Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-464/08 (M. Š.)

Odluka donesena 13. 05. 2009.

  • Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-464/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 05. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, te sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 13. maja 2009. godine, u predmetu broj AP 464/08, rješavajući apelaciju Miroslavke Šljivić, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 1 i 4 tačka 15 i člana 59 stav 2 alineja 1 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedozvoljena apelacija Miroslavke Šljivić podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-06-001-070 od 6. marta 2007. godine i Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj Ž-489/04 od 19. maja 2006. godine zbog toga što nisu iscrpljeni pravni lijekovi mogući prema zakonu.

OBRAZLOŽENJE

1. Miroslavka Šljivić (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Banje Luke, koju zastupaju Marinko i Radmila Plavšić, advokati iz Banje Luke, podnijela je 10. aprila 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-06-

001-070 od 6. marta 2007. godine. Prethodno, apelantkinja je 26. juna 2006. godine podnijela apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Ž-489/04 od 19. maja 2006. godine koju je Ustavni sud odbacio kao preuranjenu Odlukom o dopustivosti broj AP 1877/06 od 6. marta 2007. godine.

2. Apelantkinja je 21. aprila 2003. godine podnijela tužbu protiv poslodavca, Republike Srpske - Vojske Republike Srpske, kog zastupa Pravobranilaštvo Republike Srpske (u daljnjem tekstu: tužena) radi isplate potraživanja iz radnog odnosa.

3. Presudom Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj RS-

1476/03 od 15. oktobra 2004. godine djelimično je usvojen apelantkinjin tužbeni zahtjev i tužena je obavezana da apelantkinji isplati na ime naknade za topli obrok za period od 1. maja 2000. godine do 30. novembra 2001. godine ukupan iznos od 555,17 KM, na ime regresa za 2001. godinu iznos od 204,00 KM, na ime 50% junske plate za 2001. godinu iznos od 153,97 KM i na ime naknade troškova prevoza za 2002. godinu iznos od 168,56 KM, što ukupno iznosi 1082,30 KM, sa zakonskom zateznom kamatom, počevši od 21. aprila 2003. godine kao dana podnošenja tužbe pa do konačne isplate. Takođe, tužena je obavezana da apelantkinji nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 440,00 KM, a sve u roku od 15 dana od dana donošenja odluke, pod prijetnjom prinudnog izvršenja. U preostalom dijelu, kojim je tražena kamata na dosuđene iznose počevši od dospjelosti svakog pojedinačnog iznosa pa do 21. aprila 2003. godine i isplata razlike plate shodno Odluci broj 8/1-01-1090/98 od 12. avgusta 1998. godine, tužbeni zahtjev je odbijen kao neosnovan.

4. Presudom Okružnog suda broj Ž-489/04 od 19. maja 2006. godine djelimično je uvažena žalba tužene i presuda Osnovnog suda je ukinuta u dijelu kojim je tužena obavezana da apelantkinji isplati na ime naknade za topli obrok za period od 1. maja 2000. godine do 30. novembra 2001. godine ukupan iznos od 555,17 KM, na ime regresa za 2001. godinu iznos od 204,00 KM, na ime 50% junske plate za 2001. godinu iznos od 153,97 KM, sa zakonskom zateznom kamatom na ove iznose od 21. aprila 2003. godine do isplate i tužba je u tom dijelu odbačena kao neblagovremena. Prvostepena presuda je preinačena u dijelu odluke o troškovima postupka tako da je naknada troškova parničnog postupka snižena sa iznosa od 440 KM na iznos od 51 KM. Žalba tužene u preostalom dijelu je odbijena i prvostepena presuda je potvrđena u dijelu kojim je tužena obavezana da apelantkinji na ime naknade troškova prevoza za 2002. godinu isplati iznos od 168,56 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 21. aprila 2003. godine do isplate. U obrazloženju drugostepene presude je navedeno da prvostepeni sud, u smislu odredbi Zakona o radu («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 38/00, 40/00, 47/02, 38/03 i 66/03), koji treba da se primijeni u apelantkinjinom slučaju, nije mogao da postupa povodom apelantkinjine tužbe u dijelu kojim je tražila isplatu potraživanja koja su dospjela 21. aprila 2002. godine, već je u tom dijelu bio dužan da odbaci tužbu zbog neblagovremenosti, imajući u vidu da plata, topli obrok i troškovi prevoza imaju karakter obročnih davanja koja dospijevaju svakog mjeseca za prethodni mjesec, a regres za korišćenje godišnjeg odmora dospijeva najkasnije istekom godine za koju se odmor koristi. S tim u vezi, Okružni sud je naveo da je apelantkinja bila dužna da tužbu za zaštitu svojih prava podnese sudu u subjektivnom roku od jedne godine od dana saznanja za povredu prava na isplatu ovih potraživanja. Naime, apelantkinja je saznanja o povredi svojih prava imala prilikom dospjelosti regresa, odnosno svakog mjesečnog iznosa plate, toplog obroka i prevoza. Imajući u vidu navedeno, Okružni sud je odlučio kao u dispozitivu presude.

