Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-384/07 (M. R.)
Odluka donesena 13. 05. 2009.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
- Povrat stana
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić
Citirani propisi
- Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Zakon o preuzimanju Zakona o stambenim odnosima · čl. 30
- Zakon o upravnim sporovima · čl. 36
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo ("Službene novine Federacije BiH", br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99 i 7/00)
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o preuzimanju Zakona o stambenim odnosima
- Zakon o dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Zakon o preuzimanju Zakona o stambenim odnosima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-384/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
13. 05. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 13. maja 2009. godine, u predmetu broj AP 384/07, rješavajući apelaciju Miodraga Radovanovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Miodraga Radovanovića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-0-U-06-000 043 od 29. novembra 2006. godine, Rješenja Ministarstva prostornog uređenja i zaštite okolice Tuzlanskog kantona broj 12-06/1-23-551/01 od 12. decembra 2005. godine i Rješenja Službe za stambene poslove Općine Tuzla broj 05-02/5-23-1350/99 od 12. oktobra 2005. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Miodraga Radovanovića podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli broj U-835/05 od 29. novembra 2006. godine, Rješenja Federalnog ministarstva odbrane broj 04-11-1-230/05 od 27. jula 2005. godine i Rješenja Odjela za odbranu Tuzla Federalnog ministarstva odbrane broj UP/I 17-19-04-05.1-427/04 od 11. novembra 2004. godine zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. Miodrag Radovanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle podnio je 10. januara 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 003-0-U-06-000 043 od 29. novembra 2006. godine, Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli broj U-835/05 od 29. novembra 2006. godine, Rješenja Ministarstva prostornog uređenja i zaštite okolice Tuzlanskog kantona broj 12-06/1-23-551/01 od 12. decembra 2005. godine (u daljnjem tekstu: Ministarstvo), Rješenja Službe za stambene poslove Općine Tuzla (u daljnjem tekstu: prvostepeni organ uprave) broj 05- 02/5-23-1350/99 od 12. oktobra 2005. godine, Rješenja Federalnog ministarstva odbrane (u daljnjem tekstu: FMO) broj 04-11-1-230/05 od 27. jula 2005. godine i Rješenja Odjela za odbranu Tuzla FMO (u daljnjem tekstu: Odjel za odbranu) broj 17-19-04-05.1-427/04 od 11. novembra 2004. godine.
2. Apelant je 4. marta 1992. godine sa SFRJ-SSNO-Vojno-građevinskom direkcijom Sarajevo zaključio ugovor o kupoprodaji nekretnine čiji je predmet bio stan iz stambenog fonda JNA u Tuzli, u Ulici Muharema Fizovića broj 11/VII/30 (u daljnjem tekstu: predmetni stan), koji je, zbog ratnih okolnosti, kasnije napustio.
Postupak povrata stana
3. Apelant se zahtjevom za povrat stana obratio prvostepenom organu uprave 16. aprila 1999. godine. Odlučujući o zahtjevu, taj organ je donio Rješenje broj 05-02/3-23-1350/99 od 16. marta 2001. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Ministarstva broj 12-06/2-23-551/98 od 7. decembra 2001. godine, kojim je apelantov zahtjev za povrat predmetnog stana odbijen. Apelant nije pokrenuo upravni spor, pa je rješenje kojim je njegov zahtjev odbijen postalo pravosnažno 12. oktobra 2005. godine.
4. Apelant se zahtjevom za povrat predmetnog stana obratio i Komisiji za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica (u daljnjem tekstu: CRPC). Postupajući povodom apelantovog zahtjeva, CRPC je donijela Odluku broj 511-1721-1/1 od 9. jula 2002. godine kojom je utvrđeno da je apelant bio savjesni posjednik predmetnog stana.
5. Apelant je prvostepenom organu uprave podnio zahtjev za izvršenje Odluke CRPC-a od 9. jula 2002. godine. Navedeni organ je donio Zaključak o dozvoli izvršenja broj 05-02/9-23-1350/99 od 30. septembra 2002. godine, a apelant je uveden u posjed predmetnog stana 3. marta 2003. godine.
