Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2913/07 («Bor banka» d.d. Sarajevo)
Odluka donesena 10. 06. 2009.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Propisano zakonom
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Izvršni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić
Citirani propisi
- Zakon o registriranim zalogama na pokretnim stvarima i članskim udjelima · čl. 31
- Zakon o izvršnom postupku · čl. 33
- Zakon o registriranim zalogama na pokretnim stvarima i članskim udjelima
- Zakon o dopunama Zakona o izvršnom postupku
- Zakon o izvršnom postupku
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 64
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 64
- Ispravka Zakona o izvršnom postupku (objavljenog na bosanskom jeziku)
Predmeti (1)
AP-2913/07
Apelacija
Odluka o meritumu
10. 06. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 2913/07, rješavajući apelaciju «Bor banke» d.d. Sarajevo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Krstan Simić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 10. juna 2009. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija «Bor banke» d.d. Sarajevo.
Utvrđuje se povreda člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ukida se Rješenje Kantonalnog suda u Bihaću broj 001-0-Pž-07- 000 143 od 18. septembra 2007. godine.
Predmet se vraća Kantonalnom sudu u Bihaću koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku, u skladu sa članom II/3.e) i
k) Ustava Bosne i Hercegovine, članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i članom 1.
Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Kantonalnom sudu u Bihaću da u roku od 90 dana od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.
Odluku objaviti u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», «Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine», «Službenom glasniku Republike Srpske» i «Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine».
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. «Bor banka» d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), koju zastupaju Josip Muselimović i Ana Primorac, advokati iz Mostara, podnijela je 2. novembra 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 001-0-Pž-07-000 143 od 18. septembra 2007. godine. Apelant je ujedno podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud obustavio izvršenje predmetnog rješenja Kantonalnog suda do donošenja odluke o apelaciji. Apelant je dopunio, odnosno urgirao postupanje o apelaciji podnescima od 16. i 29. novembra 2007. godine, te 29. januara i 8. maja 2008. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, dostavljanje odgovora na apelaciju je zatraženo od Kantonalnog suda 23. oktobra 2008. godine i 6. maja 2009. godine, od «Nura» d.o.o. Travnik (u daljnjem tekstu: izvršenik) 23. oktobra 2008. godine, od «Sarajevske pivare» d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: kupac) 6. maja 2009. godine i od Općinskog suda u Sanskom Mostu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) 18. maja 2009. godine.
3. Kantonalni sud je odgovor na apelaciju dostavio 29. oktobra 2008. godine i 13. maja 2009. godine, a kupac je odgovor na apelaciju dostavio 25. maja 2009. godine.
4. Općinski sud je dostavio odgovor 28. maja 2009. godine.
5. Izvršenik nije u ostavljenom roku dostavio odgovor na apelaciju.
6. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su dostavljeni apelantu.
7. Odlukom Ustavnog suda broj AP 2913/07 od 13. decembra 2007. godine odbijen je apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud obustavio izvršenje osporenog Rješenja Kantonalnog suda broj 001-0-Pž-07-000 143 od 18. septembra 2007. godine.
III. Činjenično stanje
8. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
9. Rješenjem Općinskog suda u Ključu broj I-547/04 od 19. februara 2004. godine određeno je apelantovo založno pravo na pokretnim stvarima izvršenika označenim brojevima od 1 do 41, s ciljem osiguranja potraživanja apelanta prema izvršeniku na osnovu ugovora o zajmu zaključenog 26. decembra 2003. godine, a prema procjeni sudskog vještaka. Predmetno rješenje je postalo pravosnažno danom donošenja.
10. Rješenjem Općinskog suda broj IP-220/04 od 10. novembra 2004. godine zasnovano je apelantovo založno pravo na pokretnim stvarima izvršenika označenim brojevima od 1 do 18, čiju su ukupnu vrijednost procijenili sudski vještaci, s ciljem osiguranja potraživanja apelanta prema izvršeniku na osnovu ugovora o dugoročnom kreditu, ugovora o vršenju garancijskih poslova i ugovora o zalogu, svi zaključeni 27. oktobra 2004. godine. Predmetno rješenje je postalo pravosnažno danom donošenja.
11. S obzirom na to da izvršenik (založni dužnik) nije ispunio svoje obaveze iz navedenih ugovora, apelant je kao založni vjerovnik, s ciljem namirenja svog potraživanja, Općinskom sudu podnio prijedlog za prodaju stvari na kojima je zasnovano založno pravo rješenjima Općinskog suda u Ključu i tog suda, odnosno Općinskog suda u Sanskom Mostu.
12. Zaključkom Općinskog suda broj 022-0-Ip-06-000010 od 30. juna 2006. godine za 14. juli 2006. godine je određeno prvo ročište za prodaju usmenim javnim nadmetanjem pokretnih stvari izvršenika označenih brojevima od 1 do 9 na kojim je založno pravo zasnovano na osnovu Rješenja istog suda broj IP-220/04 od 10. novembra 2004. godine (ugovori o dugoročnom kreditu, ugovori o vršenju garancijskih poslova i ugovori o zalogu).
13. Zaključkom Općinskog suda broj 022-0-Ip-06-000009 od 30. juna 2006. godine za 14. juli 2006. godine je određeno prvo ročište za prodaju usmenim javnim nadmetanjem pokretnih stvari izvršenika označenih brojevima od 1 do 34 na kojima je založno pravo zasnovano na osnovu Rješenja Općinskog suda u Ključu broj I-547/04 od 19. februara 2004. godine (ugovor o zajmu).
