Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-36/07 (P.A.)
Odluka donesena 13. 05. 2009.
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Stanarsko pravo
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-36/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
13. 05. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, te sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 13. maja 2009. godine, u predmetu broj AP 36/07, rješavajući apelaciju P.A., na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 stav 4 tačka 9 i člana 59 stav 2 alineja 1 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedozvoljena apelacija P.A. podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 009-0-GŽ-06-
000549 od 24. novembra 2006. godine i Presude Opštinskog suda u Sarajevu broj P-1249/04 od 20. juna 2005. godine zbog toga što je, ratione materiae, inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. P.A. (u daljnjem tekstu: apelant) sa Pala podnio je 3. januara 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 009-0-GŽ-06-000549 od 24. novembra 2006. godine i Presude Opštinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Opštinski sud) broj P-1249/04 od 20. juna 2005. godine. S obzirom na to da apelacija nije sadržavala potrebne elemente predviđene članom 19 stav 2 tačka 1 Pravila Ustavnog suda, od apelanta je 22. januara 2007. godine zatraženo da dopuni apelaciju. Apelant je 25. januara 2007. godine dostavio dopunu apelacije, te 17. aprila 2007. godine i urgenciju za rješavanje njegovog predmeta.
2. Presudom Opštinskog suda broj P-1249/04 od 20. juna 2005. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj 009-0-GŽ-06-000549 od 24. novembra 2006. godine, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je prije 6. decembra 2000. godine stekao svojstvo nosioca stanarskog prava na stanu u Sarajevu, u ulici Patriotske lige broj 34, prizemlje, površine 33 m², po strukturi jednosoban, a koji apelant koristi od 1966. godine na osnovu valjanog pravnog akta. Takođe, apelant je zahtjevom tražio da se utvrdi da mu pripadaju sva prava kao nosiocu stanarskog prava, kao i da predmetna presuda zamjenjuje ugovor o korišćenju stana i predstavlja valjan pravni osnov za otkup stana, i da je tuženi dužan da prizna i trpi da presuda zamjenjuje ugovor o korišćenju stana.
3. Opštinski sud je konstatovao da je među parničnim strankama nesporno da je apelant koristio predmetni prostor-stan od 1966. godine pa do izbijanja ratnih dejstava, a na osnovu rješenja i ugovora o utvrđivanju naknade za korišćenje stana, kao i da je na osnovu rješenja Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo taj stan vraćen apelantu, što je konstatovano zapisnikom od 11. marta 2004. godine. Međutim, nakon ocjene svih sprovedenih dokaza sud je zaključio da apelantov tužbeni zahtjev nije osnovan zbog toga što je objekat u kom se nalazi predmetni stan privremenog karaktera, dakle, objekat je bio izgrađen za privremeni boravak radnika koji su radili na izgradnji zgrade Arhitektonskog fakulteta. Nadalje, konstatovao je da predmetni prostor nikada nije proglašen stambenim prostorom, te da se u smislu člana 4 st. 1 i 3 Zakona o stambenim odnosima ne smatra stanom. Naime, utvrdio je da taj objekat nema građevinsku dozvolu, ni urbanističku saglasnost, te da sa Sarajevostanom nikada nije zaključen ugovor o korišćenju stana u tom objektu jer za to nisu postojali zakonski uslovi. Imajući u vidu izneseno, sud je zaključio da apelant ne može da stekne stanarsko pravo na predmetnom stanu jer se u konkretnom slučaju radi o privremenom objektu, a da je članom 4 stav 1 Zakona o stambenim odnosima decidirano regulisano da se stanom ne smatra privremeni smještaj, pa je, stoga, odlučio kao u izreci presude, posebno imajući u vidu da se predmetni objekat ne vodi u evidenciji u JSP «Sarajevostan», niti je upisan u katastar Opštine Centar Sarajevo. Takođe, sud je našao da iz ugovora o utvrđivanju naknade za korišćenje predmetnog stana proizilazi da je tuženi tim ugovorom odredio naknadu za korišćenje objekta, a da se ne radi o ugovoru o korišćenju stana iz člana 26 Zakona o stambenim odnosima, te da je stoga apelant kao potpisnik tog ugovora mogao da stekne samo prava utvrđena tim ugovorom u smislu člana 4 stav 2 Zakona o stambenim odnosima, a nikako i stanarsko pravo, i da mu zbog toga ne pripadaju ni ostala prava kao nosiocu stanarskog prava.