6. FMO je podnijelo zahtjev za preispitivanje Odluke CRPC-a od 9. jula 2002. godine. Zahtjev je usvojen zbog čega je CRPC novom Odlukom broj R-511-1721-1/1-90-1161 od 24. aprila 2003. godine svoju raniju odluku stavila van snage zbog toga što je apelant nakon 14. decembra 1995. godine ostao u oružanim snagama drugih država van teritorije BiH.
7. Prvostepeni organ uprave, postupajući povodom zahtjeva FMO za povrat stana, nakon donošenja Odluke CRPC-a od 24. aprila 2003. godine, donio je Rješenje broj 05-02/5-23-1350/99 od 12. oktobra 2005. godine, potvrđeno Rješenjem Ministarstva od 12. decembra 2005. godine, kojim je poništen Zaključak o dozvoli izvršenja odluke CRPC-a od 30. septembra 2002. godine. Stavom II dispozitiva navedenog rješenja usvojen je zahtjev FMO da se apelant iseli iz predmetnog stana, a stavom III mu je naloženo da u roku od sedam dana isprazni predmetni stan od lica i stvari i preda ga Odjelu za odbranu FMO, pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Obrazlažući rješenje, prvostepeni organ uprave je naveo da je u odredbi člana 30. stav 2. Zakona o preuzimanju Zakona o stambenim odnosima propisano da će stambeni organ, na osnovu zahtjeva ili po službenoj dužnosti, donijeti rješenje o ispražnjenju stana ako od dana nezakonitog useljenja do pokretanja postupka nije prošlo više od tri godine. S obzirom na to da je, kako je dalje navedeno, apelantov zahtjev za vraćanje u posjed predmetnog stana pravosnažno odbijen, da je stavljena van snage Odluka CRPC-a od 3. septembra 2002. godine, prestao je pravni osnov za korištenje zbog čega se apelant smatra bespravnim korisnikom.
8. Ministarstvo, kao drugostepeni organ, odlučujući u žalbenom postupku donijelo je Rješenje broj 12-06/1-23-551/01 od 12. decembra 2005. godine kojim je žalba odbijena. U obrazloženju ovog rješenja Ministarstvo je navelo da je prvostepeni organ pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalni propis, imajući u vidu da je Odlukom CRPC-a broj R.511- 1721-1/1-90-1161 od 24. aprila 2003. godine stavljena van snage Odluka CRPC-a od 9. jula 2002. godine. Apelant se, kako je dalje navedeno u obrazloženju, ne može smatrati izbjeglim i raseljenim licem, jer je u postupku preispitivanja odluke CRPC-a utvrđeno da je apelant nakon 14. decembra 1995. godine ostao u Vojsci Jugoslavije.
9. Apelant je pred Kantonalnim sudom pokrenuo upravni spor protiv Rješenja Ministarstva od 12. decembra 2005. godine. Odlučujući o tužbi, Kantonalni sud je donio Presudu broj 003-0-U-06- 000 043 od 29. novembra 2006. godine kojom je tužbu odbio. U obrazloženju presude taj sud je istakao da su se aktima donesenim u upravnom postupku ispunili uvjeti iz člana 30. stav 2. Zakona o preuzimanju Zakona o stambenim odnosima za iseljenje apelanta kao bespravnog korisnika. Taj sud je primjenom člana 36. stav 2. Zakona o upravnim sporovima («Službene novine FBiH» broj 9/05) apelantovu tužbu odbio kao neosnovanu.
