Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2899/06 (Hypo Alpe-Adria-Bank a.d. Banja Luka)
Odluka donesena 13. 05. 2009.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2899/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
13. 05. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, te sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 13. maja 2009. godine, u predmetu broj AP 2899/06, rješavajući apelaciju Hypo Alpe-Adria-Bank a.d. Banja Luka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Hypo Alpe-Adria-Bank a.d. Banja Luka podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj Rev-71/05 od 27. juna 2006. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Hypo Alpe-Adria-Bank a.d. Banja Luka (u daljnjem tekstu: apelant), koju zastupa Makula Kurt, podnijela je 23. oktobra 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj Rev-71/05 od 27. juna 2006. godine.
2. Presudom Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj Ps-1700/01 od 6. februara 2003. godine obavezana je tužena AD «Kristal banka» Banja Luka (u daljnjem tekstu: apelantov prednik) da «Trimet» AG, ZUG, Švicarska (u daljnjem tekstu: tužitelj) isplati iznos od 1.308.875,09 USD, sa zakonskom zateznom kamatom, počevši od 16. augusta 2000. godine pa do isplate. Također je obavezana i da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 22.543,30 KM, sve u roku od 8 dana, pod prijetnjom prinudnog izvršenja.
3. Okružni sud u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) je Presudom broj Pž-192/03 od 5. novembra 2004. godine djelimično uvažio žalbu apelantovog prednika protiv prvostepene presude tako što ga je obavezao da tužitelju isplati iznos od 199.394,20 USD, umjesto iznosa od 1.308.675,09 USD i troškove parničnog postupka u iznosu od 3.381,45 KM umjesto iznosa od 22.543,30 KM. Dalje, u preostalom dijelu je odbio žalbu i potvrdio prvostepenu presudu u dijelu kojim je odlučeno o zakonskoj zateznoj kamati.
4. Odlučujući o revizijama parničnih stranaka protiv drugostepene presude, Vrhovni sud je donio Presudu broj Rev-71/05 od 27. juna 2006. godine. Tom je presudom Vrhovni sud uvažio reviziju tužitelja i preinačio drugostepenu presudu u odbijajućem dijelu tako što je žalbu apelantovog prednika odbio i potvrdio prvostepenu presudu u dijelu koji je osporavan tom žalbom, a kojim je apelantov prednik obavezan da isplati tužitelju iznos od 1.109.280,89 USD sa zakonskom zateznom kamatom od 16. augusta 2000. godine do isplate i da mu naknadi parnične troškove u iznosu od 19.161,85 KM, sve u roku od 8 dana, pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Navedenom presudom Vrhovni sud je obavezao apelantovog prednika da, osim dosuđenih troškova prvostepenog postupka, tužitelju naknadi i parnične troškove drugostepenog i revizijskog postupka u iznosu od još 13.240,00 KM, u roku od 8 dana pod prijetnjom izvršenja. Revizija apelantovog prednika je odbačena kao neblagovremena.
5. U obrazloženju revizijske presude se navodi da su, prema utvrđenom činjeničnom stanju, «Energoinvest», Fabrika «Birač» Zvornik (sada Fabrika glinice «Birač» a.d. Zvornik), kao prodavac, (u daljnjem tekstu: prodavac) i tužitelj, kao kupac, 23. marta 2000. godine zaključili kupoprodajni ugovor o prodaji glinice u količinama, sa dinamikom isporuke, cijenama i drugim modalitetima, bliže određenim tim ugovorom. Tužitelj je avansno uplatio na račun prodavca kod apelantovog prednika iznos od 7.500.000,00 USD. Apelantov prednik je izdao bankarsku garanciju 6. juna 2000. godine kojom se obavezao da tužitelju kao korisniku garancije isplati ukupni iznos koji ne prelazi 3.500.000,00 USD u slučaju da prodavac propusti da izvrši obaveze isporuke glinice kako je utvrđeno kupoprodajnim ugovorom. Ta garancija «ostaje na snazi dok avans ne bude otplaćen, ali ne kasnije od 15. augusta 2000. godine». Aneksom 1. navedene garancije garantirani iznos je povišen sa 3.500.000,00 USD na 5.000.000,00 USD. Garancija je po svom sadržaju bila neopoziva i bezuvjetna, «na prvi poziv», odnosno «bez prigovora» u smislu člana 1087. Zakona o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85 i 57/89, te «Službeni glasnik Republike Srpske» br. 17/93 i 3/96; u daljnjem tekstu: ZOO), uz naznaku da «podliježe Jedinstvenim odredbama koje se odnose na potraživanja po garancijama, ICC publikacija br. 458». Prodavac je u junu isporučio tužitelju 29.278.548 kg glinice u vrijednosti od 7.300.605,80 USD, odnosno 721452 kg manje od ugovorene količine, što izraženo u novcu iznosi 199.394,20 USD. Tužitelj je blagovremeno 15. augusta 2000. godine zatražio od apelantovog prednika povrat avansa u iznosu od 1.308.675,09 USD (od čega 1.052.055,82 USD zbog lošijeg kvaliteta glinice, 57.225,07 USD zbog dodatnih troškova oko prijevoza robe kamionima i 199.397,20 USD zbog neisporučene robe).
