Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1781/07 (D.S.)

Odluka donesena 29. 05. 2009.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Minimalna prava optuženog - pravo na prisustvo i salušanje svjedoka odbrane pod istim uslovima
  • Krivični postupak
  • Pravo na odbranu
  • Minimalna prava optuženog - pravo na ispitivanje svjedoka optužba pod istim uslovima
  • Pretpostavka nevinosti
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Tudor Pantiru, Constance Grewe, David Feldman

Predmeti (1)

AP-1781/07

Apelacija

Odluka o meritumu

29. 05. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u predmetu broj AP 1781/07, rješavajući apelaciju D.S., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine« br. 60/05 i 64/08), u sastavu:

Seada Palavrić, predsjednica David Feldman, potpredsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Tudor Pantiru, sudija Mato Tadić, sudija Constance Grewe, sutkinja Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 30. maja 2009. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija D.S. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Kž-06-000 169 od 29. marta 2007. godine i Presude Okružnog suda u Bijeljini broj K- 64/05 od 15. maja 2006. godine.

Odluku objaviti u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», «Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine», «Službenom glasniku Republike Srpske» i «Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine».

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. D.S. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bijeljine, kojeg zastupa Dušan Marjanović, advokat iz Bijeljine, podnio je 14. juna 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Kž-06-000 169 od 29. marta 2007. godine i Presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj K-64/05 od 15. maja 2006. godine. Apelant je, također, tražio da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom bi odložio izvršenje osporene presude ili da Ustavni sud apelaciju riješi po hitnom postupku. Apelant je dopunio apelaciju 21. i 25. juna, 4, 9, 11, 14. i 19. jula, 20. augusta, 26. i 27. septembra, te 9. oktobra 2007. godine. Podneskom od 3. novembra 2007. godine apelant je obavijestio Ustavni sud da povlači prijedlog za određivanje privremene mjere. Apelant je ponovo dopunio apelaciju i 11. decembra 2007. godine.

2. Apelant je naknadno dostavio dopune apelacije 13. decembra 2007. godine, a zatim još i 7. i 28. februara, 17. i 21. marta, 28. maja, 1. jula, 15. i 16. septembra i 27. oktobra 2008. godine, te 20. i 26. februara i 4. marta 2009. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

3. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda i Okružnog tužilaštva u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružno tužilaštvo) zatraženo je 20. juna 2007. godine da dostave odgovore na apelaciju.

4. Vrhovni sud i Okružni sud su odgovor na apelaciju dostavili 3. jula, a Okružno tužilaštvo 17. jula 2007. godine. Okružni sud je 23. oktobra 2007. godine dostavio Ustavnom sudu na uvid spis broj K-64/05.

5. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor na apelaciju dostavljen je apelantu 4. decembra 2007. godine.

6. Ustavni sud je donio Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 1781/07 od 13.

decembra 2007. godine kojom je apelaciju odbio kao neosnovanu. Međutim, apelant je zatražio preispitivanje ove odluke Ustavnog suda, pa je Ustavni sud, Rješenjem broj AP 1781/07 od 13. maja 2008. godine, usvojio apelantov zahtjev za preispitivanje ranije donesene odluke.

7. Na osnovu člana 93. stav 1. alineja 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, na zahtjev sudije Krstana Simića Ustavni sud je donio odluku da on ne učestvuje u radu i odlučivanju o ovoj apelaciji.

III. Činjenično stanje

8. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

9. Presudom Okružnog suda broj K-64/05 od 15. maja 2006. godine apelant je kao vlasnik i odgovorno lice DOO «Olimpik sport» Bijeljina, postupajući u ime i za račun, a po usmenom ovlaštenju, kao odgovorno lice u DOO «Akapulko» Bijeljina, te STR «Top sport» Prijedor, STR «City sport» Bijeljina, STR «Tref» Banja Luka, STR «Zenit tref» Banja Luka, STR «Tref pasaž» Banja Luka i STR «Roma» Bijeljina, koje su u toku 2003. i 2004. godine preregistrirane u poslovne jedinice DOO «Olimpik sport» Bijeljina, proglašen krivim da je na način i u vrijeme navedeno u tački jedan izreke presude izbjegao plaćanje poreza propisanih poreznim zakonodavstvom Republike Srpske, ne dajući podatke o cijelom stečenom oporezivom prihodu. Sud je utvrdio da iznos obaveze prelazi 150.000 KM, te da je, stoga, apelant počinio krivično djelo utaje poreza i doprinosa iz člana 287. stav 3. u vezi sa stavom 1. KZRS. Zbog ovoga, apelant je osuđen na kaznu zatvora u vremenskom trajanju od pet godina, u koju mu se uračunava vrijeme provedeno u pritvoru, od 1. juna do 1. augusta 2005. godine. Također, apelant je obavezan i da plati troškove krivičnog postupka. Dalje, od apelanta je oduzet novčani iznos od 735.914,24 KM kao imovinska korist koja je pribavljena navedenim krivičnim djelom. Tačkom dva izreke presude drugooptuženi B.S. je oslobođen optužbe da je na način i u vrijeme navedeno u izreci presude, kao saizvršilac, počinio krivično djelo utaje poreza i doprinosa iz člana 287. stav 3. u vezi sa stavom 1. KZRS.

10. U obrazloženju presude je navedeno da je optužba na okolnosti načina, mjesta i vremena činjenja krivičnog djela izvela dokaze saslušanjem 16 svjedoka i vještaka Laze Đurđevića i izvela niz materijalnih dokaza. Odbrana je izvela dokaze saslušanjem tri svjedoka, vještaka finansijske struke Milivoja Peće, te na osnovu određenih materijalnih dokaza.