14. Budući da prodaja na prvom ročištu za prodaju nije uspjela, Općinski sud je zaključcima br. 022-0-Ip-06-000009 i 022-0-Ip-06-000010 od 9. augusta 2006. godine za 25. august 2006. godine odredio drugo ročište za prodaju pokretnih stvari izvršenika (navedenih u tač. 8. i 9. ove odluke).
15. Zaključkom Općinskog suda broj 022-0-Ip-06-000010 od 23. augusta 2006. godine za 24. august 2006. godine određeno je razgledanje stvari koje su predmet prodaje, te je izvršeniku naloženo da omogući razgledanje predmetnih stvari u prisustvu sudskog izvršioca.
16. Rješenjem o dosudi Općinskog suda broj 022-0-Ip-06-000009 od 25. augusta 2006. godine predmetne stvari označene brojevima od 1 do 43 su dosuđene kupcu kao najpovoljnijem ponuđaču za cijenu od 1.520.000,00 KM. Dalje je određeno da se kupcu pokretne stvari predaju odmah uvođenjem u prostor u kojem se predmetne stvari nalaze u ul. Hanlovska bb Ključ (a koje je prethodno koristio izvršenik; u daljnjem tekstu: predmetne prostorije), a o čemu će sudski izvršilac sastaviti poseban zapisnik. Također je određeno da kupac na pokretnim stvarima stječe pravo vlasništva 1/1 bez tereta. U obrazloženju rješenja je navedeno da je apelant podnio zahtjev za izvršenje na osnovu člana 31. Zakona o registriranim zalogama i članskim udjelima («Službene novine FBiH» broj 17/02), te da je sud, s obzirom na to da se između istih stranaka vode dva postupka i da pokretne stvari predstavljaju cjelinu, a sve s ciljem postizanja veće cijene, proveo zajednički postupak prodaje stvari popisanih u navedenim predmetima. Također, sud je konstatirao da je kupac, kao najpovoljniji ponuđač (ispred apelanta i N.P.), odmah nakon zaključenja nadmetanja i objavljivanja zaključka o dosudi izvršio uplatu kupoprodajne cijene u cijelosti, pa je sud, u skladu sa članom 93. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP), dosudio pokretne stvari kupcu.
17. Rješenjem Općinskog suda broj 022-0-Ip-06-000009 od 28. augusta 2006. godine usvojen je kupčev prijedlog, te je donesena privremena mjera osiguranja kojom je kupac ovlašten da, radi zaštite pokretne imovine-postrojenja, čiji je vlasnik postao kupovinom na javnoj prodaji pred sudom, a koja se nalazi u predmetnim prostorijama, postavi fizičko osiguranje-ljudstvo. Istim rješenjem je ranijem vlasniku i trećim licima zabranjen pristup pokretnim stvarima bez saglasnosti kupca.
18. Općinski sud je Rješenjem broj 022-0-Ip-06-000009 od 19. septembra 2006. godine utvrdio da su u predmetnim prostorijama identificirane i pronađene pokretne stvari koje su u postupku prodaje postale kupčevo vlasništvo prema rješenju o dosudi od 25. augusta 2006. godine (evidentirane pod brojevima 1, 4-7, 12, 15, 17, 19, 21, 22, 25, 26, 28, 30, 31, 35-37, 39-41) a da nisu pronađene preostale stvari iz rješenja o dosudi (evidentirane pod brojevima 2, 3, 8-11, 13, 14, 16, 18, 20, 23, 24, 27, 29, 30, 32, 33, 34, 38, 42 i 43). Kupcu je ostavljen rok od pet dana da preuzme i izmjesti pronađene i identificirane stvari. Također je stavljena van snage izdata privremena mjera, a kupac je sa eventualnim odštetnim zahtjevom upućen na parnicu. U obrazloženju je navedeno da je identifikacija izvršena u prisustvu vještaka, da je kupac istakao da traži sve stvari, a odbija djelimični prijem stvari, te da u protivnom traži povrat novca. Sud je obrazložio da ne može udovoljiti zahtjevu za povrat novca zato što se momentom uplate cijene donosi rješenje o dosudi, jamstva ostalih učesnika vraćaju, odnosno kupac postaje vlasnik kupljenih stvari, a na naknadno uočene nedostatke se primjenjuju opća pravila Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Dalje, sud je pojasnio, vezano za kupčevo odbijanje da primi predmetne stvari, da se radi o pravu vlasnika stvari sa kojim može slobodno disponirati dok ne ometa prava trećih, te je naveo da je uvođenjem kupca u posjed predmetnih stvari na njega prešao i rizik od propasti stvari. Sud je svoju odluku zasnovao na odredbama člana 201. ZIP-a (pravo na nadoknadu štete) i člana 281. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) koji regulira prestanak mjere osiguranja.
19. Rješenjem Općinskog suda broj 022-0-Kpp-06-000 052 od 17. oktobra 2006. godine, koje je doneseno u krivičnom predmetu protiv vlasnika i direktora izvršenika kao osumnjičenih zbog krivičnog djela krivotvorenja isprave i krivičnog djela prevare, apelantu je naređeno privremeno obustavljanje vršenja finansijske transakcije sa sredstvima u iznosu od 1.520.000,00 KM ostvarenih u postupku prinudnog izvršenja zato što postoji osnovana sumnja da navedeni novac potječe od imovinske koristi koju su izvršenik i apelant dobili počinjenjem krivičnog djela. Apelantu su predmetna sredstva privremeno oduzeta i naloženo mu je da ih, u smislu člana 79. stav
1. Zakona o krivičnom postupku FBiH, pohrani na poseban račun gdje će se čuvati dok se ne steknu uvjeti za njihovo vraćanje.
