Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-303/07 (A. D.)

Odluka donesena 13. 05. 2009.

  • Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-303/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 05. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 13. maja 2009. godine, u predmetu broj AP 303/07, rješavajući apelaciju Amira Didića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05 i 64/08), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Amira Didića podnesena protiv presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj 097-0-Rev-06-000003 od 29. novembra 2006. godine, presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj Gž. 458/05 od 21 novembra 2005. godine i presude Osnovnog suda Brčko Distrikta broj P-306/03-I od 15.avgusta 2005. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.

OBRAZLOŽENJE

1. Amir Didić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Palanke, koga zastupaju Osman Mulahalilović i Faruk Latifović, advokati iz Brčkog, podnio je 15. januara 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 097-0-Rev-06-000003 od 29. novembra 2006. godine, presude Apelacionog suda broj Gž. 458/05 od 21 novembra 2005. godine i presude Osnovnog suda Brčko Distrikta (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-306/03-I od 15.avgusta 2005. godine.

2. Presudom Osnovnog suda broj P-306/03-I od 15.avgusta 2005. godine, koja je potvrđena presudom Apelacionog suda broj Gž. 458/05 od 21.novembra 2005. godine, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu Brčko Distrikt BiH (u daljnjem tekstu:drugotuženi) solidarno na ime naknade nematerijalne štete isplati ukupan iznos od 100.000,00 KM od čega za pretrpljene fizičke bolove iznos od 50.000,00 KM, za pretrpljeni strah 30.000,00 KM, za duševne bolove zbog povrede časti ugleda i slobode ličnosti iznos od 20.000,00 KM za zakonskim kamatama i troškovima postupka, zbog nedostatka pasivne legitimacije, dok je tužba aplenata protiv Republike Srpske, Vojske Republike Srpske (u daljnjem tekstu: prvotužena) i Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Srpske (u daljnjem tekstu: trećetužena) odbačena kao preuranjena, shodno odredbi člana 156. Zakona o vojsci Republike Srpske («Službeni glasnik Republike Srpske» broj 31/96). U obrazloženju presude sud je naveo da je apelant tražio da mu tužene solidarno, isplate traženi novčani iznos iz razloga jer je kao civilno lice boravio u logoru «LUKA» u Brčkom u periodu od 20. do 28. maja 1992. godine, a u periodu od 13. jula 1992. godine u Batkoviću, gdje ga je maltretirao Goran Jelisić, koji je bio pripadnik Vojske RS odnosno policajac Brčko Distrikta BiH, koji je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 40 godina zbog teškog kršenja humanitarnog prava na teritoriju bivše Jugoslavije a shodno odredbi člana 180. preuzetog Zakona o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, te «Službeni list RBiH» br. 2/92, 13/93, 13/94 i «Službene novine FBiH», broj 29/03; u daljnjem tekstu: ZOO).

3. Osnovni sud je, u toku postupka, shodno odredbi člana 8. Zakona o parničnom postupku Brčko Distrikta ("Službeni glasnik Brčko Distrikta BiH" br. 5/00, 1/01 i 6/02) proveo predložene dokaze i prihvatio prigovor nedostatka pasivne legitimacije za drugotuženog, kao i prigovor da je tužba preuranjena u odnosu na organe Republike Srpske. Naime, Općinski sud je, u obrazloženju naveo da je istaknuti prigovor preuranjenosti tužbe osnovan jer se apelant prije podnošenja tužbe nije obratio Republici Srpskoj na što je bio obavezan po Zakonu o vojsci radi obeštećenja van spora.

4. Presudom Apelacionog suda broj 097-0-Rev-06-000003 od 29. novembra 2006. godine odbijena je kao neosnovana revizija apelanta, izjavljena protiv presude Apelacionog suda broj Gž. 458/05 od 21.novembra 2005. godine.

5. Apelant smatra da mu je pobijanim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana

13. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, kojem odgovara član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: „Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“

Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi:

„1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;“

7. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odlukom, kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta), ne može se smatrati konačnom, a pravni lijek iscrpljenim. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).

8. Apelant se žali da je presudama Apelacionog suda broj 097-0-Rev-06-000003 od 29. novembra 2006. godine i broj Gž. 458/05 od 21 novembra 2005. godine i presudom Osnovnog suda broj P-306/03-I od 15.avgusta 2005. godine, kojima je odbijen njegov tužbeni zahtjev protiv drugotuženog, odnosno kojima je je odbačen njegov tužbeni zahtjev podnesen protiv prvotuženog i trećetuženog, povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje, pravo na djelotvoran pravni lijek, pravo na imovinu i pravo na nediskriminaciju iz člana II/3.e) i k) te člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno čl. 6., 13. i 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

9. U vezi sa tim, Ustavni sud podsjeća da je članom 156. Zakona o vojsci propisano da o zahtjevu oštećenog da mu država naknadi štetu odlučuje po tužbama nadležni sud (stav 1.), tek ako su ispunjeni prethodni uslovi iz st. 2. i 3. istog člana, kojim je propisano da je oštećeni prije nego što protiv države podnese tužbu dužan da nadležnom Vojnom pravobranilaštvu podnese zahtjev za obeštećenje van spora (stav 2.), te ako zahtjev ne bude usvojen u cjelini ili se po njemu ne donese odluka u roku od 3 mjeseca od dana podnošenja, oštećeni može podnijeti tužbu kod nadležnog suda.

10. U konkretnom slučaju, apelant se prije podnošenja tužbe nije obratio prvotuženom i trećetuženom, odnosno Vojnom pravobranilaštvu radi obeštećenja van spora što je nesporno, a u toku postupka pred redovnim sudovim nije pružnio dokaz da se eventualno obratio nakon podnošenja tužbe. Također ni njegov tužbeni zahtjev protiv drugotuženog nije bio efektivan pravni lijek, budući da je u postupku pred redovnim sudovima utvrđen nedostatak pasivne legitimacije na strani drugotuženog. Dakle, apelant se prije podnošenja tužbe nije obratio stvarno nadležnom organu, Vojnom pravobranilaštvu na način predviđen citiranom odredbom Zakona o vojsci, kako bi došao do konačne odluke o meritumu njegovog zahtjeva. Da bi se raspravljalo to pitanje, uključujući i postupak pred Ustavnim sudom, apelant je morao postupiti u skladu s odredbom člana 156. Zakona o vojsci ili opravdati nemogućnost podnošenja zahtjeva za obeštećenje van spora, tj. iscrpljivanja pravnih lijekova. Imajući u vidu činjenično stanje predmeta, Ustavni sud zaključuje da apelant nije efektivno iscrpio pravne lijekove, već je podnio tužbu na temelju koje redovni sudovi nisu mogli meritorno odlučivati, jer ista nije ispunjavala formalne uslove tog pravnog lijeka. Prema tome, pošto nije ispunjen uvjet iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se ne može razmatrati.

11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine,

Seada Palavrić