6. Vrhovni sud je konstatirao da je prvostepeni sud u cjelini udovoljio tužbenom zahtjevu na osnovu čl. 1083. i 1087. ZOO-a s obzirom na utvrđeno činjenično stanje. Drugostepeni sud je zaključio da se bankarska garancija nije odnosila na kvalitet glinice i dodatne troškove oko prijevoza već samo na manje isporučenu količinu robe pa je dosuđeni iznos snizio na 199.394,20 USD uz razmjerno smanjenje parničnih troškova koje je tužitelju priznao prvostepeni sud.
7. Istaknuto je da se tokom postupka postavilo pitanje nesaglasnosti klauzule iz garancije koja u prijevodu glasi: «Garancijski iznos će se progresivno umanjivati za svaki onaj iznos koji uplati prodavac» sa odredbom Aneksa 1. garancije «garantirani iznos će se automatski smanjivati za svaki iznos koji prodavac opravda», a eventualno i pitanje pravilnosti prijevoda.
8. Prema mišljenju Vrhovnog suda, smisao navedenih odredbi je da će se garantirani iznos umanjiti za svaki iznos koji opravda prodavac. Ovakva klauzula je dopuštena i moguća u smislu člana 1087. stav 1. u vezi sa članom 1083. stav 1. ZOO-a i tačke 8. Jednoobraznih pravila za garancije na poziv, publikacija MTK 458. Zaključeno je da je u konkretnom slučaju spomenuta odredba ispoštovana. Tužitelj je prihvatio i priznao količinu isporučene glinice od 29.278.548 kg u vrijednosti od 7.300.605,80 USD kako su utvrdili vještaci. Stoga je Vrhovni sud našao da je u predmetnom parničnom postupku sporna neisporučena količina robe. Istaknuto je da punomoćnici parničnih stranaka na ročištu pred prvostepenim sudom, održanom 6. februara 2003. godine, nisu prigovorili na nalaz, odnosno mišljenje vještaka finansijske struke u odnosu na količinu i cijenu isporučene glinice.
9. Suprotno shvatanju drugostepenog suda, Vrhovni sud je smatrao da apelantov prednik bankarskom garancijom odgovara tužitelju kao korisniku garancije, ne samo za propuste prodavca u isporuci količine nego i kvaliteta robe, a isto tako i povećanih troškova prijevoza. Vrhovni sud je naveo da, ako se tekst bankarske garancije ne tumači izolirano nego u vezi sa odredbama kupoprodajnog ugovora uz analognu primjenu odredbe 99. ZOO-a i iznalaženje zajedničke volje ugovarača (ne samo prodavca i apelantovog prednika nego i tužitelja), dolazi se do zaključka da su avansnim iznosom koji je uplatio tužitelj u korist prodavca na njegov račun kod apelantovog prednika bankarskom garancijom pokriveni, ne samo nedostaci u količini isporučene robe nego i u njezinom kvalitetu, kao i povećani troškovi prometa.
10. Prema mišljenju Vrhovnog suda, tužitelj nije bio dužan da dokazuje nedostatke u kvalitetu isporučene robe, kao i povećane troškove transporta jer to nije bilo predviđeno uvjetima garancije. Vrhovni sud je uzgred napomenuo da u prepisci tužitelja i prodavca u spisima ipak ima dokumenata koji upućuju na probleme nastale u vezi sa kvalitetom isporučene glinice, kao i pismene isprave koje ukazuju na poteškoće u saobraćaju. Prema tome, Vrhovni sud je zaključio da je presuda drugostepenog suda zasnovana na pravilno i potpuno utvrđenom činjeničnom stanju, ali da je donesena uz pogrešnu primjenu materijalnog prava. Stoga je Vrhovni sud reviziju tužitelja uvažio i drugostepenu presudu u odbijajućem dijelu preinačio i odlučio kao u stavu 1. izreke presude na osnovu odredbe člana 250. stav 1. u vezi sa članom 456. stav 2. i članom 461. Zakona o parničnom postupku («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 58/03, 85/03, 74/05 i 63/07; u daljnjem tekstu: ZPP).
