Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2970/08 (R. Č.)
Odluka donesena 13. 05. 2009.
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2970/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
13. 05. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 13. maja 2009. godine, u predmetu broj AP 2970/08, rješavajući apelaciju Redžiba Čorbića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05 i 64/08), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Redžiba Čorbića podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 009-0-Gž-
06-002522 od 25. juna 2008. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. Redžib Čorić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Sarajeva, kojeg zastupa Semra Čorbić, podnio je 25. septembra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 009-0-Gž-06-002522 od 25. juna 2008. godine. Apelant je podneskom od 3. septembra 2009. godine tražio od Ustavnog suda da izda privremenu mjeru zabrane raspolaganja stanom koji se nalazi u ulici Zaima Šarca broj 66. u Sarajevu.
2. Apelant je 15. oktobra 2004. godine podnio tužbu kod Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) radi poništenja kupoprodajnog ugovora zaključenog 22. avgusta 2003. godine između njega i S.Č. Presudom Općinskog suda broj P-3637/04 od 12. jula 2006. godine odbijen je kao neosnovan u cjelosti tužbeni zahtjev apelanta radi poništenja spornog ugovora.
3. Protiv presude Općinskog suda broj P-3637/04 od 12. jula 2006. godine advokat B.Č. je 4. avgusta 2006. godine podnio žalbu Kantonalnom sudu, koji je istu vratio prvostepenom sudu sa uputom da je predmetna žalba istaknuta po punomoći od osobe koja nije stranka u predmetnom postupku. U postupku ocjene dopuštenosti žalbe, Općinski sud je utvrdio da je punomoć advokatu B.Č. dala S.Č., apelantova kćerka, koja nije bila stranka u postupku, niti je posjedovala apelantovu punomoć za zastupanje u predmetnom postupku. S tim u vezi, Općinski sud je rješenjem P-3637/04 od 10. septembra 2007. godine odbacio žalbu kao nedopuštenu u smislu odredbi člana 213. stav 3. Zakona o parničnom postupku („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 53/03, 73/05 i 19/06; u daljnjem tekstu: ZPP). Apelant je 5. oktobra 2007. godine podnio žalbu Kantonalnom sudu protiv rješenja Općinskog suda broj P-3637/04 od 10. septembra 2007. godine u kojoj je navedeno da S.Č., tj. podnosilac žalbe, kao apelantov srodnik po krvi i kao član porodičnog domaćinstva apelanta, ima pravo da bez posebne punomoći obavlja sve radnje u postupku, te da je žalba od 4. avgusta 2006. godine dopuštena.
4. Odlučujući po žalbi apelanta protiv rješenja Općinskog suda broj P-3637/04 od 10. septembra 2007. godine, Kantonalni sud je podneskom od 20. februara 2008. godine vratio predmet prvostepenom sudu uz napomenu da je u podnesku apelanta od 5. oktobra 2007. godine, kojim se izjavljuje žalba, žalitelj apelant naveo „da se podnesak ima u duhu odredbi ZPP-a smatrati i kao molba-zahtjev za povraćaj u pređašnje stanje“. Postupajući po uputi Kantonalnog suda, Općinski sud je donio rješenje broj P-3637/04 od 3. marta 2008. godine kojim se odbacuje kao neblagovremen prijedlog apelanta za povraćaj u pređašnje stanje istaknut podneskom od 5. oktobra 2007. godine na rješenje istog suda od 10. septembra 2007. godine.
5. Osporenim rješenjem Kantonalnog suda broj 009-0-Gž-06-002522 od 25. juna 2008. godine odbijena je kao neosnovana žalba apelanta od 5. oktobra 2007. godine i potvrđeno prvostepeno rješenje Općinskog suda broj P-3637/04 od 10. septembra 2007. godine. U pogledu navoda iz žalbe, Kantonalni sud je naveo da su neprihvatljivi u odnosu na zakonske propise ZPP-a kojima se regulišu prava stranaka i njihovih punomoćnika, jer prema članu 300. istog zakona stranke mogu preduzimati radnje u postupku osobno ili preko punomoćnika, te da vlastodavac punomoći S.Č. , kojom je advokat B.Č. bio ovlašten na zastupanje, kod sudova nije bila stranka u postupku, što je prvostepeni sud pravilno utvrdio i takvu radnju pravilno odbacio primjenom člana 213. stav 3. ZPP-a.
6. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjem Kantonalnog suda broj 009-0-Gž-06-002522 od 25. juna 2008. godine povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: „Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“
Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi:
„1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;“
8. U konkretnom slučaju apelant se žali na rješenje Kantonalnog suda broj 009-0-Gž-06-002522 od 25. juna 2008. godine kojim je odbijena kao neosnovana njegova žalba podnesena protiv prvostepenog rješenja Općinskog suda broj P-3637/04 od 10. septembra 2007. godine.
9. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odlukom, kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta), ne može se smatrati konačnom, a pravni lijek iscrpljenim. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
10. Ustavni sud zapaža da je apelantova žalba od 4. avgusta 2006. godine, podnesena protiv Presude Općinskog suda broj 063-0-P-06-000 531 od 9. jula 2007. godine, odbačena kao nedopuštena iz razloga što je ista podnesena od strane nevlaštenog lica, odnosno kćerke apelanta, S.Č, putem advokata B.Č., kojeg je ista opunomoćila da podnese predmetnu žalbu. Dakle, o predmetnoj žalbi nije meritorno odlučeno, već je ista odbačena iz formalnih razloga, s obzirom da nije podnesena od strane apelanta, odnosno lica kojeg je apelant ovlastio za zastupanje u konkretnom predmetu. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da apelant, neblagovremenim podnošenjem žalbe nadležnom sudu, nije efektivno iscrpio pravne lijekove, te da predmetna žalba od 4. avgusta 2006. godine nije predstavljala žalbu u formalno-pravnom smislu odredbi ZPP-a, na temelju koje redovni sudovi nisu mogli meritorno odlučivati, zbog neispunjavanja formalnih uslova tog pravnog lijeka. S tim u vezi, Ustavni sud smatra da osporeno rješenje Kantonalnog suda broj 009-0-Gž-06-002522 od 25. juna 2008. godine, na koje se apelant žali u apelaciji, ne predstavlja konačnu odluku kojom su se meritorno raspravljali njegovi žalbeni navodi u pogledu utvrđenja pravne ništavosti ugovora o kupoprodaji predmetnog stana, odnosno poništenja istog. Osporenim rješenjem Kantonalni sud je samo ispitivao osnovanost žalbenih navoda iz žalbe od 5. oktobra 2007. godine, ispitujući pravilnost odlučivanja od strane prvostepenog Općinskog suda u pogledu pravne naravi podneska od 4. avgusta 2006. godine, a nikako samu suštinu apelantovih žalbenih navoda. Samim tim Ustavni sud smatra da apelant nije došao do konačne odluke koja bi mogla biti predmet apelacionog ispitivanja od strane Ustavnog suda. Prema tome, pošto nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se ne može razmatrati.
11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. S obzirom na odluku o dopustivosti u ovom predmetu, Ustavni sud zaključuje da nema osnova za razmatranje apelantovog prijedloga za donošenje privremene mjere.
13. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine,
Seada Palavrić