Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2208/07 (JU Gimnazija „Muhsin Rizvić“ Kakanj)

Odluka donesena 10. 06. 2009.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Prava iz radnog odnosa
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2208/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 06. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 10. juna 2009. godine, u predmetu broj AP-2208/07, rješavajući apelaciju JU Gimnazije „Muhsin Rizvić“ Kakanj, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05 i 64/08), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija JU Gimnazije „Muhsin Rizvić“ Kakanj podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-07-000910 od 14. juna 2007. godine, presude Kantonalnog suda u Zenici, broj 004-0-Gž-06-001309 od 19. februara 2007. godine i presude Općinskog suda u Kaknju, broj RS-70/05 od 18. maja 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. JU Gimnazija „Muhsin Rizvić“ Kakanj (u daljnjem tekstu: apelant) kojeg zastupa direktor Zekerijah Ljubović, podnio je 27. jula 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-07-000910 od 14. juna 2007. godine, presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj 004-0-Gž-06-001309 od 19. februara 2007. godine i presude Općinskog suda u Kaknju (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj RS-

70/05 od 18. maja 2006. godine.

2. Presudom Općinskog suda, broj RS-70/2005 od 18. maja 2006. godine, apelant kao prvotuženi u parničnom postupku je obavezan da Emi Nevjestić, Sadiji Avdagić i Fatimi Beus (u daljnjem tekstu: tužiteljicama) na ime neisplaćenih plaća, neisplaćenih naknada za ishranu i neisplaćenog regresa isplati iznose navedene u izreci prvostepene presude sa zakonskim zateznim kamatama na svaki pojedinačno navedeni iznos u izreci presude počev od njegovog dospijeća pa do konačne isplate, te da im nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.687,43 KM, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom izvršenja. Tužiteljice su odbijene sa tužbenim zahtjevom preko dosuđenog iznosa, a u cjelosti su odbijene sa tužbenim zahtjevom u odnosu na Zeničko-dobojski kanton (u daljnjem tekstu: drugotuženi).

3. U obrazloženju presude Općinskog suda je navedeno da je u dokaznom postupku provedeno vještačenje po vještaku finansijske struke Edinu Baljku, te pročitan njegov osnovni nalaz od 2. aprila 2006. godine, kao i drugi materijalni dokazi, nakon čega je sud na osnovu slobodne ocjene dokaza, svakog pojedinačno i svih zajedno, prema odredbi člana 8. Zakona o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“, br. 53/03, 73/05 i 19/06, u daljnjem tekstu: ZPP), odlučio kao u dispozitivu presude. Općinski sud je našao da je među strankama nesporno da su tužiteljice zaposlenice apelanta i da su sa apelantom zaključile pojedinačne ugovore o radu. Istaknuto je da je među strankama sporno da li tužiteljicama pripadaju plaće i naknade plaća na ime toplog obroka i regresa prema odredbama Kolektivnog ugovora za djelatnost srednjeg obrazovanja u Federaciji Bosni i Hercegovini („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ broj 51/00, u daljnjem tekstu: Kolektivni ugovor), da li tužiteljice imaju aktivnu legitimaciju za vođenje predmetnog spora, da li apelant i drugotuženi mogu biti stranke u postupku, da li je Općinski sud nadležan za postupanje u predmetnoj pravnoj stvari, da li je tužba tužiteljica neuredna, te da li je nastupila zastara potraživanja dijela duga i prava na podnošenje tužbe za zaštitu prava iz radnog odnosa.

4. Prvostepeni sud je utvrdio da je neosnovan prigovor drugotuženog o nenadležnosti suda jer je Zakonom o sudovima u Federacijie BiH („Službene novine FBiH“ broj 38/05), članom 27 propisano da Općinski sudovi postupaju u građanskim predmetima u prvom stepenu, a odredbom člana 40. Zakona o parničnom postupku propisana je nadležnost suda prema mjestu gdje zaposlenik obavlja posao. Također je utvrđeno da je neosnovan prigovor o neurednosti tužbe jer tužba sadrži sve što je potrebno kako bi sud po njoj mogao postupati kako je to propisano odredbom člana 53. ZPP. Nadalje je istaknuto da je tužba jasno određena u odnosu na drugotuženog jer je kao drugotuženi označen ZE-

DO Kanton kao pravna osoba i nije potrebno u tužbi označavati Minisatrstvo koje je dužno postupati prema odlukama pravne osobe jer su ministarstva organi pravne osobe koji nemaju svojstvo pravnog lica.