4. Kantonalni sud je konstatovao da je Opštinski sud u obrazloženju svoje presude utvrdio sve relevantne činjenice za pravilno utvrđivanje u predmetnoj pravnoj stvari. Nadalje, našao je da su neosnovani apelantovi žalbeni navodi da mu se osporenom presudom ugrožava pravo iz Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) zbog toga što se u predmetnom postupku odlučivalo samo o mogućnosti sticanja svojstva nosioca stanarskog prava, a ne i o eventualnom iseljenju iz predmetnog poslovnog prostora. Zaključio je da su neosnovani žalbeni prigovori da se Opštinski sud sasvim površno osvrtao na činjenicu da je u istom objektu već otkupljen jedan stan, zbog toga što je u tom slučaju ugovor o kupoprodaji stana na kom postoji stanarsko pravo zaključen između Građevinskog fakulteta kao davaoca stana na korišćenje i Fatime Fejić i Mehmeda Fejića kao nosilaca stanarskog prava, odnosno o kupoprodaji stana na kom je davalac stana na korišćenje bio Građevinski fakultet, a ne tuženi Arhitektonsko-urbanistički fakultet kao u konkretnom slučaju. Takođe, istakao je da iz ugovora za koji apelant tvrdi da je sud pogrešno cijenio u svrhu dokaza, jasno proizilazi da je predmet ugovora kupoprodaja stana na kom postoji stanarsko pravo koje je stečeno na osnovu ugovora o korišćenju stana od 16. januara 1978. godine, a da apelant ne posjeduje ugovor o korišćenju stana, pa je Opštinski sud pravilno postupio kada je odbio apelantov tužbeni zahtjev.
5. Apelant se žali da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju navodeći da se Opštinski sud površno osvrnuo na činjenicu da je u istom objektu već otkupljen jedan stan što ukazuje da taj objekat nije privremenog karaktera, te da se iz kopije katastarskog plana, koju je priložio uz apelaciju, vidi da je taj objekat ubilježen u predmetni katastarski plan i da nije privremenog karaktera, kako sud tvrdi. Takođe, navodi da je u predmetnom objektu otkupljen još jedan stan.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 stav 4 tačka 9 Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16 stav 4 tačka 9 Pravila Ustavnog suda glasi:
Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je, ratione materiae, inkompatibilna sa Ustavom.
7. U pogledu apelantovih navoda o povredi njegovog prava na imovinu, Ustavni sud naglašava da član II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju štiti pravo svakog lica na «njegovu» imovinu, te da se u skladu s tim primjenjuje samo na postojeću imovinu. Ovaj član ne garantuje pravo na sticanje imovine (vidi Evropski sud za ljudska prava, Marckx protiv Belgije, presuda od 13. juna 1979. godine, serija A, broj 31, stav 50).
8. Član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju štiti, dakle, postojeću imovinu ili druge posjede, pa je prvo pitanje na koje Ustavni sud treba da odgovori u konkretnom slučaju da li je apelant nosilac imovinskih prava ili posjeda zaštićenih tim članom. Apelant u sprovedenom sudskom postupku pred redovnim sudovima nije uspio da dokaže da je stekao stanarsko pravo nad spornim stanom u skladu s postojećim zakonskim propisima, tj. da je zakonito stekao imovinu, pa ne može da se poziva na kršenje prava na imovinu koju nije stekao. Pravo na sticanje stana, shodno bilo kom pravno valjanom osnovu, nije zaštićeno članom II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer se navedenom odredbom ne štiti buduća imovina, pa je apelacija, ratione materiae, inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 102/04 od 23. marta 2005. godine).
9. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16 stav 4 tačka 9 Pravila Ustavnog suda, shodno kojoj će apelacija da se odbaci kao nedozvoljena ukoliko je, ratione materiae, inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Seada Palavrić