11. Sud je prihvatio materijalne dokaze koje je tužilac prezentirao u odnosu na apelantove radnje, a iz kojih je utvrdio nespornim da apelant u periodu od 1. januara 2003. godine do 15. aprila 2005. godine, u svojstvu navedenom u izreci presude, u namjeri da izbjegne plaćanje poreza propisanog poreznim zakonodavstvom RS, suprotno odredbama čl. 52. i 53, a u vezi sa članom 23. stav 1. tačka 8. Zakona o akcizama i porezu na promet i čl. 4. i 5. Zakona o osiguranju sredstava za redovno i sigurno odvijanje željezničkog saobraćaja, nije u cijelosti prijavljivao osnovice i obaveze za plaćanje poreza na promet sportske obuće i odjeće. Sud je utvrdio da je apelant formirao paralelno knjigovodstvo (sveske, dnevnike blagajne, tabele sadržane u računarima o stvarno ostvarenim dnevnim pazarima, specifikaciju naloga za otpremu unesenu u računare i vanknjigovodstvenu evidenciju obilježenu na formatima od sveske i papirićima), a ova vanknjigovodstvena evidencija nije bila dostupna kontrolnim organima. Dalje, sud je zaključio da je apelant, putem vanknjigovodstvene evidencije, prikazao stvarni promet ostvaren prodajom raznim preduzećima i prodavnicama u iznosu od 8.059.064,71 KM, a da ovaj promet nije iskazao u zvaničnim poslovnim knjigama. Na taj način je apelant, kako je sud zaključio, time što nije prijavio nadležnom poreznom organu stvarno ostvareni prihod i nije vršio obračun plaćanja poreza na promet, oštetio budžet RS za iznos od 735.914,24 KM.

12. Kao jedan od ključnih dokaza u konkretnom slučaju sud je ocijenio iskaz svjedokinje S.A. Naime, ona je bila zaposlena kod apelanta i svjedočila je da je vodila vanknjigovodstvene evidencije po apelantovom nalogu. Ova svjedokinja je na glavnom pretresu odbila odgovarati na određena pitanja tužioca i odbrane, pa je tužilac prezentirao njezinu izjavu koju je dala u istrazi, a u kojoj je, osim opisivanja načina vođenja vanknjigovodstvene evidencije, ova svjedokinja izjavila da je radila kod optuženog, te da je početkom 2005. godine «zagubila novčani iznos od 96.500 KM», koji je podigla sa računa DOO «Akapulko». Dalje je istakla da nije uspjela pronaći ovaj novac, da se zbog toga zadužila kod kamatara kako bi taj novac nadoknadila, ali da joj je dug kod kamatara narastao na iznos koji nije mogla vratiti zbog čega je odlučila «sve prijaviti [apelantu]». Također je izjavila da je očekivala da će je on, kao dugogodišnju radnicu, razumjeti, ali pošto on nije pokazao razumijevanje za nju «kao do sada odanog radnika», odlučila je svu dokumentaciju, tzv. «crne blagajne», dostaviti policiji. Apelant je prigovorio ovom iskazu, a naročito je osporio kredibilitet ove svjedokinje ističući da je ona od njega otuđila više od 300.000 KM, zbog čega je protiv nje podnio krivičnu prijavu. Također, apelant je ukazao na nemogućnost da ovu svjedokinju u cijelosti unakrsno ispita zbog njezinog odbijanja da na glavnom pretresu odgovara na određena pitanja. U vezi sa ovim apelantovim prigovorom, Okružni sud je ocijenio da «sve po ocjeni suda ukazuje na postojanje razloga da je na ovog svjedoka vršen pritisak i da je on zastrašivan, a u prilog toj tvrdnji je i krivična prijava koju je [apelant] podnio protiv nje kao i prijava koju je ona podnijela protiv [apelanta]».

13. Naime, apelant je protiv ove svjedokinje podnio krivičnu prijavu zbog novca koji je od njega, navodno, otuđila, a svjedokinja je podnijela prijavu protiv apelanta zbog navodnih prijetnji i zastrašivanja. Krivični postupak protiv ove svjedokinje za krivično djelo zloupotrebe službenog položaja ili ovlaštenja iz člana 347. stav 4. u vezi sa stavom 3. KZRS i krivično djelo falsificiranja ili uništavanja službene isprave iz člana 379. stav 1. KZRS i dalje je u toku, dok je protiv apelanta krivični postupak okončan pravosnažnom oslobađajućom Presudom Osnovnog suda u Bijeljini broj 080-0-K-06-000 12 od 9. marta 2007. godine. Dalje, ova svjedokinja je svjedočila i da u paralelnu blagajnu nisu primani samo iznosi za kupljenu robu, već i novac koji su druga lica po drugim osnovima donosila apelantu, pa čak i da je apelant sam nekada u tu blagajnu davao svoj novac radi pokrivanja obaveza preduzeća čiji je vlasnik u iznosima, kako je navela, od «50, 60, a nekada i 100 hiljada», nekada maraka, a nekada eura. Također, svjedokinja je na glavnom pretresu svjedočila da je za svaki iznos koji je uzimao iz te blagajne apelant vlastoručno potpisao priznanicu. Okružni sud je, također, naveo da «svjedokinja nije razdužila stanje blagajne nakon prekida radnog odnosa kod optuženog [S.D.], pa je očigledno da su svjedokinja i optuženi imali neraščišćenih računa i odnosa, ali to, prema ocjeni suda, ne može da osporava kredibilitet [svjedokinje]». Također, sud je naveo da je šest svjedoka svojim iskazom potvrdilo da su na apelantov zahtjev vodili lažne pazare, a s namjerom da se stranim dobavljačima prikaže veći promet.

14. Dalje, sud je cijenio i vjerovao nalazu i mišljenju vještaka Laze Đurđevića, ocijenivši ga stručnim i u skladu sa pravilima i vještinama struke i nauke, budući da je zasnovan na materijalnim dokazima. Okružni sud je naveo da je vještak, po nalogu nadležnog tužilaštva, utvrdio vrijednost robe i usluga koje nisu evidentirane u poslovnim knjigama, a koje služe kao osnovica za utvrđivanje porezne obaveze, te da je izračunao iznos poreza, «ali bez određivanja subjektivnog elementa bića krivičnog djela». Naime, vještak se nije mogao izjasniti o tome da li je zaista došlo do prometa robe koja je vanknjigovodstveno evidentirana, pa je naglasio da su u njegovom nalazu prikazani manji iznosi pazara od stvarno ostvarenih «pod uvjetom da se iznosi evidentirani u vanknjigovodstvenoj evidenciji smatraju stvarno ostvarenim prihodima». Okružni sud je, analizirajući nalaz ovog vještaka, naveo da «kada se nalaz vještaka finansijske struke dovede u međusobnu vezu sa materijalnim dokazima i iskazima nabrojanih saslušanih svjedoka, nesumnjivo proizlazi da je optuženi [S.D.] počinio krivično djelo utaje poreza i doprinosa, jer je kod njega postojala namjera da se izbjegne djelimično plaćanje poreza (više kalendarskih godina, odnosno više poreznih godina)». Također, Okružni sud je zaključio da je iz spisa i zapisnika Porezne uprave PC Bijeljina od 20. februara 2006. godine vidljivo da ovaj organ «iako je znao za dvojno, tj. paralelno knjigovodstvo (koje je njima bilo dostupno u Okružnom tužilaštvu), u svom zapisniku nije utvrdio da optuženi nije platio porez».

