Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1398/07 (R. K.)

Odluka donesena 13. 05. 2009.

  • Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1398/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 05. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 13. maja 2009. godine, u predmetu broj AP 1398/07, rješavajući apelaciju Ruže Katić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05 i 64/08), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ruže Katić podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske, broj 118-0-Rev-06-

000 297 od 2. marta 2007. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.

OBRAZLOŽENJE

1. Ruža Katić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Teslića, koju zastupa Predrag Radulović advokat iz Banja Luke, podnijela je 11. maja 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj 118-0-Rev-06-000 297 od 2. marta 2007. godine.

2. Odlučujući o tužbi apelantice protiv Srednje mješovite škole "Jovan Dučić" iz Teslića (u daljnjem tekstu: tužena) radi zaštite prava iz radnog odnosa, Osnovni sud Teslić (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), donio je rješenje, broj Rs:28/01 od 22. juna 2005. godine, a koje je potvrđeno rješenjem Okružnog suda Doboj (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj Gž-599/05 od 23. novembra 2005. godine, kojim je odbačena kao neblagovremena tužba apelantice sa zahtjevo da se utvrdi da joj nije prestao radni odnos kod tužene i da je tužena vrati na posao i uspostavi sva prava iz radnog odnosa. Istim rješenjem odbačen je kao nedozvoljen tužbeni zahtjev za uplatu doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje zbog aposlutne nenadležnosti suda. Naime, iz obrazloženja proizilazi da je apelantica prema utvrđenju suda prestala raditi kod tužene 5. juna 1992. godine radi ratnih dešavanja, što ukazuje na činjenicu da je već 1992. godine morala znati da joj je povrijeđeno pravo iz radnog odnosa (da ne prima platu, da nema posla) odnosno da joj je prestao radni odnos, a prema članu 80. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa («Službeni list SFRJ» br. 60/89 i 42/90), koji je bio na snazi u vrijeme spornog odnosa između apelantice i tužene, apelantica je po tom saznanju u roku od 15 dana mogla da pokrene postupak zaštite povrijeđenog prava kod tužene, a potom dalje kod nadležnog suda. Međutim, iako nije sporno da rješenje o prestanku radnog odnosa nikada nije doneseno niti uručeno apelantici što je propust tužene, ali koji nije mogao dovesti u zabludu apelanticu o njenom radno-pravnom statusu. Naime, sud napominje da je apelantica tek 20. aprila 2001. godine, nakon devet godina od saznanja za povredu prava, podnijela tužbu sudu za zaštitu prava iz radnog odnosa. Ako se uzme u obzir da apelantica nije mogla tražiti internu zaštitu zbog ratnih okolnosti, ta okolnost može biti opravdavajuća sve do 19. juna 1996. godine, kao dana kada je odlukom Narodne skupštine Republike Srpske, objavljene u "Službenom glasniku Republike Srpske" broj 15/96, ukinuto stanje neposredne ratne opasnosti i ratno stanje. S obzirom na navedeno sud je našao da je tužba neblagovremena, pa je istu odbacio.

3. Nezadovoljna navedenim rješenjima, apelantica je izjavila reviziju Vrhovnom sudu, koji je rješenjem, broj 118-0-Rev-06-000 297 od 2. marta 2007. godine, odbio reviziju kao neosnovanu. U obrazloženju Vrhovni sud navodi da su nižestepene odluke pravilne i na zakonu zasnovane, uz isticanje da je propuštanjem traženja interne zaštite gubi se pravo na sudsku zaštitu, pa se tužba apelantice podnesena 20. aprila 2001. godine ukazuje ne samo na neblagovremenom nego i nedozvoljenom.

4. Nezadovoljna navedenim rješenjima, apelantica je podnijela apelaciju Ustavnom sudu, jer smatra da su joj osporenim rješenjima povrijeđena pravo na privčno suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: „Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“

Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi:

„1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;“

6. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odlukom, kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta), ne može se smatrati konačnom, a pravni lijek iscrpljenim. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).

7. U konkretnom slučaju apelantica je podnijela tužbu Osnovnom sudu radi zaštite prava iz radnog odnosa. Osnovni sud je rješenjem, broj Rs:28/01 od 22. juna 2005. godine, odbacio tužbu kao neblagovremenu. Odlučujući o žalbi apelanta, Okružni sud je rješenjem, broj Gž-599/05 od 23. novembra 2005. godine, odbio žalbu i potvrdio prvostepeno rješanje, a potom Vrhovni sud odbijajući izjavljenu revizju, zaključio da su nižestepene odluke pravilne i zasnovane na zakonu.

8. Dakle, redovni sudovi nisu raspravljali o zakonitosti prestanka radnog odnosa apelantice i osnovanosti njenog tužbenog zahtjeva, već je tužba odbačena iz formalnih razloga, obzirom da nije podnesena u zakonom propisanom roku. Da bi se raspravljalo pitanje osnovanosti tužbenog zahtjeva, uključujući i postupak pred Ustavnim sudom, apelantica je morala blagovremeno podnijeti tužbu ili opravdati nemogućnost blagovoremenog podnošenja tužbe, tj. iscrpljivanja pravnih lijekova (vidi mutatis mutandis odluku Ustavnog suda, broj U-22/00, od 22. i 23. juna 2001. godine, tačka 20, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 25/01 i broj AP-329/05 od 26. aprila 2005. godine). Prema tome, za meritorno razmatranje apelacije nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelantica neblagovremenim podnošenjem tužbe Osnovnom sudu nije efektivno iscrpila pravne lijekove, već je samo formalno van roka podnijela tužbu, na temelju koje redovni sudovi nisu mogli meritorno odlučivati, jer ista nije ispunjavala formalne uslove tog pravnog lijeka. Prema tome, pošto nije ispunjen uvjet iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se ne može razmatrati.

9. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine,

Seada Palavrić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1398/07 (R. K.) | Sudska praksa | Aktio