Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-930/08 (L. M.)
Odluka donesena 13. 05. 2009.
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku · čl. 67
- Zakon o radu · čl. 103
- Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine · čl. 351
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama Zakona o radu
- Ukaz o proglašenju krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o radu
- Zakon o radu
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-930/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
13. 05. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 13. maja 2009. godine, u predmetu broj AP 930/08, rješavajući apelaciju Lutvije Mustajbašića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05 i 64/08), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Lutvije Mustajbašića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-06-001407 od 18. decembra 2007. godine, presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj Gž-2806/05 od 19. maja 2006. godine i presude Općinskog suda u Sarajevu broj PR-290/04 od 20. juna 2005. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. Lutvija Mustajbašić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Sarajeva, kojeg zastupa Almir Selimović, advokat iz Sarajeva, podnio je 26. marta 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-06-001407 od 18. decembra 2007. godine, presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-2806/05 od 19. maja 2006. godine i presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj PR-290/04 od 20. juna 2005. godine.
2. Odlukom JP „Elektroprivreda Bosne i Hercegovine“ - Elektrodistribucija Sarajevo (u daljnjem tekstu: tuženi) broj 461-467-5407/02 od 26. marta 2002. godine apelantu je prestao radni odnos zbog kršenja radne obaveze iz člana 188. stav 1. tačka 2. Pravilnika o radu tuženog zbog davanja lažnih podataka, odnosno saznanja tuženog da je apelant falsifikovao diplomu Više škole za organizaciju rada u Novom Sadu broj 8386 od 10. maja 1991. godine.
3. Presudom Općinskog suda II Sarajevo broj K-1443/02 od 15. jula 2003. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda broj Kž-401/03 od 16. oktobra 2003. godine, apelant je oslobođen optužbe da je počinio krivično djelo iz prethodnog stava krivotvorenja isprave iz člana 351. stav 3. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ broj 36/03).
4. Odlučujući po tužbi apelanta od 31. januara 2004. godine podnesenoj protiv tuženog radi poništenja odluke tuženog o prestanku radnog odnosa apelanta, Općinski sud je presudom broj PR-
290/04 od 20. juna 2005. godine utvrdio je da je nezakonita odluka tuženog o otkazu ugovora o radu apelantu od 26. marta 2002. godine, te je tuženi obavezan da vrati apelanta na rad u roku od 15 dana od dana prijema presude. Takođe, presudom je tuženi obavezan da apelantu isplati iznos od 9.300,02 KM na ime plaće za period od 29. marta 2002. godine do 31. decembra 2002. godine, sa zakonskom zateznom kamatam počev od 31. decembra 2002. godine; iznos od 12.526,22 KM na ime plaća za period od 1. januara 2003. godine do 31. decembra 2003. godine, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 31. decembra 2003. godine; iznos od 13.236,36 KM na ime plaća za period od 1. januara 2004. godine do 31. decembra 2004. godine sa zateznom zakonskom kamatom počev od 31. decembra 2004. godine; iznos od 1.189,94 KM na ime plaće za period od 1. do 31. januara 2005. godine za zakonskom zateznom kamatom počev od 1. februara 2005. godine do vraćanja apelanta na posao, sa zakonskom kamatom od dospjelosti do isplate i troškovima parničnog postupka u iznosu od 3.332,56 KM.
5. Presudom Kantonalnog suda broj Gž-2806/05 od 19. maja 2006. godine žalba tuženog je uvažena, prvostepena presuda preinačena i tužba apelanta odbačena kao neblagovremena. U obrazloženju je navedeno da je prvostepeni sud, zbog pogrešne primjene člana 103. Zakona o radu („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 43/99, 32/00 i 29/03), počinio povredu odredbe iz člana 67. stav 1. tačka 3. Zakona o parničnom postupku („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 53/03 i 19/06) na način da je apelant bio dužan da se u roku od jedne godine od dana dostave predmetne odluke o prestanku njegovog radnog odnosa obrati tužbom nadležnom sudu radi zaštite svojih prava iz radnog odnosa, te da je neprihvatljiv stav da je apelant za povredu prava iz radnog odnosa saznao tek okončanjem krivičnog postupka koji je vođen protiv njega zbog krivotvorenja isprave. Kantonalni sud je naveo da je disciplinska odgovornost neovisna o krivičnoj odgovornosti, te da je apelant neblagovremenim podnošenjem tužbe od 31. januara 2004. godine izgubio pravo da pred nadležnim sudom zahtijeva zaštitu povrijeđenog prava, te je ovaj sud odlučio kao u dispozitivu presude.
