Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3591/08 (I. Đ.)
Odluka donesena 13. 05. 2009.
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Ponavljanje postupka
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3591/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
13. 05. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 13. maja 2009. godine, u predmetu broj AP 3591/08, rješavajući apelaciju Izudina Đedovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05 i 64/08), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Izudina Đedovića podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli, broj 29 0 K 001198 07 Kž od 18. augusta 2008. godine i Rješenja Općinskog suda u Kalesiji, broj 29 0 K 001198 07 Kv od 29. maja 2008. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. Izudin Đedović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, kojeg zastupa Faruk Balijagić, advokat iz Tuzle, podnio je 13. novembra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj 29 0 K 001198 07 Kž od 18. augusta 2008. godine i Rješenja Općinskog suda u Kalesiji (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj 29 0 K 001198 07 Kv od 29. maja 2008. godine.
2. Presudom Općinskog suda, broj 029-0-K-06-00037 od 22. septembra 2006. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda, broj 003-0-Kž-06-000353 od 13. decembra 2004. godine, apelant je oglašen krivim zbog krivičnog djela iz člana 27. stav 1. u vezi sa članom 4. tačka d) Zakona o ravnopravnosti spolova u Bosni i Hercegovini («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 16/03), te mu je za to krivično djelo izrečena uvjetna osuda kojom mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci i istovremeno određeno da se ta kazna neće izvršiti ako apelant za vrijeme od dvije godine po pravomoćnosti presude ne učini novo krivično djelo. Apelant je obavezan da na ime troškova krivičnog postupka plati sudu paušal u iznosu od 30,00 KM, a oštečena je upućena da imovinsko pravni zahtjev može ostvariti u parničnom postupku.
3. Apelant je, 12. februara 2007. godine, Općinskom sudu podnio zahtjev za ponavljanje krivičnog postupka koji je okončan navedenom presudom Kantonalnog suda od 13. decembra 2004. godine. Općinski sud je rješenjem, broj 029-0-Kv-07-000024 od 17. aprila 2007. godine, odbio zahtjev apelanta za ponavljanje krivičnog postupka kao neosnovan.
4. Odlučujući o žalbi apelanta, Kantonalni sud je donio rješenje, broj 003-0-Kž-07-000210 od 28. decembra 2007. godine, kojim je žalba apelanta uvažena, rješenje Općinskog suda od 17. aprila 2007. godine, ukinuto i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje. U obrazloženju rješenja Kantonalnog suda je navedeno, da je prvostepeni sud učinio bitnu povredu odredaba krivičnog postupka i to iz člana 312. stav 1. tačka k) ZKP FBiH, jer pobijano rješenje ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama.
5. U ponovljenom postupku, Općinski sud je rješenjem, broj 29 0 K 001198 07 Kv od 29. maja 2008. godine, koje je potvrđeno rješenjem Kantonalnog suda, broj 29 0 K 001198 07 Kž od 18. augusta 2008. godine, odbio zahtjev apelanta za ponavljanje krivičnog postupka kao neosnovan. U obrazloženju prvostepenog rješenja, koje je prihvatio i drugostepeni sud, je navedeno da nisu ispunjeni zakonski uslovi za ponavljanje krivičnog postupka predviđeni čl. 347. i 348. ZKP FBiH, jer rezultati izviđaja, iskazi saslušanih osoba, činjenice i dokazi na koje je ukazao apelant, nisu podnobni da sami za sebe, a niti u vezi sa ranijim dokazima prouzrokuju oslobađanje apelanta kao osuđenog niti njegovu osudu po blažem krivičnom zakonu.
6. Nezadovoljan navedenim odlukama apelant je podnio apelaciju Ustavnom sudu izričito navodeći da osporava rješenja Općinskog i Kantonalnog suda kojima je odbačen njegov prijedlog za ponavljanje krivičnog postupka, jer smatra da mu je na taj način povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
„Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“
Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi: „Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;“
8. Ustavni sud primjećuje da se apelant žali na rješenja koja su donosena u postupku u kojem je Općinski i Kantonalni sud odlučivao o njegovom prijedlogu za ponavljanje krivičnog postupka okončanog presudom Kantonalnog suda, broj 003-0-Kž-06-000353 od 13. decembra 2004. godine.
9. Budući da član 6. Evropske konvencije, na koji se apelant poziva, garantira pravičan postupak prilikom «utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe» protivnekog lica Ustavni sud treba utvrditi da li je član 6. Evropske konvencije uopće pimjenjiv na apelantov slučaj.
10. U vezi sa tim, Ustavni sud se poziva na stav bivše Evropske komisije za ljudska prava u predmetu X protiv Austrije (vidi odluku o dopustivosti povodom aplikacije broj 7761/77 od 8. maja 1978. godine, Odluke i izvještaji (OI), broj 14. strana 171. i dalje). U navedenom predmetu Evropska komisija za ljudska prava je zauzela stanovište da se član 6. Evropske konvencije ne primjenjuje na postupak povodom zahtjeva za obnovu postupka, jer takav postupak ne utvrđuje «osnovanost bilo kakve krivične optužbe».
11. Dakle, iz navedenog proizilazi da se u postupku koji je okončan osporenim rješenjima Općinskog i Kantonalnog suda nije odlučivano niti o građanskim pravima i obavezama apelanta niti o osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, već se samo odlučivalo o tome da li su ispunjeni zakonski uslovi za ponavljanje postupka. O osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravomoćno je odlučeno u krivičnom postupku okončanom presudom Kantonalnog suda, broj 003-0-Kž-06-000353 od 13. decembra 2004. godine. Stoga, slijedi da je predmetna apelacija u odnosu na navodne povrede člana II/3.e Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
12. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, Seada Palavrić