Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2692/08 (R. Z.)
Odluka donesena 13. 05. 2009.
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Izvršni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
- Zakon o izvršnom postupku · čl. 221
- Zakon o vlasničko-pravnim odnosima · čl. 19
- Zakon o dopunama Zakona o izvršnom postupku
- Zakon o izvršnom postupku
- Ispravka Zakona o dopunama Zakona o izvršnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o vlasničko-pravnim odnosima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Ispravka Zakona o izvršnom postupku (objavljenog na bosanskom jeziku)
Predmeti (1)
AP-2692/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
13. 05. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 13. maja 2009. godine, u predmetu broj AP 2692/08, rješavajući apelaciju Ramiza Zukana, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05 i 64/08), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ramiza Zukana podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Zenici broj 004-0-Gž-07-
001 627 od 2. jula 2008. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. Ramiz Zukan (u daljnjem tekstu: apelant) iz Visokog, podnio je 4. septembra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 004-0-Gž-07-001 627 od 2. jula 2008. godine.
2. Presudom Općinskog suda u Visokom broj P: 544/98 od 13. februara 2001. godine utvrđeno je da je imovina i to nekretnine, pobliže navedena u izreci presude, zajednička imovina Emine Zukan (u daljnjem tekstu: tužiteljica) i apelanta, kao bračnih drugova, te da su udjeli stranaka u sticanju iste u vlasništvu u omjeru od 1/2, pa je apelant dužan tužiteljici predati u posjed 1/2 pokrentih stvari i dozvoliti da se na nekretninama apelanta upiše sa dijelom 1/2 u ZK uredu općine Visoko.
3. Postupajući po prijedlogu tužiteljice, sada kao tražiteljice izvršenja Općinski sud je svojim rješenjem o izvršenju broj I: 1698/04 od 14. marta 2007. godine dozvolio izvršenje pravomoćne presude Općinskog suda broj P: 544/98 od 13. februara 2001. godine diobom zajedničkih nekretnina E.Z. i apelanta na način pobliže naveden u tačci 1. izreke rješenja, dok je stavom 2. izreke rješenja naloženo zemljišnoknjižnom uredu Općinskog suda da nakon pravosnažnosti rjšenja izvrši uknjižbu prava vlasništva u korist tražiteljice izvršenja i apelanta kao izvršenika na nekretninama iz tačke 1. rješenja.
4. Odlučujući o žalbi apelanta izjavljenoj protiv rješenja Općinskog suda od 14. marta 2007. godine, Kantonalni sud je donio rješenje broj 004-0-Gž-07-001 627 od 2. jula 2008. godine kojim je žalbu odbio i prvostepeno rješenje potvrdio. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je naveo da je dioba predmetnih nekretnina izvršena, na temelju presude Općinskog suda broj P: 544/98 od 13. februara 2001. godine, u skladu sa odredbama člana 19. stav. 2. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» br. 9/98 i 29/03), a u vezi sa odredbama iz člana 219. stav 1. i člana 221. Zakona o izvršnom postupku («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» br. 32/03, 52/03, 33/06 i 39/06).
5. Apelant navodi da mu je osporenim rješenjem povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), u vezi sa članom II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
„Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“
Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:
„Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;“
7. S obzirom da je apelant osporio rješenje Kantonalnog suda broj 004-0-Gž-07-001 627 od 2. jula 2008. godine, Ustavni sud će dopustivost predmeta apelacije ispitati u odnosu na navedeno rješenje. Ovo rješenje je doneseno u izvršnom postupku, na temelju pravosnažne i izvršne presude Općinskog suda broj P: 544/98 od 13. februara 2001. godine, kojom je utvrđeno da je imovina i to nekretnine, pobliže navedena u izreci presude, zajednička imovina tužiteljice i apelanta, kao bračnih drugova, te da su udjeli stranaka u sticanju iste u vlasništvu u omjeru od 1/2, kao i to da je apelant dužan tužuiteljici predati u posjed 1/2 pokrentih stvari i dozvoliti da se na istm upiše sa dijelom 1/2 u ZK uredu općine. Prema tome, potrebno je prvo odgovoriti na pitanje da li predmetni izvršni postupak utiče, neovisno od pravosnažne presude Općinskog suda broj P: 544/98 od 13. februara 2001. godine, na apelantova imovinska prava u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz. Evropsku konvenciju.
8. U konkretnom slučaju osporena rješenja o izvršenju Kantonalnog i Općinskog suda donesena su nakon parničnog postupka između apelanta i tužiteljice kao tražioca izvršenja koji je okončan pravosnažnom i izvršnom presudom Općinskog suda. Navedenom presudom izvršena je dioba spornih nekretnina na način pobliže opisan u dispozitivu presude. Obzirom da apelant i tražiteljica izvršenja nisu mogli postići sporazum o načinu diobe nekretnina, o tome je odlučio sud, shodno članu 19. stav. 2. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima.
9. Prema tome, izvršni postupak u kojem je doneseno osporeno rješenje Kantonalnog suda, imalo je za cilj isključivo provođenje pravosnažne i izvršne presude Općinskog suda donesene u parničnom postupku, u kojem je odlučivano o pravu tražiteljice izvršenja diobu spornih nekretnina.
10. Apelant navodi da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud se poziva na svoju praksu u predmetu, broj AP-206/02 od 23. jula 2004. godine, gdje je konstatovao da se izvršni postupak nije ticao utvrđivanja apelantovih građanskih prava i obaveza, pa su apelantovi navodi i u pogledu kršenja prava na imovinu takođe odbačeni kao ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
11. Ustavni sud smatra da se stav ovog suda iz predmeta, broj AP-206/02 od 23. jula 2004. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba ), može primjeniti i u konkretnom slučaju, obzirom da je prethodno utvrđeno da se predmetni izvršni postupak nije ticao utvrđivanja apelantovih građanskih prava i obaveza. Ustavni sud zaključuje da se u konkretnom slučaju, u postupku koji je okončan osporenim rješenjem nije odlučivalo o apelantovom imovinskom pravu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, već je samo dozvoljeno izvršenje na osnovu presude Općinskog suda broj P: 544/98 od 13. februara 2001. godine kojom su utvrđena apelantova imovinska prava. Stoga, iz navedenih razloga proizilazi da je predmetna apelacija u odnosu na član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
12. Iz apelacije dalje, proizilazi da se apelant žali na povredu prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Budući da je prema praksi Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava, pravo na nediskriminaciju akcesorno pravo, to se povreda ovog prava može utvrđivati samo u vezi sa «uživanjem prava i sloboda garantovanih Evropskom konvencijom». Iako utvrđivanje kršenja nekog od garantovanih prava nije pretpostavka za primjenu člana 14. Evropske konvencije, ipak se ovaj član neće moći primijeniti ukoliko činjenice konkretnog slučaja ne ulaze «u opseg» garantovanog prava (vidi Evropski sud, Karlheinz Schmidt protiv Njemačke, presuda od 18. jula 1994. godine, Serija A broj 291-B, stav 22).
13. Imajući u vidu da je u apelantovom slučaju Ustavni sud u prethodnim tačkama ove odluke zaključio da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine to su i navodi o povredi prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa ovim pravom, a budući da se radi o akcesornom pravu, također ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
14. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine,
Seada Palavrić