Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-646/08 (M. V.)
Odluka donesena 10. 06. 2009.
- Povreda
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Vlasničko-pravni odnosi
- Zakonitost u kontekstu člana 8. EK
- Miješanje u pravo na dom
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić
Citirani propisi
- Zakon o vlasničko-pravnim odnosima · čl. 43
- Zakon o preuzimanju Zakona o stambenim odnosima
- Zakon o vlasničko-pravnim odnosima
- Zakon o dopunama Zakona o vlasničko-pravnim odnosima
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o preuzimanju Zakona o stambenim odnosima
- Zakon o preuzimanju Zakona o stambenim odnosima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 61
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 61
Predmeti (1)
AP-646/08
Apelacija
Odluka o meritumu
10. 06. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 646/08, rješavajući apelaciju Milenka Vasiljevića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), u sastavu:
Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Krstan Simić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 10. juna 2009. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija Milenka Vasiljevića.
Utvrđuje se povreda prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ukidaju se Presuda Kantonalnog suda u Sarajevu broj Gž- 2797/04 od 17. decembra 2007. godine i Presuda Općinskog suda u Sarajevu broj P-1235/03 «B» od 11. oktobra 2004. godine.
Predmet se vraća Općinskom sudu u Sarajevu, koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Općinskom sudu u Sarajevu da u roku od šest mjeseci od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.
Odluka Ustavnog suda Bosne i Hercegovine o privremenoj mjeri broj AP 646/08 od 6. maja 2009. godine više ne proizvodi pravno djelovanje.
Odluku objaviti u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», «Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine», «Službenom glasniku Republike Srpske» i u «Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine».
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Milenko Vasiljević (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Mirza Hadžić, advokat iz Sarajeva, podnio je 27. februara 2008. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-2797/04 od 17. decembra 2007. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-1235/3 «B» od 11. oktobra 2004. godine. Apelant je 2. aprila 2009. godine dostavio podnesak sa novim navodima i dokumentacijom koju nije priložio prilikom podnošenja apelacije. Apelant je 29. aprila 2009. godine podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud obustavio njegovo iseljenje iz stana u Sarajevu u Ulici Hamze Čelenke broj 50 (u daljnjem tekstu: predmetni stan), koje je zakazano za 8. maj 2009. godine u 11 sati, do donošenja odluke o apelaciji.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog i Općinskog suda, te Joke Vasiljević, koju zastupa Suzana Tanović, advokat iz Sarajeva, zatraženo je 5. marta 2008. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Kantonalni i Općinski sud dostavili su odgovore na apelaciju 18. i 21. marta 2008. godine, a Joka Vasiljević posredstvom advokata Suzane Tanović 24. marta 2008. godine.
4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Kantonalnog i Općinskog suda, te Joke Vasiljević dostavljeni su apelantu 28. marta 2008. godine.
5. Ustavni sud je Odlukom broj AP 646/08 od 6. maja 2009. godine usvojio apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.
III. Činjenično stanje
6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
7. Apelant je dobio predmetni stan na korištenje 1980. godine, kada je bio u braku sa Jokom Vasiljević (u daljnjem tekstu: tužiteljica), i imali su dvoje malodobne djece. Do razvoda braka između apelanta i tužiteljice došlo je 1989. godine. Rješenjem tadašnjeg Osnovnog suda II u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj Rs-6/90 od 10. jula 1990. godine tužiteljica je određena za nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu, a apelantu je naloženo da stan napusti kada mu ona osigura nužni smještaj.
8. Tužiteljica je 9. juna 2003. godine podnijela tužbu Općinskom sudu sa prijedlogom da se nakon provedenog postupka donese odluka kojom će se apelantu naložiti da se iseli iz predmetnog stana, te da ga slobodnog od ljudi i stvari preda u posjed i na nesmetano raspolaganje tužiteljici.
