Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2347/07 (A. L. i U. L.)

Odluka donesena 10. 06. 2009.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2347/07

Apelacija

Odluka o meritumu

10. 06. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 2347/07, rješavajući apelaciju Ašide Leto i Umihane Leto, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 10. juna 2009. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se apelacija Ašide Leto i Umihane Leto podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Goraždu broj GŽ. 005-0-GŽ07- 000 194 od 27. augusta 2007. godine i Presude Općinskog suda u Goraždu broj 045/0-P-06-000 376 od 6. juna 2007. godine.

Odluku objaviti u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», «Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine», «Službenom glasniku Republike Srpske» i «Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine».

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Ašida Leto i Umihana Leto (u daljnjem tekstu: apelantice) iz Sarajeva podnijele su 20. augusta 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Općinskog suda u Goraždu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 045/0-P-06-000 376 od 6. juna 2007. godine. Osim toga, apelantice su tražile i donošenje privremene mjere kojom bi se prekinuo upravni postupak za dodjelu građevinskog zemljišta za izvedene radove - izgradnju stambenog objekta, te dogradnju stambenog objekta na mjestu pomoćnog objekta, odnosno garaže i šupe u ulici Nova mahala broj 22a, na zemljištu označenom kao k.č. broj 695 i k.č. broj 701 k.o. Sarajevo II, do donošenja odluke o apelaciji. Kako u vrijeme podnošenja apelacije postupak povodom žalbi apelantica nije bio okončan, apelantice su 26. septembra 2007. godine dostavile dopunu apelacije kojom su proširile apelacione navode i na u međuvremenu donesenu Presudu Kantonalnog suda u Goraždu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj GŽ. 005-0-GŽ07-000 194 od 27. augusta 2007. godine i ponovo zatražile donošenje privremene mjere.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Ustavni sud je na sjednici održanoj 8. novembra 2007. godine donio Odluku o privremenoj mjeri kojom se odbija zahtjev apelantica za donošenje privremene mjere.

3. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda, te Rusmira Škaljića i Dženane Škaljić (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 8. januara 2009. godine da dostave odgovore na apelaciju.

4. Općinski sud i Kantonalni sud su 19. januara 2009. godine dostavili odgovore na apelaciju, a tuženi su dostavili odgovor 20. januara 2009. godine.

5. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelanticama 19. maja 2009. godine.

III. Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelantica i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

7. Ismet Beširević kao prodavac i Muhamed Škaljić (prednik prvotuženog) kao kupac zaključili su 15. juna 1983. godine ugovor o kupoprodaji nekretnina i to garaže i ½ kuće koja se nalazi na k.č. broj 223 upisane u zk. uložak broj LXXXII/75 k.o. Sarajevo, uz istovremeni prijenos prava korištenja ½ zemljišta koje se nalazi na k.č. broj 223 - dvorište i kućište od 203 m².

8. Rješenjem Općinskog suda broj O.3400/04 od 12. oktobra 2004. godine utvrđeno je da su apelantice zakonske nasljednice Salihe Leto na imovini označenoj kao nekretnine upisane u zk. ulošku broj LXXXII/104 k.o. Sarajevo i to sa dijelom od 5/6 na k.č. broj 5 u površini od 2336 m² sa po ½ .

9. Apelantice su 17. aprila 2000. godine sa tuženim zaključile ugovor o prijenosu prava korištenja građevinskog zemljišta na dijelu parcele označene kao k.č. broj 5 upisane u zk. uložak broj LXXXII/104 k.o. Sarajevo za novčani iznos od 1.400 KM. To je potvrđeno i potvrdom o prijemu novca.

10. Nakon toga, došlo je do spora u realizaciji navedenog ugovora, te je u postupku uređenja međa izvršena identifikacija posjeda apelantica i tuženih. Naime, sporna površina je identificirana kao dio k.č. broj 695 k.o. Sarajevo prema novom premjeru, odnosno kao k.č. broj 5 prema starom premjeru (u daljnjem tekstu: sporne nekretnine). Nakon sporazumnog uređenja međa u predmetu Općinskog suda broj R.522/00 od 3. maja 2001. godine, tuženi su na ime naknade za 45 m² u čijem su posjedu i koji predstavlja dio spornih nekretnina isplatili apelanticama iznos od 5.000 KM.

11. Nakon toga, tuženi su u Službi za urbanizam, stambene i komunalne poslove Općine Stari Grad Sarajevo pokrenuli postupak za izdavanje urbanističke saglasnosti za izgradnju stambenog objekta na spornoj nekretnini, te dogradnju ranije kupljenog pomoćnog objekta, odnosno garaže i šupe.