15. Sud je naveo i da je Okružno tužilaštvo u saradnji sa SJB Bijeljina, na osnovu naredbe o pretresanju stana i prostorija, izvršilo uvid u dokumentaciju preduzeća i STR navedenih u dispozitivu prvostepene presude, koja je bila pohranjena u kompjuterima koji su oduzeti od apelanta. O tome je sačinjena službena zabilješka, a dokumentacija iz računara je uz prisustvo stručnog lica odštampana i predata Okružnom tužilaštvu. Okružni sud je obrazložio da je ovakvo postupanje u skladu sa članom 134. Zakona o krivičnom postupku (u daljnjem tekstu: ZKP), te da ovi dokazi nisu nezakonito pribavljeni jer su oduzeti računari, koji su predati Tužilaštvu, bili deponirani u SJB Bijeljina pod nadzorom Tužilaštva. Dalje, 27. maja 2005. godine je, u prisustvu apelantovog branioca, izvršeno otvaranje računara i ulazak u zaštićeni sistem uz pomoć stručnog lica, a da ta lica nemaju nikakvog razloga niti motiva da ubacuju druge podatke. Sud je naveo da ovi dokazi, dovedeni u vezu sa drugim dokazima koje je sud prihvatio, u cijelosti potvrđuju činjenično stanje.

16. Okružni sud nije prihvatio iskaze tri svjedoka odbrane, koje su dali na glavnom pretresu i koje su izmijenili u odnosu na iskaze date u istrazi. Sud je ovo obrazložio time da činjenica da su ovi svjedoci izjavili da su svu robu koju su kupovali od apelanta plaćali putem žiroračuna nije značajna «jer je logično da je optuženi ostvarujući toliki promet i poslujući sa tolikim brojem STR, odnosno poslovnih jedinica morao jedan dio prihoda da prijavi kako ne bi imao problema sa nadležnim institucijama». Također, Okružni sud nije prihvatio ni nalaz vještaka odbrane Milivoja Peće, obrazloživši da je ovaj nalaz dat samo na osnovu «relevantne dokumentacije» i da je «suprotan nalazu vještaka Laze Đurđevića», zbog čega ga sud nije mogao prihvatiti kao objektivan.

17. Na osnovu svega izloženog, Okružni sud je zaključio da je dokazano «izvan razumne sumnje da je optuženi [S.D.] počinio navedeno krivično djelo i da je tom prilikom postupao sa direktnim umišljajem kao oblikom vinosti». Prilikom odmjeravanja kazne apelantu, Okružni sud je naveo da je kao olakšavajuće okolnosti ocijenio njegove lične i porodične prilike i da do sada nije krivično odgovarao, a kao otežavajuće okolnosti sud je ocijenio da apelant u vrijeme donošenja presude nije izmirio ni dio svojih obaveza u pogledu stečene protivpravne koristi.

18. Presudom Vrhovnog suda broj 118-0-Kž-06-000 169 od 29. marta 2007. godine odbijena je kao neosnovana žalba Okružnog tužilaštva, a djelimično uvažena apelantova žalba, pa je prvostepena presuda preinačena u odluci o kazni tako da je apelant za krivično djelo za koje je proglašen krivim osuđen na kaznu zatvora u trajanju od tri godine i šest mjeseci u koju se uračunava vrijeme provedeno u pritvoru, od 1. juna do 1. augusta 2005. godine. U preostalom dijelu prvostepena presuda je ostala neizmijenjena. U obrazloženju ove presude je navedeno da u prvostepenoj presudi nisu utvrđene bitne povrede odredaba krivičnog postupka i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) na koje je ukazivala apelantova žalba. U vezi sa apelantovim žalbenim navodima da prvostepeni sud nije pouzdano utvrdio odlučne činjenice koje čine obilježje bića krivičnog djela, te da je trebalo da primijeni princip in dubio pro reo, Vrhovni sud je naveo da je prvostepeni sud prihvatio samo one činjenice koje su pouzdano utvrđene izvedenim dokazima, te da je na osnovu njih formirao svoj zaključak o elementima bića krivičnog djela, dajući sveobuhvatnu analizu i jasne razloge. Vrhovni sud je zaključio da je pravilan stav žalbe u vezi sa korištenjem neodgovarajućeg termina za definiranje promjena u statusu STR, ali da «korištenje neodgovarajuće terminologije ne čini izreku presude nerazumljivom». Dalje je navedeno da je odbrana imala mogućnost da aktivno učestvuje u toku cijelog postupka, a da se iskaz svjedoka P.B., suprotno tvrdnjama žalbe, ubraja u pravno valjane dokaze, iako je ovaj svjedok promijenio iskaz na glavnom pretresu u odnosu na iskaz koji je dao u istrazi. Naime, Vrhovni sud je istakao da su navodi o primjeni prinude prema ovom svjedoku u istrazi neuvjerljivi i nesigurni, te da su zbog nedostatka dokaza o tome neprihvatljivi.

19. Također, Vrhovni sud je ocijenio da je ispitivanje svjedokinje S.A. u istrazi izvršeno uz poštivanje odredaba procesnog zakona, te da «ovaj iskaz nije korišten direktno za zasnivanje odluke suda, već ga je tužilac iskoristio prilikom direktnog ispitivanja svjedoka na glavnom pretresu» u skladu sa relevantnim odredbama ZKPRS. Također, Vrhovni sud je odbio i žalbene navode koji se tiču činjenice da je Tužilaštvo u toku istrage saslušalo više svjedoka, ali da je na glavni pretres pozvalo samo one koji su teretili apelanta, a ne i one čiji su iskazi išli u apelantovu korist. Vrhovni sud je obrazložio da je odbrana očigledno bila upoznata sa ovim dokazima, pa ukoliko je smatrala da joj idu u prilog, «nije bilo smetnji da traži njihovo izvođenje na glavnom pretresu». Također, Vrhovni sud je ukazao na to da se optužba ne zasniva na postavci da je cjelokupno apelantovo poslovanje suprotno propisima, pa da na te okolnosti optužba nije ni morala izvoditi dokaze.