9. Nakon provedenog postupka Općinski sud je donio Presudu broj P-1235/03 «B» od 11. oktobra 2004. godine kojom je usvojio tužbeni zahtjev, te apelantu naložio da se iseli iz predmetnog stana i stan slobodan od ljudi i stvari preda u posjed i na raspolaganje tužiteljici kao vlasnici tog stana u dijelu 1/1. Iz obrazloženja navedene presude vidljivo je da se temelji na članu
43. Zakona o osnovama vlasničkopravnih odnosa («Službene novine FBiH» br. 6/98 i 29/03), tj. da vlasnik može tužbom zahtijevati od posjednika povrat individualno određene stvari s tim da vlasnik mora dokazati da ima pravo vlasništva na stvari čiji povrat traži, kao i da se ona nalazi u faktičkoj vlasti posjednika. Navedeno je da su ove činjenice za Općinski sud bile nesporne, tj. pitanje prava vlasništva tužiteljice na predmetnom stanu (koje je stečeno tako što ga je tužiteljica kao nositeljica stanarskog prava otkupila), kao i činjenica da ga apelant drži u posjedu, te je, stoga, udovoljeno tužbenom zahtjevu. U obrazloženju je naglašeno da je predmetni stan imovina tužiteljice, a da se apelant ne može pozivati na pravo na dom, na osnovu činjenice da drži u posjedu predmetni stan bez ikakvog pravnog osnova, odnosno svoje pravo na dom apelant ne može zasnivati na činjenici posjeda na štetu tužiteljice.
10. Iz obrazloženja prvostepene presude vidljivo je da je Uprava za stambena pitanja donijela Rješenje broj 23/3-372-1684/98 od 7. marta 2001. godine kojim je potvrđeno da je tužiteljica nosilac stanarskog prava na navedenom stanu, a da apelant predmetni stan koristi bez pravnog osnova, a iz zapisnika o uvođenju u posjed tužiteljice u predmetni stan od 16. novembra 2001. godine proizlazi da je organ nadležan za stambena pitanja konstatirao da apelant koristi predmetni stan zajedno sa suprugom i sinom, te da oni ostaju u stanu dok im tužiteljica ne nađe smještaj.
11. Kantonalni sud je Presudom broj Gž-2797/04 od 17. decembra 2007. godine odbio apelantovu žalbu, te potvrdio prvostepenu presudu Općinskog suda. Kantonalni sud je podržao stavove Općinskog suda, a za drugostepeni, kao i prvostepeni sud odlučujuća činjenica bila je vlasništvo tužiteljice na predmetnom stanu. U vezi sa nužnim smještajem apelanta, Kantonalni sud je naglasio: «Na drugačiju odluku u ovoj pravnoj stvari nije od utjecaja ni obaveza tužiteljice utvrđena Rješenjem Osnovnog suda Sarajevo od 10. jula 1990. godine (kojim je tužiteljica određena za nosioca stanarskog prava na spornom stanu), a koja se odnosila na obezbjeđenje tuženiku nužnog smještaja, jer to može eventualno biti predmet nekog drugog postupka.»
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
12. U apelaciji se naglašava da se osporenim presudama krši apelantovo pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Prema navodima apelacije, redovni sudovi su, rukovodeći se isključivo odredbama člana 43. Zakona o osnovama vlasničkopravnih odnosa, pogrešno tumačili odredbe člana 8. Evropske konvencije. Predmetni stan je jedini apelantov dom u kome on živi neprekidno od kada ga je dobio na korištenje. Tužiteljica je otišla iz predmetnog stana kada je sa drugim licem zasnovala vanbračnu zajednicu, a prije 20 godina nije ni pokušala naći apelantu nužni smještaj.
13. Iz podneska sa priloženom dokumentacijom, koji je apelant dostavio Ustavnom sudu 2. aprila 2009. godine, vidljivo je da apelant dodatno apelira da se zaustavi njegovo iseljenje iz predmetnog stana, te da prilaže određenu dokumentaciju koja se odnosi na visinu njegove penzije, kao i ranije sporove u vezi sa predmetnim stanom koje je vodio protiv tužiteljice.
b) Odgovor na apelaciju
14. U odgovorima na apelaciju redovni sudovi, kao i tužiteljica ostaju pri navodima iz osporenih presuda, te se naglašava pravo tužiteljice kao vlasnice predmetnog stana.
