Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-775/08 (S. i M. A.)
Odluka donesena 29. 05. 2009.
- Povreda
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Propisano zakonom
- Ratna šteta
- Naknada štete
- Pravično suđenje - razuman rok
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Tudor Pantiru, Constance Grewe, David Feldman
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-775/08
Apelacija
Odluka o meritumu
29. 05. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u predmetu broj AP 775/08, rješavajući apelaciju Saliha i Muamera Alijagića i apelaciju Republike Srpske- Ministarstva trgovine i snabdijevanja i Općine Trebinje, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1. i 2. i stav 4. tačka 4, člana 59. stav 2. alineja 1. i 2, člana 61. st. 1. i 2, člana 64. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), u sastavu:
Seada Palavrić, predsjednica
David Feldman, potpredsjednik
Miodrag Simović, potpredsjednik
Valerija Galić, potpredsjednica
Tudor Pantiru, sudija
Mato Tadić, sudija
Constance Grewe, sutkinja
Mirsad Ćeman, sudijana sjednici održanoj 30. maja 2009. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija Saliha i Muamera Alijagića.
Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na suđenje u razumnom roku, kao i na ostale aspekte prava na pravično suđenje, te povreda člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ukidaju se Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-
Rev-06-000430 od 31. januara 2008. godine, Rješenje Vrhovnog suda Republike Srpske broj Rev-430/04 od 15. marta 2005. godine i Presuda Okružnog suda u Trebinju broj Gž-156/05 od 25. novembra 2005. godine.
Ostavlja se na snazi Presuda Okružnog suda u Trebinju broj Gž-
577/03 od 24. septembra 2004. godine u dijelu u kojem je odlučeno o naknadi materijalne štete za oduzeti repromaterijal.
Ukida se Presuda Okružnog suda u Trebinju broj Gž-577/03 od 24. septembra 2004. godine u dijelu odluke o kamatama i naknadi za oduzete mašine i u tom dijelu vraća na ponovni postupak.
Predmet se vraća Okružnom sudu u Trebinju, koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku, u skladu sa članom II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Nalaže se Okružnom sudu u Trebinju da u roku od 90 dana od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Saliha i Muamera Alijagića podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-
07-000 250 od 5. decembra 2008. godine zbog proteka roka za podnošenje apelacije.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ministarstva trgovine i snabdijevanja Republike Srpske i Općine Trebinje podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-06-
000 430 od 31. januara 2008. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
Odluku objaviti u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», «Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine», «Službenom glasniku Republike Srpske» i u «Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine».
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Salih i Muamer Alijagić (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Vujadin Ivanović, advokat iz Beograda, podnijeli su 10. marta 2008. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske ( u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-06-000430 od 31. januara 2008. godine. Apelanti su dopunili apelaciju 26. marta, 2. juna, 7. jula, 10. jula i 23. septembra 2008. godine, 29. januara i 2. i 24. februara 2009. godine. Apelanti su, također, podnijeli zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud zabranio Republici Srpskoj i Općini Trebinje da preduzimaju mjere represije prema prvoapelantu Salihu Alijagiću zbog radnji u postupku radi ostvarivanja naknade za oduzetu imovinu, sve do okončanja postupka koji se povodom apelacije vodi pred Ustavnim sudom. Predmetna apelacija je evidentirana pod brojem AP 775/08.
2. U dopuni apelacije od 24. februara 2009. godine apelanti su naveli da osporavaju i Rješenje Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-07-000 250 od 5. decembra 2008. godine.
3. Ministarstvo trgovine i snabdijevanja Republike Srpske i Općina Trebinje (u daljnjem tekstu: drugoapelanti-tuženi) podnijeli su 15. aprila 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-06-000430 od 31. januara 2008. godine. Apelacija drugoapelanata je evidentirana pod brojem AP 1186/08. Drugoapelanti-tuženi su na traženje Ustavnog suda 9. septembra 2008. godine dopunili apelaciju.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
4. Apelanti su Ustavnom sudu podnijeli zahtjev za izuzimanje sudije Krstana Simića iz odlučivanja o predmetnoj apelaciji, navodeći kao razloge da se «u predmetnom postupku pojavio kao opunomoćenik jednog od tuženih i da se kao narodni poslanik založio za usvajanje Zakona o ostvarivanju prava na naknadu materijalne i nematerijalne štete nastale u periodu ratnih djelovanja od 20. maja 1992. godine do 19. juna 1996. godine kojim se nastojalo onemogućiti ili znatno otežati ostvarivanje potraživanja apelanata». Apelanti su naveli da bi učestvovanje sudije Krstana Simića u rješavanju predmetne apelacije predstavljalo «ogrešenje o princip nezavisnosti i nepristrasnosti postupanja».
5. Ustavni sud je, nakon razmatranja zahtjeva apelanata i zahtjeva sudije Krstana Simića za njegovo izuzimanje datog u odgovoru na zahtjev apelanata, u skladu sa članom 93. stav 3. Pravila Ustavnog suda, donio odluku da se sudija Krstan Simić izuzme iz rada i odlučivanja u ovom predmetu.
6. S obzirom na to da su Ustavnom sudu dostavljene dvije apelacije iz njegove nadležnosti kojim se osporava ista presuda Vrhovnog suda, te imajući u vidu da se predmetne apelacije odnose na isti činjenični i pravni osnov, Ustavni sud je, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta br. AP 775/08 i AP 1186/08 u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 775/08.
7. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog i Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud), kao i od drugoapelanata-tuženih, koje zastupa Pravobranilaštvo Republike Srpske, te DP «Metalac» iz Trebinja (u daljnjem tekstu: trećetuženi) zatraženo je 19. marta 2008. godine da dostave odgovore na apelaciju.
8. Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 28. marta 2008. godine, Pravobranilaštvo Republike Srpske 9. aprila 2008. godine, a Okružni sud i trećetuženi nisu dostavili odgovore na apelaciju. Okružni sud je 9. oktobra 2008. godine dostavio spis predmeta broj Gž-156/05 od 25. novembra 2005. godine, kao i odluke koje su prethodile donošenju ove odluke.
9. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju Vrhovnog suda i Pravobranilaštva Republike Srpske su dostavljeni apelantima 24. septembra 2008. godine.
III. Činjenično stanje
10. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
a) Postupak u odnosu na tužbeni zahtjev za naknadu štete u vezi sa oduzetim repromaterijalom
11. Apelanti su bili vlasnici samostalne zanatske bravarsko-limarske radnje u naselju Bihovi (Petrovo) u Trebinju. Zbog ratnih djelovanja, oni su 1993. godine morali da napuste Trebinje. Općina Trebinje je Rješenjem broj 09-012-46-3/93 od 19. maja 1993. godine imenovala Komisiju za izuzimanje alata, opreme i repromaterijala iz zanatsko-bravarske radnje apelanata (u daljnjem tekstu: Komisija) čiji je zadatak bio da popiše svu imovinu apelanata u radnji, imovinu izuzme i preda DP «Metalac» iz Trebinja. Zbog nemogućnosti da se povrati izuzeta imovina (naturalna restitucija), apelanti su tužbom podnesenom 9. septembra 1999. godine pokrenuli parnični postupak radi naknade materijalne štete za oduzete mašine, alat, opremu i repromaterijal, poluproizvode i gotove proizvode (u daljnjem tekstu: oduzeta imovina). Apelanti su zahtijevali da im se naknadi šteta tako što će im se isplatiti vrijednost stvari koje su sadržane u zapisnicima koje je sačinila Komisija.
12. Djelomičnom presudom Osnovnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-
246/99 od 13. oktobra 2000. godine drugoapelanti-tuženi i trećetuženi su obavezani da solidarno plate apelantima na ime naknade materijalne štete za oduzeti repromaterijal iznos od 7.148.544,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 27. jula 1993. godine pa do isplate, te da im nadoknade troškove parničnog postupka u iznosu od 27.907,00 KM, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja.
13. Rješenjem Okružnog suda broj Gž-269/00 od 22. decembra 2000. godine Presuda Osnovnog suda broj P-246/99 od 13. oktobra 2000. godine je ukinuta i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak. Ovim rješenjem je naloženo prvostepenom sudu da otkloni nedostatke na koje je ukazano u žalbama tuženih, te da se izvedu dokazi o okolnostima stvarne visine materijalne štete pričinjene apelantima u pogledu repromaterijala vještačenjem istog ili drugog vještaka finansijske struke.
14. Djelomičnom presudom Osnovnog suda broj P-32/01 od 1. augusta 2001. godine tuženi su obavezani da solidarno plate apelantima na ime naknade materijalne štete za oduzetu imovinu iznos od 5.626.506,92 KM sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 27. jula 1993. godine pa sve do isplate, te da im naknade troškove parničnog postupka u iznosu od 32.807,00 KM, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja.
15. Rješenjem Okružnog suda broj Gž-424/2001 od 29. decembra 2001. godine, donesenim povodom žalbi parničnih stranaka-apelanata i tuženih, njihove žalbe su uvažene, navedena djelimična presuda ukinuta i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak. Rješenjem je naloženo prvostepenom sudu da otkloni žalbene prigovore koji se odnose na pitanja aktivne legitimacije prvotužioca Saliha Alijagića, zatim, pitanje zastarijevanja potraživanja, te određivanja vještaka finansijske i mašinske struke koji treba, na osnovu zapisnika Komisije broj 1- 44, da utvrde količinu i vrstu preuzetog repromaterijala i da, na osnovu toga, odrede njegovu vrijednost prema maloprodajnim cijenama u vrijeme donošenja presude. Prvostepenom sudu je, također, naloženo da ponovo sasluša predsjednika Komisije R. V. kao svjedoka, te da, prema potrebi, i drugim dokaznim sredstvima utvrdi sporne činjenice.
16. Dalje, djelomičnom Presudom Osnovnog suda broj P-78/02 od 11. oktobra 2002. godine tuženi su obavezani da solidarno isplate apelantima iznos od 6.195,648,57 KM sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 27. jula 1993. godine pa do isplate, u roku od 15 dana od dana pravosnažnosti presude.
17. Rješenjem Okružnog suda broj Gž-433/02 od 29. maja 2003. godine uvažene su žalbe drugoapelanata-tuženih tako da je djelomična Presuda ovog suda broj P-78/02 od 11. oktobra 2002. godine ukinuta i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak. Okružni sud je utvrdio da je osnovan prigovor drugoapelanata-tuženih da je činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno, što se, prije svega, odnosi na vrstu i količinu elektroda iz zapisnika broj 9 od 2. juna 1993. godine i broj 39 od 21. juna 1993. godine, pa da te činjenice, a naročito količinu i vrstu elektroda, treba ponovno utvrditi u ponovnom postupku.
18. U ponovljenom postupku Presudom Osnovnog suda broj P-176/03 od 17. oktobra 2003. godine tuženi su obavezani da apelantima solidarno nadoknade štetu za oduzetu imovinu. Ukupna materijalna šteta, na čiju isplatu su tuženi obavezani ovom presudom, taksativno je navedena u izreci Presude broj P-176/03 od 17. oktobra 2003. godine i iznosi 6.033.985,07 KM. Osim glavnog duga, apelantima je dosuđena i isplata zakonske zatezne kamate počevši od 27. jula 1993. godine do isplate, uz obavezu plaćanja novčanog iznosa od 49.000,00 KM na ime naknade troškova parničnog postupka. 19. Ovu presudu Osnovni sud je donio nakon ponovnog utvrđivanja spornih činjenica i provođenja dokaza, koji su obuhvatili uvid u pismenu dokumentaciju ovog predmeta, saslušanje svjedoka, pregled zapisnika Komisije za izuzimanje imovine apelanata, uvid u razne dokumente dobijene od državnih organa, a posebno vještačenja ovlaštenih vještaka. Zbog nedostatka odgovarajućih dokaza, kao što su originalni zapisnici o izuzimanju imovine, Sud je koristio fotokopije isprava koje sadrže relevantne podatke za utvrđivanje visine štete, pri čemu je pojasnio da je predsjednik Komisije R.V. izričito naveo da se upisana količina od 4.000 kg, prema zapisniku broj 9 od 2. juna 1993. godine, odnosi isključivo na elektrode. Tako, na osnovu iskaza svjedoka M. V. i S. B., hemijske analize izvršene u laboratoriji Željezare Nikšić, te vještačenja vještaka, prof. dr. B.N. i prof. dr. R. R. sud je utvrdio da su apelantima oduzete srebrene elektrode i, u skladu sa tim, odlučeno o visini naknade štete. Osnovni sud je zaključio da je imovina apelanata oduzeta na protivpravan način, čime su se stekli pravni uvjeti da se apelantima nadoknadi materijalna šteta izražena u novcu s obzirom na to da je nemoguće vratiti imovinu u naturalnom obliku. Svoju odluku sud je zasnovao posebno na zapisnicima Komisije za popis, smatrajući da su oni vjerodostojni i da mogu poslužiti kao osnova za utvrđivanje štete na ime oduzete imovine. Također, Osnovni sud je visinu naknade štete odredio prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, a prema odredbi člana 189. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Konačno, Osnovni sud je ocijenio da se ukazane nejasnoće i nepotpunosti, te protivrječnosti nalaza i mišljenja vještaka, u skladu sa datim primjedbama drugoapelanata-tuženih u ranijim parničnim postupcima, mogu otkloniti ponovnim saslušanjem stranaka i svjedoka, kao i dopunom vještačenja, u smislu člana 261. stav 2. Zakona o parničnom postupku RS (u daljnjem tekstu: ZPP).