20. Rješenjem Kantonalnog suda broj 001-0-Pž-06-000 246 od 20. decembra 2006.
godine uvažena je žalba kupca protiv Rješenja Općinskog suda broj 022-0-Ip-06-000009 od 25. augusta 2006. godine. Također, rješenje o dosudi je ukinuto i predmet je vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak. Žalba kupca protiv Rješenja Općinskog suda broj 022-0-Ip-06-000009 od 19. septembra 2006. godine (o identifikaciji nađenih stvari) je odbačena kao nedopuštena. Sud je pojasnio da je rješenje o dosudi nezakonito zato što je doneseno suprotno odredbi člana 120. stav 2. ZIP-a budući da je, iako je izvršilac u zapisniku konstatirao da određene stvari koje su bile predmet zaloge nisu pronađene, sud osporenim rješenjem prodao i stvari izvršenika koje prilikom popisa i procjene nisu nađene. Dalje je navedeno da je apelant na ovu okolnost upozorio sud na drugom ročištu za prodaju ali da sudija, premda je to trebao učiniti primjenom člana 45. ZIP-a, nije otklonio uočene nepravilnosti. Sud je naveo da rješenje o dosudi ima elemente ugovora o prodaji u kojem se sud pojavljuje u ulozi prodavca, da je bitni element obaveza prodavca da kupcu preda stvar koju prodaje, te da ugovor nema pravno djelovanje ako je u momentu zaključenja stvar koja je predmet prodaje nestala, odnosno propala. Stoga je naloženo prvostepenom sudu da u ponovnom postupku na pouzdan način utvrdi koje su tačno određene stvari prodate kupcu, da li te stvari odgovaraju zaključku o prodaji (po vrsti i procijenjenoj vrijednosti), te da li se radi o stvarima koje predstavljaju industrijsku cjelinu. Konačno je navedeno da rješenje od 19. septembra 2006. godine nema elemente rješenja zato što u formalno-pravnom i stvarnom smislu predstavlja zapisnik o zatečenom stanju stvari kod izvršenika zbog čega je žalba protiv tog rješenja nedopuštena.
21. Odlučujući u ponovnom postupku, Općinski sud je donio Rješenje o dosudi broj 022-0-Ip-07-000 002 od 7. maja 2007. godine. Tim rješenjem Općinski sud je kupcu dosudio stvari označene brojevima od 1 do 35 za cijenu u iznosu od 1.114.261,00 KM, te je naloženo da se nakon pravosnažnosti rješenja iz sredstava u iznosu od 1.520.000,00 KM oduzetih na osnovu Rješenja broj 022-0-Kpp-06-000 052 od 17. oktobra 2006. godine i pohranjenih na posebnom računu kod apelanta, kupcu vrati iznos od 405.739,00 KM. U obrazloženju rješenja sud je naveo da je uvidom u spis utvrdio da su ponuđači prije pristupanja ročištu za javnu prodaju razgledali stvari koje su predmet prodaje. Dalje je navedeno da je kupac bio najpovoljniji ponuđač i da je odmah izvršio uplatu kupoprodajne cijene, te je odmah u prisustvu sudskog izvršioca, apelanta i izvršenika uveden u posjed stvari koje su bile predmet prodaje. Također je navedeno da je odmah, dakle 25. augusta 2006. godine, zapisnički konstatirano da nedostaju neke od stvari koje su bile predmet prodaje (stvari pod rednim br. 41, 43, 23, 24,16, 21 i 32), a što je potvrđeno i zapisnikom od 18. septembra 2006. godine. S obzirom na navedeno, sud je zaključio da kupac predmetne stvari nije ni preuzeo i one su tim rješenjem izostavljene. Suprotno navedenom, sud je zaključio da je kupac uredno preuzeo preostale stvari koje su bile predmet prodaje zato što je kupac istog dana postavio svoje osiguranje za što je ovlašten i rješenjem o privremenoj mjeri od 28. augusta 2006. godine. Također, sud je zaključio, premda predmetne stvari prema nalazu sudskog vještaka predstavljaju jednu proizvodnu cjelinu, da su predmet prodaje bile individualno određene stvari označene elementima na osnovu kojih se mogu identificirati sa oznakama njihove cijene, a što je potvrdio i vještak na ročištu od 16. aprila 2007. godine. Naime, vještak je naveo da su stvari koje nedostaju individualne zamjenjive stvari koje se kao takve mogu kupiti i tako uspostaviti tehničko-tehnološki proces bez umanjenja vrijednosti stvari koje su već prodate kupcu. Budući da nedostaje manji broj stvari, sud je zaključio da ne postoje razlozi za raskid ugovora u smislu člana 131. ZOO-a zbog neispunjenja neznatnog dijela obaveza. Naime, sud je naveo da je prema procjeni vrijednost stvari koje su bile predmet prodaje iznosila 7.671.876,00 KM, te da su one prodate za iznos od 19,82 % njihove vrijednosti. Također je naveo da vrijednost sedam nedostajućih stvari prema procjeni iznosi 2.047.119,00 KM, te je navedenu vrijednost proporcionalno umanjio prema postignutoj kupoprodajnoj cijeni (1.520.000,00 KM umanjeno za 19,82%) za iznos od 405.73,00 KM.