V. Relevantni propisi
15. Zakon o stambenim odnosima («Službeni list RBiH» br. 14/84, 12/87, 36/89 i 2/93, te «Službene novine FBiH» br. 11/98 i 19/99) Član 20.
Ako se u slučaju razvoda braka raniji bračni drugovi, koji su zajednički nosioci stanarskog prava, ne sporazumiju koji će od njih ostati nosilac stanarskog prava, o tome, po zahtjevu jednog od njih, odlučuje nadležni sud u vanparničnom postupku, vodeći računa o stambenim potrebama oba bračna druga, njihove djece i drugih lica koja zajedno s njima stanuju, o razlozima iz kojih je brak razveden, kao i o drugim socijalnim okolnostima.
Raniji bračni drug, koji je po odluci suda prestao da bude nosilac stanarskog prava, dužan je da se iseli iz stana zajedno sa korisnicima stana, koji čine njegovo porodično domaćinstvo, kada mu se osigura nužni smještaj.
Na prijedlog davaoca stana na korištenje nadležni sud može odlučiti da se bračni drug, koji bi zbog razvoda braka ostao kao nosilac stanarskog prava na tome stanu, preseli u drugi stan koji nudi davalac stana na korištenje, ako taj stan zadovoljava potrebe nosioca stanarskog prava koji ostaje u stanu i ako osigura prostorije za nužni smještaj drugom bračnom drugu.
16. Zakon o osnovama vlasničkopravnih odnosa («Službene novine FBiH» br. 6/98 i 29/03) Član 43.
[...] Vlasnik može tužbom zahtijevati od posjednika povrat individualno određene stvari. Vlasnik mora dokazati da na stvari čiji povrat traži ima pravo vlasništva, kao i da se ona nalazi u faktičkoj vlasti tuženog. Pravo na podnošenje tužbe iz stava 1. ovog člana ne zastarijeva[...].
VI. Dopustivost
17. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
18. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
19. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj Gž-2797/04 od 17. decembra 2007. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 8. januara 2008. godine a apelacija je podnesena 27. februara 2008. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
20. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
21. Apelant osporava navedene presude, tvrdeći da je tim presudama povrijeđeno njegovo pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Pravo na dom
22. Član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine:
3. Katalog prava Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
(…)
f) Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku.
Član 8. Evropske konvencije:
1. Svako ima pravo na poštivanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.
2. Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava, osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprečavanja nereda ili sprečavanja zločina, radi zaštite zdravlja i morala, ili zaštite prava i sloboda drugih.
23. Ustavni sud naglašava da je osnovna svrha člana 8. Evropske konvencije zaštita pojedinaca od arbitrarnih miješanja vlasti u njihova prava garantirana članom 8. Evropske konvencije (Evropski sud za ljudska prava, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A broj 297-C, stav 31). Član 8. Evropske konvencije štiti pravo pojedinca na poštivanje njegovog doma i predviđa da se javna vlast neće miješati u vršenje ovog prava, osim u slučajevima iz stava 2. tog člana.
24. Prvo pitanje na koje Ustavni sud treba odgovoriti jeste da li predmetni stan predstavlja apelantov dom prema članu 8. Evropske konvencije.
25. Praksa Evropskog suda za ljudska prava pojašnjava da je „dom“ pojedinca, u smislu člana 8. Evropske konvencije, mjesto koje on ili ona koristi kao privatni dom čak i ako je takvo korištenje nezakonito, sve dok javnost nema pristup tom mjestu (vidi presudu Evropskog suda Buckley protiv Ujedinjenog Kraljevstva od 25. septembra 1996. godine, Izvještaji 1996-IV, aplikacija broj 20348/92; Loizidou protiv Turske, presuda od 18. decembra 1996. godine, Izvještaji 1996-VI, aplikacija broj 15318/89; Evropska komisija za ljudska prava, Pentidis protiv Grčke, izvještaj od 27. februara 1996. godine; aplikacija broj 23238/94; Evropski sud za ljudska prava, Pentidis protiv Grčke, odluka od 9. juna 1997, RJD 1997-III, broj 39).