20. Presudom Okružnog suda broj Gž-577/03 od 24. septembra 2004. godine, donesenom nakon održane rasprave u smislu čl. 217. do 220. ZPP, žalbe drugoapelanata-tuženih su odbijene i prvostepena presuda potvrđena u odnosu na dosuđujući dio naknade materijalne štete u iznosu od 6.033.987,07 KM; žalbe su djelimično uvažene u odnosu na odluku o kamati, te je u tom dijelu prvostepena presuda preinačena tako što su tuženi obavezani da solidarno plate zakonsku zateznu kamatu na ovaj iznos od 1. januara 1999. godine do isplate; dalje, sva tri tužena su obavezana da solidarno isplate apelantima i naknadu materijalne štete za mašine i opremu u iznosu od 2.245.980,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 1. januara 1999. godine do isplate, te da im naknade parnične troškove od 68.027,00 KM, sve u roku od 30 dana pod prijetnjom izvršenja. Sud je naveo da su tuženi izjavili žalbu zbog svih žalbenih razloga, da su istakli da nalaz vještaka ima ozbiljnih nedostataka, da prvostepeni sud nije ocijenio primjedbe na nalaz vještaka iz podneska koji je sud primio na ročištu 17. jula 2003. godine, da je sud u raspravljanje trebalo da uključi i dio tužbenog zahtjeva o kojem se nije odlučivalo, te da je sud pogrešno primijenio materijalno pravo kad je apelantima dosudio kamatu od 27. marta 1993. godine, budući da bi apelantima primjenom odredaba člana 189. stav 2. ZOO kamata pripadala od dana donošenja prvostepene presude.
21. Sud je prvenstveno ocijenio da su osnovani žalbeni navodi da se radi o jednom, a ne dva tužbena zahtjeva (član 83. stav 2), te je odlučio da raspravlja i o drugom dijelu zahtjeva, pa je odredio vještačenje u pogledu vrijednosti mašina i opreme i nakon toga, 12. augusta 2004. godine, održao raspravu. Sud je naveo da su sve sporne činjenice navedene u žalbi, kao i prigovori iz podneska od 14. jula 2003. godine upućeni vještacima otklonjeni tako da drugoapelanati-tuženi nisu imali primjedaba ni prigovora na dopunjeno usmeno mišljenje vještaka, osim primjedaba na visinu carinske stope na srebrene elektrode i ukupnu količinu elektroda. Sud je, dalje, pojasnio da drugoapelanti nisu konkretizirali u čemu se sastoje te primjedbe. Nakon što su se vještaci usmeno očitovali na primjedbe o visini carinske stope, sud je zaključio da su primjedbe drugoapelanata u tom dijelu neosnovane. Dalje, sud je ocijenio neosnovanim materijalnopravne prigovore o aktivnoj legitimaciji i zastarijevanju potraživanja, prihvatajući u tom dijelu u cijelosti razloge prvostepenog suda, kao i u dijelu primjedaba da su vještaci u cijenu repromaterijala uključili i porez na promet, budući da apelanti kao fizička lica, prema odredbama važećih propisa, mogu kupiti samo robu po maloprodajnim cijenama. 22. Sud je prihvatio razloge prvostepenog suda da pravni osnov tužbenog zahtjeva nije sporan, te da postoji solidarna odgovornost tuženih da apelantima naknade štetu za stvari koje su im oduzete 1993. godine. Dalje je naveo da takvo ponašanje drugoapelanata-tuženih predstavlja povredu prava na mirno uživanje imovine, jer je apelantima na način koji nije imao uporišta u pozitivnom zakonodavstvu oduzeta imovina (oko 1.000 tona materijala), te da su, u smislu čl. 154, 155, 185, 187. i 190. ZOO, odgovorni za štetu. Odlučujući o tužbenom zahtjevu koji se odnosi na naknadu za oduzete mašine i opremu, sud je naveo da je veći dio opreme otuđen u SCG, a da se jedan dio mašina nalazi kod trećetuženog, te da, zbog proteka vremena i nepravilnog uskladištenja, više nema upotrebnu vrijednost i da, stoga, nije moguća naturalna restitucija zbog čega je apelantima dosudio naknadu prema nalazu sudskih vještaka. Sud je, konačno, naveo da su nedostaci u vezi sa činjeničnim stanjem utvrđeni u prvostepenoj presudi otklonjeni pred drugostepenim sudom, da je «pravilno utvrđeno činjenično stanje i iz domena vrste, količine i utvrđenih cijena za stvari koje su predmet parnice, tako nije bilo potrebe ni da se primjenjuju odredbe člana 127. ZPP». Naime, tim članom je propisano da, ukoliko se utvrdi da stranci pripada pravo na naknadu štete na novčani iznos ili na zamjenjive stvari, ali se tačna visina iznosa, odnosno količina stvari ne može utvrditi, ili bi se mogla utvrditi samo s nesrazmjernim teškoćama, sud će o ovom odlučiti prema slobodnoj ocjeni. Sud nije prihvatio prigovore drugoapelanata-tuženih da se vještačenje obavi u nekoj od stručnih ustanova, koji taj zahtjev nisu konkretizirali ni obrazložili, zaključivši da bi to vodilo odugovlačenju postupka, budući da postupak traje više od pet godina, da su provedena četiri vještačenja različitih vještaka, da su svi vještaci otklonili nedoumice o vrsti, količini i vrijednosti stvari, te da se njihovi nalazi umnogome ne razlikuju.
23. Okružni sud je, međutim, zaključio da su žalbe drugoapelanata-tuženih osnovane u dijelu odluke o kamatama na dosuđeni iznos glavnice. Sud je zaključio da se radi o naknadi «nenovčane materijalne štete iz člana 189. stav 1. ZOO, a u vezi sa članom 185. stav 4. istog zakona», te je naveo da se, u smislu člana 189. ZOO, visina naknade štete određuje prema cijenama u vrijeme presuđenja. Zbog tog razloga, Sud je ocijenio kao napravilan zaključak prvostepenog suda da, prema odredbi člana 186. ZOO, apelantima pripadaju kamate od dana nastanka štete (27. jula 1993. godine), jer bi se na taj način apelantima dosudila, osim obične štete, i izmakla korist, a što apelanti nisu tražili. Na taj bi se način, prema shvatanju Okružnog suda, naknada višestruko valorizirala i putem cijene oštećene stvari i putem kamate, «jer kamata ima svojstvo akcesornog potraživanja i samo je svojevrsna naknada zbog netrošenja novca ( član 277. ZOO)». Konačno, sud je zaključio da odredbu člana 186. ZOO ne treba tumačiti u doslovnom, već u širem smislu, te da se za prvoapelante – tužioce nastanak štete dogodio 1999. godine, jer su tog datuma, prema zaključku suda, saznali za štetu. Pošto su, zbog ratnih djelovanja, bili spriječeni da dođu u posjed svoje imovine, te da ostvaruju zaradu, sud je odlučio da apelantima na dosuđeni iznos glavnice pripadaju kamate od 1. januara 1999. godine. 24. Rješenjem Vrhovnog suda broj Rev-430/04 od 15. marta 2005. godine revizije tužilaca, drugoapelanata-tuženih su uvažene, drugostepena Presuda Okružnog suda broj Gž-577/03 od 24. septembra 2004. godine, kao i odluka o parničnim troškovima u odnosu na ove tužene su ukinute i odlučeno je da se predmet u tom dijelu vrati drugostepenom Okružnom sudu na ponovno suđenje. Vrhovni sud je ocijenio da, s obzirom na to da oduzete stvari više nije bilo moguće vratiti, vrijednost stvari treba utvrditi prema vrijednosti stvari u vrijeme donošenja prvostepene presude, a ne prema vrijednosti stvari u vrijeme nastanka štetnog događaja. Oduzeta imovina, smatra Vrhovni sud, nije napuštena imovina, niti je nastupilo zastarijevanje potraživanja. Dalje je navedeno da je Okružni sud proveo prvostepeni postupak u vezi sa naknadom štete za mašine i opremu, te na taj način onemogućio drugoapelante-tužene da izjave žalbu u tom dijelu, već su navedenu odluku mogli pobijati samo revizijom. Sud je naveo da drugostepeni sud nije ocijenio žalbene navode u vezi sa nedostatkom nalaza sudskih vještaka, a bez toga se, prema ocjeni Vrhovnog suda, nije moglo potpuno utvrditi činjenično stanje, čime je počinjena povreda čl. 209. i 203. stav 1. u vezi sa članom 231. ZPPRS, te sud zaključuje da se «iz do sada izvedenih dokaza ne može pouzdano izvesti zaključak da su se u poslovnim prostorijama tužilaca nalazile srebrene elektrode, pošto u zapisnicima od broja 1 do broja 44 nije konstatiran njihov kvalitet». Stoga je rješenjem Vrhovnog suda naloženo da se detaljno sasluša drugotužilac Muamer Alijagić u vezi sa okolnostima kada su, kako i pod kojim uvjetima nabavljene elektrode s obzirom na njihovu visokoprocijenjenu vrijednost, te je naloženo da se od preduzeća «Obod» iz Cetinja pribavi ugovor o poslovno-tehničkoj saradnji. Konačno, navedeno je da se nakon toga sudski vještaci treba da izjasne kako na navedene okolnosti, tako i na primjedbe drugoapelanata-tuženih «vezane za repromaterijal i opremu, a zatim da se izjasne o bližim tehničkim karakteristikama mašina i alata za koje se traži naknada štete». Sud je istakao da je uvažio reviziju, te u odnosu na ove tužene (dakle, ne i u odnosu na trećetuženog, koji nije izjavio reviziju) presudu ukinuo i primjenom člana 249. stav 1. ZPP predmet vratio na ponovno suđenje Okružnom sudu. 25. Presudom Okružnog suda broj Gž-156/05 od 25. novembra 2005. godine, koja je donesena u ponovnom postupku, djelimično su uvažene žalbe drugoapelanata-tuženih i Presuda Osnovnog suda broj P-176/03 od 17. oktobra 2003. godine preinačena tako što su drugoapelanti-tuženi obavezani da apelantima solidarno isplate na ime naknade materijalne štete iznos od 1.281.223,35 KM za oduzetu imovinu iz poslovnih prostorija tužilaca-apelanata, prema stavkama bliže navedenim na stranama 1. do 19. pismenog primjerka presude. Drugoapelanti-tuženi su obavezani da plate i zakonsku zateznu kamatu počevši od 22. augusta 2005. godine, kao dana procjene, pa do isplate u roku od 30 dana. Preostali dio tužbenog zahtjeva apelanata-tužilaca za naknadu materijalne štete preko dosuđenog iznosa, te zahtjev za dosuđenje zakonske zatezne kamate počevši od 27. jula 1993. godine pa do isplate su odbijeni. Drugoapelanti-tuženi su obavezani da solidarno naknade troškove parničnog postupka u iznosu od 49.670,00 KM u roku od 30 dana. 26. U obrazloženju ove presude sud je prvenstveno istakao da je, prema uputama Vrhovnog suda datim u Rješenju broj Rev-430/04 od 15. marta 2005. godine, održao raspravu u skladu sa odredbama ZPP (čl. 217-220), te da je donio odluku na osnovu rezultata raspravljanja. Dalje je navedeno da su neosnovani žalbeni prigovori u vezi sa aktivnom legitimacijom apelanata-tužilaca i zastarijevanjem potraživanja. S obzirom na to da je među strankama nesporno da je Ratno predsjedništvo iz radnje apelanata izuzelo mašine, alat, opremu i repromaterijal, o čemu je Komisija sačinila zapisnike, te da je veći dio tih stvari prodat u Saveznu Republiku Jugoslaviju, Okružni sud je konstatirao da je zaključak prvostepenog suda o solidarnoj odgovornosti tuženih za štetu pravilan. Sud je, dalje, ocijenio da su neosnovani žalbeni navodi drugoapelanata-tuženih da je žalbeni sud trebalo da odlučuje i o dijelu tužbenog zahtjeva o kojem nije raspravljao prvostepeni sud (mašine, alati i oprema). Dalje, sud je, navodeći da postupa prema uputama iz rješenja revizionog suda, zaključio da se radi o složenijem vještačenju, te je, pozivajući se na odredbu člana 149. stav 4. ZPP i navodeći da je članom 45. Zakona o vještacima Republike Srpske («Službeni glasnik RS» broj 16/05) propisano da poslove vještačenja vrše vještaci sa cijele teritorije BiH, a samo izuzetno i iz drugih država, odredio vještačenje u Institutu za strojarstvo Sveučilišta u Mostaru (u daljnjem tekstu: Institut). Sud je pojasnio da je vještak na ročištu naveo da su svi zapisnici o oduzimanju jasni osim zapisnika broj 9 i 39, te je navedeno da je vještak dao više varijanti o vrijednosti elektroda iz spornih zapisnika, ali da je jedino sud, a ne vještak, ovlašten da utvrdi da li je neka činjenica dokazana. Dalje je navedeno da iz revizionog rješenja proizlazi da je Vrhovni sud «pitanje visine naknade materijalne štete koja se zahtjevom traži u ovom sporu prihvatio kao primjenu materijalnog prava», te da proizlazi da je sud smatrao da za pravilnu primjenu materijalnog prava treba utvrditi sporne činjenice izvođenjem novih dokaza (na prijedlog stranaka, a ne po službenoj dužnosti), «pa i bez obzira što ti novi dokazi nisu predloženi u žalbi». Nakon ocjene dokaza provedenih pred tim sudom (novog vještačenja, saslušanja apelanta Muamera Alijagića i svjedoka R.A., direktora «Oboda» a.d. Cetinje, izvršenog uvida u potvrde tog preduzeća i rješenje Općine Trebinje, te u izvještaj o otpremi repromaterijala preduzeća «Gorštak» Podgorica), Okružni sud je zaključio da apelanti nisu dokazali tvrdnje da su elektrode iz zapisnika broj 9 i 39 bile srebrene, a što su bili dužni dokazati prema članu 123. ZPP. Stoga je Okružni sud, pozivajući se i na rješenje Vrhovnog suda, zaključio da prvostepeni sud iz provedenih dokaza nije mogao sa sigurnošću utvrditi da se radi o srebrenim elektrodama, te je na taj način povrijedio odredbu člana 8. ZPP zbog čega je prvostepena presuda preinačena u pogledu iznosa štete koja je dosuđena apelantima, a preostali dio tužbenog zahtjeva (4.752.762,16 KM) za repromaterijal je odbijen. Dalje, Okružni sud je prvostepenu presudu preinačio i u odluci o kamati, nalazeći da apelantima pripada kamata od 22. augusta 2005. godine kao dana procjene koju je izvršio Institut. Sud je, pozivajući se na odredbu člana 189. stav 2. i člana 394. ZOO, pojasnio da se apelantima ne može dosuditi kamata od dana nastanka štete, jer bi se na taj način naknada dvostruko valorizirala i putem cijene oduzetih stvari i putem kamate.
b) Postupak u odnosu na tužbeni zahtjev za naknadu štete za izuzetu opremu i mašine
27. Apelanti su po nalogu suda 23. maja 2005. godine uredili tužbu u pogledu zahtjeva za naknadu štete za mašine i opremu, specificirajući oduzeta sredstva rada i navodeći novčane iznose pojedinačno za svaku oduzetu mašinu ili opremu. Nakon toga, Okružni sud je donio Rješenje broj Gž-156/05 od 2. februara 2006. godine kojim je odbio prijedlog apelanata da se dopuni Presuda Okružnog suda broj Gž-156/05 od 25. novembra 2005. godine. Okružni sud je utvrdio da zahtjev apelanata-tužilaca iz uređene tužbe nema zakonskog uporišta, koja je dostavljena Okružnom sudu nakon donošenja revizijske odluke da o tome odluči kao drugostepeni sud u žalbenom postupku. Sud je utvrdio da su pitanje naknade štete za mašine i opremu apelanti postavili u žalbenom postupku tako da tužbenim zahtjevom traže naknadu štete za mašine i opremu pred drugostepenim sudom o kojem nikad nije ni odlučivao prvostepeni sud, jer precizirani tužbeni zahtjev nikad nije ni podnesen prvostepenom sudu. Okružni sud je zaključio da se pred sud drugog stepena može iznijeti samo onoliko pravnih problema koliko ih je bilo pred sudom prvog stepena, a da višak preko toga može predstavljati samo novu parnicu.