22. Odlučujući o žalbi apelanta i kupca izjavljenoj protiv rješenja o dosudi, Kantonalni sud je Rješenjem broj 001-0-Pž-07-000 143 od 18. septembra 2007. godine uvažio kupčevu žalbu i ukinuo rješenje o dosudi u stavu 1. (kojim se kupcu dosuđuju stvari za cijenu od 1.114.261,00 KM), a preinačio stav 2. izreke tako što se sredstva u iznosu od 1.520.000,00 KM (umjesto iznosa od 405.73,00 KM) trebaju odmah vratiti kupcu. Apelantove žalbe, koje je izjavio posredstvom dva punomoćnika, odbijene su kao neosnovane. U obrazloženju rješenja je navedeno da je, prema ocjeni Kantonalnog suda, odlučna činjenica da sve prodate stvari, one koje su pronađene, i one koje nisu pronađene, predstavljaju jednu proizvodnu cjelinu, te da bi nedostatak pojedinih stvari bitno utjecao na organiziranje procesa proizvodnje tako što su praktično neupotrebljive. Na osnovu toga, sud je zaključio «da ovaj svojevrsni kupoprodajni ugovor nije ispunjen zato što prodavac nije predao stvari kupcu». Budući da je u smislu člana 454. stav 1. ZOO-a, prodavac obavezan da stvar koju prodaje preda kupcu, to je rješenje o dosudi nezakonito zbog čega je kupčeva žalba uvažena i prvostepeno rješenje djelimično ukinuto (u stavu 1 - dosuda stvari), a djelimično preinačeno (u stavu 2 - vraćanje kupoprodajne cijene).
23. Rješenjem Općinskog suda broj 022-0-Kpp-06-000 052 od 9. novembra 2007.
godine, koje je potvrđeno Rješenjem istog suda broj 022-0-Kv-07-000 009 od 21. novembra 2007. godine, apelantu je naloženo da sredstva u iznosu od 1.520.000, 00 KM odmah vrati kupcu zato što je u izvršnom postupku meritorno odlučeno da predmetna kupoprodaja nije pravno valjana.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
24. Apelant smatra da su mu osporenom odlukom Kantonalnog suda povrijeđena prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant naročito ističe da je osporenom odlukom sud naložio apelantu da vrati novac kupcu a da nije naložio «kupcu da vrati ono što je kupio u stanju kakvo je bilo na dan prodaje». Apelant navodi da se Kantonalni sud «bavi isključivo pozicijom i interesima jedne strane u ovom postupku čime bitno ugrožava» apelantovo pravo na ravnopravnost pred sudom budući da sudsko vijeće apsolutno ignorira apelantove žalbe jer ne daje nikakvo objašnjenje zašto nisu uvaženi apelantovi žalbeni navodi, zatim ignorira ključni element, odnosno zapisnik od 25. augusta 2006. godine o predaji stvari u posjed kupcu, te grubo ignorira obrazloženje rješenja prvostepenog suda od 25. augusta 2006. godine. Dalje se ističe da predmetne stvari nisu ni prodavane kao industrijska cjelina niti je na njima zasnovano založno pravo kao na industrijskoj cjelini. Također, apelant ističe da prema nalazu i mišljenju sudskog vještaka stvari mogu funkcionirati kao jedinstvena cjelina samo ako su povezane cjevovodima, a cjevovodi uopće nisu bili predmet prodaje, pa proizlazi da predmetne stvari «ne čine industrijsku cjelinu u tehnološkom smislu s obzirom na to da se mogu zasebno proizvoditi i da su prodavane pojedinačno». Apelant smatra da mu je povrijeđeno i pravo na imovinu budući da je banka «ostala i bez novca i bez stvari čime je pretrpjela štetu u iznosu od 1.520.000,00 KM», te ističe da je Kantonalni sud neovlašteno naložio apelantu da vrati navedeni iznos kupcu. Dalje, apelant u dopuni apelacije ukazuje na to da je 11. decembra 2007. godine sudski vještak, po nalogu suda, samo izvršio popis stvari koje je zatekao u momentu ulaska u fabriku a nije izvršio vještačenje niti identifikaciju opreme sa tehničkim karakteristikama. S obzirom na to da sud nije utvrdio da li je kupac vratio sve pokretne stvari, apelant smatra da se postupak našao na mrtvoj tački a štetne posljedice trpi isključivo apelant zato što sud ne nastavlja izvršni postupak i ne daje mu mogućnost naplate u nastavku postupka.
b) Odgovor na apelaciju
25. Kantonalni sud smatra da osporenim rješenjima nije povrijedio apelantova ustavna prava i navodi da u cijelosti ostaje pri razlozima navedenim u obrazloženju osporenog rješenja, te predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
26. Općinski sud je u odgovoru na apelaciju naveo da je spis tog suda dostavljen na uvid Privrednom odjelu Općinskog suda u Travniku, te da zbog toga ne može dati detaljniji odgovor na apelaciju. Također je naveo da je zadnja radnja koju je taj sud preduzeo donošenje zaključka od 13. decembra 2007. godine kojim je naloženo da se kupcu vrati iznos od 1.520.000 KM.
