Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-706/07 (M. K.)
Odluka donesena 13. 05. 2009.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-706/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
13. 05. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, te sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 13. maja 2009. godine, u predmetu broj AP 706/07, rješavajući apelaciju Mustafe Krese, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 68/08), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mustafe Krese podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-987/05 od 16. novembra 2006. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj Gž-290/05 od 23. juna 2005. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru broj P-437/00-I od 13. januara 2005. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Mustafa Kreso (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Sadudin Zaklan, advokat iz Mostara, podnio je 26. februara 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-987/05 od 16. novembra 2006. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-290/05 od 23. juna 2005. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-
437/00-I od 13. januara 2005. godine. Apelant je 19. marta 2007. godine Ustavnom sudu dostavio dopunu apelacije kojom je zatražio donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odložio izvršenje Rješenja Općinskog suda broj I-0064445 06 od 15. februara 2007. godine. Tim rješenjem je dopušteno da se naplate parnični troškovi u iznosu od 2.700,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom, pljenidbom i prijenosom novčane tražbine apelanta koje ima prema Mirovinskom invalidskom osiguranju-Penzijskom invalidskom osiguranju Federacije Bosne i Hercegovine, Mostar (u daljnjem tekstu: PIO/MIO) iz osnova isplate mirovine.
2. Ustavni sud je Odlukom o privremenoj mjeri broj AP 706/07 od 5. aprila 2007. godine odbio apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.
3. Presudom Općinskog suda broj P-437/00-I od 13. januara 2005. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj Gž-290/05 od 23. juna 2005. godine, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu «Soko» Rashladna klima i tehnika d.d. Mostar (u daljnjem tekstu: tuženi), kao poslodavac, isplati, na ime naknade materijalne i nematerijalne štete nastale uslijed povrede na radu, ukupan iznos od 88.388,00 KM, u iznosima pobliže navedenim u dispozitivu osporene presude, a apelant je obavezan da tuženom naknadi troškove postupka u iznosu od 2.700 KM.
4. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je na osnovu provedenih dokaza nesporno utvrđeno da je apelant bio zaposlenik tuženog i da je radio na poslovima servisera rashladnih uređaja, te da je 5. septembra 1995. godine doživio infarkt srca na radnom mjestu u Vrgorcu. Međutim, na osnovu medicinske dokumentacije, te nalaza i mišljenja Instituta Federalnog zavoda PIO Sarajevo od 26. aprila 2004. godine i dopune od 3. decembra 2004. godine, koji su sačinjeni radi utvrđenja posljedica oštećenja apelantovog zdravlja u odnosu na posao koji je obavljao, sud je utvrdio da infarkt miokarda, koji je apelant pretrpio na radu, nije nastupio kao posljedica apelantovog rada sa hemijskim elementom freon, niti da je supstanca freon eventualnim toksičkim djelovanjem mogla biti uzrok nastanka infarkta kod apelanta. Stoga, Općinski sud je zaključio da su neosnovani apelantovi tužbeni navodi da su uvjeti rada i štetno djelovanje supstance freona utjecali na apelantovo zdravlje, odnosno nastanak infarkta. Naime, na osnovu provedenih dokaza utvrđeno je da ne postoji uzročno-posljedična veza između apelantovog rada pod utjecajem freona i autogenog varenja i pretrpljenog infarkta miokarda na radnom mjestu.
5. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da u cijelosti prihvata stav prvostepenog suda utvrđujući da je prvostepena presuda zasnovana na pravilno i potpuno utvrđenom činjeničnom stanju. Naime, Kantonalni sud je zaključio da je u obrazloženju presude prvostepeni sud sve dokaze cijenio na način kako je propisano članom 8. Zakona o parničnom postupku, te da je pravilnom analizom provedenih dokaza dao razloge o odlučnim činjenicama. Nadalje, Kantonalni sud je utvrdio da je prvostepeni sud na osnovu provedenih dokaza, a posebno nalaza i mišljenja Komisije Instituta Federalnog zavoda PIO, pravilno zaključio da infarkt miokarda po prirodi povrede nije povreda na radu nego bolest, te da oboljenje nije nastupilo kao posljedica štetnih djelovanja supstance freona, kako je apelant tvrdio u svojoj tužbi. Također, Kantonalni sud je konstatirao da je vještakinja, dr. Nermana Kemura-Šalaga, prilikom saslušanja na glavnoj raspravi, u cijelosti ostala pri datom nalazu i mišljenju, te da apelantov punomoćnik nije imao pitanja za vještakinju, već da su se njegove primjedbe odnosile na nalaz Instituta u cijelosti. Također, sud je naveo da se ne može prihvatiti apelantov žalbeni prigovor da dr. Nermana Kemura-Šalaga kao specijalista fizijatar nije mogla biti vještak u konkretnom slučaju, utvrđujući da apelantov punomoćnik na glavnoj raspravi nije istakao prigovor u vezi s tim. Nadalje, žalbeni prigovor da apelantu nije data mogućnost da se izjasni na dopunu navedenog nalaza od 3. decembra 2004. godine Kantonalni sud je ocijenio neosnovanim utvrdivši da iz dokumentacije spisa proizlazi da je dopuna nalaza predata strankama na glavnoj raspravi, a da se apelant nije izjasnio u vezi s tim nalazom, nije dao bilo kakve primjedbe, niti je tražio odgodu ročišta radi izjašnjenja.
6. Odlučujući o reviziji koju je apelant izjavio protiv presude Kantonalnog suda, Vrhovni sud je Presudom broj Rev 987/05 od 16. novembra 2006. godine odbio reviziju. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da su redovni sudovi na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenili materijalno pravo. Naime, polazeći od činjeničnog utvrđenja nižestepenih sudova da infarkt nije u uzročno-posljedičnoj vezi sa radom koji je apelant obavljao, Vrhovni sud je utvrdio da s razlogom nije prihvaćena apelantova tvrdnja da je zbog propusta tuženog apelant pretrpio infarkt, te da apelant u tom smislu nije ponudio niti jedan objektivan dokaz, niti se, prema mišljenju tog suda, iz provedenih dokaza tako što moglo zaključiti. Stoga, Vrhovni sud je zaključio da se u odnosu na postavljeni apelantov zahtjev nisu mogle primijeniti odredbe Zakona o obligacionim odnosima za naknadu štete. Nadalje, u odnosu na apelantove prigovore da prvostepeni sud nije proveo dokaz vještačenjem vještaka zaštite na okolnost utvrđenja uvjeta u kojima je on radio na poslu, te da je sud trebao provesti vještačenje posredstvom vještaka kardiologa, Vrhovni sud je utvrdio da se ti prigovori odnose na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, konstatirajući da se zbog toga revizija nije mogla izjaviti (član 240. stav 2. Zakona o parničnom postupku; u daljnjem tekstu. ZPP), pa ih Vrhovni sud nije ni cijenio. Naime, Vrhovni sud je konstatirao da je apelant, prema odredbama čl. 102. stav 2. i 207. st. 1. i 2. ZPP, navedene prigovore mogao isticati na pripremnom ročištu, na glavnoj raspravi i u žalbenom postupku, a što prema utvrđenju suda nije učinio.
7. Rješenjem Općinskog suda broj I-006445/06 od 15. februara 2007. godine dopušteno je izvršenje pravosnažne i izvršne Presude Općinskog suda broj P-437/00-I od 13. januara 2005. godine kojom je apelant obavezan da naknadi tuženom, tražitelju izvršenja, troškove parničnog postupka u iznosu od 2.700,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom, počevši od 23. juna 2006. godine, pa do konačne isplate i troškove izvršnog postupka.