11. Apelant tvrdi da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Povredu prava na pravično suđenje i prava na djelotvoran pravni lijek apelant vidi u činjenici što je Vrhovni sud u predmetnom parničnom postupku donio «meritornu» odluku. Smatra da ga je Vrhovni sud donošenjem takve odluke, protiv koje ne postoji redovan pravni lijek, onemogućio da u eventualnom ponovljenom postupku o reviziji dokazuje svoje tvrdnje koje je Okružni sud povodom njegove žalbe i prihvatio. U odnosu na povredu prava na imovinu apelant navodi da bi postupanjem povodom osporene presude Vrhovnog suda došlo do ugrožavanja njegove imovine i poslovanja. Ističe da, kako nije imao pravo na djelotvoran pravni lijek, nije bio u mogućnosti da kvalitetno i na vrijeme planira plaćanje milionskog iznosa čime je njegova imovina ugrožena.
12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
13. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju, prima facie, dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine). Apelacija je neosnovana i ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
14. U suštini, apelant ukazuje na to da je Vrhovni sud u predmetnom postupku proizvoljno primijenio materijalno i procesno pravo. Međutim, Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda i Ustavnog suda, prema kojoj nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01; i Ustavni sud, Odluka broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 24/02), osim u slučajevima u kojima su odluke nižih sudova povrijedile ustavna prava, ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko su povrijeđena procesna prava (pravo na pravično suđenje pravo, na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava. Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02).
15. U konkretnom slučaju Vrhovni sud je, odlučujući o reviziji tužitelja, utvrdio da je drugostepeni sud na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio odredbe materijalnog prava. Stoga je Vrhovni sud uvažio reviziju tužitelja i preinačio drugostepenu presudu u odbijajućem dijelu u smislu odredbe člana 250. stav 1. ZPP, a u vezi sa čl. 456. stav 2. i 461. ZPP. Naime, Vrhovni sud je, tumačeći tekst predmetne bankarske garancije u vezi sa odredbama kupoprodajnog ugovora od 23. marta 2000. godine uz primjenu odredbe člana 99. ZOO-a i iznalaženje zajedničke volje ugovarača, zaključio da su avansnim iznosom koji je uplatio tužitelj u korist prodavca na njegov račun kod apelantovog prednika bankarskom garancijom pokriveni, ne samo nedostaci u količini isporučene robe nego i u njezinom kvalitetu, kao i povećani troškovi prometa. Pri tome je Vrhovni sud usvojio stav da tužitelj i nije bio dužan da u predmetnom postupku dokazuje nedostatke u kvalitetu isporučene robe, kao ni povećane transportne troškove jer to nije bilo predviđeno uvjetima garancije. Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud za svoju odluku dao jasno i precizno obrazloženje koje nije proizvoljno. Iz navoda apelacije kao i priložene dokumentacije, ne može se zaključiti da su osporenom odlukom povrijeđena ili zanemarena apelantova ustavna prava. Također, ne može se zaključiti da je tumačenje Vrhovnog suda i primjena zakona u predmetnom postupku bila proizvoljna. Prema tome, Ustavni sud smatra da apelant ne nudi činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnog prava na koje se poziva, te da bi bilo potrebno meritorno ispitivanje. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
16. Apelant, također, smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud je utvrdio da se apelant nije konkretno pozvao na neki od principa sadržanih u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. S obzirom na to da se, u suštini, navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na navodima o proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava Vrhovnog suda, a što je Ustavni sud već razjasnio u prethodnim tačkama ove odluke, te kako uz apelaciju nisu dostavljeni bilo kakvi dokazi koji bi mogli, prima facie, ukazati mogućim i vjerovatnim navode o kršenju ovog prava, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
17. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da je apelant u konkretnom postupku imao na raspolaganju pravne lijekove za zaštitu svojih prava, koje je i koristio. Činjenica da ti pravni lijekovi nisu rezultirali odlukama kojima bi apelant bio zadovoljan, ne dovodi ni na koji način u pitanje njihovu dostupnost ili efikasnost, niti na bilo koji način pokreće pitanja iz člana 13. Evropske konvencije. Stoga, činjenica da je u konkretnom slučaju Vrhovni sud, rješavajući o reviziji tužitelja, odlučio u smislu odredbi člana 250. stav 1. ZPP ne znači da je u konkretnom slučaju povrijeđeno apelantovo pravo na djelotvoran pravni lijek. Prema tome, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek očigledno (prima facie) neosnovani.
18. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
19. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Seada Palavrić