5. Rješenjem Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-06-001 070 od 6. marta 2007. godine odbačena je kao nedozvoljena apelantkinjina revizija izjavljena protiv drugostepene Presude Okružnog suda broj Ž-489/04 od 19. juna 2006. godine. U obrazloženju je navedeno da, kako je odredbom člana 237 stav 2 Zakona o parničnom postupku («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 58/03, 85/03 i 74/05; u daljnjem tekstu: ZPP) propisano da revizija nije dozvoljena ukoliko vrijednost osporenog dijela presude ne prelazi 10.000,00 KM, te da se u smislu odredbe člana 316 stav 2 ZPP kao vrijednost osporenog dijela pravosnažne presude uzima samo vrijednost glavnog zahtjeva, Okružni sud je u konkretnom slučaju, imajući u vidu da je vrijednost apelantkinjinih potraživanja iz radnog odnosa iznos od 913,14 KM, odlučio kao u dispozitivu rješenja. Takođe, Vrhovni sud je naveo da odlučivanje o reviziji nije bilo značajno za primjenu prava u drugim slučajevima.

6. Apelantkinja smatra da joj je osporenom Presudom Okružnog suda broj Ž-489/04 od 19. maja 2006. godine i Rješenjem Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-06-001 070 od 6. marta 2007. godine povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na efektivan pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije. Suština apelantkinjinih navoda se odnosi na navodnu nezakonitost i arbitrarnost odlučivanja Okružnog suda u dijelu presude kojim je odbačen kao neblagovremen tužbeni zahtjev koji se odnosio na potraživanja iz radnog odnosa dospjela do 21. aprila 2002. godine, a koje je isti sud odbacio zbog neblagovremenosti ostvarivanja sudske zaštite, odnosno zbog toga što je protekao rok u kom je apelantkinja trebala da se obrati nadležnom sudu.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 1 i 4 tačka 15 Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16 st. 1 i 4 tačka 15 Pravila Ustavnog suda glasi:

1) Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu.

8. Shodno pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku, kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će da koristi pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uslova) ne može da se smatra konačnom, a pravni lijek iscrpljenim. Korišćenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda (vidi Ustavni sud, odluke br. AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).

9. U konkretnom slučaju revizija je bila neefektivan pravni lijek, u smislu člana 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, s obzirom na to da je odbačena kao nedozvoljena Rješenjem Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-06-001 070 od 6. marta 2007. godine. Konačna odluka u ovom predmetu, u smislu ranije iznesenog stava, je Presuda Okružnog suda broj Ž-489/04 od 19. maja 2006. godine. Ustavni sud nije smatrao potrebnim da utvrđuje tačan datum kada je apelantkinji dostavljena presuda Okružnog suda, imajući u vidu odredbe člana 19 stav 3 Pravila Ustavnog suda u smislu ranije usvojene Odluke o dopustivosti AP 1877/06 od 6. marta 2007. godine kojom je njena apelacija odbačena zbog preuranjenosti.

10. Ustavni sud zapaža da apelantkinja osporava Presudu Okružnog suda broj Ž-489/04 od 19. maja 2006. godine u dijelu u kom je djelimično uvažena žalba tužene u pogledu potraživanja iz radnog odnosa koja su dospjela do 21. aprila 2002. godine i tužba je u tom dijelu odbačena kao neblagovremena. S tim u vezi, Ustavni sud smatra da odluka Okružnog suda o ovom potraživanju nije meritorna, već je tužbeni zahtjev u ovom dijelu odbačen iz proceduralnih razloga, odnosno zbog neblagovremenosti. Dakle, da bi se raspravljalo o tom pitanju, uključujući i postupak pred Ustavnim sudom, apelantkinja je morala blagovremeno da podnese tužbu ili opravda nemogućnost blagovremenog podnošenja tužbe, tj. iscrpljivanja pravnih lijekova (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj U 22/00 od 22. i 23. juna 2001. godine, tačka 20, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 25/01; i Odluka broj AP 329/05 od 26. aprila 2005. godine). Shodno tome, za meritorno razmatranje apelacije nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelantkinja, u smislu odredbi člana 105 stav 1 Zakona o radu, neblagovremenim podnošenjem tužbe Osnovnom sudu u pogledu prava iz radnog odnosa dospjelih do 21. aprila 2002. godine nije djelotvorno iscrpila pravne lijekove, već je samo formalno, van roka, podnijela tužbu na osnovu koje redovni sud nije mogao meritorno da odlučuje, jer u tom dijelu tužbeni zahtjev nije ispunjavao formalne uslove tog pravnog lijeka.

11. Imajući u vidu odredbu člana 16 stav 4 tačka 15 Pravila Ustavnog suda, shodno kojoj će apelacija da se odbaci kao nedozvoljena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Seada Palavrić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-464/08 (M. Š.) | Sudska praksa | Aktio