Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-748/07 (Zemljoradnička zadruga «Ratar» Brka)
Odluka donesena 10. 06. 2009.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
- Član 14. EK – zabrana diskriminacije
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-748/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 06. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik, Valerija Galić i Seada Palavrić, potpredsjednice, Krstan Simić i Mirsad Ćeman, sudije, na sjednici održanoj 10. juna 2009. godine, u predmetu broj AP 748/07, rješavajući apelacije Zemljoradničke zadruge «Ratar» Brka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05 i 64/08), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije Zemljoradničke zadruge «Ratar» Brka podnesene protiv:
- presuda Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine br. 097-0-Gž-06-000047 od 13. decembra 2006. godine, 097-0-Gž-06-
000064 od 18. aprila 2007. godine, 097-0-Gž-06-000171 od 18. aprila 2007. godine, 097-0-Gž-06-000248 od 18. aprila 2007. godine, 097-0-
Gž-07-000286 od 21. juna 2007. godine, 097-0-Rev-06-000017 od 25. septembra 2007. godine, Gž-436/05 od 28. marta 2006. godine i 097-0-
Gž-07-000121 od 13. novembra 2007. godine, i -presuda Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine br. P-402/04-I od 1. decembra 2005. godine, P-394/04-I od 16. decembra 2005. godine, P-399/04-I od 10. marta 2006. godine, P-385/04-I od 28. aprila 2006. godine, P-396/04-I od 16. aprila 2007. godine, P-384/04-I od 30. maja 2005. godine i P-374/04-I od 31. januara 2007. godine,zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. Zemljoradnička zadruga «Ratar» Brka (u daljnjem tekstu: apelant), koju zastupaju Zajednička advokatska kancelarija Osman Mulahalilović i Faruk Latifović iz Distrikta Brčko (u apelaciji AP-
748/07) i Sejfudin Krnjić, advokat iz Tuzle (u ostalim apelacijama obuhvaćenim ovom odlukom), podnio je, u periodu od 5. marta 2007. do 28. januara 2008. godine apelacije Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj: 097-0-Gž-06-000047 od 13. decembra 2006. godine, 097-0-Gž-06-000064 od 18. aprila 2007. godine, 097-0-Gž-06-000171 od 18. aprila 2007. godine, 097-0-Gž-06-000248 od 18. aprila 2007. godine, 097-0-Gž-07-000286 od 21. juna 2007. godine, 097-0-Rev-06-000017 od 25. septembra 2007. godine, Gž-436/05 od 28. marta 2006. godine i 097-0-Gž-07-000121 od 13. novembra 2007. godine i presuda Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj: P-402/04-I od 1. decembra 2005. godine, P-
394/04-I od 16. decembra 2005. godine, P-399/04-I od 10. marta 2006. godine, P-385/04-I od 28. aprila 2006. godine, P-396/04-I od 16. aprila 2007. godine, P-384/04-I od 30. maja 2005. godine i P-
374/04-I od 31. januara 2007. godine. Apelant je 26. aprila 2008. godine dopunio apelaciju AP-
351/08.
2. Apelacije su u Ustavnom sudu zavedene pod br. AP-748/07, AP-1924/07, AP-1925/07, AP-
1927/07, AP-2291/07, AP-2944/07 i AP-351/08. S obzirom na to da se u svim apelacijama radi o istim pitanjima Ustavni sud je, u smislu člana 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 748/07.
3. Apelant je u toku 2004. godine pokrenuo parnične postupke protiv fizičkih osoba bliže označenih u pojedinim tužbama (odluke osporene AP-748/07 i AP-1927/07), odnosno, protiv Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine u ostalim tužbama (u daljnjem tekstu: tuženi), radi utvrđivanja prava vlasništva na nekretninama, bliže označenim u izreci prvostepenih presuda (u daljnjem tekstu: sporne nekretnine), i upisa apelanta kao vlasnika predmetnih nekretnina u zemljišne knjige.
4. Osporenim presudama Osnovnog suda, koje su potvrđene u žalbenom postupku osporenim presudama Apelacionog suda, navedenim u izreci ove odluke, odbijeni su u cijelosti tužbeni zahtjevi apelanta. U apelaciji AP-2944/07 apelant je izjavio reviziju protiv osporene drugostepene presude, koja je odbijena presudom Apelacionog suda, broj 097-0-Rev-06-000017 od 25. septembra 2007. godine.
5. U obrazloženju svih presuda Osnovni sud je naveo da je u postupcima pred prvostepenim sudom utvrđeno da ni apelantov pravni prednik na spornim nekretninama nije nikada na osnovu valjanog pravnog posla stekao pravo vlasništva, niti je bio upisan kao vlasnik u zemljišnim knjigama, nego je sporna nekretnina bila upisana kao društveno vlasništvo, te da stoga nije ni moglo na apelanta biti prenijeto više prava nego ga je imao njegov prednik. Osnovni sud je, u suštini, zaključio da apelant nije, u smislu člana 22. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima u Brčko Distriktu BiH («Službeni glasnik Brčko Distrikta BiH» br. 11/01 i 8/03), mogao steći pravo vlasništva na spornim nekretninama jer je njegov pravni prednik imao samo pravo korištenja spornih nekretnina, a to pravo mu je prestalo u smislu člana 2. Zakona o upisu stvarnih prava na nekretninama u vlasništvu Brčko Distrikta BiH («Službeni glasnik Brčko Distrikta BiH» broj 26/04). Stoga je dakle sud, pozivajući se na odredbe naprijed navedenih zakona, zaključio da su apelantovi tužbeni zahtjevi, usmjereni na utvrđivanje prava vlasništva na spornim nekretninama, neosnovani iz kojih razloga su i odbijeni. Osnovni sud je također utvrdio da je apelantov prigovor, prema kojem je tužbenim zahtjevima trebalo udovoljiti primjenom član 94. Općeg zakona o zadrugama («Službeni glasnik BiH» broj 18/03), također neosnovan obrazlažući da je taj član suprotan tački 12. Aneksa Konačne arbitražne odluke za Brčko, kao pravnog akta najviše obavezujuće snage za sve strane kojom je propisano da je društvena/javna imovina na području Brčko Distrikta BiH vlasništvo Brčko Distrikta BiH, kojom upravljaju njegove vlasti, uz odobrenje Supervizora za Brčko Distrikt.