12. Apelantice su protiv tuženih podnijele posjedovnu tužbu Općinskom sudu kojom su tražile da ih tuženi prestanu ometati u korištenju posjeda spornih nekretnina, te da im tuženi predaju u posjed sporne nekretnine i naknade troškove parničnog postupka. Naime, apelantice su smatrale da su tuženi, čija parcela graniči sa spornim nekretninama, na spornim nekretninama bespravno sagradili garažu koju su pokušavali nezakonito legalizirati. Također su navele i da su tuženi pokušavali daljnjim građenjem samovlasno zauzeti i druge dijelove spornih nekretnina. Naknadno, prije okončanja glavne rasprave, apelantice su preinačile tužbeni zahtjev i tražile predaju u posjed spornih nekretnina.

13. Presudom Općinskog suda broj 045/0-P-06-000 376 od 6. juna 2007. godine odbijen je navedeni tužbeni zahtjev apelantica i one su obavezane da tuženim naknade troškove parničnog postupka u iznosu od 2.339 KM. U obrazloženju navedene presude je istaknuto da su u postupku pred Općinskim sudom utvrđene činjenice koje su navedene u prethodnim tačkama ove odluke. Osim toga, navedeno je da su apelantice na glavnoj raspravi postavile zahtjev kojim su tražile dopunu nalaza vještaka geodezije koji je izvršio identifikaciju spornih nekretnina. Općinski sud je naveo da je taj zahtjev neosnovan uz obrazloženje da su apelantice na pripremnom ročištu vještaku postavile zadatak i da je vještak postupio u skladu s tim zadatkom, te da, prema zakonskim odredbama, ne postoji mogućnost za dopunu nalaza vještaka na glavnoj raspravi. Imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje, Općinski sud je zaključio da je članom 43. Zakona o vlasničkopravnim odnosima («Službene novine FBiH» br. 6/98 i 29/03) propisano da je «uvjet za vlasničkopravnu zaštitu dokaz da je tužilac vlasnik». Kako je u postupku utvrđeno da se sporne nekretnine nalaze u posjedu tuženih i da oni nisu vlasnici tih nekretnina, te da apelantice u toku postupka nisu dokazale da imaju pravo vlasništva na spornim nekretninama na kojima nesumnjivo imaju pravo korištenja, Općinski sud je zaključio da na konkretan slučaj nije moguće primijeniti zaštitu predviđenu citiranim članom Zakona o vlasničkopravnim odnosima. Zbog toga je Općinski sud odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan.

14. Protiv navedene presude apelantice su izjavile žalbu Kantonalnom sudu.

Kantonalni sud je Presudom broj GŽ. 005-0-GŽ-07-000 194 od 27. augusta 2007. godine odbio žalbu i potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju navedene presude Kantonalni sud je naveo da je odluka prvostepenog suda pravilna, ali ne zbog razloga koji su navedeni u odluci. Naime, Kantonalni sud je, između ostalog, istakao da je pogrešan zaključak Općinskog suda da na konkretan slučaj nije bilo moguće primijeniti Zakon o vlasničkopravnim odnosima. Kantonalni sud je naveo da je prema odredbama ranijeg Zakona o građevinskom zemljištu i odredbama člana 10. važećeg Zakona o građevinskom zemljištu (u daljnjem tekstu: Zakon) propisano «da se zaštita prava na gradskom građevinskom zemljištu ostvaruje u postupku pred nadležnim sudom», a članom 21. istog Zakona je, između ostalog, propisano «da raniji vlasnik, odnosno nosilac privremenog prava korištenja zemljišta ima pravo da neizgrađeno gradsko građevinsko zemljište koristi sve do preuzimanja iz njegovog posjeda na način kojim se ne otežava privođenje zemljišta trajnoj namjeni». S obzirom na to da takvo pravo korištenja građevinskog zemljišta, koje stekne građanin kao pojedinac, ima karakter stvarnog prava, Kantonalni sud je naveo da se zbog toga zaštita ovog prava ostvaruje u skladu sa pravilima o zaštiti prava vlasništva prema Zakonu o vlasničkopravnim odnosima. Kako su apelantice dokazale da su naslijedile svoju prednicu koja je imala pravo korištenja zemljišta, imale su pravo tražiti i zaštitu prema odredbama Zakona o vlasničkopravnim odnosima. Međutim, kako su apelantice tražile predaju u posjed zemljišta, bilo je potrebno opredijeliti mjere, granice i površinu spornog zemljišta, što je u konkretnom slučaju izostalo. S obzirom na to da su apelantice takav zahtjev, suprotno odredbama Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), postavile tek na glavnoj raspravi, a ne na pripremnom ročištu, Kantonalni sud je zaključio da, prema odredbama člana 126. ZPP o teretu dokazivanja, apelantice kao tužiteljice nisu pružile sudu dovoljno adekvatnih dokaza u svoju korist.

15. Osim toga, Kantonalni sud je naveo da je utvrđeno da se sporne nekretnine nalaze u posjedu tuženih, da je ranije zaključen kupoprodajni ugovor kojim su tuženi postali vlasnici garaže i ½ kuće na spornim nekretninama, te da su apelantice i tuženi sudskim putem postigli dogovor o uređenju međa sporne nekretnine. Također, Kantonalni sud je utvrdio da je nesporno da je između apelantica i tuženih, iako za tu radnju nije bilo uporišta u odredbama člana

23. Zakona, zaključen ugovor o prijenosu prava korištenja na spornim nekretninama sa apelantica na tužene i da su za taj posao apelantice primile naknadu. S tim u vezi, Kantonalni sud je zaključio da nije bilo moguće zanemariti sve navedene činjenice i udovoljiti tužbenom zahtjevu apelantica, te je žalbu odbio i potvrdio prvostepenu presudu. Pri tome je drugostepeni sud naglasio da se ovakvim presuđenjem ne dira u prava inspekcijskih i drugih organa koji imaju ovlaštenje da tuženim ne izdaju građevinsku dozvolu za objekte sagrađene na spornoj nekretnini ne prejudicirajući ishod upravnog postupka.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

16. Apelantice smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije, pravo na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana

5. Evropske konvencije. Povredu navedenih prava apelantice vide u pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Naime, apelantice smatraju da je prvostepeni sud, odbijajući njihov zahtjev za dopunu nalaza vještaka uz obrazloženje da su taj zahtjev mogle postaviti samo na pripremnom ročištu a ne na glavnoj raspravi, pogrešno primijenio odredbe ZPP. Osim toga, apelantice navode da su sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo i u odnosu na ugovor zaključen između apelantica i tuženih kojim su apelantice prenijele na tužene pravo korištenja spornih nekretnina. Prema mišljenju apelantica, ovaj ugovor je trebalo proglasiti ništavnim i njima vratiti sporne nekretnine u posjed. Dalje, apelantice smatraju da sudovi nisu uzeli u obzir da su tuženi nasilno uzurpirali sporne nekretnine, te su na taj način omogućili tuženima da nastave prekinuti upravni postupak dodjele građevinske dozvole za objekte izgrađene na spornim nekretninama. Osim toga, apelantice smatraju da sudovi nisu uzeli u obzir ni činjenicu da su tuženi počeli cijepati sporne nekretnine i praviti zasebnu parcelu.

b) Odgovor na apelaciju

17. U odgovoru na apelaciju Općinski sud je naveo da osporenom presudom tog suda nisu povrijeđena prava apelantica na koja se pozivaju u apelaciji, te da apelaciju treba odbiti.

18. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da je apelacija podnesena u vrijeme kada taj sud još nije bio donio odluku u konkretnom predmetu, dakle da je apelacija preuranjena, te je zbog toga treba odbiti.

19. U odgovoru na apelaciju tuženi su naveli da je apelacija neosnovana zato što niti jedno pravo apelantica navedeno u apelaciji nije povrijeđeno radnjama tuženih. Tuženi navode da su apelantice u posjedu svojih nekretnina i da ih neometano uživaju.

V. Relevantni propisi

20. U Zakonu o parničnom postupku («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» br. 53/03, 73/05 i 19/06) relevantne odredbe glase:

Član 77.

U pozivu za pripremno ročište sud će obavijestiti stranke o posljedicama izostanka sa pripremnog ročišta kao i o tome da su dužne najkasnije na pripremnom ročištu iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i predložiti sve dokaze koje žele izvesti u toku postupka, te na pripremno ročište donijeti sve isprave i predmete koje žele upotrijebiti kao dokaz.

Član 82.

(1) Ako sud na prijedlog stranke odredi izvođenje dokaza vještačenjem uvijek će odrediti rok u kojem vještak treba pripremiti i dostaviti svoj nalaz i mišljenje.

(2) Pri određivanju ovog roka sud će voditi računa o tome da pismeni nalaz i mišljenje mora dostaviti strankama najkasnije osam dana prije održavanja ročišta za glavnu raspravu.

