Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-770/08 (L. B.)
Odluka donesena 13. 05. 2009.
- Nije pravo koje uživa zaštitu Ustava i EK
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Ništavost
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-770/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
13. 05. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 13. maja 2009. godine, u predmetu broj AP 770/08, rješavajući apelaciju Lane Bućin, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05 i 64/08), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Lane Bućin podnesena protiv rješenja Okružnog suda u Banja Luci broj 011-0-Gž-07-000102 od 13. februara 2008. godine i rješenja Osnovnog suda u Banja Luci broj P-1507/03 od 31. oktobra 2006. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. Lana Bućin (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banja Luke, koju zastupa Zoran Butorac, advokat iz Banja Luke, podnijela je 7. marta 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Gž-07-000102 od 13. februara 2008. godine i rješenja Osnovnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-1507/03 od 31. oktobra 2006. godine.
2. Rješavajući po tužbi apelantice radi utvrđivanja ništavosti ugovora o zamjeni stana u Banja Luci, u ulici Beogradska broj 5/VII, Osnovni sud je donio rješenje broj P-1507/03 od 31. oktobra 2006. godine kojim je odbacio tužbu apelantice. Osnovni sud je obrazložio da je o pitanju utvrđivanja ništavosti ugovora o zamjeni stanova zaključenog 21. jula 1995. godine već vođen identičan, iako kontradiktoran, parnični postupak, sa tužbenim zahtjevom Zdravka Kerkeza kao tužioca (u ovoj parnici tuženog) kojim je tražio utvrđivanje pravne valjanosti predmetnog ugovora, koji je pravomoćno okončan presudom ovog suda broj P-171/06 od 21. februara 2006. godine. Obzirom da se radi o presuđenoj stvari, na što sud pazi po službenoj dužnosti u toku cijelog postupka, sud je tužbu odbacio u skladu sa članom 79. a u vezi sa članom 67. stav 1. tačka 4. Zakona o parničnom postupku («Službeni glasnik Republike Srpske», broj 58/03).
3. Apelantica je protiv rješenja Osnovnog suda rješenje broj P-1507/03 od 31. oktobra 2006. godine izjavila žalbu, ali je Okružni sud rješenjem broj 011-0-Gž-07-000102 od 13. februara 2008. godine istu odbio kao neosnovanu i potvrdio ožalbeno rješenje. Stavom II izreke pobijanog rješenja, odbijen je zahtjev tuženog kojim je tražio naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 1.125,00 KM.
4. Apelantica smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje i pristup sudu, zaštićeno članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na dom, privatni i porodični život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
„Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“
Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:
„Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;“
6. Ustavni sud zapaža da je osporenim rješenjima redovnih sudova apelantičina tužba odbačena kao nedozvoljena jer je utvrđeno da je parnica pokrenuta o zahtjevu o kojem je već pravomoćno odlučeno. Prema tome, potrebno je prvo odgovoriti na pitanje da li predmetni postupak uživa zaštitu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud se poziva na praksu Evropskog suda za ljudska prava, prema kojoj je odgovor na pitanje, da li je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv ili ne, sadržan u odgovoru na pitanje: «da li je posljedica predmetne procedure odlučujuća za utvrđivanje građanskih prava i obaveza» (vidi odluke Evropskog suda za ljudska prava Tre Traktorer Aktiebolag od 17. jula 1989. godine stav 41; kao i H v. France od 24. oktobra 1989. godine stav 47.). Imajući u vidu navedenu praksu Evropskog suda za ljudska prava, koju Ustavni sud podržava, Ustavni sud mora da ispita da li je ishod ili «posljedica» predmetnog postupka, bila odlučujuća za utvrđivanje građanskih prava i obaveza apelanta.
8. Ustavni sud podsjeća da se u predmetnom postupku utvrđivala procesna dopustivost tužbe. Prema odredbama člana 196. stav 2. Zakona o parničnom postupku («Službeni glasnik Republike Srpske», broj 58/03), sud pazi po službenoj dužnosti tokom cijelog postupka je li stvar pravomoćno presuđena, te ako se utvrdi da su se stekli zakonski uslovi koji predmetnu tužbu čine nedopustivom, odnosno ako postoji identitet stranaka, zahtjeva i činjeničnog stanja, tužba se odbacuje bez upuštanja u meritorno raspravljanje tužbenog zahtjeva. S obzirom na navedeno, Ustavni sud konstatuje da se se u predmetnom postupku pred redovnim sudovima na dvije sudske instance, u kom su donijeta osporena rješenja, nije odlučivalo o bilo kakvom apelantičinom građanskom pravu ili obavezi, budući da je u tom postupku utvrđeno da je predmetna tužba nedopustiva, jer je o istom pitanju koje je bilo predmet apelantičinog tužbenog zahtjeva, već pravosnažno presuđeno. U predmetnom postupku je utvrđeno da je o apelantičinim građanskim pravima i obavezama koja su sadržana u njenom tužbenom zahtjevu, konačno odlučeno pravosnažnom presudom Osnovnog suda broj P-171/06 od 21. februara 2006. godine. Prema tome, ishod procedure u kojoj su donijeta pobijana rješenja nije bio odlučujući za utvrđivanje građanskih prava i obaveza apelantice. Stoga, pitanje pravičnosti predmetnog postupka ne ulazi u domen člana 6. stav 1. Evropske konvencije, niti u domen člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, zbog čega je apelacija ratione materiae inkopatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom.
9. Takođe, Ustavni sud smatra da se u predmetnom postupku nije odlučivalo ni o pravu apelanata na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, pa proizlazi da je apelacija i u ovom dijelu ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom.
10. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine,
Seada Palavrić