28. Apelanti su podneskom od 22. jula 2005. godine zatražili da Osnovni sud na osnovu priložene dokumentacije formira spis pod novim brojem, te da nastavi prvostepeni postupak naknade štete za izuzete mašine i opremu, u skladu sa podnesenom tužbom i preciziranim tužbenim zahtjevom.
29. Nakon donošenja ove presude, apelanti su podnijeli dvije revizije protiv odbijajućeg dijela drugostepene Presude Okružnog suda broj Gž-156/05 od 25. novembra 2005. godine i Rješenja Okružnog suda broj Gž-156/05 od 2. februara 2006. godine. Posljednje rješenje Okružnog suda broj Gž-156/05 od 2. februara 2006. godine, protiv koga su apelanti, osim Presude Okružnog suda broj Gž-
156/05 od 25. novembra 2005. godine, podnijeli reviziju, ticalo se zahtjeva apelanata da u žalbenom drugostepenom postupku sud donese dopunsku presudu kojom bi, protivno odredbama parničnog postupka i razlozima iznesenim u tač. 20. i 21. ove odluke, sud meritorno odlučivao o tužbenom zahtjevu za naknadu štete za oduzete mašine i opremu. Dalje, revizije su podnesene zbog povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava i u njima je predloženo da se presuda u osporenom dijelu preinači tako što bi tužbeni zahtjev apelanata bio usvojen u cjelini uz dosuđenje parničnih troškova, uključujući i troškove postupka povodom revizije.
c) Osporena presuda koja se odnosi na oba tužbena zahtjeva
30. I, konačno, Presudom Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-06-000430 od 31. januara 2008. godine revizije apelanata i drugoapelanata-tuženih protiv Presude Okružnog suda broj Gž-156/05 od 25. novembra 2005. godine su odbijene, a revizija tužilaca-apelanata protiv Rješenja Okružnog suda broj Gž-156/05 od 2. februara 2006. godine odbačena. Obrazlažući dio odluke o odbacivanju revizije apelanata-tužilaca izjavljene protiv Rješenja Okružnog suda broj Gž-156/05 od 2. februara 2006. godine, sud je konstatirao da o dijelu tužbenog zahtjeva usmjerenog na naknadu materijalne štete za mašine i opremu postupak nije pravosnažno završen, odnosno da o tom dijelu tužbenog zahtjeva postupak tek treba da se pravosnažno provede. Zbog tih razloga je revizija apelanata u tom dijelu nedopuštena, u smislu člana 247. u vezi sa članom 254. st. 1. i 4. ZPP. Vrhovni sud je obrazložio da je odluku o odbijanju revizija apelanata-tužilaca, kao i drugoapelanata-tuženih donio sumirajući sve činjenice i provedene dokaze koje su izveli Osnovni i Okružni sud. Vrhovni sud je utvrdio da postojanje srebrenih elektroda [što je bila ključna činjenica koju je trebalo utvrditi, jer je od nje zavisila visina naknade štete a osnov nije bio sporan] u radnji apelanata, a čiji nalaz i dokaz bitno utječu na dosuđenu visinu naknade štete, jeste faktičko, a ne stručno pitanje. Teret dokazivanja postojanja srebrenih elektroda je bio na apelantima, a oni postojanje srebrnih elektroda, kako je naveo Vrhovni sud, nisu dokazali na pouzdan i nesumnjiv način. Razlog zašto je drugostepeni sud zasnovao svoju odluku samo na dokazima koji su izvedeni na raspravi pred tim sudom, odnosno na nalazu Instituta za strojarstvo Sveučilišta u Mostaru (u daljnjem tekstu: Institut), Vrhovni sud je obrazložio razlikama u nalazima i ocjenama mišljenja vještaka koji su ranije izvedeni i dati, a koji su, kako navodi Vrhovni sud, bili toliko protivrječni da se o njima nije moglo raspravljati pred sudom. Zbog toga je određeno novo vještačenje Instituta za strojarstvo Sveučilišta u Mostaru. Svako od prethodnih vještačenja imalo je određene nedostatke zbog kojih se presuda nije mogla na njima zasnivati. Zbog tih razloga drugostepeni sud nije ni bio dužan da se u svojoj presudi bavi prijašnjim nalazima i mišljenjima. Navedeno je da drugostepena presuda nije zasnovana samo na dokazima izvedenim u postupku pred drugostepenim sudom nego i na rezultatima cjelokupnog postupka. Kada se uzmu u obzir i iskazi apelanata, saslušanih u svojstvu stranaka, i dovedu u vezu sa drugim iskazima svjedoka i ostalim dokazima, opet se ne može izvesti zaključak da su elektrode bile srebrene, zaključio je Vrhovni sud. 31. Vrhovni sud je i druge dokaze i činjenice ocijenio pojedinačno i zajedno sa svim ostalim dokazima, nalazeći da Okružni sud Presudom broj Gž-156/05 od 25. novembra 2005. godine nije načinio bitne povrede parničnog postupka, niti je nepravilno i pogrešno protumačio relevantno materijalno pravo u odnosu na konkretan slučaj. Konačno, Vrhovni sud je zaključio da je «drugostepeni sud u svojoj presudi [Presudi Okružnog suda broj Gž-156/05 od 25. novembra 2005. godine] pravilno primijenio odredbu člana 8. Zakona o parničnom postupku RS i da nije povrijedio odredbu člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda».
32. Također, Vrhovni sud je naveo da drugostepeni sud nije paušalno ocijenio potvrde i dokumentaciju koje su apelanti dostavili o poslovnoj saradnji sa Holdingom Elektrodistribucija «Obod» d.d. Cetinje, nego ih je doveo u vezu sa drugim dokazima. Iz iskaza svjedoka Adžića i iz sadržaja potvrde ove firme proizlazi da nije bilo poslovne saradnje između apelanata i navedene firme, pa se taj iskaz ne može prihvatiti kao vjerodostojan dokument. U najpovoljnijem slučaju po apelante, dokumentacija i prijemnice koje svjedoče o poslovnoj saradnji, pod uvjetom da su vjerodostojne, mogu samo svjedočiti o poslovnom odnosu ovih subjekata u toku 1988. godine, a ne i 1993. godine, kada je apelantima i nastala sporna šteta.
33. U obrazloženju presude Vrhovni sud je, također, razmotrio revizione prigovore drugoapelanata-tuženih, te je, između ostalog, konstatirao da su neosnovani prigovori drugoapelanata-tuženih u vezi sa aktivnom legitimacijom apelanata-tužilaca. S obzirom na to da su se apelanti u konačnim izjavama saglasili da su stvari bile zajedničke, bez obzira na to kad je njihova radnja prestala da radi i ko je od njih prije toga odjavio radnju, sud je zaključio da u odnosu na drugoapelante, kao tužene za naknadu štete, nije bitno koliki su bili suvlasnički udjeli apelanata u oduzetim stvarima, već da je ta okolnost relevantna samo u međusobnom odnosu između apelanata-tužilaca. Stoga je sud zaključio da su u predmetnom parničnom postupku kao tužioci aktivno legitimirana oba apelanta. Sud je razmotrio i prigovore drugoapelanata u vezi sa zastarijevanjem potraživanja, te je i taj prigovor ocijenio kao neosnovan zbog razloga navedenih u Rješenju Vrhovnog suda broj Rev-430/04 od 15. marta 2005. godine. U tom rješenju je navedeno da su nižestepeni sudovi utvrdili da je šteta za apelante nastala 27. jula 1993. godine, kada su oduzete stvari iz poslovnih prostorija apelanata, od kojeg bi datuma rok zastarjelosti, dakle, najranije počeo teći. Međutim, budući da su se tada na tom prostoru izvodila ratna djelovanja zbog kojih su proglašeni neposredna ratna opasnost i ratno stanje, koje je ukinuto Odlukom Narodne skupštine Republike Srpske («Službeni glasnik RS» broj 15/096), koja je stupila na snagu 19. juna 1996. godine, Vrhovni sud je zaključio da su do tog datuma postojali uvjeti za zastoj toka roka zastarjelosti iz člana 383. ZOO. Naime, u slučaju apelanata postojale su nesagledive prepreke za traženje zaštite pred nadležnim organima, odnosno za podnošenje tužbe za povrat oduzetih stvari, odnosno naknadu štete. Dalje je navedeno da je za dospjelost potraživanja na ime naknade štete neophodno da oštećeni sazna kako za počinioca, tako i za vrstu i obim štete. Budući da su apelanti tek krajem 1998, odnosno početkom 1999. godine saznali za obim štete, odnosno za postojanje spornih zapisnika, a da je tužba podnesena 10. septembra 1999. godine, Vrhovni sud je zaključio da u konkretnom slučaju nije protekao rok od tri godine propisan članom 376. stav 1. ZOO.
d) Osporeno rješenje Vrhovnog suda 34. Rješenjem Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-07-000 250 od 5. decembra 2008. godine odbačena je revizija apelanata izjavljena protiv Rješenja Okružnog suda broj 015-0-GŽ-06-000- 270 od 13. decembra 2006. godine. Tim rješenjem Okružnog suda odbijena je žalba apelanata i potvrđeno Rješenje Osnovnog suda broj P: 255/05 od 8. maja 2006. godine, kojim se Osnovni sud proglasio nenadležnim za postupanje po tužbenom zahtjevu apelanata za naknadu štete za izuzetu opremu i mašine i odlučeno je da će se po pravosnažnosti predmet ustupiti Pravobranilaštvu Republike Srpske.
35. U obrazloženju rješenja Vrhovnog suda je navedeno da je shvatanje apelanata da se rješenjem Okružnog suda pravosnažno okončava postupak koji su apelanti pokrenuli tužbom za naknadu štete pogrešno. Sud je istakao da se u konkretnom slučaju radi o naknadi materijalne štete za stvari izuzete od apelanata u periodu od 21. maja do 27. jula 1993. godine, da je Zakonom o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjeg duga RS koji je bio na snazi u vrijeme donošenja osporene odluke regulirano da će se način i rokovi verifikacije pojedinačnih potraživanja po osnovu naknade štete u spornom periodu regulirati posebnim zakonom. Budući da je nakon toga donesen Zakon o ostvarivanju prava na naknadu materijalne i nematerijalne štete nastale u periodu ratnih djelovanja od 20. maja 1992. godine do 19. juna 1996. godine, sud je zaključio da predmet apelanata, u skladu sa odredbama tog zakona, treba ustupiti Pravobranilaštvu.
IV. Apelacija
a)Navodi iz apelacije apelanata
36. Apelanti navode da je osporenom Presudom Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-06-000430 od 31. januara 2008. godine povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na zabranu diskriminacije iz člana 14. Evropske konvencije, kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu prava na pravičan postupak apelanti vide u nepravilno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju predmeta, te u pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava. Oni posebno naglašavaju da su im navedena ustavna prava povrijeđena zbog činjenice da im je drugotužena (Općina Trebinje), po naređenju prvotužene, oduzela cjelokupnu imovinu iz njihove bravarsko-limarske radnje, a prema zapisniku o izuzimanju koji je sačinila općinska komisija koju je imenovalo Ratno predsjedništva drugotužene. U sudskim postupcima koji su prethodili osporenoj presudi Vrhovnog suda apelanti su zahtijevali naknadu štete za oduzetu imovinu. Apelanti se žale posebno na dužinu postupka kojim je odlučivano o njihovim zahtjevima za naknadu štete, tvrdeći da je postupak trajao osam godina i četiri mjeseca. Prvostepenom Presudom Osnovnog suda broj P-176/03 od 17. oktobra 2003. godine nije u cijelosti riješen tužbeni zahtjev za naknadu štete, budući da je odlučeno da se o naknadi štete za mašine i opremu posebno odluči. Okružni sud je, naime, u ranijem postupku odlučivao i o tužbenom zahtjevu apelanata za naknadu štete za oduzete mašine i opremu, dosuđujući iznos od 2.245,980,00 KM. Vrhovni sud je ustanovio da je takvim odlučivanjem povrijeđeno pravo na žalbu, ukinuo drugostepenu presudu u tom dijelu i predmet vratio na ponovno odlučivanje drugostepenom sudu. Nakon što su apelanti 23. maja 2005. godine uredili tužbu u pogledu zahtjeva za naknadu štete za mašine i opremu, Okružni sud je donio Rješenje broj Gž-156/05 od 2. februara 2006. godine kojim je odbio prijedlog tužilaca-apelanata za dopunu Presude Okružnog suda broj Gž-156/05 od 25. novembra 2005. godine. Time je, zapravo, i odbijena tužba u pogledu zahtjeva za naknadu štete za mašine i opremu, što je također, smatraju apelanti, povreda prava na pravičan postupak.