5. Utvrđeno je da je neosnovan i prigovor aktivne legitimacije na strani tužiteljica iz razloga što nisu potpisnice Kolektivnog ugovora jer tužiteljice traže zaštitu svojih pojedinačnih prava koja im pripadaju iz radnog odnosa, te da se stoga u predmetnom sporu ne radi o kolektivnom radnom sporu iz člana 121. Zakona o radu jer tužiteljice traže zaštitu pojedinačnih prava iz radnog odnosa prema odredbi člana 45. stav 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu („Službene novine FBiH“ broj 39/00).

6. Nadalje je utvrđeno da je neosnovan i prigovor pasivne legitimacije apelanta jer su tužiteljice zasnovale radni odnos kod apelanta koja je poslodavac tužiteljicama, a kako tužiteljice prema Zakonu o radu ostvaruju svoja prava po osnovu rada kod poslodavca to prvotuženi ima pasivnu legitimaciju da bude stranka u postupku bez obzira što joj finansijer ZE-DO Kanton nije osigurao sredstva za isplatu plaća i naknade plaća prema odredbama Kolektivnog ugovora. Utvrđeno je da je osnovan prigovor nedostatka pasivne legitimacije u odnosu na drugotuženog jer su tužiteljice ugovor o radu zaključile sa prvotuženim koji ima svojstvo pravnog lica dok nisu ni u kakvom pravnom odnosu sa drugotuženim. U pogledu preuranjenosti tužbe Općinski sud je našao da je isti neosnovan jer je sporni odnos među strankama nastao u trenutku kada je prvotužena odbila primjenjivati odredbe Kolektivnog ugovora, te stoga tužiteljice imaju pravo podnijeti tužbu radi zaštite svojih prava iz radnog odnosa dok činjenica da se vode pregovori o mirnom rješenju spora ne predstavlja smetnju za vođenje spora. U pogledu prigovora zastare potraživanja sud je naveo da je isti neosnovan prema odredbi člana 106. Zakona o radu jer se radi o povremenim novčanim potraživanjima koja zastarjevaju za 3 godine od dana dospjelosti svakog pojedinog davanja, a prema odredbi člana 372. Zakona o obligacionim odnosima koji stav je zauzeo i Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud).

7. U pogledu neisplaćenih plaća Općinski sud se pozvao na odredbu člana 68. Zakona o radu Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“, br. 43/99, 32/00 i 29/03, u daljnjem tekstu: Zakon o radu), kojim je propisano da se plaća zaposlenika utvrđuje Kolektivnim ugovorom, Pravilnikom o radu i Ugovorom o radu, te na odredbu člana 69. st. 1. i 2. istog zakona kojim je propisano da se Kolektivnim ugovorom i Pavilnikom o radu utvrđuje najniža plaća, te uvjeti njenog usklađivanja i da poslodavac kojeg obavezuje Kolektivni ugovor ili Pravilnik o radu ne može zaposleniku obračunati i isplatiti plaću manju od plaće utvrđene Kolektivnim ugovorom, Pavilnikom o radu i Ugovorom o radu. Nadalje, Općinski sud se pozvao na odredbu člana 27. Kolektivnog ugovora, kojom je propisano da je osnovna plaća najniži iznos koji se zaposleniku mora isplatiti za rad na poslovima pripadajućeg platnog razreda za puno radno vrijeme i normalne uslove i rezultate rada, te da osnovnu plaću zaposlenika čini vrijednost koeficijenata složenosti poslova platnog razreda u koji je postavljen zaposlenik, umnožen sa utvrđenom osnovicom za plaću. Nadalje je utvrđeno da je članom 28. Kolektivnog ugovora kojim je propisano da je osnovica za obračun plaća najniža plaća zaposlenika u srednjoj školi koja ne može biti manja od 70% prosječne plaće u Federaciji Bosne i Hercegovine prema posljednjim objavljenim podacima Federalnog zavoda za statistiku, računajući od dana primjene tog Kolektivnog ugovora, da osnovicu za plaće i koeficijent složenosti poslova zaposlenicima u srednjim školama utvrđuje svaka tri mjeseca Vlada nadležnog kantona, na osnovu usaglašenog prijedloga kantonalnog ministra za finansije i ministra obrazovanja i sindikata, kao i da plaće zaposlenicima u srednjim školama utvrđene na način iz stava 2. ovog člana ne mogu biti manje od plaće službenika organa uprave iste stručne spreme i složenosti poslova. Također je utvrđeno da je odredbom člana 30. Kolektivnog ugovora propisano da poslovi visoke stručne spreme-profesora spadaju u IV razred složenosti poslova.

8. Na osnovu uvida u Ugovore o radu koje su zaključile tužiteljice i apelant, sud je utvrdio da je članom 10. tih ugovora ugovoreno da će se plaća i druga primanja radnika isplaćivati u iznosu utvrđenom u skladu sa odredbama Kolektivnog ugovora i Pravilnika o radu, a najkasnije do 30-tog u mjesecu za protekli mjesec. Nadalje, utvrđeno je da je Kolektivni ugovor zaključen u skladu sa članom 112. st. 1, 2, i 3. Zakona o radu, od strane legitimnih predstavnika Samostalnog sindikata srednjeg obrazovanja BiH, kao predstavnika zaposlenika i Federalnog ministarstva obrazovanja, nauke, kulture i sporta, kao predstavnika poslodavaca, i da predstavlja izraz volje poslodavca i zaposlenika. Također, konstatovao je da je, prema članu 114. stav 1. i članu 115. Zakona o radu, apelant prilikom isplata plata i naknada plata tužiteljicama bio dužan postupati po odredbama Kolektivnog ugovora, ali da je na osnovu izvedenih dokaza utvrđeno da je postupao suprotno odredbama istog.

9. Sud je na osnovu uvida u Sporazum zaključen između Kantonalnog odbora sindikata srednjeg obrazovanja i Vlade Zeničko-dobojskog kantona od 29. januara 2003. godine, utvrdio da su tim sporazumom izmjenjene odredbe Kolektivnog ugovora, jer su stranke izmijenile osnovicu za obračun plaće, utvrđenu članom 28. tog ugovora. Međutim sud je primjetio da je Sporazum od 29. januara 2003. godine donesen od strane predstavnika Sindikata srednjeg obrazovanja i Vlade Zeničko-dobojskog kantona, koji nisu predstavnici Samostalnog sindikata srednjeg obrazovanja Bosne i Hercegovine i Federalnog ministarstva obrazovanja, nauke, kulture i sporta, a koji su zaključili Kolektivni ugovor, te je zaključio da isti nisu mogli mijenjati odredbe tog ugovora jer za to nisu imali posebna ovlaštenja.

10. Sud je na osnovu Zaključka o utvrđivanju kriterija za finansiranje obrazovanja na području Zeničko-dobojskog kantona, utvrdio da je 13. avgusta 1997. godine, te od decembra 2002. godine, Vlada tog kantona prema članu 9. tog zaključka odredila koeficijente a i osnovice za obračun plaća zaposlenicima, prema kojem nastavniku u srednjoj školi sa visokom stručnom spremom pripada koeficijent 6. Konstatovao je da tužiteljicama pripada osnovica na plaću utvrđenu Kolektivnim ugovorom jer ne može biti manja od 70% prosječne plaće u FBiH uvećana za koeficijente određene Zaključkom Vlade, našavši da Vlada Zeničko-dobojskog kantona nije imala ovlaštenja da mijenja osnovicu iz člana 28. stav 1. Kolektivnog ugovora za djelatnost srednjeg obrazovanja, već je imala obavezu samo da utvrđuje koeficijente i osnovicu, koja nije mogla biti manja od osnovice propisane odredbom člana 28. Kolektivnog ugovora.