20. Vrhovni sud je odbio i apelantove žalbene navode koji se tiču navodne nezakonitosti postupka u odnosu na privremeno oduzete kompjutere, zaključivši da je o tome Okružni sud usvojio pravilno stanovište. Dalje je navedeno da izreka prvostepene presude sadrži «sve elemente objektivnog i subjektivnog karaktera od kojih zavisi postojanje krivičnog djela i primjena ostalih odredbi krivičnog zakona», te da je sud izreku presude prilagodio utvrđenom činjeničnom stanju ne dirajući u identitet optužbe, čime nije prekršeno pravo na odbranu, jer te činjenice «ne izlaze iz okvira radnji sadržanih u optužnici, pa [...] ne zahtijevaju posebno izjašnjavanje». Istovremeno, Vrhovni sud je naveo da suštinsko pitanje predstavlja «vrijednost podataka pribavljenih analizom zapisa iz izuzetih kompjutera i sporednog knjigovodstva koje je predala svjedokinja S.A., kao i analiza njezinog iskaza koji je dala u SJB Bijeljina. Vrhovni sud je zaključio da se Okružni sud pravilno opredijelio «da u potpunosti prihvati iskaz ove svjedokinje koji je dala u SJB Bijeljina», koji je «sastavni dio njezinog iskaza sa glavnog pretresa, gdje joj je predočavan kada je odstupala od ranijeg iskaza». Vrhovni sud je zaključio da je «nesporna njezina upućenost u detalje poslovanja koje je sistematično i jasno izložila u svom iskazu», te da se «na osnovu [tog iskaza] potpuno pouzdano može prihvatiti zaključak o načinu poslovanja optuženog» preko njegovog preduzeća, a preko STR i PJ na osnovu usmenog ovlaštenja. Također, Vrhovni sud je naveo da iskaz ove svjedokinje čini «okosnicu dokaznog materijala o radnjama [apelanta], poslovanju preduzeća, načinu vođenja knjigovodstva i preuzimanju pazara».

21. Vrhovni sud je, također, naveo da je apelantovo ovlaštenje za zastupanje DOO «Olimpik sport» nesporno, jer on ima svojstvo odgovornog lica u tom preduzeću, a da je radnje koje je preduzimao u upravljanju poslovanjem DOO «Akapulko» preduzimao na osnovu usmenog ovlaštenja, što je posvjedočila svjedokinja S.A., ali i drugooptuženi B.S., apelantov brat koji je bio vlasnik te firme. Što se tiče ovlaštenja za zastupanje STR nabrojanih u izreci prvostepene presude, Vrhovni sud je naveo da «pitanje vlasništva nad članskim udjelima u [tim preduzećima] nije značajno za ovo krivično djelo [...] već je to ovlaštenje za zastupanje». Međutim, Vrhovni sud je zaključio da su o tome dati razlozi koji su «zasnovani na realnoj podlozi», kao i da činjenica da su ove STR, nakon prestanka sa radom, registrirane kao poslovne jedinice u sastavu apelantovog preduzeća u potpunosti razjašnjava apelantovu ulogu u poslovanju ovih STR, čime «pitanje njihovog formalnog vlasnika gubi na značaju».

22. Ocjenjujući nalaz vještaka Laze Đurđevića, sud je konstatirao da vještak nije ocjenjivao da li je promet stvarno izvršen, već je, analizirajući podatke koje je imao na raspolaganju, došao do iznosa poreza koji nije obračunat i uplaćen, pod uvjetom da je promet izvršen. Vrhovni sud je, također, obrazložio da ni nalaz vještaka odbrane, Milivoja Peće, u bitnom nije suprotan ovom nalazu. Vrhovni sud je zaključio i da su neosnovani žalbeni navodi o tome da prvostepeni sud nije utvrđivao koju je sumu iz paralelne blagajne apelant navodno uzeo, a koja je suma ostala preduzeću, te da je, stoga, pogrešan zaključak da je apelant prisvojio iznos od 735.914,24 KM, koliko je prema zaključku prvostepenog suda trebalo da plati poreza. Naime, Vrhovni sud je zaključio da «iznos koji je nastao neplaćanjem poreza nije ni unesen u prihod preduzeća», te da je, prema iskazu svjedokinje S.A., apelant taj iznos «sukcesivno preuzimao od svjedokinje [S.A.], potpisujući joj internu priznanicu umjesto da ona taj iznos, kao knjigovođa, položi na račun preduzeća». Na osnovu toga, Vrhovni sud je zaključio da je dobit koja je ostvarena neplaćanjem porezne obaveze «proizvod konkretnog načina izvršenja krivičnog djela». Konačno, Vrhovni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno i potpuno utvrdio sve odlučne činjenice i da je za svoju odluku dao prihvatljive razloge.

23. Međutim, Vrhovni sud je zaključio da je, s obzirom na sve okolnosti, a naročito «pri postojanju značajnih olakšavajućih okolnosti» koje su «dominantne u odnosu na otežavajuću okolnost» da apelant nije platio ni dio svojih obaveza prije okončanja krivičnog postupka, apelantu trebalo izreći «kaznu zatvora u kraćem trajanju», te da je kazna zatvora u trajanju od tri godine i šest mjeseci prava mjera kazne u konkretnom slučaju. Također, Vrhovni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno na osnovu relevantnih zakonskih odredaba donio odluku o oduzimanju imovinske koristi budući da apelant utvrđeni iznos poreza nije platio, već ga je prisvojio.