37. Apelanti navode da je Rješenje Vrhovnog suda broj Rev-430/04 od 15. marta 2005. godine doneseno «pod pritiskom i kršenjem prava na pošteno suđenje». Dalje navode da se revizija prema članu 240. stav 2. ZPP ne može izjaviti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, te da revizijski sud, prema članu 241. ZPP, presudu ispituje samo u granicama razloga navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povredu odredaba parničnog postupka koje se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje. Apelanti smatraju da «protivno citiranim odredbama zakona, revizijski sud se upušta u ispitivanje tačnosti činjenica koje su utvrdili nižestepeni sudovi i nalazi da je činjenično stanje u pogledu postojanja spomenutih srebrenih elektroda pogrešno i nepotpuno utvrđeno», te ističu da Vrhovni sud, suprotno odredbama čl. 123. i
124. ZPP, naređuje da se izvedu dokazi koje stranke nisu predložile. Dalje se navodi da drugostepeni sud u novom postupku, suprotno odredbama čl. 102. i 207. ZPP, dopušta tuženim da izvedu nove dokaze koji nisu bili ranije predloženi, te, suprotno uputi revizionog suda, određuje novo vještačenje. 38. Apelanti navode da je u postupcima pred redovnim sudovima nesporno dokazano da im je pričinjena šteta u iznosu od 6.998.741,72 KM oduzimanjem opreme, mašina i repromaterijala iz njihove limarsko-bravarske radnje. Apelanti su u cijelosti iznijeli hronologiju događaja i tok postupka koji je pokrenut 9. septembra 1999. godine, kada su i podnijeli tužbu za naknadu štete za oduzetu imovinu koja se sastojala, kako je ranije navedeno, od mašina, opreme, zaliha gotove robe, poluproizvoda i repromaterijala.
39. Apelanti navode da je osporena odluka Vrhovnog suda rezultat činjenice da je sud «ostao dosljedan u ignoriranju povrede postupka koju je učinio drugostepeni sud». U osporenoj presudi se zadiranje u činjenično stanje pravda primjenom materijalnog prava, i to člana 190. ZOO. Konačan rezultat ovakvog nepravičnog suđenja jeste da je na ovaj način, kako navode apelanti, legalizirano otimanje imovine apelanata. O suštinskom pitanju ovog postupka, a to je vrijednost oduzetih elektroda, provedena su četiri vještačenja da bi konačna odluka u posljednjem drugostepenom postupku bila donesena na osnovu potpuno novog vještačenja, suprotno uputi revizijskog suda, i ocijenjenog bez ikakvog osvrtanja na ranija vještačenja i ranije provedene dokaze. Osporena presuda Vrhovnog suda je donesena pod pritiskom javnosti da Općina Trebinje, prema kojoj je određeno izvršenje, neće moći funkcionirati ako bi se isplatila naknada štete (novčana vrijednost, kako navode apelanti, srebrenih, a ne običnih elektroda) koja je stvarno počinjena apelantima. Suprotno odredbama člana 241. ZPP, Vrhovni sud se upustio u ispitivanje tačnosti činjenica koje su utvrdili redovni sudovi. Apelanti su naveli da je ukupna situacija koja je stvorena u Trebinju, uključujući i podnošenje optužnica protiv prvoapelanta Saliha Alijagića, nepovoljno utjecala na rad sudova i njihovu nepristrasnost i objektivnost u suđenju. Umjesto da se ocijene dotad izvedeni dokazi, tuženim se dopušta da izvode nove dokaze koji nisu predloženi, kao što su saslušanje svjedoka R.A, uvid u potvrdu preduzeća «Obod» Cetinje od 11. aprila 2005. godine, te Rješenje Općinske uprave društvenih prihoda Općine Trebinje broj 05-452-470-4/91 od 2. marta 1992. godine. Apelanti zaključuju da vještačenje nije provedeno u skladu sa čl. 147-162. ZPP ( odredbe o vještacima). Apelanti zaključuju da pravilna primjena odredaba o vještačenju, kao parničnoprocesnoj radnji, zahtijeva da se sva mišljenja vještaka u svim fazama postupka uzmu u obzir prilikom donošenja konačne odluke. Apelanti navode da je pravilna primjena ZPP zahtijevala da se izvrši «usaglašavanje» između raznih provedenih vještačenja, što je izostalo, a izjašnjenja vještaka je «nadomjestio laički zaključak suda». Apelanti posebno naglašavaju da zatezne kamate nisu pravilno obračunate s obzirom na činjenicu da je Okružni sud Presudom broj Gž-577/03 od 24. septembra 2004. godine odredio da se umjesto od nastanka štete, a to je 27. juli 1993. godine, kamate računaju od 1. septembra 1999. godine, odnosno od dana saznanja apelanata za nastalu štetu.
40. Apelanti zato predlažu da Ustavni sud sâm odluči o ovoj pravnoj stvari, tako što će obavezati tužene da apelantima plate na ime naknade štete iznos od 6.998.741,72 KM sa zateznim kamatama počevši od 27. jula 1993. godine do isplate, zatezne kamate na već dosuđen iznos od 1.281.223,32 KM za period od 27. jula 1993. godine do 21. januara 2005. godine, kao i troškove spora prema troškovniku apelanata za revizijski i apelacioni postupak. Konačno, apelanti zahtijevaju da se donese privremena mjera kojom bi Ustavni sud zabranio drugoapelantima-tuženim da preduzimaju mjere represije protiv prvoapelanta-tužioca Saliha Alijagića zbog radnji u postupku radi ostvarivanja naknade za oduzetu imovinu, sve do okončanja postupka koji se po apelaciji vodi pred Ustavnim sudom.
b) Navodi iz apelacije drugoapelanata-tuženih
41. Drugoapelanti-tuženi u svojoj apelaciji navode da je osporenom presudom povrijeđeno njihovo pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom iz čega Ustavni sud zaključuje da drugoapelanti-tuženi ukazuju na povredu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine. Povredu ovog prava drugoapelanti-tuženi vide u očiglednoj proizvoljnosti primjene prava u dijelu koji se odnosi na zastarijevanje potraživanja, te na prigovor o aktivnoj legitimaciji apelanta Saliha Alijagića.
c) Odgovori na apelaciju apelanata
42. U odgovoru na apelaciju Vrhovnog suda se navodi da je u ovoj pravnoj stvari ovaj sud dao opširne i jasne razloge u obrazloženju svoje odluke, pa predlaže da se ti razlozi tretiraju kao odgovor na apelaciju. Vrhovni sud smatra da osporenom presudom nisu povrijeđena ustavna prava na koja ukazuju apelanti, pa predlaže da se apelacija odbije.
43. U odgovoru na apelaciju Pravobranilaštva Republike Srpske se navodi da je Okružni sud, prema Rješenju Vrhovnog suda broj Rev-30/04 od 15. marta 2005. godine, ponovo proveo dokazni postupak u dijelu na koji je ukazao Vrhovni sud. U vezi s tim ocijenjen je iskaz apelanta Muamera Alijagića o količini običnih i srebrnih elektroda koje su se zatekle u radnji. Apelant, tada u svojstvu svjedoka, izjavio je da ne zna da li se ove dvije vrste elektroda mogu razlikovati po oznaci slova, broja ili njihovog naziva. Samo vještačenje je izvela stručno i savjesno ovlaštena i kvalificirana ustanova. Pravobranilaštvo smatra da nisu povrijeđena ustavna prava apelanata na koja se pozivaju, jer su sudovi vodili računa da se utvrđeni iznos naknade štete podudara sa stvarno pretrpljenom štetom koju sačinjavaju osnovni iznos pričinjene materijalne štete (utvrđen tako što je, prema mišljenju Pravobranilaštva, realno obračunata šteta) i kamate na taj novčani iznos. Također, članovi popisne komisije, saslušani kao svjedoci u toku postupka pred sudom, istakli su da je u popisanoj imovini bilo dosta dotrajalih stvari, a apelantima je dosuđena vrijednost, kako je već navedeno, da iste nove stvari mogu nabaviti na tržištu.
V. Relevantni propisi
44. U Zakonu o parničnom postupku Republike Srpske («Službeni glasnik RS» br. 58/03, 85/03, 74/05 i 63/07) relevantne odredbe glase:
Član 7.
Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.
Član 10. Sud je dužan da postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Član 123.
Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.
Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.
Član 126. Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću da utvrdi neku činjenicu, o postojanju ove činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja. Član 127.
Ako se utvrdi da stranci pripada pravo na naknadu štete, na novčani iznos ili na zamjenljive stvari, ali se tačna visina iznosa, odnosno količina stvari ne može utvrditi ili bi se mogla utvrditi samo sa nesrazmjernim teškoćama, sud će o ovom odlučiti po svojoj ocjeni. Član 147.
Sud može, na prijedlog stranke, odrediti izvođenje dokaza vještačenjem kad je radi utvrđivanja ili razjašnjenja određene činjenice potrebno stručno znanje kojim sud ne raspolaže.
Član 149. st. 1. i 4.
Vještačenje obavlja jedan vještak. [.....]
Složenije vještačenje povjerit će se prvenstveno stručnim ustanovama kao što su bolnice, hemijski laboratoriji, fakulteti i slično.
Član 155. stav 3.
Ukoliko vještak ni po pozivu suda ne dostavi potpun i razumljiv nalaz i mišljenje, sud će, uz prethodno izjašnjenje stranaka, odrediti drugog vještaka.
Član 207. st. 1. i 2. U žalbi se ne mogu iznositi nove činjenice i predlagati novi dokazi, osim ako žalilac pruži dokaze da ih bez svoje krivice nije mogao iznijeti, odnosno predložiti do zaključenja glavne rasprave. Pozivajući se na nove činjenice, žalilac je dužan navesti dokaze kojima bi se te činjenice utvrdile, a predlažući nove dokaze, dužan je navesti činjenice koje tim dokazima treba utvrditi. Član 240. Revizija se može izjaviti:
1) zbog povrede odredaba parničnog postupka iz člana 209. ovog zakona koja je učinjena u postupku pred drugostepenim sudom; 2) zbog pogrešne primjene materijalnog prava; 3) zbog prekoračenja tužbenog zahtjeva ako je ta povreda učinjena u postupku pred drugostepenim sudom. Revizija se ne može izjaviti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Član 249. stav 1. Ako utvrdi da postoji povreda odredaba parničnog postupka zbog koje se revizija može izjaviti, osim povreda određenih u st. 2. i 3. ovog člana, revizijski sud će, s obzirom na prirodu povrede, presudom preinačiti presudu drugostepenog suda ili rješenjem ukinuti u cjelini ili djelimično presudu drugostepenog suda i predmet vratiti na ponovno suđenje istom ili drugom vijeću drugostepenog suda, odnosno drugom nadležnom sudu. Član 250. Ako revizijski sud utvrdi da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno, presudom će usvojiti reviziju i preinačiti osporenu presudu. Ako revizijski sud nađe da je zbog pogrešne primjene materijalnog prava ili zbog povrede pravila postupka činjenično stanje nepotpuno utvrđeno i da zbog toga nema uvjeta za preinačenje osporene presude, rješenjem će usvojiti reviziju, ukinuti u cjelini ili djelimično presudu drugostepenog suda i predmet vratiti na ponovno suđenje istom ili drugom vijeću drugostepenog suda.
45. U Zakonu o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i «Službeni glasnik RS» broj 17/93) relevantne odredbe glase:
Član 154. stav 1.
Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice. Član 155.
Šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta) i sprečavanje njenog povećanja (izmakla korist), kao i nanošenje drugome fizičkog ili psihičkog bola i straha (nematerijalna šteta).
Član 158.
Krivica postoji kada je štetnik prouzrokovao štetu namjerno ili nepažnjom.
Član 172. stav 1.
Pravno lice odgovara za štetu koju njegov organ prouzrokuje trećem licu u vršenju ili u vezi sa vršenjem svojih funkcija.
Član 185. st. 1, 3. i 4.
Odgovorno lice dužno je uspostaviti stanje koje je bilo prije nego što je šteta nastala. Kad uspostavljanje ranijeg stanja nije moguće, ili kad sud smatra da nije nužno da to učini odgovorno lice, sud će odrediti da ono isplati oštećeniku odgovarajuću svotu novca na ime naknade štete.
Sud će dosuditi oštećeniku naknadu u novcu kad on to zahtijeva izuzev ako okolnosti datog slučaja opravdavaju uspostavljanje ranijeg stanja. Član 186.
Obaveza naknade štete smatra se dospjelom od trenutka nastanka štete.
Član 189. st.1. i 2.
Oštećenik ima pravo na naknadu obične štete, tako i na naknadu izmakle koristi.
Visina naknade štete određuje se prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, izuzev slučaja kad zakon naređuje šta drugo.
Član 190.
Sud će, uzimajući u obzir i okolnosti koje su nastupile poslije prouzrokovanja štete, dosuditi naknadu u iznosu koji je potreban da se oštećenikova materijalna situacija dovede u ono stanje u kome bi se nalazila da nije bilo štetne radnje i propuštanja.
Član 206. stav 1.
Za štetu koju je više lica prouzrokovalo zajedno svi učesnici odgovaraju solidarno.
Član 277. Dužnik koji zakasni sa ispunjenjem novčane obaveze duguje pored glavnice i zateznu kamatu po stopi utvrđenoj saveznim zakonom.
VI. Dopustivost
Dopustivost apelacije drugoapelanata-tuženih
46. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: [...] 2. Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno. 47. U fazi ispitivanja dopustivosti predmeta Ustavni sud mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine). Apelacija je, također, očigledno neosnovana ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja prava zaštićenih Ustavom.
48. Suština navoda drugoapelanata-tuženih o povredi prava na pravično suđenje svodi se na tvrdnju da su sudovi pogrešno i nepotpuno utvrdili činjenično stanje, odnosno pogrešno primijenili materijalno pravo prilikom računanja roka zastarjelosti i odlučivanja o aktivnoj legitimaciji apelanata. Međutim, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Ustavni sud nije mjerodavan da vrši provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivnopravne propise osim ukoliko odluke redovnih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kad je primjena pozitivnopravnih propisa bila očito proizvoljna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan, ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 31/03).