11. Sud je na osnovu nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke Edina Baljka utvrdio visinu plaća i naknada plaća na ime toplog obroka i regresa za godišnji odmor za svaku tužiteljicu pojednačno, kako je to propisano Kolektivnim ugovorom. Istaknuto je da zakonski zastupnik apelanta nije imao primjedbi na matematičku obradu nalaza niti mišljenja vještaka finansijske struke, ali da je u cjelosti osporio nalaz smatrajući izvođenje tog dokaza nepotrebnim navodeći da su tužiteljicama plaće i naknade plaća isplaćivane u skladu sa aktima škole i njihovim ugovorima o radu, dok je zakonski zastupnik drugotuženog u cjelosti osporavao nalaz i mišljenje, smatrajući da su tekstualni i tabelarni dio nalaza kontradiktorni. Sud je zaključio da je nalaz i mišljenje vještaka urađen u skladu sa pravilima nauke i vještine, te da je vještak prilikom izrade nalaza koristio isprave o isplatama prvotuženog, isprave u spisu, te odredbe Kolektivnog ugovora. Po mišljenju suda vještak je objasnio nejasnoće na koje je ukazivao zakonski zastupnik drugotuženog na glavnoj raspravi, uvažavajući prigovor zastare potraživanja za određeni period, pa je sud nalazu i mišljenju vještaka u cjelosti poklonio vjeru, smatrajući da je isti jasan te da niti jednim dokazom nije doveden u sumnju njegov matematički obračun.

12. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv presude Općinskog suda broj RS-70/2005 od 18. maja 2006. godine, Kantonalni sud je presudom broj 004-0-Gž-06-001309 od 19. februara 2007. godine, djelimično uvažio žalbu i preinačio prvostepenu presudu u dijelu u kojem je odlučeno o pravu na zakonske zatezne kamate i to tako što je odredio da zakonske zatezne kamate počinju teći od 11. oktobra 2005. godine pa do isplate, dok je u preostalom dijelu odbio žalbu i potvrdio prvostepenu presudu.

13. Kantonalni sud je zaključio da je Općinski sud u obrazloženju osporene odluke pravilno citirao i tumačio odredbe Kolektivnog ugovora i da ne bi trebala biti sporna činjenica da apelanta obavezuju odredbe predmetnog ugovora, jer je odredbama tog ugovora određeno na koga se isti odnosi i da da se Pravilnikom o radu srednje škole ne mogu utvrditi manja prava zaposlenika od prava koja su utvrđena tim kolektivnim ugovorom. Kantonalni sud je konstatovao da je pogrešan stav apelanta da navedeni Kolektivni ugovor zaposlenicima garantuje samo tzv. najnižu plaću, jer je najniža plaća samo osnovica za obračun osnovne plaće (član 28. Kolektivnog ugovora), te je istakao da su neosnovani preostali žalbeni navodi apelanta da tužiteljice nisu aktivno legitimisane za podnošenje tužbe u predmetnom radnom sporu, da se u konkretnom slučaju nije trebao primjenjivati Kolektivni ugovor, da su se plaće isplaćivale i trebale isplaćivati na osnovu Zaključka Vlade Zeničko-dobojskog kantona, da ne postoji ekonomska mogućnost kantona za isplatu tzv. osnovne plaće, navodeći da je taj sud o tome dao djelimično obrazloženje, a da je šire obrazloženje dao prvostepeni sud, koje prihvata u cjelosti i da nema potrebe da daje šire obrazloženje.

14. Nadalje, Kantonalni sud je napomenuo da je o pravu tužiteljica i obavezi apelanta na isplatu tzv. osnovne plaće je stav zauzeo i Vrhovni sud FBiH u svojoj odluci, broj Rev-794/04 od 6. septembra 2005. godine, objavljenoj u Biltenu Vrhovnog suda FBiH broj 1/06 i presudi istog suda br 070-0-Rev-06-000 536 od 6. juna 2006. godine, koji taj sud prihvata. Kantonalni sud je, takođe, naveo da parnične stranke tokom prvostepenog postupka, a apelant ni u žalbi, nisu osporile računski dio nalaza vještaka ekonomske struke, koji nalaz je utvrdio koliko je apelant za radnu normu tužiteljica, koju su ostvarile radeći kod apelanta, manje isplatio, a što je prvostepeni sud pravilno utvrdio. Konstatujući da se prvostepenom presudom računski dio presude ne pobija, već se samo osporava pravo tužiteljica na isplatu osnovne plaće, što je Kantonalni sud već obrazložio, sud je zaključio da nema potrebe za širim obrazloženjem računskog dijela prvostepene presude.

15. Apelant je izjavio reviziju protiv presude Kantonalnog suda broj 004-0-Gž-06-001309 od 19. februara 2007. godine koju je Vrhovni sud odbio presudom, broj 070-0-Rev-07-000910 od 14. juna 2007. godine.