6. U obrazloženju presuda Apelacioni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno postupio kad je odbio tužbene zahtjeve apelanta kao neosnovane, navodeći da apelant nije dokazao da je ispunio zakonske pretpostavke za sticanje prava vlasništva dosjelošću (u jednom broju predmeta), niti da je sporne nekretnine stekao po valjanom pravnom osnovu, te je navedeno da sporne nekretnine predstavljaju društvenu/javnu imovinu koja je postala vlasništvo Distrikta shodno Arbitražnoj odluci za Brčko. Nadalje je navedeno da apelant po sljedništvu nije mogao steći pravo vlasništva budući da apelant ne može steći više prava nego ih je imao njegov prednik koji je na spornim nekretninama imao pravo korištenja. Apelacioni sud se u obrazloženju svojih odluka pozvao na relevantne odredbe Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima BD, Zakona o upisu stvarnih prava na nekretninama u vlasništvu BD i Općeg zakona o zadrugama
7. Apelant smatra da su redovni sudovi bili dužni direktno primijeniti član 94. Općeg zakona o zadrugama i usvojiti tužbene zahtjeve, jer član 1. stav 4. Statuta Brčko Distrikta BiH predviđa da su Ustav BiH, kao i važeći zakoni i odluke institucija BiH direktno primjenjivi na cijeloj teritoriji Brčko Distrikta, te da zakoni i odluke svih vlasti Brčko Distrikta moraju biti u skladu s važećim zakonima i odlukama institucija Bosne i Hercegovine. Slijedom toga, po apelantovom mišljenju, u pobijanim presudama se proizvoljno tumači da tuženi nije dužan primjenjivati član 94. Općeg zakona o zadrugama koji propisuje da imovina koju zadruga trenutno koristi, donošenjem tog zakona, postaje imovina zadruga. Također, apelant se žali i na primjenu Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima u Brčko Distriktu BiH. Apelant je naveo da je proizvoljnom primjenom zakona došlo do povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te njegovog prava na mirno uživanje imovine iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Također, u apelaciji AP-748/07 apelant se žali da mu je povrijeđeno i pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana
13. Evropske konvencije i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana
14. Evropske konvencije, ne obrazlažući bliže te navode.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
10. Ustavni sud podsjeća da je isto činjenično i pravno pitanje već razmatrao u odluci broj AP 1808/05 od 18. novembra 2006. godine (vidi Ustavni sud, odluka o dopustivosti i meritumu, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 11/07 od 20. februara 2007. godine i «Službenim novinama FBiH» broj 19/07 od 19. marta 2007. godine), pa se umjesto posebnog obrazloženja ove odluke u pogledu žalbenih navoda apelanta, Ustavni sud poziva na obrazloženje i razloge navedene u toj odluci. Naime, Ustavni sud je u navedenoj odluci zaključio da redovni sudovi nisu proizvoljno primijenili relevantne odredbe materijalnih zakona, i da, iako osporene presude sadrže različita obrazloženja u pogledu primjene člana 94. Općeg zakona o zadrugama, kao zakona Bosne i Hercegovine, Apelacioni sud je dao njegovo tumačenje za koje je Ustavni sud zaključio da nije bilo proizvoljno. U navedenoj odluci Ustavni sud je također naglasio da je i u konkretnom slučaju nesporno da se zakoni Bosne i Hercegovine direktno primjenjuju u Brčko Distriktu. Stoga je Ustavni sud u citiranoj odluci zaključio da odlukama kojima su odbijeni tužbeni zahtjevi apelanta kako su to sudovi učinili nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Također, Ustavni sud je zaključio da, s obzirom na odluku u vezi sa pravom na pravično suđenje, nije potrebno posebno razmatrati navode apelanta o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
11. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da se razlozi koji su navedeni u Odluci broj AP 1808/05 od 18. novembra 2006. godine u cijelosti odnose i na ovu odluku, pa zbog istih razloga, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Također, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmatrati navode apelanta o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
12. Apelant u apelaciji AP-748/07 navodi da mu je također povrijeđeno i pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Ustavni sud zapaža da se predmetni postupci očigledno nisu ticali apelantovog prava na privatni i porodični život, dom i prepisku, te stoga odbija ove žalbene navode kao prima facie neosnovane. U vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da je apelant imao na raspolaganju pravne lijekove za zaštitu prava koje je i koristio. Činjenica da ti pravni lijekovi nisu rezultirali odlukama sa kojima je apelant zadovoljan, ne dovodi ni na koji način u pitanje njihovu dostupnost ili efikasnost, niti na bilo koji način pokreće pitanja po članu 13. Evropske konvencije. U pogledu prava na nediskriminaciju, Ustavni sud zapaža da su ovi navodi apelanta paušalni, ničim argumentovani i da nema elemenata koji bi pokazali da je apelant bio tretirana na nejednak način u odnosu na druge osobe u sličnoj situaciji. Stoga je Ustavni sud zaključio da i ovaj dio apelacije AP-748/07 odbaci kao očigledno (prima facie) neosnovan.
13. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović