Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2631/08 (Visoko sudsko i tužilačko vijeće Bosne i Hercegovine)
Odluka donesena 13. 05. 2009.
- Nije pravo koje uživa zaštitu Ustava i EK
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2631/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
13. 05. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 13. maja 2009. godine, u predmetu broj AP 2631/08, rješavajući apelaciju Visokog sudskog i tužilačkog vijeća Bosne i Hercegovine, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05 i 64/08), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Visokog sudskog i tužilačkog vijeća Bosne i Hercegovine podnesena protiv presude Suda Bosne i Herecgovine, broj U-439/08 od 24. juna 2008. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. Visoko sudsko i tužilačko vijeće Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: apelant) podnijelo je 1. septembra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Suda Bosne i Herecgovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH), broj U-439/08 od 24. juna 2008. godine.
2. Presudom Suda BiH, broj U-439/08 od 24. juna 2008. godine, stavom 1. usvojen je zahtjev podnositeljice Meddžide Kreso, predsjednice Suda BiH, za zaštitu sloboda i prava građana zagrantovanih Ustavom BiH. Stavom 2. utvrđeno je da je apelant konačnim pojedinačnim aktom, broj 01-0771-22042008 od 10. aprila 2008. godine, počinio povredu prava na pravičan postupak iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, dok stavom 3. poništavaju se akti apelanta, broj 01-0771-22042008 od 10. aprila 2008. godine i broj 13-3183-14112007 od 14. novembra 2007. godine, kojima je ocijenjen rad Meddžide Kreso kao predsjednice Suda BiH. U obrazloženju presude je navedeno da je nadležnost apelanta utvrđena članom 17. Zakona o Visokom sudskom i tužilačkom vijeću BiH ("Službeni glasnik BiH", br. 25/04 do 48/07) iz kojeg jasno proizilazi da apelant nije stvarno nadležan za ocjenjivanje presjednika Suda BiH, jednog od sudija ovog suda koji obavlja funkciju presjednika. Kako navedena nadležnost nije propisana ni Zakonom o Sudu BiH ("Službeni glasnik BiH", br. 29/00 do 32/07) ocijenjeno je da je apelant počinio povredu prava na pravičan postupak podnositeljice zahtjeva, te su poništeni pobijani akti apelanta.
3. Nezadovoljan navedenom presudom, apelant je podnio apelaciju Ustavnom sudu osporavajući navedenu presudu u cjelosti zbog povrede načela zakonitosti iz člana I/2 Ustava Bosne i Hercegovine i prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
„Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“
Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:
„Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;“
5. U konkretnom slučaju apelant navodi povredu prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Naime, Ustavni sud primjećuje da apelant kao nosilac javne vlasti, smatra da mu pripadaju ljudska prava odnosno individualna prava koja pripadaju građanima i čija je zaštita zagrantovana Evropskom konvencijom i njenim protokolima.
6. S obzirom da je apelant nosilac javne vlasti, Ustavni sud podsjeća da apelant ne uživa zaštitu prava zagarantovanih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola, koji regulišu odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud se poziva na svoj stav ustanovljen u odluci broj AP-39/03 od 27. februara 2004. godine, u kojoj je zaključeno da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, dok Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, te da prema članu VI/3. b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njom povrijeđena prava, može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U citiranoj odluci je pored navedenog zaključeno, da državni organi i javna vlast kao učesnici sudskih postupaka uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine.
7. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će ispitati dopustivost apelacije u odnosu na apelantovo ustavno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine. Ustavni sud mora prvo riješiti pitanje primjenjivosti prava na pravično suđenje u konkretnom slučaju, odnosno da li se utvrđuju građanska prava i obaveze apelanta u postupku u kome se odlučuje o ispravnosti i zakonitosti akta kojim je ocijenjen rad predsjednice Suda BiH.
8. U konkretnom slučaju apelant je državni organ, za koga je utvrđeno da je svojim aktima, broj 01-0771-22042008 od 10. aprila 2008. godine i broj 13-3183-14112007 od 14. novembra 2007. godine, povrijedio pravo predsjednice Suda BiH na pravičan postupak iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, zbog čega su ti akti poništeni jer su doneseni od strane stvarno nenadležnog organa, te zbog toga apsolutno ništavi. Ustavni sud smatra da u navedenom postupku nikakva građanska prava i obaveze nisu utvrđivana u odnosu na apelanta, niti je njemu osporenom presudom nametnuta neka posebna i značajna građanska obaveza. Njom su samo poništeni akti apelanta, broj 01-0771-22042008 od 10. aprila 2008. godine i broj 13-3183-14112007 od 14. novembra 2007. godine koji su doneseni na osnovu stava apelanta da ima zakonsku nadležnost za ocjenjivanje predsjednika Suda BiH. Ustavni sud smatra da spor oko pitanja da li apelant ima ili nema zakonsku nadležnost za ocjenjivanje u ovom slučaju nije spor oko građanskih prava ili obaveza u smislu prava na pravično suđenje. Stoga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije primjenjiv član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine. Iz istig razloga Ustavni sud smatra da predmetni postupak ne pokreće pitanje načela zakonitosti prema članu I/2. Ustava BiH.
9. Na osnovu navedenog, Ustavni sud je zaključio da je apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
10. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine,
Seada Palavrić