16. Vrhovni sud je u obrazloženju presude konstatovao da su neosnovane revizione tvrdnje apelanta da su nižestepeni sudovi pogrešno primjenili odredbe Zakona o radu i Kolektivnog ugovora, jer nisu cijenili odredbe pojedinačnih ugovora o radu koje su tužiteljice zaključile sa apelantom. Utvrđeno je da iz odredaba tih ugovora (član 10.) slijedi da se apelant obavezao tužiteljicama isplaćivati plaću u skladu sa odredbama Kolektivnog ugovora i Pravilnika o radu, te da je Kolektivnim ugovorom u članu 27. propisano da je osnovna plaća najniži iznos koji se zaposleniku mora isplatiti za rad na poslovima pripadajućeg platnog razreda za puno radno vrijeme i normalne uslove i rezultate rada, a osnovna plaća se određuje množenjem utvrđene osnovice za plaću sa koeficijentom složenosti poslova platnog razreda u koji je postavljen zaposlenik. Prema članu 28. stav 1. Kolektivnog ugovora osnovica za obračun plaće je najniža plaća zaposlenika u srednjoj školi koja ne može biti manja od 70% prosječne plaće u F BiH. Vrhovni sud je našao da je i prema članu 38. stav 3. Pravilnika o radu apelanta najniža plaća zaposlenika, kao osnovica za obračun osnovne plaće, ne može biti manja od osnovice utvrđene Kolektivnim ugovorom. Zbog toga je Vrhovni sud konstatovao da je apelant u reviziji proizvoljno tvrdio da je tužiteljicama isplaćivao plaće u skladu sa zaključenim individualnim ugovorima, jer to nije tačno.

17. Vrhovni sud je zaključio da se apelant suvišno pozivao i na odredbu člana 21. stav 1. tačka 8. Zakona o radu, jer upravo u stavu 2. tog člana stoji da se u ugovoru o radu, umjesto podataka iz tačke 7. od 11. stava prvog tog člana, može naznačiti odgovarajući zakon, kolektivni ugovor ili pravilnik o radu kojim su uređena ta pitanja, te je konstatovao da u članu 10. pojedinačnih ugovora o radu zaključenih između tužiteljica i apelantice tako i stoji. Sud je primjetio da je apelant u reviziji istakao da tužiteljice nisu ničim dokazale da su u utuženom periodu bile u nepovoljnijem položaju u odnosu na službenike kantonalne uprave, ali je konstatovao da se njihov tužbeni zahtjev i ne zasniva na takvoj tvrdnji. Takođe, istaknuto je da se apelant suvišno pozivao i na Zaključak Vlade Zeničko-dobojskog kantona o utvrđivanju kriterija za finansiranje obrazovanja na području tog kantona od 13. avgusta 1997. godine, jer ni takav akt ne sadrži ništa što bi bilo u suprotnosti sa odredbama Kolektivnog ugovora za djelatnost srednjeg obrazovanja, ali i da sadrži, odredbe tog Kolektivnog ugovora imaju jaču pravnu snagu. Vrhovni sud je našao da pomenuti zaključak vlade Zeničko-dobojskog kantona u članu 9. propisuje koeficijente složenosti poslova osnovnog i srednjeg obrazovanja, pa za nastavnike u srednjoj školi predviđa koeficijent od čak 6, dok iz spisa odnosno pismenog nalaza vještaka finansijske struke i njegovog usmenog obrazloženja sa ročišta slijedi da je razliku neisplaćene plaće tužiteljicama izračunao sa upola manjim koeficijentom, što svakako nije na štetu apelanta.

18. U presudi Vrhovnog suda je zaključeno je da su sva ostala paušalna rezonovanja revizije nebitna za pravilno presuđenje u predmetnoj pravnoj stvari i da ih iz tih razloga nema potrebe posebno komentarisati, te je Vrhovni sud našao da je drugostepeni sud donoseći pobijanu presudu pravilno primjenio materijalno pravo i da nije počinio ni neku povredu odredaba parničnog postupka na koju taj sud pazi po službanoj dužnosti.