49. U konkretnom slučaju drugoapelanti-tuženi su, nakon što su apelanti podnošenjem tužbe u ovom predmetu pokrenuli postupak protiv njih i DP «Metalac» Trebinje kao tuženih radi naknade štete, ostvarili pravo da se o njihovim građanskim pravima, odnosno obavezama odlučuje pred sudovima pune jurisdikcije u tri instance. Ustavni sud ukazuje na to da je u konačnici djelimično usvojen tužbeni zahtjev apelanata-tužilaca na način da su drugoapelanti-tuženi obavezani da apelantima solidarno isplate na ime naknade materijalne štete iznos od 1.281.223,35 KM i zakonsku zateznu kamatu počevši od 22. augusta 2005. godine, kao dana procjene, pa do isplate. Dio tužbenog zahtjeva apelanata preko dosuđenog iznosa (do iznosa od 6.033.985,07 KM), te zahtjev za isplatu zakonske zatezne kamate počevši od 27. jula 1993. godine su odbijeni. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi proveli parnični postupak, izveli dokaze i primijenili važeće materijalnopravne propise, te su u obrazloženju osporenih odluka dali jasne i detaljne razloge za svoje odlučivanje koji, prema mišljenju Ustavnog suda, ni u jednom dijelu ne djeluju proizvoljno.
50. U vezi s navedenim, Ustavni sud konstatira da drugoapelanti-tuženi u apelaciji ponavljaju navode koje su iznosili i u toku postupka a koje su redovni sudovi već ocijenili. Naime, redovni sudovi su u obrazloženju svojih odluka ocijenili i sve prigovore drugoapelanata, te su, pozivajući se na relevantne odredbe ZOO (čl. 154. i 155), dali detaljno obrazloženje svojih zaključaka do kojih su došli na osnovu provedenih dokaza pred prvostepenim i drugostepenim sudom (saslušanjem svjedoka i vještaka, saslušanjem apelanta u svojstvu parnične stranke, te uvidom u relevantnu dokumentaciju). Prigovori drugoapelanata-tuženih u vezi sa nedostatkom aktivne legitimacije su neosnovani, odnosno, prema zaključku sudova, oba apelanta (Salih Alijagić i Muamer Alijagić) su aktivno legitimirana za podnošenje tužbe u konkretnoj pravnoj stvari. Redovni sudovi su, također, primjenom relevantnih odredaba ZOO koje reguliraju institut zastarijevanja potraživanja (čl. 376. i 383 ), te imajući u vidu i relevantne odredbe Odluke Narodne skupštine RS o ukidanju ratnog stanja i neposredne ratne opasnosti dali vrlo iscrpne razloge iz kojih nedvosmisleno proizlazi da je prigovor drugoapelanata u vezi sa zastarijevanjem potraživanja neosnovan. Stoga, Ustavni sud smatra da nema elemenata koji bi ukazali na to da su redovni sudovi relevantne odredbe ZOO primijenili na proizvoljan način i na štetu drugoapelanata.
51. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da drugoapelanti-tuženi ne nude činjenice i dokaze koji bi mogli opravdati tvrdnju da su materijalnopravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni, odnosno da postoji povreda ustavnih prava na koje se drugoapelanti-tuženi pozivaju, zbog čega nema elemenata koji prima facie ukazuju na to da je kršenje ustavnih prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6. stav 1. Evropske konvencije moguće, u smislu da bi bilo potrebno meritorno ispitivanje navoda apelacije.
52. S obzirom na odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je u odnosu na apelaciju drugoapelanata-tuženih odlučio kao u dispozitivu ove odluke. Dopustivost apelacije apelanata 53. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije apelanata u odnosu na osporeno Rješenje Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-07-000 250 od 5. decembra 2008. godine, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (4) protekao je rok za podnošenje apelacije; 54. S obzirom na to da je apelantima Rješenje Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-07-000 250 od 5. decembra 2008. godine uručeno 25. decembra 2008. godine, a dopuna apelacije u kojoj apelanti navode da osporavaju predmetno rješenje Ustavnom sudu podnesena 24. februara 2009. godine (61. dan), proizlazi da je podnesena nakon što je protekao rok za podnošenje apelacije predviđen članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. U skladu sa navedenim, Ustavni sud je zaključio da je apelacija podnesena nepravovremeno, odnosno nakon proteka roka od 60 dana od dana kada su apelanti primili osporeno Rješenje Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-07-000 250 od 5. decembra 2008. godine.
Dopustivost apelacije apelanata u odnosu na osporenu Presudu Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-06-000 430 od 31. januara 2008. godine
55. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
56. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
57. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 118-0-
Rev-06-000 430 od 31. januara 2008. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanti su primili 19. februara 2008. godine, a apelacija je podnesena 10. marta 2008. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 58. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
59. Apelanti se žale da njihov predmet koji se vodio pred sudskim organima nije završen u «razumnom roku», jer je postupak naknade štete trajao osam godina i četiri mjeseca. Dalje, apelanti navode da im je povrijeđeno pravo na pravičan postupak koje je zaštićeno članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije, a koje se, osim «razumnosti roka» odlučivanja, odnosi i na pravilno i potpuno utvrđivanje činjenica i primjenu materijalnog prava, te pravo na zabranu diskriminacije iz člana 14. Evropske konvencije, kao i pravo na imovinu iz člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravičan postupak 60. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: (…)
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
Primjenljivost člana 6. stav 1. Evropske konvencije
61. U konkretnom slučaju je potrebno, kao prvo, odgovoriti na pitanje da li predmetni sudski postupak ima karakter «spora» u kojem su utvrđivana «građanska prava i obaveze» apelanata. Ustavni sud ukazuje na vlastitu jurisprudenciju i na praksu Evropskog suda, prema kojoj pojam «spora», u smislu značenja člana 6. stav 1. Evropske konvencije, podrazumijeva «sve postupke čiji je rezultat presudan za privatna prava i obaveze», čak i kada se postupak tiče spora između pojedinca i javne vlasti koja djeluje u okviru svojih ovlaštenja; karakter «zakonodavstva koje određuje kako će se problem riješiti» i «ovlaštenja» koja pripadaju predmetnom organu imaju mali značaj (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 540/04 od 18. januara 2005. godine, stav 20, i Evropski sud za ljudska prava, Ringeisen protiv Austrije, presuda od 28. juna 1978. godine, serija A broj 13, stav 94). 62. U konkretnom slučaju postupak se odnosi na pitanje utvrđivanja naknade materijalne štete koja je apelantima pričinjena oduzimanjem imovine iz njihove bravarsko-limarske radnje u toku 1993. godine, dakle, riječ je o građanskopravnom sporu i, stoga, Ustavni sud smatra da je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv. Navodi o nerazumno dugom trajanju postupka
63. Ustavni sud će na početku razmotriti navode apelanata o povredi prava na suđenje u razumnom roku, odnosno ispitat će da li je u konkretnom postupku došlo do kršenja prava na postupak u «razumnom roku», kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije. Polazeći od kriterija utvrđenih praksom Evropskog suda za ljudska prava, Ustavni sud ističe da se razumnost trajanja postupka ocjenjuje u svjetlu svih okolnosti predmeta, uzimajući naročito u obzir složenost predmeta, ponašanje strana u postupku, s jedne strane, i suda i javnih vlasti, s druge strane (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Vernillo protiv Francuske, presuda od 20. februara 1981. godine, serija A broj 198, stav 30; Zimmermann i Steiner, presuda od 13. jula 1983. godine, stav 24). 64. Prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
65. Osim toga, prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, veliki broj predmeta u radu nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, a stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može pokazati da postoje ozbiljni nedostaci u organizaciji sudskog sistema (vidi, Evropski sud, Probmeier protiv Njemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997-IV).
a) Period koji se uzima u obzir
66. Ustavni sud zapaža da je sudski postupak za utvrđivanje pravične naknade štete za radnje koje su tuženi u toku ratnih sukoba preduzimali prema apelantima, oduzimajući im imovinu navedenu u presudama, započeo 9. septembra 1999. godine i da je okončan donošenjem Presude Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-06-000 430 od 31. januara 2008. godine. Prema tome, period u kojem je pokrenut navedeni postupak spada u nadležnost Ustavnog suda s obzirom na to da je započeo nakon 14. decembra 1995. godine, tj. nakon što je Ustav Bosne i Hercegovine stupio na pravnu snagu, i do donošenja osporene odluke Vrhovnog suda je trajao više od osam godina.
b) Složenost predmeta
67. Ustavni sud naglašava da se složenost postupka mora razmatrati u svjetlu činjeničnog i pravnog aspekta predmetnog spora, tj. dokaza koje redovni sudovi moraju izvesti utvrđujući pravnu prirodu spora.
68. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o postupku utvrđivanja novčane naknade za materijalnu štetu koja je pričinjena apelantima za oduzetu imovinu iz njihove privatne radnje. Činjenica da su na tuženoj strani bila tri tužena sama po sebi nije utjecala na složenost postupka. Dalje, Ustavni sud zapaža da u postupku nije bio sporan osnov naknade štete, ali da je tokom cijelog postupka bila sporna visina naknade štete koja pripada apelantima. S obzirom na to da je na tu okolnost izveden niz dokaza, u smislu da je provedeno nekoliko vještačenja, te da su saslušani brojni svjedoci radi utvrđivanja sporne činjenice u vezi sa vrstom elektroda koje su izuzete iz radnje apelanata, a od čega je zavisila visina naknade štete, Ustavni sud zaključuje da je postupak bio relativno složen.
c) Ponašanje apelanata
69. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da se dužina postupka ne može pripisati apelantima, jer nisu koristili bilo kakve metode koje bi mogle dovesti do odugovlačenja postupka. Naime, apelanti su više puta urgirali da se završi sudski postupak, koristeći pravna sredstva koja su im bila na raspolaganju u okviru ZOO i ZPP, kako bi u što kraćem roku došli do konačne odluke. U ponašanju apelanata Ustavni sud ne nalazi bilo kakve elemente koji bi ukazivali da su na bilo koji način doprinijeli ukupnoj dužini konkretnog sudskog postupka.
d) Ponašanje javnih vlasti
70. Pokrećući parnični postupak sa svrhom da se usvoji njihov tužbeni zahtjev za naknadu materijalne štete, zbog faktičke nemogućnosti da se izvrši naturalna restitucija, apelanti su ispoljili razuman pristup usmjeren prema tome da se konkretna sudska stvar što prije okonča. Kako je ranije navedeno, apelanti su tužbu u konkretnoj pravnoj stvari podnijeli 9. septembra 1999. godine a osporena odluka Vrhovnog suda, kojom je konačno odlučeno o njihovom tužbenom zahtjevu za naknadu štete, donesena je 31. januara 2008. godine iz čega proizlazi da je u slučaju apelanata predmetni sudski postupak trajao ukupno osam godina i četiri mjeseca. Ustavni sud zaključuje da je dužina predmetnog sudskog postupka a priori nerazumna i da bi se mogla opravdati samo u izuzetnim okolnostima. Sami apelanti, želeći da istaknu odnos sudskih vlasti prema njihovom tužbenom zahtjevu i ovom pravnom problemu, naveli su da su sudovi donijeli «četiri prvostepene, pet drugostepenih i dvije revizijske odluke».
71. Ustavni sud smatra da ne postoji razumno i objektivno opravdanje za ovakvo djelovanje nadležnih sudskih organa, te da se period odlučivanja o visini naknade štete za oduzetu imovinu ne može smatrati «razumnim» u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da se ovako neprimjereno dugo trajanje postupka može u cijelosti staviti na teret nadležnim sudskim organima. Činjenica da je predmet više puta vraćan sa viših sudskih instanci na niže, što je dodatno utjecalo na konačno okončanje predmeta, ukazuje da se sud mora smatrati odgovornim za dužinu postupka u ovom konkretnom predmetu. Stoga, Ustavni sud smatra da su odugovlačenju postupka najviše doprinijeli redovni sudovi, osobito imajući u vidu da iz stanja spisa proizlazi da je sud više puta odgađao ročište samo zbog činjenice da, navodno, ne može utvrditi visinu naknade za štetu i da nije pokazao naročitu hitnost u pribavljanju nalaza i mišljenja vještaka kao osnove za utvrđivanje naknade. Također je vidljivo da nižestepeni sudovi nisu detaljno slijedili odluke viših sudskih instanci, što je utjecalo da te odluke budu više puta vraćane. Utvrđivanje činjenice o kakvoj vrsti elektroda se radi, iako relativno složeno pitanje zbog same prirode predmeta, ipak ne zahtijeva duži vremenski period, kao i neke posebne pravne postupke za provođenje dokaza.
72. Iako je Ustavni sud uzeo u obzir činjenicu da se radilo o relativno složenom postupku, činjenica da se njegova dužina u cijelosti može pripisati postupanju redovnih sudova navodi Ustavni sud na zaključak da apelantima nije u razumnom roku donesena meritorna odluka. Ustavni sud mora naglasiti da je za pravni sistem od fundamentalne važnosti vođenje postupka u okviru razumnog vremena, jer svako nepotrebno odugovlačenje često dovodi do, de facto, lišavanja pojedinca njegovih prava i gubitka djelotvornosti i povjerenja u pravni sistem. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su osnovani navodi apelanata da redovni sudovi nisu donijeli osporene odluke u razumnom roku, u smislu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Ostali navodi u vezi sa pravom na pravičan postupak
73. Iz apelacije proizlazi da se apelanti, u konkretnom slučaju, žale i na druge aspekte prava na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Suština navoda apelanata o povredi prava na pravično suđenje svodi se na tvrdnje apelanata da je sud, odlučujući o njihovom tužbenom zahtjevu, načinio više povreda procesnog prava, te tvrdnje da činjenice ovog predmeta nisu pravilno i potpuno utvrđene, što je, smatraju apelanti, dovelo i do proizvoljne primjene materijalnog prava. To se prvenstveno odnosi na vrstu i obim izuzetih elektroda iz limarsko-bravarske radnje apelanata, odnosno odgovora na pitanje da li je riječ o običnim ili srebrenim elektrodama. Stoga će Ustavni sud ispitati da li je došlo do kršenja ostalih elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije na koje su apelanti ukazali u svojoj apelaciji.