27. Kupac predlaže da se apelacija u cijelosti odbije. Također, ističe da su brojne stvari koje su bile predmet javne prodaje nedostajale na licu mjesta. Dalje se navodi da je sudija Općinskog suda, N.I., znao da nedostaje založena imovina izvršenika, te da je o tome podnesena krivična prijava Kantonalnom tužilaštvu u Bihaću. Kupac, također, predlaže da se prilikom rješavanja o podnesenoj apelaciji prihvati i izvrši uvid u brojnu dokumentaciju koja je u pretežnom dijelu navedena u činjeničnom stanju (tač. 8-22. ove odluke), te dokumentaciju koja ukazuje na to da je kupac protiv odgovornih lica izvršenika i apelanta, kao i protiv sudije Općinskog suda podnio krivičnu prijavu, odnosno da je SIPI podnio prijavu za organizirani kriminal. Također se navodi da je apelant 2003. godine izvršeniku dodijelio hipotekarni kredit na osnovu krivotvorene dokumentacije i da je kupac u sudskim postupcima dokazao propuste koje je u izvršnom postupku učinio sud.
V. Relevantni propisi
28. Zakon o registriranim zalogama na pokretnim stvarima i članskim udjelima («Službene novine FBiH» broj 17/02) Član 31. stav 1.
Zahtjev za namirenje prodajom predmeta registrirane zaloge založni povjerilac podnosi sudu koji bi bio nadležan za izvršenje na predmetu zaloge, te registarskom sudu koji bilježi u registru zaloga da je pokrenut postupak prodaje predmeta registrirane zaloge. Član 33.
Postupak prodaje registrirane zaloge provodi se prema odredbama Zakona o izvršnom postupku na pokretnim stvarima, odnosno članskim udjelima u pravnom licu.
29. Zakon o izvršnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine («Službene novine FBiH» br. 32/03, 52/03 i 33/06) Član 45.
Nepravilnosti pri provođenju izvršenja (1) Stranka ili učesnik mogu podneskom tražiti od suda da otkloni nepravilnost koju je sudski izvršilac učinio u provođenju izvršenja.
(2) Sud može zaključkom ukinuti nezakonite i nepravilne radnje sudskog izvršioca. Član 93. st. 1. i 2.
(1)Nakon polaganja cijene sud rješenjem dosuđuje nekretninu kupcu (rješenje o dosudi).
(2)Rješenjem iz stava 1. ovog člana sud određuje da se nekretnina preda kupcu, a zemljišnoknjižnom sudu da se izvrši upis promjene prava vlasništva, te brišu prava trećih za koje je to rješenjem određeno.
Član 94.
Zaštita prava kupca Ukidanje ili preinačenje rješenja o izvršenju poslije provođenja rješenja o dosudi nekretnine nema utjecaj na pravo vlasništva kupca stečeno prema odredbama člana 93. ovog zakona.
Član 120. st. 1. i 2.
Predmet pljenidbe (1)Pljenidba se obavlja sastavljanjem pljenidbenog popisa.
(2)Popisati se mogu stvari koje se nalaze u posjedu izvršenika, te njegove stvari koje se nalaze u posjedu tražioca izvršenja.
Član 122. stav 1.
Čuvanje popisanih stvari (1)Popisane stvari sudski izvršilac će ostaviti na čuvanje izvršeniku ako sud, na prijedlog tražioca izvršenja, nije odredio da se one predaju na čuvanje tražiocu izvršenja ili trećem licu.
Član 131. stav 2.
Ročište za javnu prodaju (2)Ponuđač sa najvećom ponudom će platiti cijenu za pokretnu stvar odmah nakon objavljivanja rezultata ako sud zaključkom ne odluči drugačije. Ukoliko ponuđač ne plati odmah po pozivu suda, drugi ponuđač će biti proglašen kupcem i platit će onu cijenu koju je ponudio i tako redom.
Član 135.
Odredbe ovog zakona o izvršenju nad nekretninama, izuzev člana 71. ovog zakona, primjenjuju se na odgovarajući način i u postupku izvršenja nad pokretnim stvarima, ako odredbama glave XI ovog zakona nije drugačije određeno.
Član 201.
Pravo na nadoknadu štete Odredbama glave XVII ovog zakona ne dira se u pravo tražioca izvršenja da u parnici traži od izvršenika nadoknadu štete koja mu je nanesena time što mu predaja, odnosno isporuka stvari nije obavljena.
VI. Dopustivost
30. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
31. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
32. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Kantonalnog suda broj 001-0-Pž-07-000 143 od 18. septembra 2007. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, apelacija je podnesena 2. novembra 2007. godine, tj. u roku od 60 dana kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda zato što nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
33. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
34. Apelant osporava navedena rješenja tvrdeći da su mu tim rješenjima povrijeđena prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana
1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravičan postupak
35. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. [...]
36. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije garantiraju svakome pravo na pravičan postupak pri određivanju građanskih prava i obaveza. Ovo pravo se ne odnosi na sve postupke u kojima je neko lice strana, nego se ograničava samo na one koji se odnose na građanska prava i obaveze. Pojam građanskih prava i obaveza je autonoman i određuje se na osnovu posebnih činjenica u svakom predmetu (vidi Evropski sud za ljudska prava, Ringeisen protiv Austrije, presuda od 16. jula 1971. godine, st. 71. i 94. i Kőnig protiv Savezne Republike Njemačke, presuda od 28. juna 1978. godine, stav 88). Ključna stvar pri određivanju toga da li je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv ili nije jeste da li je ishod postupka odlučujući za privatna prava i obaveze (vidi Evropski sud za ljudska prava, H. protiv Francuske, presuda od 24. oktobra 1989. godine, stav 47).