26. Iz obrazloženja osporenih presuda proizlazi da je apelant u predmetnom stanu živio od 1980. godine, kao i da je zadržao posjed na dijelu stana nakon razvoda braka tokom 1989. godine. Prema obrazloženjima iz osporenih presuda, iskazi apelanta i tužiteljice razlikuju se u dijelu koji se odnosi na tvrdnju tužiteljice da je apelant napustio posjed predmetnog stana tokom prvih mjeseci rata u Bosni i Hercegovini. Međutim, osporene presude ne dovode u pitanje činjenicu da je apelant u posjedu predmetnog stana od kraja 1992. godine do danas, zajedno sa svojom suprugom i sinom. Na osnovu ovoga, Ustavni sud smatra nespornim da predmetni stan predstavlja apelantov dom prema članu 8. Evropske konvencije.
27. Nakon što je konstatirano da predmetni stan predstavlja apelantov dom, Ustavni sud treba ispitati da li je osporenim presudama, koje se zasnivaju na članu 43. Zakona o osnovama vlasničkopravnih odnosa, izvršeno „miješanje“ u apelantovo pravo na dom i da li je to miješanje bilo opravdano prema članu 8. stav 2. Evropske konvencije.
28. Prema mišljenju Ustavnog suda, nesporno je da je osporenim presudama izvršeno miješanje u apelantov dom s obzirom na to da mu je naloženo da predmetni stan, slobodan od ljudi i stvari, preda u posjed i na raspolaganje tužiteljici kao njegovoj vlasnici. Dalje, Ustavni sud treba da ispita da li je izvršeno miješanje opravdano prema članu 8. stav 2. Evropske konvencije.
29. Član 8. stav 2. Evropske konvencije dopušta javnim vlastima, u određenim slučajevima, miješanje u prava pojedinaca garantirana prvim stavom člana 8. Evropske konvencije. Da bi miješanje javnih vlasti bilo opravdano, ono mora biti „u skladu sa zakonom“. Ovaj uvjet zakonitosti se, u skladu sa značenjem termina Evropske konvencije, sastoji od više elemenata: a) miješanje mora biti zasnovano na domaćem ili međunarodnom zakonu; b) zakon o kojemu je riječ mora biti primjereno pristupačan, tako da pojedinac bude upućen na okolnosti zakona koji se mora primijeniti na dati predmet i c) zakon, također, mora biti formuliran sa odgovarajućom tačnošću i jasnošću da bi se pojedincu omogućilo da prema njemu prilagodi svoje postupke. Ukoliko se ustanovi da je miješanje javnih vlasti bilo u skladu sa zakonom, mora se utvrditi da li je to miješanje bilo neophodna mjera u demokratskom društvu i da li je miješanje bilo u vezi sa jednim od ciljeva navedenim u stavu 2. člana 8. Evropske konvencije. U tom kontekstu treba razmotriti da li je odluka javnih vlasti imala legitiman cilj i da li je predstavljala mjeru koja je bila neophodna u demokratskom društvu (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 979/04 od 23. septembra 2005. godine, stav 43, dostupnu na: www.ccbih.ba). U spomenutoj odluci Ustavnog suda razmatrano je pitanje zakonitosti miješanja u dom i apelantovu imovinu na način da je proveden test kao što je već navedeno.
30. Ustavni sud nema dileme u pogledu toga da je miješanje u apelantov dom na osnovu odredbe člana 43. Zakona o osnovama vlasničkopravnih odnosa izvršeno na temelju zakona koji je pristupačan (objavljen u službenim novinama koje su javno glasilo) i čije su norme formulirane sa odgovarajućom tačnošću i jasnoćom da pojedinci, uključujući naravno i apelanta, prema njemu mogu prilagoditi svoje postupke. Međutim, prema mišljenju Ustavnog suda, u konkretnom slučaju, osim primjene navedene zakonske odredbe, a pri odlučivanju o apelantovom iseljenju iz predmetnog stana, trebalo je ispitati i da li je tužiteljica ispunila svoju obavezu prema Rješenju Osnovnog suda broj Rs-6/90 od 10. jula 1990. godine s obzirom na to da prema njemu apelant ima pravo na posjed predmetnog stana dok mu se ne osigura nužni smještaj.