Član 102. stav 2.

Stranke mogu tokom glavne rasprave iznositi nove činjenice i predlagati nove dokaze samo ako učine vjerovatnim da ih bez svoje krivice nisu bili u mogućnosti iznijeti, odnosno predložiti na pripremnom ročištu.

Član 148. stav 2.

Stranka koja predlaže vještačenje dužna je u prijedlogu naznačiti predmet i obim vještačenja, te predložiti lice koje će obaviti vještačenje.

21. U Zakonu o građevinskom zemljištu Federacije BiH («Službene novine FBiH» br. 25/03 i 16/04) relevantne odredbe glase:

Član 10.

Zaštita prava na gradskom građevinskom zemljištu ostvaruje se u postupku pred redovnim sudom ako zakonom nije drugačije određeno.

Član 23.

Raniji vlasnik može privremeno pravo korištenja građevinskog zemljišta u državnom vlasništvu prenijeti samo na bračnog druga, potomke, usvojenu djecu i njihove potomke, roditelje i usvojitelje.

Bračni drug, potomci, usvojena djeca i njihovi potomci, roditelji i usvojitelji mogu na način predviđen zakonom prenositi privremeno pravo korištenja građevinskog zemljišta u državnom vlasništvu samo na svoje potomke, usvojenu djecu i bračnog druga.

Privremeno pravo korištenja zemljišta nasljeđuju zakonski nasljednici ranijeg vlasnika, kao i zakonski nasljednici lica na koje je raniji vlasnik prenio to pravo na način predviđen zakonom.

[…] Član 26. stav 1.

Ako je gradsko građevinsko zemljište prešlo u posjed fizičkog ili pravnog lica bez pravnog osnova, a raniji vlasnik u roku od pet godina od saznanja za gubitak posjeda, odnosno najkasnije u roku od deset godina ne podnese tužbu, odnosno zahtjev da mu se vrati zemljište ili plati naknada, gubi privremeno pravo korištenja zemljišta bez prava na naknadu.

[…]

VI. Dopustivost

22. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

23. Razmatrajući dopustivost konkretne apelacije, Ustavni sud podsjeća da, u skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

24. Ustavni sud primjećuje da je u konkretnom slučaju apelacija podnesena 20.

augusta 2007. godine i da je podnesena protiv Presude Općinskog suda broj 045/0-P-06-000 376 od 6. juna 2007. godine, dakle u vrijeme kada postupak povodom žalbe protiv navedene prvostepene presude pred Kantonalnim sudom još nije bio okončan. S obzirom na to da je navedeni žalbeni postupak okončan samo sedam dana nakon podnošenja apelacije i to Presudom broj GŽ. 005-0- GŽ07-000 194 od 27. augusta 2007. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, Ustavni sud smatra da je predmetna apelacija podnesena u roku od 60 dana kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

26. Apelantice osporavaju navedene presude tvrdeći da im je tim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, pravo na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije i pravo na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije.

a) Pravo na pravično suđenje

27. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

[…]

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

28. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

29. Apelantice navode da im je pravo na pravično suđenje povrijeđeno zbog što su redovni sudovi pogrešno primijenili materijalnopravne propise. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su eventualno povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav

1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

30. U konkretnom slučaju, apelantice smatraju da su sudovi pogrešno primijenili procesno pravo odbijajući njihov prijedlog za dopunu nalaza vještačenja koji je dat na glavnoj raspravi. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća na citirane odredbe čl. 77, 82, 102. i 148. ZPP kojima je jasno propisano da su stranke dužne na pripremnom ročištu iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i predložiti sve dokaze koje žele izvesti u toku postupka i u prijedlogu za vještačenje naznačiti predmet i obim vještačenja. Osim toga, stranke na glavnoj raspravi mogu predlagati nove činjenice koje nisu iznesene na pripremnom ročištu samo ako učine vjerovatnim da ih bez svoje krivice nisu bili u mogućnosti iznijeti, odnosno predložiti na pripremnom ročištu. Iz osporenih presuda proizlazi da su apelantice na pripremnom ročištu predložile obim vještačenja u smislu identifikacije dijela k.č. broj 5 po starom premjeru, odnosno dijela k.č. broj 695 po novom premjeru koji se nalazio u posjedu tuženih, što je vještak i učinio.