74. S obzirom na navode o proizvoljnosti u primjeni prava, Ustavni sud zapaža da arbitrarnost ili očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Odluku Ustavnog suda AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Prema tome, zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su redovni sudovi u konkretnom slučaju dali jasne i razumljive razloge na kojima su zasnovali svoje odluke, odnosno da li obrazloženja redovnih sudova sadrže jasne i detaljne razloge na osnovu kojih su primijenjeni zakonski propisi. 75. U vezi s tim Ustavni sud prvenstveno zapaža da su apelanti kao osporenu odluku naveli Presudu Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-06-000430 od 31. januara 2008. godine, ali da iz navoda apelacije proizlazi da apelanti, ustvari, osporavaju cjelokupan postupak koji je uslijedio nakon donošenja Presude Okružnog suda broj Gž-577/03 od 24. septembra 2004. godine. S obzirom na to da se, prema praksi Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava, pravičnost postupka ocjenjuje na osnovu postupka kao cjeline (vidi Presudu Evropskog suda za ljudska prava, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije od 6. decembra 1988. godine, serija A broj 146, stav 68, i Odluku Ustavnog suda broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 38/03), Ustavni sud će, prema članu 32. Pravila Ustavnog suda, ispitati da li postoje povrede prava na pravično suđenje na koje su ukazali apelanti u apelaciji.
76. Ustavni sud podsjeća da, generalno gledajući, nije mjerodavan da vrši provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivnopravne propise, osim ukoliko odluke redovnih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kada je primjena pozitivnopravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kada je relevantni zakon sâm po sebi neustavan, ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na efektivan pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 31/03).
77. Prema već navedenom stavu, Ustavni sud se može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. Stoga će Ustavni sud u prvom redu provjeriti da li su Vrhovni i Okružni sud, postupajući u ovom predmetu i donoseći odluke u postupku revizije, odnosno žalbe, dali jasne i razumljive razloge na kojim su zasnovali svoje odluke, odnosno da li obrazloženja osporenih odluka sadrže jasne i detaljne razloge na osnovu kojih su primijenjeni zakonski propisi. 78. Ustavni sud zapaža da se predmet konkretnog spora odnosi na zahtjev apelanata da im se naknadi šteta nastala 1993. godine oduzimanjem imovine iz njihove radnje u Trebinju. Za Ustavni sud nema sumnje da je ispravan stav redovnih sudova da osnov i visina naknade štete, zbog nedostatka mogućnosti naturalne restitucije, moraju biti dokazivani na osnovu općih pravila prava na naknadu štete utvrđenih ZOO. U konkretnom slučaju apelanti tvrde da su sudovi u parničnom postupku pogrešno tumačili i primijenili materijalno pravo iz odredaba ZOO kada su apelantima u konačnici na ime štete za oduzeti repromaterijal dosudili ukupan iznos od 1.281.223,35 KM. Pri tome je, prema mišljenju apelanata, osporena presuda, kao i prethodno rješenje, Vrhovnog suda donesena uz povredu odredaba ZPP na štetu apelanata. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelantima u prethodnim fazama postupka Osnovni sud dosudio štetu u znatno većem iznosu (prvo 7.148.544,00 KM, zatim, 5.626.506,92 KM, te 6.195.648,57 KM), te da je Presudom Osnovnog suda broj P-176/03 od 17. oktobra 2003. godine, koju je u pogledu visine naknade štete za repromaterijal potvrdio Okružni sud Presudom broj Gž-577/03 od 24. septembra 2004. godine, apelantima dosuđena naknada štete u iznosu od 6.033.985,07 KM. Ova presuda Okružnog suda je donesena nakon održane rasprave pred tim sudom na kojoj su se vještaci očitovali na primjedbe drugoapelanata – tuženih. Navedenom presudom je preinačena prvostepena presuda u pogledu roka od kojeg apelantima teku kamate na dosuđeni iznos naknade štete za repromaterijal (počevši od 1. januara 1999. godine umjesto od 27. jula 1993. godine do isplate), te je apelantima dosuđena i naknada štete za mašine i opremu u iznosu od 2.245.980,00 KM.
79. U vezi s navedenim, Ustavni sud zapaža da su parnične stranke protiv Presude Okružnog suda broj Gž-577/03 od 24. septembra 2004. godine izjavile reviziju, te da se suština revizionih navoda apelanata odnosila na rok od kojeg teku kamate, a da su drugoapelanti-tuženi reviziju izjavili zbog pogrešne primjene materijalnog prava i povrede postupka. Usvajajući reviziju drugoapelanata, sud je obrazložio da za pravilnu primjenu materijalnog prava, na koju revizioni sud u smislu člana 241. ZPP pazi po službenoj dužnosti, kada je u pitanju visina štete, «iz do sada izvedenih dokaza ne može pouzdano izvesti zaključak da su se u poslovnim prostorijama tužilaca nalazile srebrene elektrode…», te je sud naložio da se provedu novi dokazi, a da se nakon toga vještaci izjasne kako na ove okolnosti, tako i na primjedbe drugoapelanata-tuženih u vezi sa repromaterijalom i mašinama. Sud je naveo da je revizije uvažio i predmet vratio istom sudu na ponovno suđenje na osnovu člana 249. stav 1. ZPP. 80. Ustavni sud, međutim, smatra da je ovakvim postupanjem Vrhovni sud, ustvari, odlučivao o pitanjima koja, prema izričitoj zakonskoj odredbi, nisu u nadležnosti Vrhovnog suda. Naime, članom 240. stav 2. ZPP izričito je navedeno da se revizija «ne može izjaviti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja». Iz obrazloženja predmetnog rješenja proizlazi da je Vrhovni sud Presudu Okružnog suda broj Gž-577/03 od 24. septembra 2004. godine ukinuo upravo zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. U vezi s navedenim, Ustavni sud zapaža da je ovakvo svoje ponašanje Vrhovni sud pojasnio prvobitno obavezom da, u smislu člana 241. ZPP, po službenoj dužnosti pazi na pravilnu primjenu materijalnog prava. Međutim, Vrhovni sud se, pojašnjavajući pravni osnov na osnovu kojeg je uvažio reviziju drugoapelanata i ukinuo presudu Okružnog suda, pozvao isključivo na član 249. ZPP koji regulira postupanje revizionog suda u situaciji kada utvrdi da postoji povreda pravila postupka. 81. Ustavni sud zapaža da je članom 250. ZPP regulirano postupanje revizionog suda u situaciji kad utvrdi da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno. Iz obrazloženja osporene presude proizlazi da se Vrhovni sud nije pozvao na ovu odredbu. Dalje, Ustavni sud konstatira da je članom 250. stav 2. ZPP propisano da «ako revizijski sud nađe da je, zbog pogrešne primjene materijalnog prava ili zbog povrede pravila postupka, činjenično stanje nepotpuno utvrđeno i da zbog toga nema uvjeta za preinačenje osporene presude, rješenjem će usvojiti reviziju, ukinuti u cjelini ili djelimično presudu drugostepenog suda i predmet vratiti na ponovno suđenje istom ili drugom vijeću drugostepenog suda». Iz navedene odredbe proizlazi da je Vrhovni sud svoju odluku, uz ispunjavanje ovih uvjeta, mogao donijeti isključivo pozivajući se na odredbu člana 250. stav 2. ZPP.
82. U vezi s tim, Ustavni sud ponovo zapaža da se suština obrazloženja rješenja Vrhovnog suda, upravo suprotno odredbi člana 240. stav 2. ZPP, odnosi na pogrešno i nepotpuno utvrđeno stanje, jer sud u toj odluci nalaže drugostepenom sudu da provede niz dokaza koji nisu bili izvođeni u dotadašnjem toku postupka, niti su ih stranke predložile u žalbenom postupku. Navedeno postupanje je u daljem toku postupka kao direktnu posljedicu imalo povredu odredbe člana 207. stav 1. ZPP pred Okružnim sudom. Tom odredbom je regulirano da se u žalbi «ne mogu iznositi nove činjenice i predlagati novi dokazi, osim ako žalilac pruži dokaze da ih bez svoje krivnje nije mogao iznijeti, odnosno predložiti do zaključenja glavne rasprave». Stoga, Ustavni sud smatra da je, postupajući na ovaj način, Vrhovni sud praktično odlučivao izvan revizijske nadležnosti regulirane odredbama ZPP. Ovo posredno konstatira i sâm drugostepeni sud u Presudi donesenoj u ponovnom postupku broj Gž-
156/05 od 25. novembra 2005. godine, navodeći da je očigledno Vrhovni sud «u svojoj revizijskoj odluci pitanje visine naknade materijalne štete koja se zahtjevom traži u ovom sporu prihvatio kao primjenu materijalnog prava», te da je smatrao da «treba utvrditi nove činjenice izvođenjem novih dokaza (naravno, na prijedlog parničnih stranaka, a ne po službenoj dužnosti prema čl. 7. i 123. ZPP, jer stranke predlažu i izvode dokaze, a sud izvedene dokaze ocjenjuje), pa i bez obzira na to što ti novi dokazi nisu predloženi u žalbi».
83. Posljedica ovakvog postupanja je bila da je Okružni sud odredio da će u ponovnom postupku na raspravi saslušati apelanta Muamera Alijagića, pa je pozvao parnične stranke da na raspravi «izvedu sve dokaze koje namjeravaju izvesti», te je formalno na prijedlog stranaka, a faktički po nalogu Vrhovnog suda, izveo dokaze koje je naveo revizioni sud u svom rješenju, provodeći još mimo naloga Vrhovnog suda (da se sudski vještaci, dakle, oni koji su već vještačili i dali nalaz i mišljenje, izjasne na okolnosti koje treba utvrditi u novom postupku, te na primjedbe drugoapelanata), a po novom prijedlogu drugoapelanata, novo vještačenje Instituta. Na taj način je, kako se može zaključiti iz obrazloženja osporenih odluka, također Okružni sud proizvoljno primijenio odredbu člana 207. ZPP, te postupao i odlučivao suprotno ovlaštenjima koja mu pripadaju prema ZPP. Dalje, iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da su ovakvim postupanjem u osporenom rješenju Vrhovni sud, a Okružni sud u ponovnom postupku provedenom nakon tog rješenja, proizvoljno primijenili i član 7. ZPP koji regulira načelo formalne istine na način da su stranke «dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice». U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da, za razliku od ranijeg ZPP u kojem je važilo načelo materijalne istine, te prema kojem je sud, radi ostvarenja tog načela, bio ovlašten da izvodi i dokaze koje stranke nisu predložile, novi ZPP ne daje takvo ovlaštenje sudu.
84. Osim navedenog, Ustavni sud zapaža da je i u novom vještačenju koje je izvršio Institut, također, dato više varijanti u zavisnosti od vrste elektroda, dakle, i za srebrene elektrode (prema tom nalazu bi vrijednost repromaterijala iznosila oko 5.200.000, 00 KM). Ali, Okružni sud je pojasnio da je sud, ocjenjujući sve dokaze, zakonom «ovlašten (član 8. ZPP) da utvrdi da li je neka činjenica dokazana, a ne vještak», pa je, pozivajući se na član 123. ZPP, sud zaključio da apelanti nisu dokazali da se radi o srebrenim elektrodama. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud ovu svoju presudu zasnovao isključivo na dokazima provedenim u ponovnom postupku pred tim sudom, koje su predložili drugoapelanti, a za koje je Ustavni sud u prethodnim tačkama ove odluke već zaključio da su provedeni mimo relevantnih odredaba ZPP, odnosno da su posljedica proizvoljne primjene procesnog prava. Pri tome, Ustavni sud zapaža da su u prethodnim fazama postupka Osnovni sud i Okružni sud, na osnovu iskaza predsjednika Komisije i saslušanih svjedoka i nalaza prethodno provedenih vještačenja više vještaka, utvrdili da je nesporno da se radi o srebrenim elektrodama.
85. Stoga, Ustavni sud zaključuje da je, s obzirom na činjenične i pravne aspekte ovog predmeta, očigledno proizvoljno primijenjena i odredba člana 123. ZPP o teretu dokazivanja. Ovo je zaključio imajući u vidu činjenicu da su upravo drugoapelanti-tuženi sačinili i bili u posjedu zapisnika o oduzimanju imovine prvoapelantima, pa je sud, s obzirom na tu okolnost, trebalo u smislu člana 135. ZPP naložiti drugoapelantima–tuženim da dostave originalni zapisnik Komisije kao ključni dokaz za rješavanje konkretne pravne stvari i, ujedno, ključni dokaz za tvrdnje drugoapelanata da se radi o «običnim» elektrodama. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da je u situaciji kad je iz radnje prvoapelanata oduzeta kako cjelokupna imovina, tako i dokumentacija o poslovanju radnje, te kad drugoapelanti nisu apelantima nikada dostavili zapisnik o oduzimanju te imovine, primjenom navedene odredbe (član 123. ZPP) na prvoapelante stavljen pretjeran teret da dokazuju činjenice kojim raspolažu drugoapelanti kao tuženi. U vezi s tim, a s obzirom na to da je u toku postupka utvrđeno da je nesporno da je apelantima pričinjena šteta oduzimanjem imovine, konkretnu situaciju je trebalo riješiti primjenom člana 127. ZPP kojim je regulirano da «ako se utvrdi da stranci pripada pravo na naknadu štete, na novčani iznos ili na zamjenjive stvari, ali se tačna visina iznosa, odnosno količina stvari ne može utvrditi ili bi se mogla utvrditi samo sa nesrazmjernim teškoćama, sud će o ovom odlučiti po svojoj ocjeni». U konkretnom slučaju o tome se i radi a na to je ukazao i Okružni sud u svojoj Presudi broj Gž-577/03 od 24. septembra 2004. godine, koja je prethodila rješenju Vrhovnog suda.