19. Apelant se žali da je osporenom odlukom povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. U suštini apelant se žali na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog i procesnog prava od strane redovnih sudova. Smatra da je Vrhovni sud zloupotrijebio procesno-pravne odredbe tako što je propustio da utvrdi činjenicu da odluke nižestepenih sudova nisu donesene na osnovu savjesne i brižljive ocjene svih izvedenih dokaza. Također smatra da u predmetnom postupku nisu pravilno primjenjene odredbe Kolektivnog ugovora, niti su uopšte cijenjene i primjenjene pojedine odredbe Zakona o radu, Zakona o budžetu i Zakona o izvršenju budžeta Zeničko-dobojskog kantona, kao i da odluka Vrhovnog suda kojom je okončan predmetni postupak ne navodi sve potrebne razloge na kojima je zasnovana. Posebno ističe da je Vrhovni sud proizvoljno tumačio čl. 27. do 30. Kolektivnog ugovora, te zaključuje da iz tih odredbi proizlazi da po formuli osnovnu plaću zaposlenika čini vrijednost koeficijenata složenosti poslova platnog razreda u koji je postavljen zaposlenik, umnožen sa utvrđenom osnovicom za plaću nije moguće izračunati osnovnu plaću zaposlenika u srednjem obrazovanju, jer potpisnici predmetnog Kolektivnog ugovora nisu ugovorili drugi neophodan parametar za izračunavanje osnovne plaće-koeficijent složenosti platnih razreda (član 27. stav 2.), a koju činjenicu je Vrhovni sud izgubio iz vida. Smatra da je taj previd Vrhovnog suda imao za posljedicu pogrešan zaključak da je pravilan metodološki pristup vještaka finansijske struke.

20. U prilog svojim navodima da je nalaz vještaka rezultat pravne konstrukcije i improvizacije, apelant navodi činjenicu da je na području Zeničko-dobojskog kantona doneseno preko 100 presuda, u kojima su prvostepeni sudovi drugačije cijenili tako sačinjene nalaze vještaka, te ističe da je i sam vještak Edin Baljak u drugim predmetima u kojima je određen da vještači, davao dvije varijante svog nalaza i mišljenja, odnosno da je u jednoj varijanti utvrđivao da zaposlenici srednjih škola nemaju nikakve razlike plaće, a da su sudovi u svojim presudama prihvatali takve nalaze. Kao dokaz za svoje tvrdnje, apelant je priložio presude drugih sudova sa područja kantona. Takođe, apelant tvrdi da su redovni sudovi prihvatajući nekritički nalaz vještaka finansijske struke za podlogu svojih odlukea, zapravo dali mandat vještaku finansijske struke da tumači složene pravne norme, kao i to šta je u datom trenutku bila volja ugovornih strana, za šta vještak nije nadležan. Nadalje je navedeno da Zakon o radu i neki drugi zakon ne sadrži parametre za obračun osnovne plaće, nego da Zakon o radu u članu 68. upućuje na Kolektivni ugovor, koji je regulisao samo jedan od paramatara, što stvara objektivnu nemogućnost za izračunavanje osnovne plaće. Apelant tvrdi da je u takvoj situaciji postojanja pravne praznine pogrešno i pravno nedopustivo stvoriti mogućnost da vještaci finansijske struke, svaki po svom viđenju i nahođenju, te osjećaju za pravo i pravično, popunjavaju navedenu pravnu prazninu i da to sudovi podvode pod pravilnu primjenu prava. U vezi sa navedenim, apelant naglašava da se iz presuda koje je priložio uz apelaciju, vidi da je pravno moguća situacija da sud dvojici zaposlenika apelanta može utvrditi za isti utuženi period, za poslove istog radnog mjesta, isto provedeno vrijeme na radu, bitno različitu visinu plaće i da to isključivo zavisi od vještaka angažovanog u postupku. Takođe, smatra da su tužiteljice, iako na toj tvrdnji nisu temeljile svoj tužbeni zahtjev, trebale dokazivati da su u nepovoljnijem položaju u odnosu na zaposlenike kantonalne uprave, jer njihov međusobno uslovljenu položaj proizilazi iz člana 4. stav 2. i 28. stav 3. Kolektivnog ugovora, a da je o međusobnoj uslovljenosti stav zauzeo i Vrhovni sud F BiH u svojoj Presudi broj 080-0-Rev-06-000967 od 17. oktobra 2006. godine.

21. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

22. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-

Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

23. Razmatrajući apelantove navode u odnosu na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije Ustavni sud konstatuje da apelant u suštini nije zadovoljan ishodom predmetnog postupka u kojem postupku je apelant obavezan da tužiteljicama za određeni period isplati osnovne plaće i naknade plaća na ime toplog obroka i regresa prema Kolektivnom ugovoru. Apelant smatra da su redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje, pogrešno primjenili materijalno i procesno pravo kada su utvrdili da treba isplatiti osnovne plaće tužiteljicama u iznosima utvrđenim primjenom odredbi Kolektivnog ugovora za oblast obrazovanja, na osnovu nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke. Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekastu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

24. Ustavni sud nalazi da su redovni sudovi u predmetnom postupku našli da primjenom relevantnih odredbi Zakona o radu i Kolektivnog ugovora za oblast obrazovanja tužiteljicama pripada pravo na osnovne plaće i naknade plaća u određenim iznosima utvrđenim na osnovu nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke, koji su ocijenili kao jasan, određen te da je objektivno sačinjen u skladu sa pravilima finansijske struke. Ustavni sud naglašava da je prihvatljivost dokaza prvenstveno pitanje koje reguliše domaći zakon i da je opće pravilo da domaći sudovi cijene provedene dokaze. Zadatak Ustavnog suda nije da odlučuje da li su izjave pravilno prihvaćene kao dokazi, već da utvrdi da li je postupak u cjelini pravedan, uključujući način na koji su dokazi dobijeni (v. Između ostalih izvora, presudu Evropskog suda za ljudska prava u predmetu Doorson protiv Holandije, 26. mart 1996. godine, Izvještaji presuda i odluka 1996-II, str. 470, stav 67). Isto tako, Ustavni sud naglašava da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom, te da procjenu domaćih sudova zamijeni vlastitom procjenom činjenica. U konkretnom slučaju, Ustavni sud nije mogao zaključiti da postoji bilo šta što bi ukazivalo da su redovni sudovi u ocjeni izvedenih dokaza postupali suprotno odredbama člana 8. ZPP, a prema kojima sud ima diskreciono pravo da temeljem slobodne ocjene dokaza odluči koje će činjenice uzeti kao dokazane. Nadalje, osporene presude sadrže odgovore na navode apelanta kao i ocjenu o primjeni materijalno-pravnih propisa. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi za svoje odluke dali jasna i precizna obrazloženja koja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Iz navoda u apelaciji, kao i priložene dokumentacije, ne može se utvrditi da su osporenim odlukama povrijeđena ili zanemarena apelantova ustavna prava. Ne može se zaključiti ni da je primjena zakona od strane redovnih sudova bila proizvoljna ili da je došlo do povrede apelantovih procesnih prava.

25. U pogledu apelantovih navoda o tome da su u drugim slučajevima sudovi odlučivali drugačije nego u konkretnom slučaju, Ustavni sud naglašava da prilikom odlučivanja povodom apelacije uzima u obzir okolnost svakog konkretnog slučaja. U konkretnom slučaju navedeni drugi primjeri prema mišljenju Ustavnog suda nisu relevantni. Stoga je Ustavni sud o predmetnoj apelaciji razmatrao samo apelantove navode u odnosu na konkretan postupak. Na osnovu navedenog, Ustavni sud smatra da apelant ne nudi činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnog prava na koje se poziva, te da bi bilo potrebno meritorno ispitivanje. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

26. Apelant, smatra da mu je u predmetnom postupku povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Obzirom da se u suštini, navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na navodima o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalno-pravnih i procesnih propisa, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke u vezi sa članom 6. stav 1. Evropske konvencije, te kako uz apelaciju nije dostavljen bilo kakav dokaz koji bi mogao, prima facie, ukazati mogućim i vjerovatnim navode o kršenju navedenih prava, Ustavni sud zaključuje, da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani.

27. Na kraju, apelant se također žali i na povredu prava iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje ali taj svoj navod ničim nije obrazložio. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant nema «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na nediskriminaciju, te da je njegov navod o kršenju prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvnecije očigledno (prima facie) neosnovani

28. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

29. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2208/07 (JU Gimnazija „Muhsin Rizvić“… | Sudska praksa | Aktio