31. Također, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud obrazložio da su apelantice na glavnoj raspravi tražile dopunu vještačenja a da pri tome nisu učinile vjerovatnim da na pripremnom ročištu bez svoje krivice nisu mogle predložiti vještačenje u obimu u kojem su naknadno tražile dopunu. Imajući u vidu navedeno, kao i citirane odredbe ZPP, Ustavni sud smatra da je prvostepeni sud, a nakon njega i drugostepeni sud, u obrazloženju osporenih presuda dao jasne i precizne razloge zašto u konkretnom slučaju nije bilo moguće prihvatiti prijedlog apelantica za dopunu vještačenja istaknut na glavnoj raspravi, te da navedena obrazloženja tog pitanja u potpunosti zadovoljavaju standarde člana 6. Evropske konvencije. Prema mišljenju Ustavnog suda, navedena obrazloženja ni u jednom dijelu ne izgledaju proizvoljno ili neprihvatljivo sama po sebi, pa je Ustavni sud zaključio da u konkretnom slučaju nema ničeg što ukazuje na to da je procesno pravo proizvoljno primijenjeno, kako to apelantice navode.

32. Apelantice, također, smatraju da je u njihovom slučaju pogrešno primijenjeno materijalno pravo i zbog toga što je sud trebao proglasiti predmetni ugovor o prijenosu prava korištenja zemljišta ništavnim i vratiti im sporne nekretnine, a ne samo konstatirati da se ne može zanemariti da je ugovor zaključen bez uporišta u Zakonu. Ustavni sud zapaža da su sudovi iz provedenih dokaza utvrdili da su u konkretnom slučaju apelantice prenijele pravo korištenja spornog građevinskog zemljišta na tužene bez pravnog osnova, te da su za takav prijenos prava primile naknadu u iznosu od ukupno 6.400 KM. Također, Ustavni sud zapaža da je nesporno utvrđeno i da su apelantice sa tuženim u vanparničnom postupku uredile i međe koje se tiču spornih nekretnina. S tim u vezi, Ustavni sud smatra da je obrazloženje sudova u pogledu pitanja valjanosti predmetnog ugovora nedvosmisleno i jasno, te da su uzeli u obzir odredbe člana 26. Zakona koji u ovakvim slučajevima ostavlja mogućnost ili povrata nekretnina ili plaćanja naknade. Pri tome je drugostepeni sud naglasio da se ovakvim presuđenjem ne dira u prava inspekcijskih i drugih organa koji imaju ovlaštenje da tuženim ne izdaju građevinsku dozvolu za objekte sagrađene na spornoj nekretnini pri tome ne prejudicirajući ishod upravnog postupka. Budući da Ustavni sud zapaža da apelantice u apelaciji ne navode nikakve proceduralne greške, niti su takve greške očigledne (vidi Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat), niti je Ustavni sud utvrdio da postoji nešto što bi ukazivalo na to da su sudovi proizvoljno primijenili relevantne propise na štetu apelantica, Ustavni sud smatra i ove navode apelantica neosnovanim.

33. Na osnovu svega navedenog, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava apelantica na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

b) Pravo na imovinu

34. Apelantice smatraju da im je osporenim presudama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Budući da apelantice povredu prava na imovinu, u suštini, vezuju za pogrešnu primjenu materijalnog prava, a u kontekstu elaboracije iz prethodnih tačaka ove odluke, vezano za povredu prava na pravično suđenje, Ustavni sud i ove navode apelantica smatra neosnovanim.

c) Ostali navodi

35. Apelantice, također, smatraju da im je osporenim presudama povrijeđeno i pravo na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije, te pravo na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije. S tim u vezi, Ustavni sud smatra da, s obzirom na predmet konkretne apelacije, nema ničeg što ukazuje na to da je u konkretnom slučaju povreda ovih prava moguća, odnosno da su apelantice mogle biti žrtve kršenja ovih prava, pa ove navode neće posebno ispitivati.

VIII. Zaključak

36. Nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada se apelantice pozivaju na pogrešnu primjenu materijalnog prava, kada su sudovi detaljno i jasno obrazložili svoje zaključke, a Ustavni sud nije našao ništa što bi ukazivalo na to da su relevantni zakonski propisi primijenjeni proizvoljno i na štetu apelantica. Također, nema kršenja prava na ravnopravnost strana iz istog člana u situaciji kada je odbijen prijedlog apelantica za dopunsko vještačenje zato što one nisu učinile vjerovatnim da na pripremnom ročištu bez svoje krivice nisu mogle predložiti vještačenje u obimu u kojem su naknadno tražile dopunu.

37. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

38. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine prof. dr. Miodrag Simović