8. Apelant smatra da mu je u predmetnom postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant hronološki iznosi tok postupka pred redovnim sudovima, a povredu navedenih prava vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. U suštini, apelant je nezadovoljan i ocjenom dokaza budući da su, prema njegovom mišljenju, osporene presude isključivo zasnovane na nalazu i mišljenju Komisije Instituta Federalnog zavoda PIO, te iskazu predstavnika Komisije, vještakinje Nermane Kemura-Šalaga. S tim u vezi, apelant je naveo da je prvostepeni sud proveo samo dokaz saslušanja vještakinje dr. Nermane Kemura-Šalaga, a nije saslušao drugu vještakinju, dr. Melihu Pozderac-Memija, niti je sud u presudi dao obrazloženje zašto taj dokaz nije izveo. Stoga, apelant smatra da je predmetni nalaz sačinio «nekompetentan vještak» zbog čega, prema njegovom mišljenju, nisu uzeti u obzir svi bitni elementi za relevantno utvrđenje štetnog djelovanja supstance freona na njegovo zdravlje. Apelant, osim što je naveo da je uslijed proizvoljne primjene materijalnog prava u osporenim odlukama došlo do miješanja i u njegovo pravo na imovinu, nije posebno obrazlagao povredu ovog prava.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju, prima facie, dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine). Apelacija je neosnovana i ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
11. U vezi sa apelantovim navodima koji se odnose na pravilnost utvrđivanja činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su eventualno povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
12. Također, Ustavni sud ukazuje da, prema ustaljenoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove, između ostalog, da obrazlože svoje presude. Ova obaveza, međutim, ne može biti shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente (vidi Ustavni sud, odluke br. U 62/01 od 5. aprila 2002. godine i AP 352/04 od 23. marta 2005. godine). Mjera u kojoj ova obaveza postoji zavisi od prirode odluke (vidi Evropski sud za ljudska prava, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A, broj 303-A, stav 29). Evropski i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali istovremeno imaju obavezu da obrazlože svoju odluke tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud za ljudska prava, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36. i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj 1039/06 od 16. jula 2007. godine, stav 27, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 79/07).
13. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da u osporenim odlukama nije izostala sveobuhvatna analiza izvedenih dokaza. Također, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud sve provedene dokaze cijenio pojedinačno i u njihovoj međusobnoj povezanosti, te da je na osnovu toga izveo zaključak da infarkt miokarda, koji je apelant pretrpio na radnom mjestu, nije povreda na radu već bolest srca koja nije nastupila kao posljedica apelantovog rada na poslu i izloženosti eventualno toksičnom djelovanju supstance freon za vrijeme rada. Ustavni sud primjećuje da je prvostepeni sud detaljno obrazložio i dao razloge o neprihvaćanju apelantovih tužbenih navoda o odgovornosti tuženog, s obzirom na to da su oni u skladu sa provedenim dokazima, te relevantnim odredbama ZOO-a. Također, sudovi su na sljedeće dvije instance, rješavajući žalbu i reviziju, usvojili isti stav ističući da su tokom prvostepenog postupka provedeni dokazi, a posebno dokaz medicinskog vještačenja Instituta Federalnog zavoda PIO Sarajevo, iz kojih su proizašle odlučne činjenice o utvrđenju neosnovanosti apelantovog tužbenog zahtjeva.
14. Ustavni sud, analizirajući osporene odluke i dostavljenu dokumentaciju, u vezi sa apelantovim navodima koji se odnose na standarde zagarantirane članom 6. stav 1. Evropske konvencije, ne može utvrditi da su zaključci redovnih sudova proizvoljni i da o takvim zaključcima nisu data odgovarajuća obrazloženja. Ustavni sud smatra da su zaključci u odlukama redovnih sudova jasno obrazloženi, te da apelantovo nezadovoljstvo osporenim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije. Osim toga, navodi u apelaciji su suštinski isti kao oni koje je apelant isticao u postupku pred redovnim sudovima, a o tim navodima su se, kako je navedeno, izjasnili sudovi u tri instance dajući odgovarajuća obrazloženja na način koji Ustavni sud smatra zadovoljavajućim u smislu člana 6. stav
1. Evropske konvencije.
15. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da apelant ne nudi činjenice i dokaze koji bi mogli opravdati tvrdnju da postoji povreda prava na koje se poziva zbog čega nema ni elemenata koji, prima facie, ukazuju da bi bilo potrebno meritorno ispitivanje. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
16. Apelant je, također, naveo da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U suštini, navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju se na navodima o pogrešnoj i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Ustavni sud je, razmatrajući ove navode u okviru člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, već zaključio da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani. Stoga, Ustavni sud smatra da nema ničega što u konkretnom slučaju ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te su i ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
17. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Seada Palavrić