Postupak radi otkupa i uknjižbe stana
10. Apelant se zahtjevom za otkup i uknjižbu predmetnog stana obratio Odjelu za odbranu 15. oktobra 2004. godine, koji je donio Rješenje broj UP/I 17-19-04-05.1-427/04 od 11. novembra 2004. godine, potvrđeno Rješenjem FMO broj 04-11-1-230/05 od 27. jula 2005. godine, kojim je apelantov zahtjev odbijen kao neosnovan. U obrazloženju rješenja Odjel za odbranu je naveo da je članom 39.e Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo («Službene novine FBiH» br. 27/07, 11/98, 22/99, 27/99, 7/00, 15/02 i 54/04) propisano da, u slučaju kada je nosilac stanarskog prava iz kupoprodajnog ugovora zaključenog sa bivšim SSNO, odnosno JNA, nakon 14. decembra 1995. godine ostao u službi u oružanim snagama van teritorije BiH, a nije stekao novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu, umjesto upisa prava vlasništva prema zaključenom ugovoru, ima pravo na nadoknadu od FBiH utvrđenu u skladu sa članom 18. istog zakona. Iz priložene dokumentacije, kako je dalje navedeno, nedvosmisleno proizlazi da je apelant ostao u aktivnoj službi u oružanim snagama drugih država (Državne Zajednice SCG) van teritorije BiH.
11. Apelant je protiv rješenja kojim je njegov zahtjev za otkup i uknjižbu predmetnog stana odbijen pokrenuo upravni spor. Kantonalni sud je donio Rješenje broj U-835/05 od 29. novembra 2006. godine kojim je tužbu odbacio. Obrazlažući rješenje, taj sud je naveo da je članom 11. stav 1. tačka 1. Zakona o upravnim sporovima izričito propisano da se upravni spor ne može voditi protiv akata donesenih u stvarima u kojima je sudska zaštita osigurana izvan upravnog spora. U obrazloženju je navedeno da se upravni spor može voditi samo protiv upravnog akta, a to je akt kojim nadležno tijelo rješava o izvjesnom pravu ili obavezi u upravnoj stvari. Taj sud je, dalje, istakao da su u odredbama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo sadržane odredbe u pogledu nadležnosti u slučaju odbijanja prodaje stana. Te odredbe, u suštini, propisuju da, u slučaju odbijanja prodaje stana, odlučuje sud, ali ne u upravnom, već u građanskom postupku s obzirom na to da pitanje kupovine i prodaje ne predstavlja upravnu stvar, već proističe iz građanskopravnog odnosa na koji se primjenjuju odredbe iz člana 39.a do 39.d Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo.
12. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje, pravo na dom, pravo na imovinu i pravo na slobodu kretanja i prebivališta iz člana II/3.e), f), k) i m) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), člana 8. Evropske konvencije i člana
1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant u navodima apelacije nije posebno navodio za koja prava smatra da su mu povrijeđena u postupku otkupa i uknjižbe, odnosno u postupku povrata stana. Nakon što je hronološki opisao proces donošenja osporenih presuda i rješenja, naveo je da kršenje prava na pravično suđenje vidi u pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Smatra da sud koji je donio konačne odluke nije pravilno ocijenio njegove navode u pogledu zaključenog ugovora o kupovini predmetnog stana, jer se, prema njegovom mišljenju, materijalni propis koji je sud u konkretnom slučaju primijenio ne može odnositi na lica koja su već otkupila stan. Zbog nepotpuno i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, došlo je, prema apelantovom mišljenju, do miješanja u njegovo pravo na dom, a povredu prava na imovinu vidi u nemogućnosti da predmetni stan otkupi. Povredu prava na prebivalište apelant nije posebno obrazlagao.
13. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 16. st. 1, 2. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi:
1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
(15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;
Dopustivost prima facie
14. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije u odnosu na postupak povrata stana Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
15. U fazi ispitivanja dopustivosti predmeta Ustavni sud mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine). Također, apelacija je očito neosnovana ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja prava zaštićenih Ustavom.
Pravo na pravično suđenje
16. Apelant se u postupku povrata predmetnog stana, u suštini, žali na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava.
17. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća na svoje ranije utvrđene stavove i praksu Evropskog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima. U konkretnom slučaju Ustavni sud će ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
18. Ustavni sud zapaža da je apelant pred Kantonalnim sudom pokrenuo upravni spor protiv rješenja Ministarstva kojim je njegov zahtjev za povrat u posjed predmetnog stana odbijen i poništen zaključak o dozvoli izvršenja kojim mu je, na osnovu odluke CRPC-a, stan bio vraćen u posjed. Kantonalni sud, odlučujući u upravnom sporu, presudom je tužbu odbio, primjenom odredbe iz člana 30. stav 2. Zakona o preuzimanju Zakona o stambenim odnosima («Službeni list SRBiH» br. 14/84, 12/87 i 36/89; «Službene novine FBiH» br. 11/98 i 19/99; u daljnjem tekstu: ZSO), jer je odluka kojom mu je odbijen zahtjev za povrat stana već postala pravosnažna. U upravnom postupku, kako je obrazložio Kantonalni sud, na osnovu dokaza provedenih u postupku pred prvostepenim upravnim organom utvrđena je činjenica da apelant nije ni izbjeglica, niti raseljeno lice, već bespravni korisnik zbog čega je upravo i naloženo njegovo iseljenje u smislu navedene zakonske odredbe. Tužbom u upravnom sporu apelant je pobijao zakonitost osporenih rješenja donesenih u upravnom postupku, a Kantonalni sud je, suprotno navodima tužbe, ocijenio da je osporeno rješenje pravilno i zakonito, zbog čega je primjenom člana 36. stav 2. Zakona o upravnim sporovima («Službene novine FBiH» broj 9/05) apelantovu tužbu odbio kao neosnovanu. Ustavni sud iz osporene odluke i dostavljene dokumentacije ne može utvrditi da su zaključci suda proizvoljni i da o takvim zaključcima nisu data odgovarajuća obrazloženja. Za takav stav dati su jasni razlozi propisani u odredbi člana 30. stav 2. ZSO. Ustavni sud u obazloženju osporenih odluka nije pronašao ništa što bi ukazalo na to da su činjenice u postupku proizvoljno utvrđene, odnosno materijalnopravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na apelantovu štetu, niti je mogao utvrditi da ima elemenata koji ukazuju na bilo kakvu nepravičnost u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
19. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da, u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, nema ništa što ukazuje na to da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
Ostali navodi
20. U vezi sa ostalim navodima koji se tiču prava na poštivanje doma, prava na imovinu i prava na slobodu kretanja i prebivališta iz člana II/3.f), k) i m) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 8. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, budući da apelantovi navodi u vezi sa ovim pravima korespondiraju sa navodima o povredi prava na pravično suđenje, za koje je Ustavni sud zaključio da su očigledno neosnovani, apelant nema «opravdan zahtjev» ni u vezi sa kršenjem ovih prava. Zbog toga su i ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani. Neiscrpljivanje pravnih lijekova mogućih prema zakonu
21. U odnosu na apelantove navode o povredi njegovih ustavnih prava u postupku uknjižbe i otkupa stana, Ustavni sud ukazuje da, prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na posljednji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi, Ustavni sud, odluke o dopustivosti br. AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine, dostupne na web-stranici Ustavnog suda: www.ustavnisud.ba).
22. U konkretnom slučaju apelantova tužba protiv Rješenja FMO od 17. jula 2005. godine, kojim je odbijen njegov zahtjev za otkup i uknjižbu predmetnog stana, odbačena je kao nedozvoljena Rješenjem Kantonalnog suda broj U-835/05 od 29. novembra 2006. godine. U obrazloženju presude Kantonalni sud je zaključio da se o pravu na otkup i uknjižbu stanova na kojima pravo raspolaganja ima FMO odlučuje u građanskom, a ne upravnom postupku, prema odredbama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo. Imajući u vidu da osporeno rješenje koje apelant ovom apelacijom pobija nije konačno rješenje, te da spomenutim rješenjem nije meritorno odlučeno o apelantovom zahtjevu, već je odbačen zbog formalnih razloga, a apelant ima mogućnost u redovnom građanskopravnom postupku zahtijevati da se ostvari njegov zahtjev, proizlazi da nije ispunjen uvjet iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, pa se apelacija u ovom dijelu ne može razmatrati.
23. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. st. 1. i 2. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojim će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, odnosno ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
24. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, Seada Palavrić