31. Ustavni sud primjećuje da su, usvajajući podneseni tužbeni zahtjev koji se zasnivao na odredbama člana 43. Zakona o osnovama vlasničkopravnih odnosa, redovni sudovi praktično prihvatili stav iz tužbe da je tužiteljici prestala obaveza da osigura nužni smještaj apelantu, nakon što je izvršila otkup predmetnog stana, te se uknjižila kao njegova vlasnica. U konkretnom slučaju takav stav je, prema mišljenju Ustavnog suda, suprotan članu 8. Evropske konvencije, jer je njegova posljedica bilo nalaganje da se apelant iseli. Također, redovni sudovi nisu dali uvjerljivo i kvalitetno obrazloženje u pogledu toga da li je tužiteljica prethodno ispunila obavezu koja se sastoji u osiguravanju nužnog smještaja apelantu, na koji apelant ima pravo prema pravosnažnom Rješenju Osnovnog suda broj Rs-6/90 od 10. jula 1990. godine.
32. Naime, Ustavni sud ne smatra da je momentom otkupa predmetnog stana, u konkretnom slučaju, prestala obaveza tužiteljice da apelantu osigura nužni smještaj. S obzirom na to da, kada je tužiteljica bila određena za nosioca stanarskog prava, prema navedenom rješenju Osnovnog suda, utvrđeno je i apelantovo pravo na posjed predmetnog stana dok mu se ne osigura nužni smještaj. Stoga, prema mišljenju Ustavnog suda, apelantovo iseljenje u ovom slučaju bi se moglo zahtijevati tek kad bi se ispunila obaveza da se nađe nužni smještaj. Kao što je već rečeno, redovni sudovi se uopće nisu bavili činjenicom da li je tužiteljica izvršila svoju obavezu iz Rješenja Osnovnog suda broj Rs-6/90 od 10. jula 1990. godine. Osim toga, Ustavni sud naglašava da su se postupci pred redovnim sudovima vodili radi apelantovog iseljenja, tako da on ni u jednom drugom postupku nije mogao isticati obavezu tužiteljice da mu osigura nužni smještaj, na šta proizvoljno upućuje Kantonalni sud u svojoj presudi.
33. Stoga, Ustavni sud smatra da su na opisani način donesene arbitrarne odluke koje nisu u skladu sa zakonom, te koje su povrijedile apelantovo pravo na dom iz člana 8. Evropske konvencije. Naime, redovni sudovi nisu utvrđivali, odnosno u svojim presudama nisu dali kvalitetno i uvjerljivo obrazloženje da li je tužiteljica ispunila obavezu da apelantu osigura nužni smještaj pošto apelant ima pravo na posjed predmetnog stana prema pravosnažnom Rješenju Osnovnog suda broj Rs-6/90 od 1990. godine, što je, prema mišljenju Ustavnog suda, uvjet da se može zahtijevati apelantovo iseljenje iz predmetnog stana.
34. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je povrijeđeno apelantovo pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.
VIII. Zaključak
35. Ustavni sud smatra da su osporene sudske odluke povrijedile apelantovo pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, jer predstavljaju nezakonito miješanje u ovo apelantovo pravo. Miješanje je nezakonito zato što su redovni sudovi udovoljili tužbenom zahtjevu tužiteljice za iseljenje apelanta iz spornog stana na kojem je ona stekla pravo vlasništva primjenjući samo odredbu člana 43. Zakona o osnovama vlasničkopravnih odnosa, a zanemarili su postojanje pravosnažnog Rješenja Osnovnog suda broj Rs-6/90 od 1990. godine, kojim je tužiteljici utvrđena obaveza da osigura nužni smještaj apelantu kao uvjet za njegovo iseljenje iz spornog stana.
36. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
37. Imajući u vidu odluku Ustavnog suda o meritumu apelacije, kao i činjenicu da je donošenjem ove odluke okončan postupak o apelaciji, stavlja se van snage odluka Ustavnog suda o privremenoj mjeri u ovom predmetu broj AP 646/08 od 6. maja 2009. godine.
38. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine prof. dr. Miodrag Simović