Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2238/08 (V.K.)

Odluka donesena 13. 05. 2009.

  • Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2238/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 05. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 13. maja 2009. godine, u predmetu broj AP 2238/08, rješavajući apelaciju V.K., na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 stav 1 i stav 4 tačka 15 i člana 59 stav 2 alineja 1 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05 i 64/08), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija V.K. podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-

07-000 184 od 11. juna 2008. godine, Rješenja Okružnog suda u Doboju broj Gž-671/05 od 12. oktobra 2006. godine i Rješenja Osnovnog suda u Tesliću broj Rs: 63/01 od 13. juna 2005. godine zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.

OBRAZLOŽENJE

1. V.K. (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Teslića, koju zastupa Predrag Radulović, advokat iz Banje Luke, podnijela je 21. jula 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-07-000 184 od 11. juna 2008. godine, Rješenja Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Gž-671/05 od 12. oktobra 2006. godine i Rješenja Osnovnog suda u Tesliću (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj Rs: 63/01 od 13. juna 2005. godine. Apelantkinja je 30. avgusta 2008. godine dopunila apelaciju.

2. Rješenjem Osnovnog suda broj Rs: 63/01 od 13. juna 2005. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Okružnog suda broj Gž-671/05 od 12. oktobra 2006. godine, odbačena je kao neblagovremena apelantkinjina tužba koju je podnijela protiv tuženog JP Komunalne djelatnosti «Rad» Teslić (u daljnjem tekstu: tuženi). Tom tužbom apelantkinja je zahtijevala da sud poništi Rješenje tuženog broj 02-155-14/94 od 29. decembra 1994. godine, da se tuženi obaveže da je vrati na posao, da je rasporedi na njeno ranije radno mjesto, u skladu sa njenim stručnim i radnim sposobnostima, kao i mogućnostima tuženog, te da joj nadoknadi izgubljenu dobit na ime neisplaćenih plata za period od 27. maja 1992. godine do povratka na posao sa zateznom zakonskom kamatom sve do isplate uz naknadu troškova postupka, u roku od 15 dana od dana pravosnažnosti presude, pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Istim rješenjem odbačen je apelantkinjin zahtjev podnesen radi uplate doprinosa za penziono i invalidsko osiguranje kao nedozvoljen zbog nenadležnosti suda.

3. Osnovni sud je konstatovao da je među strankama nesporna činjenica da je apelantkinja do 27. maja 1992. godine bila u stalnom radnom odnosu kod tuženog, kada joj je prestao radni odnos zbog neopravdanog izostanka, kao i da joj tom prilikom nije uručeno rješenje u vezi sa njenim radnopravnim statusom. Takođe, nesporno je utvrđeno da se apelantkinja nije obraćala tuženom pismenim putem za vraćanje na posao, te da je sudsku zaštitu povrijeđenog prava zatražila podnoseći tužbu 31. maja 2001. godine, kao i da je tuženi 29. decembra 1994. godine donio rješenje o prestanku radnog odnosa koje je uručeno apelantkinji tek na ročištu od 7. juna 2001. godine, a da je apelantkinja protiv tog rješenja izjavila prigovor. U vezi sa navedenim, Sud je zaključio da postoji propust tuženog zato što doneseno rješenje o prestanku radnog odnosa nije uručio apelantkinji, ali da taj propust nije mogao da dovede apelantkinju u zabludu o njenom radnopravnom statusu. Naime, polazeći od činjenice da apelantkinja ne radi kod tuženog od 27. maja 1992. godine, a imajući u vidu da je apelantkinja sve vrijeme od prestanka radnog odnosa provela u Tesliću, Osnovni sud je zaključio da je apelantkinja internu zaštitu svojih prava iz radnog odnosa trebalo da traži odmah, a najkasnije u roku od 15 dana od 19. juna 1996. godine, kao dana ukidanja ratnog stanja i stanja neposredne ratne opasnosti u Republici Srpskoj, što bi njenu tužbu činilo blagovremenom i dopuštenom. Međutim, pošto je apelantkinja tužbu podnijela 31. maja 2001. godine, dakle, pet godina nakon ukidanja ratnog stanja, Osnovni sud je zaključio da je ona neblagovremena.

4. Okružni sud je ustanovio da se Osnovni sud, u konkretnom slučaju, nije pozvao na važeće materijalno pravo, ali da iz obrazloženja proizilazi da je imao u vidu odredbe člana 83 Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa («Službeni list SFRJ» br. 60/89, 42/90 i «Službeni glasnik Republike Srpske» broj 12/92), koji je bio na snazi u vrijeme nastanka spornog odnosa.

5. Apelantkinja je protiv Rješenja Okružnog suda broj Gž-671/05 od 12. oktobra 2006. godine izjavila reviziju, koju je Vrhovni sud odbio Rješenjem broj 118-0-Rev-07-000 184 od 11. juna 2008. godine.

6. Apelantkinja smatra da je osporenim rješenjima povrijeđeno njeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 stav 1 i stav 4 tačka 15 Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16 stav 1 i stav 4 tačka 15 Pravila Ustavnog suda glasi:

1) Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kog je koristio.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;

8. Shodno pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na posljednji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uslova) ne može da se smatra konačnom, a pravni lijek iscrpljenim. Korišćenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i broj AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).

9. U konkretnom slučaju apelantkinjina tužba je odbačena kao neblagovremena, budući da nije podnesena u roku koji je propisan odredbama člana 83 stav 1 Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa. Dakle, osporenim odlukama redovnih sudova nije odlučeno o apelantkinjinom zahtjevu za zaštitu prava iz radnog odnosa, već je tužba odbačena zbog formalnih razloga, s obzirom na to da nije podnesena u zakonom propisanom roku. Da bi se raspravljalo o tom pitanju, uključujući i postupak pred Ustavnim sudom, apelantkinja je morala blagovremeno da podnese tužbu ili opravda nemogućnost blagovremenog podnošenja tužbe, tj. iscrpljivanja pravnih lijekova (vidi, mutatis mutandis, odluke Ustavnog suda broj U

22/00 od 22. i 23. juna 2001. godine, tačka 20, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 25/01 i broj AP 329/05 od 26. aprila 2005. godine). Imajući u vidu činjenično stanje predmeta, Ustavni sud zaključuje da apelantkinja, neblagovremenim podnošenjem tužbe nadležnom sudu, nije efektivno iscrpila pravne lijekove, već je samo formalno van roka podnijela tužbu, na osnovu koje redovni sudovi nisu mogli meritorno da odlučuju, jer ona nije ispunjavala formalne uslove tog pravnog lijeka. Prema tome, pošto nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija ne može da se razmatra.

10. Imajući u vidu odredbu člana 16 stav 4 tačka 15 Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine,

Seada Palavrić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2238/08 (V.K.) | Sudska praksa | Aktio