86. Razlozi izneseni u prethodnim tačkama ove odluke u pogledu Rješenja Vrhovnog suda broj Rev-430/04 od 15. marta 2005. godine i Presude Okružnog suda broj Gž-156/05 od 25. novembra 2005. godine, vezani za proizvoljnu primjenu procesnog prava, ujedno predstavljaju i razloge zbog kojih Ustavni sud zaključuje da je i Presuda Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-06-000430 od 31. januara 2008. godine donesena uz proizvoljnu primjenu procesnog prava a što je dovelo do povrede prava apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
87. Dalje, Ustavni sud zapaža da je Presudom Osnovnog suda broj P-176/03 od 17. oktobra 2003. godine, koja je u pogledu glavnog duga od 6.033.985,07 KM (na ime naknade štete za repromaterijal) potvrđena, apelantima bila dosuđena i isplata zakonske zatezne kamate počevši od 27. jula 1993. godine do isplate. Međutim, Presudom Okružnog suda broj Gž-577/03 od 24. septembra 2004. godine prvostepena presuda je preinačena u pogledu roka od kojeg teku kamate na dosuđeni iznos tako da je apelantima na iznos glavnog duga dosuđena kamata od 1. januara 1999. godine sa obrazloženjem da odredbu člana 186. ZOO ne treba tumačiti u doslovnom, već u širem smislu. Sud je zaključio da se za prvoapelante – tužioce nastanak štete dogodio 1999. godine, jer su tog datuma, prema zaključku suda, saznali za štetu, pa pošto su zbog ratnih djelovanja bili spriječeni da dođu u posjed svoje imovine, zbog tih razloga od tog datuma teče naknada štete. U narednim fazama postupka Okružni sud u svojoj Presudi broj Gž-156/05 od 25. novembra 2005. godine (kojom je utvrđena naknada štete u iznosu od 1.281.223,35 KM) ponovo mijenja rok od kojeg teku kamate, te im dosuđuje zateznu kamatu počevši od 22. augusta 2005. godine (kao dana procjene štete sudskog vještaka-Instituta).
88. Ovakva odluka Okružnog suda broj Gž-577/03 od 24. septembra 2004. godine o kamati koja teče počevši od 1. januara 1999. godine, kao dana saznanja za štetu, nema uporište u odredbi člana
186. ZOO kojom je propisano da se obaveza naknade štete smatra dospjelom od trenutka nastanka štete, kao ni u odredbi člana 277. ZOO kojim je propisano da dužnik koji zakasni da ispuni novčane obaveze duguje, osim glavnice, i zateznu kamatu. U vezi s navedenim, Ustavni sud zapaža da je u svojoj Odluci broj AP 1757/06 od 8. jula 2008. godine zaključio da «iako navedenim članovima nije decidirano navedeno od kada se zatezna kamata dosuđuje pri materijalnoj šteti, ipak, iz navedenih zakonskih odredaba proizlazi da bi zateznu kamatu u slučaju materijalne štete trebalo dosuditi od dana nastanka štete». 89. Stoga, imajući u vidu navedenu odredbu člana 186. u vezi sa članom 277. ZOO, Ustavni sud zaključuje da je Okružni sud, u situaciji kad su redovni sudovi utvrdili da je apelantima šteta nastala 27. jula 1993. godine (imovina je iz radnje apelanata izuzimana kontinuirano od 21. maja do 27. jula 1993. godine - zapisnici od 1 do 44), a ta činjenica je bila nesporna među parničnim strankama, proizvoljno primijenio materijalno pravo kad je apelantima dosudio naknadu štete od saznanja za štetu (1. januar 1999. godine), odnosno od dana vještačenja Instituta (22. augusta 2005. godine). Ovo svoje postupanje sudovi su obrazložili primjenom čl. 185. i 189. stav 2. ZOO, mada navedene odredbe uopće ne reguliraju pitanje kamata, već je ta materija regulirana odredbama čl. 277-279. ZOO. Imajući u vidu navedene razloge, Ustavni sud smatra da je način na koji su Vrhovni sud i Okružni sud u svojim odlukama primijenili pozitivnopravne propise arbitraran i da predstavlja kršenje ustavnog prava apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
90. Ustavni sud zaključuje da je došlo do povrede prava apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
91. Apelanti, također, smatraju da im je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
3. Katalog prava
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: (…)
k) Pravo na imovinu.
Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi: Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava. Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utječu na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.
92. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju obuhvata tri različita pravila. Prvo pravilo, koje je izraženo u prvoj rečenici prvog stava i koje je opće prirode, izražava princip mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, u drugoj rečenici istog stava, odnosi se na lišavanje imovine i podvrgava ga izvjesnim uvjetima. Treće pravilo, sadržano u stavu dva ovog člana, dopušta da države potpisnice imaju pravo, između ostalog, da kontroliraju korištenje imovine u skladu s općim interesom. Ova tri pravila nisu različita, u smislu da nisu povezana: drugo i treće pravilo se odnose na pojedine slučajeve miješanja u pravo na mirno uživanje imovine i treba da budu tumačena u svjetlu općeg principa izraženog u prvom pravilu (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Sporrong i Lönnorth protiv Švedske od 23. septembra 1982. godine, serija A broj 52, stav 61).
93. Prilikom ispitivanja da li je došlo do povrede prava na imovinu, treba prvenstveno odgovoriti na pitanja kako slijedi: a) da li se radi o imovini koja spada pod zaštitu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju; b) da li je bilo miješanja u imovinu; c) u sklopu kojeg od navedena tri pravila miješanje može biti razmatrano, d) da li miješanje slijedi legitimne ciljeve u javnom ili općem interesu; e) da li je miješanje proporcionalno, tj. da li postoji fer-balans između zahtjeva za opći interes zajednice i zahtjeva za zaštitu individualnih osnovnih prava i f) da li je miješanje u skladu s principom pravne sigurnosti ili zakonitosti (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Latardis v. Greece, presuda od 25. marta 1999. godine).
94. Preduvjet za razmatranje navoda apelanata u pogledu povrede prava na imovinu je utvrđivanje da li su apelanti uopće imali «imovinu» u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Budući da u postupku okončanom osporenom presudom Vrhovnog suda među strankama nije bio sporan osnov potraživanja apelanata, odnosno činjenica da su iz samostalne zanatske radnje, koja je vlasništvo apelanata, izuzete stvarirepromaterijali, popisani zapisnicima od 1 do 44, nesporno je da predmetne stvari predstavljaju imovinu apelanata.
95. S obzirom na navedeno, apelantima pripada pravo na restituciju predmetne imovine a zbog nemogućnosti da se takva potraživanja realiziraju, apelanti imaju «legitimno očekivanje» da će ostvariti pravo na naknadu materijalne štete. Koncept «legitimnog očekivanja», koji je zaštićen članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, primjenjuje se u slučajevima koji se tiču polaganja prava na naknadu štete na osnovu zakona (vidi, Evropski sud za ljudska prava u predmetu Presos Compania Naviera protiv Belgije, presuda od 1995. godine, serija A-332). Takav slučaj postoji i u ovom predmetu s obzirom na to da apelanti, prema odredbama ZOO, imaju pravo na uspostavljanje stanja koje je bilo prije nego što je šteta nastala, odnosno kad uspostavljanje ranijeg stanja nije moguće, pravo na naknadu štete u novcu (čl. 154, 155, 185, 186, 189. i 190). Budući da je tokom postupka među strankama bilo nesporno da je iz radnje apelanata oduzet repromaterijal (evidentiran u zapisnicima od 1 do 44), proizlazi da je postojalo «legitimno očekivanje» apelanata da će ostvariti pravo na naknadu štete zbog nezakonitog oduzimanja stvari iz njihove radnje.
96. U vezi s tim, Ustavni sud prvenstveno zapaža da postupak oduzimanja imovine nije, niti može biti, predmet ovog apelacionog postupka, budući da je, prema činjeničnom utvrđivanju redovnih sudova, koje ne spore ni parnične stranke, oduzimanje imovine apelantima vršeno u periodu od 21. maja do 27. jula 1993. godine. Imajući u vidu da je Ustav Bosne i Hercegovine stupio na snagu 14. decembra 1995. godine, taj postupak sâm po sebi, ratione temporis, nije u nadležnosti Ustavnog suda. Međutim, sâm sudski postupak koji se tiče naknade štete po osnovu odredaba relevantnog zakonodavstva iz kojeg proizlazi «legitimno očekivanje» apelanata, okončan osporenom presudom Vrhovnog suda, nesporno jeste u nadležnosti Ustavnog suda.
97. Dakle, osporene odluke nedvosmisleno predstavljaju «miješanje» u prava apelanata na mirno uživanje imovine, pa one treba da se razmotre u sklopu drugog pravila iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. S obzirom na navedeno, neophodno je dati i odgovor na pitanje da li je miješanje izvršeno u javnom ili općem interesu.
98. U vezi s tim, Ustavni sud naglašava da je utvrđivanje visine iznosa naknade materijalne štete, kao i primjena pozitivnopravnih propisa u nadležnosti redovnih sudova, osim u slučaju kad su redovni sudovi proizvoljno postupali pri utvrđivanju činjenica, odnosno kad je primjena pozitivnopravnih propisa bila očigledno proizvoljna, a što kao posljedicu ima kršenje ustavnih prava apelanata. Ustavni sud zapaža da je prilikom razmatranja navoda o povredi prava na pravično suđenje zaključio da su se Vrhovni i Okružni sud proizvoljnom primjenom relevantnih odredaba ZPP i ZOO «nezakonito» umiješali u pravo apelanata na naknadu štete sa pripadajućim kamatama. Dalje, redovni sudovi su, u situaciji kad je iz radnje apelanata oduzeta kako cjelokupna imovina, tako i dokumentacija o poslovanju radnje, te kad drugoapelanti nisu apelantima nikada dostavili zapisnik o oduzimanju imovine, na apelante stavili pretjeran teret da dokazuju činjenice kojim raspolažu upravo drugoapelanti. 99. S obzirom na zaključke iznesene u prethodnim tačkama ove odluke, Ustavni sud smatra da je u ovom slučaju došlo i do povrede prava apelanata na imovinu, zaštićenog članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Navodi o kršenju prava na nediskriminaciju u vezi s pravom na pravično suđenje
100. Apelanti su naveli da su kao Bošnjaci diskriminirani postupanjem redovnih sudova protivno principima člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje. S obzirom na zaključak Ustavnog suda o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije potrebno da posebno razmatra ove navode apelanata.
VIII. Zaključak
101. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u situaciji kada su Vrhovni sud i Okružni sud u postupku utvrđivanja naknade štete za oduzetu imovinu očigledno proizvoljno primijenili pozitivnopravne propise (ZPP i ZOO), te kad parnični postupak nije okončan u «razumnom roku», a takvo neopravdano trajanje ukupnog postupka se može u cijelosti pripisati ponašanju nadležnih sudskih organa. 102. Na osnovu člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 4, člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. st. 1. i 2. i člana 65. stav 1. tačka 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
103. Ustavni sud je, na osnovu člana 64. stav 2. Pravila Ustavnog suda, donio odluku da ostavi na pravnoj snazi Presudu Okružnog suda u Trebinju broj Gž-577/03 od 24. septembra 2004. godine u dijelu u kojem je odlučeno o naknadi materijalne štete za oduzeti repromaterijal. Ovakvu odluku Ustavni sud je donio, jer je utvrdio da je apelacija osnovana, da je Okružni sud utvrdio sve relevantne činjenice i primijenio sve relevantne propise, te da nema razloga da se postupak dodatno odugovlači u situaciji kada je već utvrđena povreda prava na pravično suđenje zbog nedonošenja odluke u razumnom roku. 104. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati prijedlog apelanata za donošenje privremene mjere.
105. Na osnovu člana 61. st. 1. i 5. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. Sastavni dio ove odluke čini i izdvojeno mišljenje o neslaganju, sudije Davida Feldmana kojem se pridružuju potpredsjednica Constance Grewe i sudija Tudor Pantiru 106. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Seada Palavrić
Prilog:
- Izdvojeno mišljenje sudije Davida Feldmana kojem se pridružuju potpredsjednica Constance Grewe i sudija Tudor Pantiru
Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Predmet broj AP 775/08
Apelacija Saliha i Muamera Alijagića i apelacija Republike Srpske-Ministarstvo trgovine i snabdijevanja i Općina Trebinje
Izdvojeno mišljenje sudije Davida Feldmana kojem se pridružuju potpredsjednica Constance Grewe i sudija Tudor Pantiru
I Odluka Ustavnog suda o dopustivosti i meritumu
1. U ovom predmetu Ustavni sud je, između ostalog:a. utvrdio povredu prava prvoapelanta i drugoapelanta na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustav) i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) zbog:i.dužine postupka, iii.proizvoljne primjene zakona u Presudi Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-06-000430 od 31. januara 2008. godine, Rješenju Vrhovnog suda Republike Srpske broj Rev-430/04 od 15. marta 2005. godine i u Presudi Okružnog suda u Trebinju broj Gž-156/05 od 25. novembra 2005. godine, u kojima se odlučivalo o žalbi povodom prvostepene presude Osnovnog suda u Trebinju koji je odlučivao o tužbenom zahtjevu prvoapelanta i drugoapelanta protiv trećeapelanta i četvrtoapelanta. U ovim presudama i rješenju je obračunata naknada štete nastale oduzimanjem imovine apelanata na osnovu navoda da oduzeta imovina nije uključivala znatnu količinu srebrenih elektroda kao što su apelanti tvrdili;b.utvrdio povredu prava prva dva apelanta na imovinu iz člana II/3.k) Ustava i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju zbog proizvoljne primjene zakona u presudama i rješenju koji su gore navedeni;c.ukinuo te presude i rješenja i ostavio na snazi raniju Presudu Okružnog suda u Trebinju broj Gž-577/03 od 24. septembra 2004. godine kojom je dodijeljena naknada štete na osnovu navoda da je oduzeta imovina uključivala srebrene elektrode kako su tvrdili apelanti;d.vratio predmet Okružnom sudu u Trebinju i naložio donošenje nove odluke po hitnom postupku u vezi sa kamatama na dodijeljeni iznos naknade štete; ie.odbacio kao nedopustive ostale dijelove apelacije prvoapelanta i drugoapelanta, a apelaciju trećeapelanta i četvrtoapelanta odbacio u cijelosti.
II Stepen do kojeg se slažem sa odlukom Ustavnog suda
2. Slažem se sa dijelovima odluke Ustavnog suda u odnosu na gore navedena pitanja pod tačkama a/i, d i e.
3. Međutim, ne mogu da se složim sa obrazloženjem i zaključcima koji se odnose na ta pitanja u gore navedenim tačkama a/ii, b i c, u kojima je Ustavni sud utvrdio povredu prava na pravično suđenje i povredu prava na imovinu kao rezultat proizvoljne primjene zakona i ostavio na snazi raniju Presudu Okružnog suda u Trebinju broj Gž-577/03 od 24. septembra 2004. godine.