37. Ustavni sud prvenstveno zapaža da su predmet apelacije rješenja donesena u izvršnom postupku u kojem se neophodno ne određuju građanska prava i obaveze. Međutim, pravo na izvršenje pravosnažnih i izvršnih presuda čini sastavni dio prava na pravično suđenje. Postoji izgrađena praksa Ustavnog suda o tome da neizvršavanje pravosnažnih sudskih odluka predstavlja povredu prava na pravično suđenje (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 288/03 od 17. decembra 2004. godine).
38. U konkretnom slučaju, pred nadležnim sudovima su vođeni postupci s ciljem osiguranja potraživanja apelanta prema izvršeniku na osnovu ugovora o zajmu, ugovora o dugoročnom kreditu, ugovora o vršenju garancijskih poslova i ugovora o zalogu, pa je Rješenjem Općinskog suda u Ključu broj I-547/04 od 19. februara 2004. godine i Rješenjem Općinskog suda u Sanskom Mostu broj IP-220/04 od 10. novembra 2004. godine zasnovano apelantovo založno pravo na pokretnim stvarima izvršenika označenim brojevima od 1 do 41, odnosno brojevima od 1 do 18. Naime, ta rješenja su postala pravosnažna danom donošenja. Stoga je izvršavanje predmetnih rješenja od ključne važnosti za ostvarivanje apelantovog prava na namirenje duga, proisteklog iz predmetnih ugovora, odnosno rješenja, što nesporno predstavlja građansko pravo. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv. U skladu s tim, Ustavni sud će ispitati da li je donošenjem osporenog rješenja Kantonalnog suda, kojim je ukinuto rješenje o dosudi stvari na kojima je apelant imao konstituirano založno pravo i apelantu naložen povrat kupoprodajne cijene, povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje.
39. Suština apelacionih navoda o povredi ovog prava svodi se na pogrešno utvrđeno činjenično stanje što je dovelo do pogrešne primjene prava jer apelant ističe da predmetne stvari nisu ni prodavane kao industrijska cjelina niti je na njima zasnovano založno pravo kao na industrijskoj cjelini budući da se predmetne stvari mogu zasebno proizvoditi i da su prodavane pojedinačno. Apelant smatra da nije ravnopravno tretiran u predmetnom žalbenom postupku zato što sudsko vijeće apsolutno ne daje nikakvo objašnjenje zašto nisu uvaženi apelantovi žalbeni navodi.
40. Ustavni sud podsjeća na to da, općenito gledajući, nije nadležan da vrši provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivnopravne propise osim ukoliko odluke redovnih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kada je primjena pozitivnopravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kada je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada su povrijeđena osnovna procesna prava kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 31/03). Također, pravičnost postupka se ocjenjuje na osnovu postupka kao cjeline (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 38/03; i Evropski sud za ljudska prava, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02).
41. Osim toga, ukoliko se pravo na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije posmatra u kontekstu važećeg pozitivnog prava u Bosni i Hercegovini, onda se mora primijetiti da bitan segment prava na pravično suđenje čini brižljiva i savjesna ocjena dokaza i činjenica utvrđenih u postupku pred redovnim sudovima (vidi, mutatis mutandis, već citiranu odluku Ustavnog suda broj AP 5/05). Ovo je jedna od osnovnih odredaba u vezi sa izvođenjem i ocjenjivanjem dokaza koja se nalazi u svim važećim procesnim zakonima u Bosni i Hercegovini, pa i u Zakonu o parničnom postupku Federacije BiH koji se, prema članu 21. ZIP-a, na odgovarajući način primjenjuje i u izvršnom postupku.
42. Dakle, Ustavni sud se može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao, kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. Budući da iz navoda apelacije proizlazi da apelant smatra da je Kantonalni sud iz izvedenih dokaza pogrešno zaključio da predmetne stvari predstavljaju industrijsku cjelinu, te da apsolutno nije obrazložio zašto su neosnovani apelantovi žalbeni navodi, Ustavni sud će u prvom redu provjeriti da li je Kantonalni sud, donoseći osporeno rješenje, dao jasne i razumljive razloge na kojima je zasnovao svoju odluku.
43. U kontekstu navedene prakse Evropskog suda i Ustavnog suda, te činjenica konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud u žalbenom postupku uvažio kupčevu žalbu tako što je rješenje o dosudi u stavu 1. ukinuo i preinačio u stavu 2. jer je apelanta obavezao da vrati cjelokupan iznos novca ostvaren prodajom na javnoj dražbi pokretnih stvari u iznosu od 1.520.000,00 KM. U obrazloženju odluke Kantonalni sud se pozvao isključivo na odredbu člana 454. stav 1. ZOO-a kojom je reguliran ugovor o kupoprodaji, te na odredbu člana 235. stav 1. tač. 1. i 3. ZPP, kojom je regulirano ovlaštenje drugostepenog suda da žalbu odbaci, odnosno uvaži i rješenje preinači ili ukine, a prema potrebi predmet vrati na ponovni postupak. Naime, Kantonalni sud je naveo da je odlučna činjenica u ovoj pravnoj stvari to što «sve prodate stvari, tj. one koje su pronađene, kao i one koje nisu pronađene, predstavljaju jednu proizvodnu cjelinu i da bi nedostatak pojedinih stvari bitno utjecao na organiziranje procesa proizvodnje», te je zaključio da ovaj svojevrsni ugovor nije ispunjen zato što prodavac kupcu nije predao stvari koje su predmet kupoprodaje.