IV. Apelacija

a)Navodi iz apelacije

24. Apelant je u apelaciji naveo da smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. U dopuni apelacije od 13. decembra 2007. godine, te ostalim dopunama navedenim u tački 2. ove odluke, apelant je naveo da mu je prekršeno i pravo iz člana 6. st. 2. i 3(d) Evropske konvencije. U obrazloženju ovih navoda, apelant ističe da «pravično suđenje podrazumijeva princip istine sadržan u članu 14. ZKP», te ukazuje na odredbe člana 287. stav 2. i člana 296. stav 7. ZKPRS, navodeći «da pravično suđenje između ostalih garancija u sebi duboko inkorporira pravo na ocjenu dokaza», da je «u momentu donošenja odluke sud dužan uvažavati princip in dubio pro reo sadržan, kako u Evropskoj konvenciji, tako i u članu 3. ZKPRS». U suštini, u apelaciji i brojnim dopunama apelacije apelant ukazuje na nekoliko pitanja koja su, prema njegovom mišljenju, problematična sa aspekta Evropske konvencije. Prvo, apelant navodi da su sudovi propustili da svoje odluke obrazlože u skladu sa zahtjevima iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. U tom smislu navodi da sudovi nisu obrazložili kako su došli do iznosa od 8.350.000 KM prometa, koliko je po njihovom zaključku apelant uzeo iz tzv. «crne blagajne», jer «prema dokumentaciji i potpisima koji su slični [apelantovom] isplaćeno je cca 1.700.000 KM». U tom smislu apelant ukazuje na to da je svjedokinja S.A., koja ima tretman ključnog svjedoka u konkretnom slučaju, svjedočila da je za sve iznose koje je apelantu isplatila iz tzv. «crne blagajne» apelant potpisao priznanicu. Dalje, ova svjedokinja je svjedočila i da je svjedokinja S.A. na isti način i u istu blagajnu primala i privatna sredstva koja su treća lica donosila ovoj svjedokinji, ili da vrate dug apelantu, ili u druge svrhe, pa čak i sredstva koja je i apelant davao za određene potrebe i uplate na račun firme. Apelant ukazuje na to da su ta sredstva ušla u iznos od preko osam miliona, na koja je izračunat neplaćeni porez, a da nisu, i onda bi iznos navodno neplaćenog poreza bio daleko manji. Također, apelant navodi da je obaveza Tužilaštva da dokaže da je promet koji mu se stavlja na teret stvarno ostvaren i da je iznos imovinske koristi pribavljen izvršenjem krivičnog djela, što, prema njegovom mišljenju i bez obzira na zaključak redovnih sudova, nije dokazano.

25. Također, apelant navodi da nije na zadovoljavajući način obrazloženo zbog čega ga sud smatra odgovornim za rad DOO «Akapulko» i STR, te da niko od svjedoka nije potvrdio postojanje dvojnih cijena. U vezi s tim, apelant posebno ukazuje na činjenicu da je Novalina Ristić iz Bijeljine vlasnica STR «Roma», te da je ta radnja ugašena 2008. godine, a apelant je osporavanim presudama osuđen i za poslovanje ove STR, kao lice koje je navodno usmeno ovlašteno da postupa u ime te STR kao ovlašteno lice. Također, apelantu je na teret stavljeno da je kao odgovorno lice nezakonito postupao i u odnosu na ostale STR, a da pri tome nije uzeto u obzir ko su bili stvarni vlasnici svih STR. Apelant navodi da je ovakav zaključak suda izveden isključivo iz iskaza svjedokinje S.A., ali i da je taj iskaz pogrešno interpretiran zato što je, npr., ista svjedokinja navela u svom iskazu da samo «pretpostavlja» da je drugooptuženi, vlasnik DOO «Akapulko», usmeno ovlastio apelanta da postupa u njegovo ime kao odgovorno lice. Ista je svjedokinja, kako navodi apelant, eksplicitno izjavila da paralelno knjigovodstvo koje je vodila za apelanta nema bilo kakve veze sa DOO «Akapulko», već da je ime te firme samo «mahinalno upisivala», kao i da je poslovanje ove firme okončano i da su svi porezi za tu firmu plaćeni. Imajući u vidu navedeno, apelant smatra da sudovi nisu na zadovoljavajući način obrazložili svoje zaključke o tome da je apelant djelovao kao odgovorno lice za sve navedene STR i DOO «Akapulko», odnosno da je odgovoran za njihovo eventualno nezakonito poslovanje.

26. Apelant smatra da navedeno ukazuje i na to da sudovi nisu primijenili princip in dubio pro reo budući da je sve što je apelantu stavljeno na teret bazirano samo na iskazu svjedokinje S.A. i na osnovu nalaza vještaka koji je dao nalaz ogradivši se od ocjene da li je promet po određenim stavkama stvarno i izvršen. Apelant navodi da je oslanjanje u najvećoj mogućoj mjeri na iskaz svjedokinje S.A. problematičan zato što je i kredibilitet ove svjedokinje teško doveden u pitanje, o čemu sudovi nisu dali odgovarajuće obrazloženje, već su samo paušalno odbili apelantove navode. Naime, apelant navodi da je zbog toga što ga je ova svjedokinja potkradala i falsificirala njegove potpise protiv nje podnio krivičnu prijavu na osnovu koje je Tužilaštvo otvorilo istragu, podiglo optužnicu povodom koje je počelo i suđenje. Apelant navodi da taj postupak protiv navedene svjedokinje još nije okončan, budući da ona na razne načine zloupotrebljava procesna prava. Također, navodi i razne druge navodno kriminalne radnje koje je ova svjedokinja navodno izvršila u odnosu na druge firme. Apelant je naveo da su sudovi istakli «da je odbrana mogla koristiti svoje pravo da bude aktivnija u toku postupka», ali je podsjetio i na to da nije optuženi dužan dokazivati svoju nevinost, već je teret dokazivanja na tužiocu.

27. Što se tiče navoda o kršenju prava iz člana 6. stav 3(d) Evropske konvencije, apelant ističe da je svjedokinja, na čijem se iskazu u najvećoj mjeri zasniva krivična osuda protiv njega, u istrazi saslušana bez njegovog prisustva ili prisustva njegovog branioca. S druge strane, prilikom svjedočenja na glavnom pretresu, ova svjedokinja je na određena pitanja odbila dati odgovor, što je sud tolerirao i prihvatio, mada je to u suštini omelo apelanta da njezin iskaz efikasno ospori. Ovakvo postupanje prvostepeni sud je obrazložio svojom ocjenom da postoje razlozi «da je na ovu svjedokinju vršen pritisak i da je zastrašivan», za šta je kao dokaz naveo to da je S.A. zbog toga podnijela krivičnu prijavu protiv apelanta. Na ovaj način, kako smatra apelant, prvostepeni sud je unaprijed zaključio da je apelant kriv za navodno zastrašivanje apelantice, mada je pravosnažnom presudom apelant oslobođen, a Vrhovni sud je takvu odluku potvrdio ne dajući za svoju odluku valjano obrazloženje. Na osnovu navedenog, apelant smatra da je sud onemogućio apelanta da svoje pravo na ispitivanje svjedoka iskoristi na način kako to predviđaju standardi pravičnog suđenja samo na osnovu pretpostavke o navodnom zastrašivanju te svjedokinje, čime je ujedno prekršen i princip ravnopravnosti strana u postupku.

b) Odgovor na apelaciju

28. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud navodi da se apelacija u pretežnom dijelu bavi pravilnošću i potpunošću činjeničnog stanja koje je utvrđeno osporenim presudama tako da apelant iznosi svoje viđenje odlučnih činjenica procjenjujući ih, pri čemu ne daje valjane argumente koji bi potvrdili njegove navode. Dalje se ističe da su apelantovi navodi vezani za povredu odredaba krivičnog postupka bili predmet ocjene u žalbenom postupku, te je navedeno da Vrhovni sud nije utvrdio da postoje te povrede, što je obrazložio u drugostepenoj presudi. Stoga, Vrhovni sud smatra da je apelacija neosnovana i predlaže da se kao takva odbije.

29. U odgovoru na apelaciju Okružni sud navodi da u svemu ostaje pri razlozima datim u prvostepenoj presudi, ističe da apelant u apelaciji ponavlja navode koji su bili predmet ocjene u žalbenom postupku, te da oni nisu uvaženi zbog razloga navedenih u presudi Vrhovnog suda. S obzirom na navedeno, Okružni sud smatra da je apelacija neosnovana.

30. Okružno tužilaštvo smatra da osporenim presudama nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje, budući da sud u prvostepenom i drugostepenom postupku nije počinio bitnu povredu odredaba krivičnog postupka, te da je prihvatio samo one činjenice koje su na pouzdan način utvrđene na osnovu izvedenih dokaza koji su ocijenjeni pojedinačno i u međusobnoj povezanosti sa drugim dokazima, da je data i ocjena protivrječnih dokaza, a da je odbrana aktivno učestvovala u toku cijelog postupka. Stoga, Tužilaštvo predlaže, imajući u vidu razloge iznesene u obrazloženju presude Vrhovnog suda, da se apelacija odbije u cijelosti.

V. Relevantni propisi

31. U Krivičnom zakonu Republike Srpske («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 49/03 i 108/04) relevantna odredba glasi:

Član 287.

Utaja poreza i doprinosa (1) Ko izbjegne plaćanje poreza propisanih poreznim zakonodavstvom Republike Srpske ili doprinosa zdravstvenog ili penzijskog osiguranja propisanih u Republici Srpskoj ne dajući tražene podatke ili dajući lažne podatke o svom stečenom oporezivom prihodu ili o drugim činjenicama koje su od utjecaja na utvrđivanje ovakvih obaveza, a iznos obaveza čije se plaćanje izbjegava prelazi 10.000 KM, kaznit će se novčanom kaznom ili kaznom zatvora do tri godine.

(3) Ko počini krivično djelo iz stava 1. ovog člana, a iznos obaveze čije se plaćanje izbjegava prelazi 150.000 KM, kaznit će se kaznom zatvora od tri do petnaest godina.

32. U Zakonu o krivičnom postupku («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 50/03, 111/04 i 115/05) relevantne odredbe glase:

Član 3.

(1) Svako se smatra nevinim za krivično djelo dok se pravosnažnom presudom ne utvrdi njegova krivica.

(2) Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježje krivičnog djela ili od kojih zavisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva sud rješava odlukom na način koji je povoljniji za optuženog.

Član 14.

Princip istine Sud, tužilac i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su istinito i potpuno utvrditi, kako činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog, tako i one koje im idu u korist.

Član 15.

Slobodna ocjena dokaza Pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.

Član 148.

Pravo svjedoka da ne odgovara na pojedina pitanja (1) Svjedok ima pravo da ne odgovara na pojedina pitanja ako bi ga istinit odgovor izložio krivičnom gonjenju.

(2) Svjedok koji koristi ovo pravo iz stava 1. ovog člana odgovorit će na ta pitanja ako mu se da imunitet. [...] Član 268.

Izvođenje dokaza (1) Svaka stranka i branilac imaju pravo pozivati svjedoke i izvoditi dokaze. [...] (3) Prilikom izvođenja dokaza dopušteno je direktno, unakrsno i dodatno ispitivanje. [...] Član 274.

Zaštita svjedoka od vrijeđanja, prijetnji i napada (1) Sudija, odnosno predsjednik vijeća dužan je zaštititi svjedoka od vrijeđanja, prijetnje i napada.

(2) Sudija, odnosno predsjednik vijeća će upozoriti ili novčano kazniti učesnika u postupku ili bilo koje drugo lice koje vrijeđa, prijeti ili dovodi u opasnost sigurnost svjedoka pred sudom. [...] (3) U slučaju ozbiljne prijetnje svjedoku, sudija, odnosno predsjednik vijeća će obavijestiti tužioca radi preduzimanja krivičnog gonjenja.

(4) Na prijedlog stranke ili branioca, sudija, odnosno predsjednik vijeća naredit će policijskim organima preduzimanje mjera neophodnih za zaštitu svjedoka.

Član 275.

Kažnjavanje za odbijanje svjedočenja (1) Ako svjedok odbije da svjedoči bez opravdanog razloga i nakon upozorenja na posljedice, može biti kažnjen novčanom kaznom do 30.000 KM. [...] Član 280.

Izuzeci od neposrednog provođenja dokaza (1) Iskazi dati u istrazi dopušteni su kao dokaz na glavnom pretresu i mogu biti korišteni prilikom direktnog ili unakrsnog ispitivanja ili osporavanja iznesenih navoda ili u odgovoru na osporavanje ili na dodatno ispitivanje. U ovom slučaju, licu se može dati mogućnost da objasni ili ospori svoj prethodni iskaz.

(2) Izuzetno od stava 1. ovog člana zapisnici o iskazima datim u istrazi mogu se odlukom sudije, odnosno vijeća, pročitati i koristiti kao dokaz na glavnom pretresu samo u slučaju ako su ispitana lica umrla ili trajno duševno oboljela ili se ne mogu pronaći, ili je njihov dolazak pred sud nemoguć ili je znatno otežan iz važnih razloga.

Član 286.

Vezanost presude za optužbu (1) Presuda se može odnositi samo na lice koje je optuženo i samo na djelo koje je predmet optužbe sadržane u potvrđenoj, odnosno na glavnom pretresu izmijenjenoj optužnici… Član 287.

Dokazi na kojima se zasniva presuda (1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.

(2) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana.

Član 296.