III Obrazloženje Ustavnog suda o pitanjima u vezi s kojima se ja nisam složio
4. Obrazloženje Ustavnog suda, u kojem sud daje podršku svojim zaključcima o tim pitanjima, nalazi se u odluci Suda, u tačkama od 80. do 85. i u tački 98. obrazloženja. Ovi zaključci se mogu sumirati na sljedeći način:a.Vrhovni sud Republike Srpske je u svom Rješenju broj Rev-430/04 od 15. marta 2005. godine pogrešno prihvatio nadležnost da razmatra reviziju u odnosu na Presudu Okružnog suda u Trebinju broj Gž-577/03 od 24. septembra 2004. godine zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenih činjenica koje, prema članu 240. stav 2. Zakona o parničnom postupku Republike Srpske, ne predstavljaju osnov za ovu reviziju (vidi tačke od 80. do 82. odluke Ustavnog suda).b.Na osnovu pogrešnog preispitivanja odluke Okružnog suda u Trebinju od 24. septembra 2004. godine, koje je proveo Vrhovni sud, Okružni sud je ponovo razmotrio žalbu protiv odluke prvostepenog suda. Nakon ove nove žalbe sud je ispitao dodatne dokaze i došao do nove odluke u svojoj Presudi broj Gž-156/05 od 25. novembra 2005. godine. Ustavni sud smatra da Okružni sud nije trebao prihvatiti ove nove dokaze zato što su se ti dokazi mogli i trebali izvesti u postupku pred prvostepenim sudom (vidi čl. 7. i 207. Zakona o parničnom postupku Republike Srpske). Razmatrajući dokaze koji su se trebali izvesti povodom žalbe, Okružni sud je proizvoljno primijenio član 7. Zakona o parničnom postupku i pogrešno zaključio da apelanti nisu dokazali činjenice koje su bile potrebne da se utvrdi opravdanost njihovog zahtjeva u kojem je navedeno da su srebrene elektrode bile oduzete iz njihovih objekata (vidi tačku 83. odluke Ustavnog suda).c.Ustavni sud dalje smatra da je Okružni sud u Trebinju proizvoljno primijenio član
123. Zakona o parničnom postupku Republike Srpske koji od strana u postupku traži da dokažu opravdanost svojih zahtjeva iznošenjem dokaza, a Okružni sud je donio odluku u predmetu na osnovu novih dokaza koje je sam tražio (vidi tačke od 84. do 85. odluke Ustavnog suda).d.Proceduralne greške, koje Ustavni sud nalazi u načinu na koji su se Vrhovni sud Republike Srpske i Okružni sud u Trebinju bavili ovim predmetom, vezuju se, prema mišljenju Ustavnog suda, za proizvoljnu primjenu proceduralnog prava, a što je dovelo do povrede prava prvoapelanta i drugoapelanta na pravičan postupak i njihovog ustavnog prava na imovinu (vidi tačku 86. i tačke od 98. do 99. odluke Ustavnog suda). IV Moji razlozi zbog kojih se ne slažem sa obrazloženjem i zaključcima Ustavnog suda o spomenutim pitanjima
5. Obrazloženje Ustavnog suda se zasniva na tumačenju različitih odredbi Zakona o parničnom postupku Republike Srpske. Ustavni sud smatra da su, u presudama i rješenju koje je Sud ukinuo u svojoj odluci, Vrhovni sud Republike Srpske i Okružni sud u Trebinju pogrešno protumačili i primijenili navedene odredbe.
6. Ja ne smatram da je primjereno za Ustavni sud Bosne i Hercegovine da se na autoritativan način upušta u odlučivanje o načinu na koji su sudovi protumačili i primijenili zakone Bosne i Hercegovine, jednog od entiteta Bosne i Hercegovine ili Distrikta Brčko. Ustavni sud Bosne i Hercegovine ima apelacionu nadležnost, u skladu sa članom VI/3.b), u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Ustavni sud nema apelacionu nadležnost da odlučuje o pitanjima koja se tiču zakona Bosne i Hercegovine, jednog od entiteta ili Distrikta Brčko, osim u slučajevima koja pokreću pitanja ustavnosti.
7. Kada sud u Bosni i Hercegovini, entitetu ili u Distriktu Brčko pogrešno primijeni zakon, to, samo po sebi, ne predstavlja ustavno pitanje koje je sadržano u Ustavu Bosne i Hercegovine. Ja, zaista, ne smatram da je Ustavni sud Bosne i Hercegovine nadležan da odlučuje o tome da li su sudovi pogriješili u tumačenju ili primjeni zakona iz njihove nadležnosti. Sudije Ustavnog suda Bosne i Hercegovine mogu smatrati da su sudije nekog drugog suda pogriješile, ali oni nemaju ni pravnu ni ustavnu nadležnost da odlučuju o ovim pitanjima.
8. Ovo je važno naglasiti i zbog ustavnih i zbog praktičnih razloga. Na ustavnom nivou, član
VI. Ustava Bosne i Hercegovine počinje riječima: «Ustavni sud će podržavati ovaj Ustav» a
član VI/3.b) pažljivo ograničava nadležnost Ustavnog suda na pitanja koja su sadržana u Ustavu Bosne i Hercegovine. Dodjeljivanje ovlaštenja Ustavnom sudu da odlučuje o tome da li je neki drugi sud pogrešno tumačio ili primijenio obične zakone bi bilo neopravdano proširenje ustavnih nadležnosti. To bi pretvorilo Ustavni sud u trećestepeni ili četvrtostepeni redovni sud, što je uloga koja nema ustavnog ni pravnog osnova. Nadalje, u pogledu sudova entiteta (i Distrikta Brčko), postoji dodatni ustavni razlog da Ustavni sud ne djeluje kao trećestepeni ili četvrtostepeni sud: u tom slučaju bi došlo do podjele nadležnosti između institucija Bosne i Hercegovine i institucija entiteta i Distrikta Brčko, kao što je naznačeno u članu III/1. i 3.a) Ustava Bosne i Hercegovine.
9. Postoji još jedan jak praktičan razlog da se osigura da Ustavni sud ne postane redovan trećestepeni ili četvrtostepeni sud u pogledu pitanja koja se odnose na obične zakone Bosne i Hercegovine, entiteta i Distrikta Brčko. Broj apelacija koje se podnose Ustavnom sudu je sve veći. U 2008. godini je podneseno preko 4000 apelacija, a broj uloženih apelacija raste svake godine za 10%. Osoblje i sudije Ustavnog suda zbog toga donose sve veći broj odluka
- preko 3200 u 2008. godini, što je više za 50% u odnosu na prethodnu godinu. Međutim, broj uloženih apelacija je redovno veći za 20% u odnosu na broj predmeta koje Sud može riješiti. Ako Ustavni sud mora ispuniti svoju obavezu iz Ustava da poštuje prava parničara na određivanje njihovih građanskih prava i obaveza u razumnom roku (član II/3.e) Ustava i član 6. stav 1. Evropske konvencije), Sud mora oprezno osigurati da se broj zaostalih predmeta ne povećava neopravdanim proširenjem svoje jurisdikcije.
10. To ne znači da neka odluka drugog suda nikada ne može pokrenuti pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine. Institucije Bosne i Hercegovine, entiteta i Distrikta Brčko, uključujući njihove sudove, dijele odgovornost sa Ustavnim sudom da osiguraju saglasnost sa Ustavom Bosne i Hercegovine: vidi, na primjer, član II/6. Ustava, koji nameće specifičnu obavezu u pogledu ljudskih prava iz Ustava, i član III/3.b) Ustava, koji obavezuje entitetske institucije da se «u potpunosti pridržavaju» Ustava. Odluke sudova Bosne i Hercegovine, entiteta i Distrikta Brčko koje se odnose na tumačenje i primjenu Ustava Bosne i Hercegovine, uključujući ustavna prava, jasno su podvrgnute apelacionoj jurisdikciji Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.
11. Nadalje, postoje okolnosti u kojima sudovi Bosne i Hercegovine, entiteta ili Distrikta Brčko mogu primjenjivati domaće zakone na način da pokreću pitanje povrede Ustava Bosne i Hercegovine. To se vjerovatno dešava rijetko, ali se može desiti na dva načina. Prvo, neki sud Bosne i Hercegovine, entiteta ili Distrikta Brčko može proizvoljno primijeniti neki zakon koji je po sebi u saglasnosti sa Ustavom. Pod «proizvoljnim» ja ne podrazumijevam jedino ‘pogrešan’, nego i ‘iskrivljen’, onaj kojim se usvaja neki pristup koji nijedan ozbiljan sud ne može usvojiti kao pravilan, u okolnostima koje stvaraju sumnju u pogledu toga da li sud djeluje bona fide s ispravnim ciljem ili s dužnim poštovanjem prema principu jednakosti pred zakonom. Drugo, što je rjeđa situacija, sud može pravično i razumno primijeniti neki zakon, ali u okolnostima u kojima takav zakon nije po sebi u saglasnosti sa Ustavom.
12. Ustavni sud je istakao, u odluci koju je donio u ovom predmetu, da su sudovi Republike Srpske pogrešno primijenili zakon koji je sam po sebi u saglasnosti sa Ustavom Bosne i Hercegovine. Zbog razloga izloženih u navedenim tačkama 7. i 8., ja ne smatram da takva pogrešna primjena suda (naravno, ako se radi o pogrešnoj primjeni u ovom predmetu) sama po sebi pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine gdje Ustavni sud ima apelacionu jurisdikciju. U pogledu obrazloženja Ustavnog suda sa tumačenjem i primjenom odredaba Zakona o parničnom postupku Republike Srpske, s poštovanjem smatram da odluka Ustavnog suda prekoračuje granice jurisdikcije. Fokusiranjem na način na koji su sudovi Republike Srpske utvrdili činjenice i adekvatnost odobravanja izvođenja određenih dokaza, Ustavni sud je djelovao kao četvrtostepeni sud entiteta, a ne kao Ustavni sud na državnom nivou. Fokus je trebao biti na tome da li vođenje predmeta i njegov ishod krši ustavna prava državnog Ustava, a ne na tome da li su sudovi entiteta djelovali u skladu sa proceduralnim zakonima entiteta.
V Moje mišljenje o pravilnoj odluci u predmetu broj AP 775/08
13. U svjetlu navedenog, više bih volio da se o ovom predmetu odlučilo na sljedeći način:
14. Prvoapelant i drugoapelant tvrde, inter alia, da su srebrene elektrode bile u prostorijama i da su ih vlasti trećeapelanta i četvrtoapelanta nezakonito oduzele i da vlasti poriču da su elektrode bile u prostorijama i da su bile oduzete. Pravni postupak se otezao i daleko od toga da je bio zadovoljavajući. Prvoapelant i drugoapelant tvrde da su im entitetski sudovi, u posljednjoj fazi postupka, uskratili pravičan postupak u razumnom roku.
15. Prihvatam da je pravo na pravičan postupak u razumnom roku bilo povrijeđeno. Međutim, u tom pogledu bih se izjasnio samo deklarativno, osim ako se može dokazati da je dužina postupka prouzrokovala ozbiljnu štetu ili gubitak apelantima. Ne smatram da je ustanovljena bilo kakva slična šteta ili gubitak kao posljedica dužine postupka.
16. Da li je prvoapelantu i drugoapelantu bio uskraćen pravičan postupak? Smatram da su imali pravičan postupak. Bez obzira na mišljenje u pogledu uvjeta Zakona o parničnom postupku Republike Srpske, ja ne smatram da je postupak u cjelini bio nepravičan. Entitetski sudovi su razmotrili veliki broj dokaza u svakoj fazi postupka. Ispitivanje presuda i rješenja pokazuje da je stranama data velika mogućnost da izlože dokaze i da ospore dokaze koje su izložile strane u postupku. Sudovi su saslušali i razmotrili argumente strana u postupku i pažljivo ocijenili i argumente i dokaze prije primjene materijalnog prava na ustanovljene činjenice. Prihvatam da proizvoljna primjena zakona može pokrenuti neko ustavno pitanje, kao što je to istakao Ustavni sud u svojoj odluci, ali mi se čini da je ocjena sudova u ovom predmetu suprotna proizvoljnoj. Čak i ako se ne složimo sa načinom na koji su prvostepene, drugostepene i trećestepene instance tumačile i primijenile relevantne entitetske zakone, mora se voditi računa o tome da se oprezni sudovi u dobroj vjeri mogu često ne slagati u pogledu ispravnog tumačenja nekog zakona ili ispravnog ishoda slučaja, bilo u činjeničnom ili pravnom pogledu, ali neslaganje u tom pogledu ne dopušta nekome da kaže da je neka odluka u jednom ili drugom pravcu proizvoljna. Slijedi, prema mom mišljenju, da ne postoji pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine u pogledu kojeg Ustavni sud ima apelacionu jurisdikciju.
17. Prema tome, ja bih odbacio, kao prima facie očigledno neosnovan i izvan nadležnosti Ustavnog suda, zaključak da je povrijeđeno pravo na pravičan postupak zbog toga što je materijalno pravo proizvoljno primijenjeno.
18. U pogledu povrede prava na imovinu, u mjeri u kojoj je predmetna imovina pravo na naknadu oduzetih srebrenih elektroda za koje prvoapelant i drugoapelant tvrde da su bile u njihovim prostorijama, sudovi Republike Srpske su zaključili da iz predočenih dokaza ne proizlazi da su elektrode bile u prostorijama. Taj zaključak se ubraja u okvir njihove nadležnosti (kao što sam zaključio u tačkama 16. i 17) i ne može biti okarakteriziran kao proizvoljan. Slijedi da provoapelant i drugoapelant nisu ustanovili miješanje u njihovu imovinu. Ja bih zbog toga odbacio tvrdnju, kao prima facie očigledno neosnovanu, da je povrijeđeno pravo na imovinu. VI Zaključak
19. Zbog navedenih razloga, s dužnim poštovanjem, ne slažem se u pogledu pitanja koja su navedena u stavu 3. David Feldman, sudija Constance Grewe, potpredsjednica Tudor Pantiru, sudija