenih poslova i zaštite okoliša Gradske općine Mostar-Zapad Hercegovačko-neretvanskog kantona (u daljnjem tekstu: Služba) broj 07/II-3-30/99 od 18. travnja 2001. godine.

2. Rješenjem Službe broj 07/II-3-30/99 od 18. travnja 2001. godine odbijen je kao neutemeljen zahtjev Milenka Barevačkog, apelantičinog supruga (u daljnjem tekstu: apelantičin suprug), kojim je tražio vraćanje u posjed stana u Mostaru, u Ul. dr A. Starčevića broj 13 (u daljnjem tekstu: sporni stan) i istaknuto da će o daljnjem raspolaganju spornim stanom odlučiti Federalno ministarstvo obrane. Iz obrazloženja Rješenja proizlazi da je Služba u provedenom postupku utvrdila da je apelantičin suprug bio nositelj stanarskog prava na spornom stanu, da 30. travnja 1991. godine nije bio umirovljen, da je 17. studenog 1998. godine umirovljen kao zastavnik I klase, da nije bio državljanin Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine, te da je tijekom 1992. godine stekao državljanstvo Bosne i Hercegovine. Služba je odbila zahtjev, budući da je, na temelju utvrđenih činjenica, zaključila da se apelantičin suprug ne smatra izbjeglicom i raseljenom osobom, u smislu članka 3.a stavak 1. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99, 37/01 i 56/01). Dalje, Služba je na temelju članka 18.d stavak 7. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima (u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene), te toč. 23. i 24. Uputstva o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» broj 34/99) odlučila da će o daljnjem raspolaganju spornim stanom odlučiti Federalno ministarstvo obrane.

3. Rješavajući žalbu apelantičinog supruga na Rješenje Službe, Ministarstvo je donijelo Rješenje broj 09-25-03-2696/01 od 6. svibnja 2003. godine, kojim je žalbu odbilo kao neutemeljenu. U obrazloženju Rješenja Ministarstvo je navelo da je prvostupanjski organ pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio odredbu članka 3.a stavak 1. Zakona o prestanku primjene, budući da je utvrdilo da apelantičin suprug nije imao status izbjeglice i raseljene osobe. Ministarstvo je navelo da je u prvostupanjskom postupku utvrđeno da je apelantičin suprug umirovljen 17. studenog 1998. godine kao djelatni pripadnik Vojske Jugoslavije sa činom zastavnika I klase, te da se, na temelju članka 3.a stavak 2. Zakona o prestanku primjene, ne može smatrati izbjeglicom, budući da je poslije 14. prosinca 1995. godine ostao u oružanim snagama izvan Bosne i Hercegovine.

4. Protiv Rješenja Ministarstva, nakon smrti supruga, apelantica je pokrenula upravni spor pred Kantonalnim sudom, koji je donio Presudu broj U-319/03 od 17. svibnja 2004. godine kojom je apelantičinu tužbu odbio. U obrazloženju Kantonalni sud je naveo da su upravni organi izveli pravilan zaključak kada su, na temelju članka 3.a Zakona o prestanku primjene, utvrdili da apelantičin suprug nema pravo na povrat spornog stana, budući da je bio u djelatnom sastavu u Vojsci Jugoslavije sve do umirovljenja, odnosno 17. studenog 1998. godine, i da nije imao priznat status izbjeglice u nekoj od zemalja izvan Bosne i Hercegovine do 14. prosinca 1995. godine. Kantonalni sud je naveo da je u upravnom postupku održana rasprava u kojoj je sudjelovala kćerka apelantičinog supruga, čime je omogućeno stranci da se izjasni o činjenicama koje su važne za donošenje odluke.

5. Presudom Vrhovnog suda broj Už-371/04 od 19. listopada 2006. godine apelantičina žalba na Presudu Kantonalnog suda je odbijena. Vrhovni sud je naveo da je Kantonalni sud pravilno ocijenio da je Rješenje Ministarstva pravilno i zakonito i konstatirao da apelantičin suprug nema pravo na povrat spornog stana, budući da se nije mogao smatrati izbjeglicom, a što se svakako odnosi i na apelanticu kao sunositeljicu prijeratnog stanarskog prava.

6. Iz apelacije proizlazi da apelantica smatra da joj je, kao sunositeljici stanarskog prava, povrijeđeno pravo na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju i pravo na dom iz članka II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka

8. Europske konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) uslijed, navodno, pogrešne primjene materijalnog prava. Pogrešnu primjenu materijalnog prava apelantica vidi u činjenici da niti sudovi, niti upravni organi nisu primijenili članak 19. stavak 2. Zakona o stambenim odnosima («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» br. 14/84, 12/87, 36/89 i 2/93) kojim je, kako navodi, propisano da, ako je ugovor o korištenju stana zaključio jedan od bračnih drugova koji žive u zajedničkom domaćinstvu, nositeljem stanarskog prava smatra se i drugi bračni drug.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očito (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. U fazi ispitivanja dopustivosti predmeta Ustavni sud mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine). Također, apelacija je očito neutemeljena ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

9. U konkretnom slučaju apelantica smatra da su upravni organi i redoviti sudovi pogrešno primijenili materijalne propise u čemu vidi povredu prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju i povredu prava na dom iz članka II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije. Apelantica smatra da su sudovi trebali voditi računa o činjenici da je ona sunositeljica stanarskog prava i dodijeliti joj pravo na povrat stana.

10. Ustavni sud konstatira da su upravni organi i sudovi utvrdili da apelantičin suprug, sukladno članku 3.a Zakona o prestanku primjene, nema pravo na povrat spornog stana, a samim tim pravo na povrat spornog stana nema niti apelantica, kao sunositeljica prijeratnog stanarskog prava. Ustavni sud podsjeća da je isto činjenično i pravno pitanje već razmatrao u Odluci broj AP 2725/06 (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2725/06 od 12. veljače 2009. godine, odluka dostupna na www.ustavnisud.ba), pa se, umjesto posebnog obrazloženja ove odluke u pogledu apelantičinih žalbenih navoda, Ustavni sud poziva na obrazloženje i razloge navedene u toj odluci. Naime, Ustavni sud je u navedenoj odluci zaključio da nema kršenja prava na dom iz članka II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Evropske konvencije, te prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju kada je odbijen zahtjev za povrat stana zbog toga što je apelantičin suprug, kao raniji nositelj stanarskog prava, ostao u profesionalnoj vojnoj službi u oružanim snagama izvan teritorija BiH nakon datuma propisanog Zakonom o prestanku primjene. Ustavni sud je zaključio da je miješanje u pravo na dom i pravo na imovinu bilo sukladno zakonu, imalo legitiman cilj od općeg interesa, kao i da je postignuta pravična ravnoteža između zaštite apelantičinog prava i općeg interesa.

11. Pošto se u konkretnom slučaju radi o istovjetnoj pravnoj i činjeničnoj situaciji, Ustavni sud smatra da u apelantičinim navodima o kršenju prava na imovinu i prava na dom nema ništa što ukazuje na to da apelantica ima “opravdan zahtjev” koji pokreće pitanja iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, te članka II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga su apelantičini navodi o kršenju prava na pravično suđenje očito (prima facie) neutemeljeni.

12. Imajući u vidu odredbu članka 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očito (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa člankom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, Seada Palavrić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-464/07 (Z. B.) | Sudska praksa | Aktio