Sadržaj presude (7) Sud će određeno i potpuno iznijeti koje činjenice i iz kojih razloga uzima kao dokazane ili nedokazane, dajući naročito ocjenu vjerodostojnosti protivrječnih dokaza, iz kojih razloga nije uvažio pojedine prijedloge stranaka, iz kojih razloga je odlučio da se ne sasluša neposredno svjedok ili vještak čiji je iskaz pročitan, kojim razlozima se rukovodio pri rješavanju pravnih pitanja, a naročito pri utvrđivanju da li postoji krivično djelo i krivična odgovornost optuženog i pri primjenjivanju određenih odredaba krivičnog zakona na optuženog i njegovo djelo…

VI. Dopustivost

33. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

34. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

35. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 118-0-Kž-06-000 169 od 29. marta 2007. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 29. maja 2007. godine, a apelacija je podnesena 14. juna 2007. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

36. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

37. Apelant osporava navedene presude tvrdeći da su mu tim presudama povrijeđena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1, 2. i 3(d) Evropske konvencije. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

[…]

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

Član 6. st. 1, 2. i 3(d) Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.

2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim dok se njegova krivica po zakonu ne dokaže.

3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:

d) da sam ispituje ili zahtijeva ispitivanje svjedoka optužbe i da se prisustvo i saslušanje svjedoka odbrane odobri pod uvjetima koji važe i za svjedoka optužbe.

38. Apelant se, između ostalog, žali da obrazloženja osporenih presuda u odlučujućim dijelovima nisu u skladu sa zahtjevima iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. U vezi s tim navodima, Ustavni sud ukazuje na to da je u Odluci o dopustivosti i meritumu broj AP 1781/07 od 13. decembra 2007. godine u potpunosti ispitao ove navode i zaključio da su ovi apelantovi navodi neosnovani. Naime, ispitujući ove apelacione navode, Ustavni sud je zaključio da su sudovi jasno i iscrpno obrazložili svoje odluke u vezi sa navodima koje je Ustavni sud tom prilikom ispitao, primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava. U vezi s tim navodima, Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazivalo na to da su materijalnopravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na apelantovu štetu, niti je pronašao elemente koji bi ukazivali na procesnu nepravičnost prilikom vođenja ovog postupka, zbog čega je zaključio da osporene presude suštinski ispunjavaju proceduralne zahtjeve iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije i da su donesene u skladu sa relevantnim odredbama KZRS i ZKPRS. Osim toga, Ustavni sud je zaključio da u konkretnom slučaju ne postoji ni povreda identiteta optužbe, kako u subjektivnom, tako ni u objektivnom pogledu, budući da je nesporno da je apelantu optužnicom Okružnog tužilaštva stavljeno na teret da je počinio krivično djelo utaje poreza i doprinosa iz člana 287. stav 3. u vezi sa članom 23. KZRS za što je, nakon provedenog postupka, i osuđen.

39. Ustavni sud je u ranijoj odluci, također, zaključio da su neosnovani apelantovi navodi da pred redovnim sudovima nije data razumna mogućnost i optužbi i odbrani da iznesu dokaznu građu, zato što je pred prvostepenim sudom saslušan značajan broj svjedoka i proveden niz drugih materijalnih dokaza, da je izvršeno finansijsko vještačenje poslovanja navedenih pravnih lica, da je apelant imao uvid u sve dokaze na kojima se zasnivaju presude koje se osporavaju apelacijom, da je apelantu omogućeno da aktivno učestvuje u postupku i da predlaže dokaze. Ustavni sud smatra da u odnosu na ove apelacione navode nema nikakvog razloga da ne ostane pri ovakvoj ocjeni i zaključcima.

40. Međutim, Ustavni sud ukazuje na to da je u konkretnom slučaju usvojen apelantov zahtjev za preispitivanje navedene odluke zato što je Ustavni sud utvrdio da je apelant 13. decembra 2007. godine, na dan održavanja sjednice na kojoj je usvojena navedena odluka, dostavio dopunu apelacije u kojoj je istakao nove navode o kršenju prava na pravično suđenje i određene nove dokaze, ali da Ustavni sud «nije u odluci konstatirao da je dopuna apelacije primljena, niti je dopunu uzeo u obzir prilikom donošenja osporene odluke». S obzirom na to da su navodi o kršenju prava iz člana 6. st. 2. i 3.(d) Evropske konvencije istaknuti u toj dopuni, to u ranije donesenoj odluci nije ni rješavano pitanje eventualnog kršenja tih prava. Imajući ovo u vidu i zaključak iz tačke 39. ove odluke, Ustavni sud će se u ovoj odluci ograničiti samo na ispitivanje navoda zbog kojih je i usvojen zahtjev za preispitivanje. U obrazloženju ovih navoda apelant je istakao da nije prisustvovao saslušanju svjedokinje S.A. u istražnom postupku, a da u unakrsnom ispitivanju nije mogao da je djelotvorno ispita, budući da je svjedokinja odbila odgovoriti na određena važna pitanja, što je sud opravdao njezinim strahom od apelantovog navodnog zastrašivanja.

41. Što se tiče navoda o kršenju prava iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da je nesporno da apelant nije prisustvovao davanju iskaza svjedokinje S.A. u istrazi, a da je ona odbila odgovoriti na određena pitanja i tužioca i odbrane tokom glavnog pretresa. Također, Ustavni sud zapaža da je svjedokinja odbijanje da odgovori na određena pitanja obrazložila izjavom u kojoj je istakla da je apelant na nju vršio pritisak i da joj je prijetio, te da je zbog toga podnijela krivičnu prijavu protiv njega. Iako, kako apelant navodi, u to vrijeme nije bila donesena pravosnažna presuda protiv njega zbog navodnih prijetnji svjedokinji, Ustavni sud ne može prihvatiti navode da je takvim obrazloženjem suda prekršeno apelantovo pravo na presumpciju nevinosti iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije. Naime, Ustavni sud zapaža da se sudovi nisu izjašnjavali o tome da li je apelant prijetio svjedokinji ili ne, već su njezine navode o prijetnjama prihvatili kao dovoljno opravdanje da se svjedokinji dopusti da ne odgovori na određena pitanja. Stoga, Ustavni sud smatra da su navodi o kršenju prava na presumpciju nevinosti iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije neosnovani.