44. Suprotno zaključku Kantonalnog suda, Općinski sud je u Rješenju broj 022-0-Ip-07- 000 002 od 7. maja 2007. godine obavezao apelanta da kupcu vrati iznos od 405.739,00 KM koji, prema zaključku suda, predstavlja razliku između iznosa stvari koje su bile predmet prodaje i stvari koje su zaista predate kupcu i u čiji posjed je uveden na dan prodaje. Ustavni sud konstatira da je Općinski sud svoju odluku donio u ponovnom postupku u kojem je izveo i ocijenio provedene dokaze i prema uputstvima drugostepenog suda datim u Rješenju broj 001-0-Pž-06-000 246 od 20. decembra 2006. godine. Također, Ustavni sud konstatira i da je, radi razjašnjenja o tome da li se radi o stvarima koje predstavljaju industrijsku cjelinu, Općinski sud održao ročište na kojem je o ovim okolnostima saslušao sudskog vještaka. Općinski sud je zaključio, upravo imajući u vidu nalaz sudskog vještaka, kao i njegovo pojašnjenje dato na ročištu, da su, premda predmetne stvari predstavljaju jednu proizvodnu cjelinu, predmet prodaje bile individualno određene stvari. Naime, prema mišljenju vještaka, radi se o zamjenjivim stvarima koje se kao takve mogu kupiti i tako uspostaviti tehničko-tehnološki proces bez umanjenja vrijednosti stvari koje su već prodate. Općinski sud je u obrazloženju dao jasne i precizne razloge na kojima je zasnovao svoju odluku, te, primjenjujući odredbe ZOO-a koje reguliraju ugovor o prodaji i odredbe ZIP-a, dosudio kupcu predmetne stvari koje su mu zaista i predate u posjed na dan obavljene javne prodaje umanjujući kupoprodajnu cijenu razmjerno vrijednosti stvari koje po zapisniku sudskog izvršioca nisu predane kupcu.
45. U vezi sa osporenom odlukom, Ustavni sud zapaža da Kantonalni sud u obrazloženju svog rješenja nije naveo jasne i precizne razloge za zaključak da se u konkretnom slučaju radi o stvarima koje predstavljaju proizvodnu cjelinu. Naime, sud nije obrazložio razloge koji su ga opredijelili da iz dokaza izvedenih pred prvostepenim sudom dođe do dijametralno suprotnog zaključka od onog do kojeg je došao prvostepeni sud. Ovo naročito imajući u vidu da su se između istih stranaka pred prvostepenim sudom prvobitno vodila dva postupka za prodaju usmenim javnim nadmetanjem pokretnih stvari izvršenika, br. 022-0-Ip-06-000010 i 022-0-Ip-06-000009, proistekla iz dva nezavisna obligaciona odnosa i na kojim stvarima, za koje Kantonalni sud zaključuje da predstavljaju proizvodnu cjelinu, je založno pravo zasnovano na osnovu dva zasebna rješenja koja su donijela dva suda, Općinski sud u Ključu i Općinski sud u Sanskom Mostu (vidi tač. od 6. do 10. ove odluke).
46. Ustavni sud podsjeća na to da su, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, domaći sudovi dužni obrazložiti svoje presude pri čemu ne moraju dati detaljne odgovore na svaki navod, ali ako je pravno pitanje suštinski važno za ishod predmeta, sud u tom slučaju mora posebno obrazložiti razloge na kojima zasniva svoju odluku. U suprotnom, postoji povreda člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Van der Hurk protiv Holandije, presuda od 19. aprila 1994. godine, stav 61).
47. Međutim, iz stanja spisa proizlazi da Kantonalni sud u žalbenom postupku nije dovoljno jasno obrazložio svoju odluku, odnosno nije odgovorio na argumente prvostepenog suda da predmetne stvari ne predstavljaju proizvodnu cjelinu. Dalje, Kantonalni sud je, obrazlažući svoj zaključak da u konkretnom slučaju nije u smislu člana 454. stav 1. ZOO-a ispunjena osnovna obaveza prodavca da kupcu preda stvar koja je predmet prodaje, obavezao apelanta da kupcu vrati kupoprodajnu cijenu u cjelini a kupca osporenim rješenjem nije obavezao da vrati stvari koje su bile predmet kupoprodaje i u čiji posjed je kupca uveo upravo sud, a što je primjenom relevantnih odredaba ZOO-a trebao učiniti i na što apelant i ukazuje.