6. Vrhovni sud je presudom broj 070-0-Rev-06-001407 od 18. decembra 2007. godine odbio kao neosnovanu reviziju apelanta izjavljenu protiv drugostepene presude Kantonalnog suda Gž-2806/05 od 19. maja 2006. godine. U obrazloženju je navedeno da je presuda drugostepenog suda pravilna i zakonita i da je neosnovan prigovor apelanta da je rok za podnošenje tužbe za zaštitu prava iz radnog odnosa u njegovom slučaju trebalo računati od momenta kad je on oslobođen od krivične optužbe presudom Općinskog suda II Sarajevo broj K-1443/02 od 15. jula 2003. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda Kž-401/03 od 16. oktobra 2003. godine.
7. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: „Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“
Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi:
„1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;“
9. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odlukom, kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta), ne može se smatrati konačnom, a pravni lijek iscrpljenim. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
10. U konkretnom slučaju, apelant je nakon pravosnažnosti presude Općinskog suda II Sarajevo broj K-1443/02 od 15. jula 2003. godine odnosno presude Kantonalnog suda broj Kž-401/03 od 16. oktobra 2003. godine, kojom je apelant oslobođen od optužbe za krivotvorenje isprave, pokrenuo tužbom od 31. januara 2004. godine radni spor radi poništenja odluke tuženog o prestanku radnog odnosa apelanta broj 461-467-5407/02 od 26. marta 2002. godine, sa zahtjevom da se vrati na posao, te da mu se isplate plaće. Prvostepeni Općinski sud je presudom broj PR-290/04 od 20. juna 2005. godine udovoljio apelantovom tužbenom zahtjevu, dok je drugostepeni Kantonalni sud presudom broj Gž-2806/05 od 19. maja 2006. godine preinačio prvostepenu presudu, te odbacio tužbu apelanta kao neblagovremenu, zbog proteka roka podnošenja iste sa obrazloženjem da se apelant trebao obratiti nadležnom sudu u roku od godine dana od dana saznanja za povredu, odnosno kada mu je dostavljena sporna odluka o prestanku njegovog radnog odnosa, a ne nakon oslobađajuće presude iz krivičnog postupka. Ovaj stav drugostepenog suda je potvrdio i Vrhovni sud svojom presudom broj 070-0-Rev-
06-001407 od 18. decembra 2007. godine.
11. U vezi sa navedenim, Ustavni sud zapaža da, preinačenjem prvostepene presude Općinskog suda od strane Kantonalnog suda, redovni sudovi nisu raspravljali o osnovanosti tužbenog zahtjeva apelanta, već je njegova tužba odbačena iz formalnih razloga, s obzirom da se apelant obratio i podnio tužbu nadležnom sudu nakon isteka zakonom propisanom roku od godinu, predviđenog odredbom člana 103. Zakona o radu, koji je primijenjiv u apelantovom konkretnom slučaju. U skladu sa dosadašnjom praksom, Ustavni sud ukazuje da pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova ima upravo svrhu da omogući sudovima i drugim nadležnim organima da isprave eventualna kršenja prava, pa propuštanje propisanih rokova ili neispunjavanje drugih formalnih uslova koji se zakonom traže, onemogućava zakonom propisane organe i redovne sudove da pruže djelotvornu zaštitu (vidi odluku Ustavnog suda, broj AP 683/07 od 7. i 8. jula 2008. godine).
12. Međutim, u konkretnom slučaju, apelant je svojim propustom da iskoristi pravo na traženje zaštite kod nadležnog suda u zakonom propisanom, prekluzivnom, roku doveo do nemogućnosti suda da meritorno raspravlja o njegovom tužbenom zahtjevu. Također, Ustavni sud smatra da pokretanje krivičnog postupka protiv apelanta nije predstavljalo smetnju da se isti obrati nadležnom sudu radi ostvarivanja zaštite prava iz radnog odnosa u skladu sa relevantnim odredbama Zakona o radu, te da se u konkretnom slučaju nije radilo o prethodnom pitanju koje bi za posljedicu imalo prolongiranje prekluzivnog roka predviđenog članom 103. Zakona o radu. Prema tome, za meritorno razmatranje apelacije nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelant nije efektivno iscrpio sve raspoložive pravne lijekove, već je samo formalno, van roka podnio tužbu, na temelju koje redovni sudovi nisu mogli meritorno odlučivati, jer ista nije ispunjavala formalne uslove tog pravnog lijeka. Prema tome, pošto nije ispunjen uvjet iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se ne može razmatrati.
13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine,
Seada Palavrić