42. U vezi sa navodima o kršenju prava iz člana 6. stav 3.(d) Evropske konvencije, Ustavni sud ponavlja da garancije iz ove odredbe predstavljaju specifične vidove prava na pravično suđenje utvrđenog u stavu 1. tog člana i izraženog u pravu na ravnopravnost strana u postupku. Zbog toga će se ovi apelantovi navodi ispitati na osnovu te dvije odredbe zajedno (vidi Evropski sud za ljudska prava, presuda Kovač protiv Hrvatske, aplikacija broj 503/05 od 12. jula 2007. godine, stav 23. sa dodatnim referencama). Ovo istovremeno znači da će Ustavni sud morati uzeti u obzir i utjecaj koji je eventualno kršenje navedenih prava moglo imati na ishod postupka u cijelosti u smislu prava na pravično suđenje.

43. Ustavni sud ponavlja da je dopuštenost dokaza pitanje koje se prvenstveno uređuje domaćim pravom, kao i da je ocjena iznesenih dokaza u pravilu posao redovnih sudova. Zadatak Ustavnog suda je utvrditi da li je postupak, uključujući i način izvođenja dokaza, u cjelini bio pravičan kako to zahtijeva član 6. Evropske konvencije. U pravilu, svi dokazi se moraju izvesti u prisustvu optuženog na javnoj raspravi, radi poštivanja principa kontradiktornosti postupka. To, međutim, ne znači da iskaz svjedoka, da bi se priznao kao dokaz, uvijek mora biti dat na sudu i javno, što se može u određenim slučajevima pokazati nemogućim (op. cit. Kovač protiv Hrvatske, stav 24. sa daljnjim referencama). Ustavni sud, također, ponavlja da upotreba iskaza dobijenih tokom istrage u svrhu dokazivanja sama po sebi nije suprotna st. 1. i 3.(d) člana 6. Evropske konvencije, uz uvjet da je poštovano pravo na odbranu. To pravo zahtijeva, u pravilu, da se optuženom na primjeren i pravilan način pruži mogućnost da ospori vjerodostojnost i ispituje svjedoka koji svjedoči protiv njega, bilo dok on daje svoj iskaz u istrazi ili u kasnijoj fazi postupka (idem, stav 25. sa daljnjim referencama). Također, Evropski sud je u svojoj praksi jasno usvojio stav da čitanje iskaza datih u istrazi ne predstavlja samo po sebi kršenje prava iz člana 6. st. 1. i 3. (d) Evropske konvencije, ali da korištenje takvog dokaza ne smije biti suprotno pravu na odbranu koje predstavlja «suštinu i cilj» prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Unterpertinger protiv Austrije, presuda od 24. novembra 1986. godine, stav 31).

44. Imajući u vidu navedene standarde, Ustavni sud zapaža da su sudovi naveli da je iskaz navedene svjedokinje bio jedan od ključnih dokaza. Međutim, iz obrazloženja osporenih presuda jasno proističe da sudovi svoje zaključke o apelantovoj krivici nisu zasnovali isključivo ili u najvećoj mjeri samo na tom dokazu. Naime, iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da su sudovi uzeli obzir i sve druge iskaze svjedoka i veliki broj materijalnih dokaza od kojih su kao ključne označili, između ostalog, i «vrijednost podataka pribavljenih analizom zapisa iz izuzetih kompjutera i sporednog knjigovodstva koje je predala svjedokinja S.A.», a ne samo njezin iskaz dat u istrazi. Osim toga, Ustavni sud zapaža i da je Vrhovni sud jasno obrazložio da iskaz svjedokinje S.A., koji je dat u istrazi, nije korišten «direktno za zasnivanje odluke suda, već ga je tužilac koristio prilikom direktnog ispitivanja svjedoka na glavnom pretresu na osnovu ovlaštenja iz člana 280. stav 1. [ZKP]».

45. Dalje, Ustavni sud zapaža da u spisu ne postoji ništa što bi ukazalo na to da je apelantu na bilo koji način uskraćeno pravo na odbranu u smislu predlaganja i izvođenja dokaza. Ustavni sud zapaža da odbrana, nakon što je svjedokinja S.A. odbila odgovoriti na određena pitanja, nije predložila izvođenje bilo kakvih dokaza kojima bi osporila njezino svjedočenje ili kredibilitet, a ništa u spisu ne ukazuje na to da je odbrana bila uskraćena za ovu mogućnost. U vezi s tim, Ustavni sud ističe da je u svojoj ranijoj odluci utvrdio da su neosnovani apelantovi navodi da pred redovnim sudovima nije data razumna mogućnost i optužbi i odbrani da iznesu dokaznu građu (vidi stav 38. ove odluke). Također, Ustavni sud ukazuje na to da je tačna apelantova tvrdnja da je teret dokazivanja na tužiocu. Međutim, Ustavni sud napominje da nekorištenje zakonom predviđenih prava odbrane da predlaže i izvodi dokaze kojima će osporiti tvrdnje i dokaze tužioca ne može voditi kršenju prava na pravično suđenje, kako to apelant navodi.

46. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da činjenica da je svjedokinja S.A. odbila odgovoriti na određena pitanja, zbog čega je prilikom direktnog ispitivanja korišten njezin iskaz koji je dala u istrazi, ne vodi zaključku da je prekršeno apelantovo pravo iz člana 6. stav 3.(d) u vezi sa stavom 1. istog člana Evropske konvencije zato što iz osporenih presuda nesumnjivo proizlazi da one nisu zasnovane samo ili u najvećoj mjeri na ovom svjedočenju, već i na brojnim drugim dokazima koji su izvedeni pred sudom, kao i da apelantu nije bilo uskraćeno pravo na odbranu.

VIII. Zaključak

47. Ustavni sud zaključuje da nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 3.d) u vezi sa stavom 1. istog člana kada je svjedokinja na glavnom pretresu odbila odgovoriti na određena pitanja, zbog čega je njezin iskaz dat u istrazi korišten prilikom direktnog ispitivanja, u situaciji kada osporene presude nisu zasnovane isključivo ili u najvećoj mjeri na ovom iskazu, kao i kada nema ničeg što ukazuje na to da je apelantu uskraćeno pravo na odbranu. Također, ne postoji kršenje prava na presumpciju nevinosti iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije kada se sudovi u osporenim odlukama nisu izjašnjavali o tome da li je apelant prijetio svjedokinji, već su njezine navode o prijetnjama prihvatili kao dovoljno opravdanje da se svjedokinji dopusti da ne odgovori na određena pitanja.

48. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

49. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Seada Palavrić

Odluka o meritumu u predmetu AP-1781/07 (D.S.) | Sudska praksa | Aktio