48. S obzirom na navedeno, a naročito imajući u vidu činjenice predmeta iz kojih proizlazi da je upravo apelant na ročištu za prodaju upozorio sud da određene stvari koje su bile predmet zaloge nisu pronađene, što je zapisnički konstatirao i sudski izvršilac, a koje propuste sud, premda ga je apelant i upozorio na to, nije otklonio, Ustavni sud zaključuje da je Kantonalni sud relevantne odredbe ZIP-a i ZOO-a proizvoljno primijenio paušalno navodeći da predmetne stvari predstavljaju proizvodnu cjelinu a ne dajući obrazloženje na osnovu čega je zaključio da one nisu bile predmet prodaje kao individualno određene stvari. Konačno, Ustavni sud zaključuje da Kantonalni sud nije izvršio svoju obavezu da savjesno i brižljivo ocijeni sve dokaze i da pažljivo razmotri sve argumente strana u postupku. Suprotno tome, proizlazi da je sud svoju odluku bazirao isključivo na navodima jedne strane a da nije dao jasne i razumljive razloge zašto apelantovi žalbeni navodi, odnosno njegovi navodi isticani u dotadašnjem toku postupka, ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari.
49. Dalje, prema stanju spisa, svi propusti koji su se desili u predmetnom postupku mogu se isključivo staviti na teret redovnim sudovima (i Općinskom i Kantonalnom) koji su propustili da predmetni postupak provedu u skladu sa relevantnim odredbama ZIP-a (čl. 45, 120. i 122), te odredbama ZPP (koje reguliraju postupak rješavanja o žalbi), a koje se shodno primjenjuju u izvršnom postupku. Naime, iz stanja spisa proizlazi da su ponuđači, pa dakle i kupac, dan prije prodaje razgledali predmetne stvari, da je upravo apelant na drugom ročištu za prodaju upozorio sud da pojedine stvari koje su predmet zaloge nisu pronađene i da je tu okolnost konstatirao i sam sudski izvršilac. Međutim, proizlazi da je upravo sud, ne primjenjujući relevantne odredbe važećih propisa (ZPP i ZOO), svojim ponašanjem doprinio da predmet prodaje budu i stvari koje nisu pronađene. Dalje, Ustavni sud zapaža da je prodavac u konkretnom slučaju bio sud (što se i navodi u predmetnom rješenju) koji je i uveo kupca u posjed kupljenih stvari, a ne apelant, te da stoga apelant ne može snositi posljedice eventualnih mana stvari koje su bile predmet prodaje budući da te stvari nisu ni bile u apelantovom faktičkom posjedu već su bile u posjedu izvršenika.
50. Stoga, Ustavni sud smatra da obrazloženje osporenog rješenja Kantonalnog suda ne zadovoljava zahtjev koji diktira standard ustavnog prava na pravično suđenje jer ne sadrži stav tog suda u pogledu ocjene svih provedenih dokaza.
51. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da je u apelantovom slučaju povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
52. Član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
3. Katalog prava Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
[…]
k) Pravo na imovinu.
53. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:
Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim principima međunarodnog prava.
Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utječu na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu sa općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.
54. Apelant smatra da mu je u konkretnom slučaju zbog neizvršenja rješenja o zasnivanju založnog prava povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant ističe da je ostao i bez novca i bez stvari čime je pretrpio štetu u iznosu od 1.520.000,00 KM, te navodi da štetne posljedice trpi isključivo on zato što sud ne nastavlja izvršni postupak i ne daje mu mogućnost da se u nastavku postupka naplati šteta.
55. Prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, pravo na imovinu iz člana 1.
Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju obuhvata tri različita pravila. Prvo pravilo, koje je izraženo u prvoj rečenici prvog stava i koje je opće prirode, izražava princip mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, u drugoj rečenici istog stava, odnosi se na lišavanje imovine i podvrgava ga izvjesnim uvjetima. Treće pravilo, sadržano u stavu 2. ovog člana, dopušta da države potpisnice imaju pravo, između ostalog, da kontroliraju korištenje imovine u skladu sa općim interesom. Ova tri pravila nisu različita u smislu da nisu povezana: drugo i treće pravilo se odnose na pojedine slučajeve miješanja u pravo na mirno uživanje imovine i trebaju biti tumačena u svjetlu općeg principa izraženog u prvom pravilu (vidi Evropski sud za ljudska prava, Sporrong i Lönnorth protiv Švedske, presuda od 23. septembra 1982. godine, serija A, broj 52, stav 61).
56. Budući da je apelantovo potraživanje utvrđeno pravosnažnim rješenjima o zasnivanju založnog prava na pokretnim stvarima izvršenika, nesporno je da navedena potraživanja predstavljaju apelantovu imovinu. Dalje, nesporno je da je osporenim rješenjima apelantu naloženo da vrati iznos kupoprodajne cijene dobiven javnom prodajom a da kupac, primjenom relevantnih odredbi pozitivnog prava, nije obavezan da vrati stvari koje su bile predmet prodaje. Iz navedenog proizlazi da je apelant nezakonito, proizvoljnom primjenom prava, lišen prava na imovinu.
57. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da je u apelantovom slučaju povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII. Zaključak
58. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u situaciji kada je Kantonalni sud u osporenoj odluci propustio navesti jasne razloge zbog kojih je preinačio prvostepeno rješenje, odnosno kada osporena odluka ne sadrži obrazloženje koje zadovoljava standarde prava na pravično suđenje.
59. Također, postoji povreda apelantovog prava na imovinu iz člana II/3. k) Ustava Bosne i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u situaciji kada je redovni sud u izvršnom postupku naložio apelantu da vrati novčani iznos dobiven javnom prodajom stvari na kojima apelant ima konstituirano založno pravo, a nije naložio kupcu povrat stvari koje su bile predmet prodaje.
60. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
61. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine prof. dr. Miodrag Simović