Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-868/09 („Bosnalijek“ d.d. Sarajevo)

Odluka donesena 10. 06. 2009.

  • Protek roka
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-868/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 06. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik, Valerija Galić i Seada Palavrić, potpredsjednice, Krstan Simić i Mirsad Ćeman, sudije, na sjednici održanoj 10. juna 2009. godine, u predmetu broj AP 868/09, rješavajući apelaciju „Bosnalijek“ d.d., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tač.4. i 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija „Bosnalijek“ d.d. podnesena protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine br. Uvl-36/08 od 4. marta 2009. godine, Uvl-27/08 od 4. marta 2009. godine, Uvl-40/08 od 23. januara 2009. godine, Uvl-39/08 od 23. januara 2009. godine, Uvl-38/08 od 23. januara 2009. godine, Uvl-37/08 od 23. januara 2009. godine, Uvl-35/08 od 23. januara 2009. godine, Uvl-34/08 od 22. januara 2009. godine, Uvl-33/08 od 22. januara 2009. godine, Uvl-

32/08 od 22. januara 2009. godine, Uvl-31/08 od 22. januara 2009. godine, Uvl-30/08 od 22. januara 2009. godine, Uvl-29/08 od 21. januara 2009. godine, Uvl-28/08 od 21. januara 2009. godine, Uvl-

26/08 od 21. januara 2009. godine, Uvl-25/08 od 21. januara 2009. godine, Uvl-50/08 od 20. januara 2009. godine, Uvl-49/08 od 20. januara 2009. godine, Uvl-48/08 od 20. januara 2009. godine, Uvl-

47/08 od 20. januara 2009. godine, Uvl-46/08 od 20. januara 2009. godine, Uvl-45/08 od 19. januara 2009. godine, Uvl-44/08 od 19. januara 2009. godine, Uvl-43/08 od 19. januara 2009. godine, Uvl-

42/08 od 19. januara 2009. godine i Uvl-41/08 od 19. januara 2009. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine. Odbacuje se kao nedopuštena apelacija „Bosnalijek“ d.d. podnesena protiv:

- presuda Suda Bosne i Hercegovine br. U-737/06 od 17. oktobra 2008. godine, U-734/06 od 17. oktobra 2008. godine, U-731/06 od 17. oktobra 2008. godine, U-728/06 od 17. oktobra 2008. godine, U-725/06 od 17. oktobra 2008. godine, U-722/06 od 17. oktobra 2008. godine, U-

719/06 od 17. oktobra 2008. godine, U-716/06 od 17. oktobra 2008. godine, U-739/06 od 16. oktobra 2008. godine, U-736/06 od 16. oktobra 2008. godine, U-733/06 od 16. oktobra 2008. godine, U-730/06 od 16. oktobra 2008. godine, U-727/06 od 16. oktobra 2008. godine, U-

721/06 od 16. oktobra 2008. godine, U-718/06 od 16. oktobra 2008. godine, U-715/06 od 16. oktobra 2008. godine, U-738/06 od 15. oktobra 2008. godine, U-735/06 od 15. oktobra 2008. godine, U-732/06 od 15. oktobra 2008. godine, U-729/06 od 15. oktobra 2008. godine, U-

726/06 od 15. oktobra 2008. godine, U-724/06 od 16. oktobra 2008. godine, U-723/06 od 15. oktobra 2008. godine, U-720/06 od 15. oktobra 2008. godine, U-717/06 od 15. oktobra 2008. godine i U-714/06 od 1. oktobra 2008. godine;

- rješenja Uprave za indirektno oporezivanje Bosne i Hercegovine br. 01/4 UP/II-1731/06 od 14. septembra 2006. godine, 01/4 UP/II-

1730/06 od 14. septembra 2006. godine, 01/4 UP/II-1705/06 od 14. septembra 2006. godine, 01/4 UP/II-1704/06 od 14. septembra 2006. godine, 01/4 UP/II-1336/06 od 13. septembra 2006. godine, 01/4 UP/II-

1335/06 od 13. septembra 2006. godine, 01/4 UP/II-1334/06 od 13. septembra 2006. godine, 01/4 UP/II-1333/06 od 13. septembra 2006. godine, 01/4 UP/II-1332/06 od 13. septembra 2006. godine, 01/4 UP/II-

1331/06 od 13. septembra 2006. godine, 01/4 UP/II-1330/06 od 13. septembra 2006. godine, 01/4 UP/II-1337/06 od 12. septembra 2006. godine, 01/4 UP/II-1329/06 od 13. septembra 2006. godine, 01/4 UP/II-

1328/06 od 13. septembra 2006. godine, 01/4 UP/II-1327/06 od 12. septembra 2006. godine, 01/4 UP/II-1326/06 od 12. septembra 2006. godine, 01/4 UP/II-1325/06 od 12. septembra 2006. godine, 01/4 UP/II-

1324/06 od 12. septembra 2006. godine, 01/4 UP/II-1323/06 od 12. septembra 2006. godine, 01/4 UP/II-1322/06 od 12. septembra 2006. godine, 01/4 UP/II-1321/06 od 12. septembra 2006. godine, 01/4 UP/II-

1320/06 od 12. septembra 2006. godine, 01/4 UP/II-1319/06 od 12. septembra 2006. godine, 01/4 UP/II-1318/06 od 12. septembra 2006. godine, 01/4 UP/II-1317/06 od 12. septembra 2006. godine i 01/4 UP/II-1316/06 od 12. septembra 2006. godine;

- rješenja Regionalnog centra Sarajevo Uprave za indirektno oporezivanje Bosne i Hercegovine br. 03/4-2 UP/I-18-4981/06 od 28. jula 2006. godine, 03/4-2 UP/I-18-4980/06 od 28. jula 2006. godine, 03/4-2 UP/I-18-3253/06 od 10. jula 2006. godine, 03/4-2 UP/I-18-

2822/06 od 10. jula 2006. godine, 03/4-2 UP/I-18-10857/05 od 19. aprila 2006. godine, 03/4-2 UP/I-18-10856/05 od 19. aprila 2006. godine, 03/4-2 UP/I-18-9969/05 od 19. aprila 2006. godine, 03/4-2 UP/I-18-9172/05 od 19. aprila 2006. godine, 03/4-2 UP/I-18-8317/05 od 19. aprila 2006. godine, 03/4-2 UP/I-18-7637/05 od 19. aprila 2006. godine, 03/4-2 UP/I-18-7545/05 od 19. aprila 2006. godine, 03/4-2 UP/I-18-6260/05 od 19. aprila 2006. godine, 03/4-2 UP/I-18-6259/05 od 19. aprila 2006. godine, 03/4-2 UP/I-18-6258/05 od 19. aprila 2006. godine, 03/4-2 UP/I-18-6257/05 od 19. aprila 2006. godine, 03/4-2 UP/I-18-6256/05 od 19. aprila 2006. godine, 03/4-2 UP/I-18-6255/05 od 19. aprila 2006. godine, 03/4-2 UP/I-18-6254/05 od 19. aprila 2006. godine, 03/4-2 UP/I-18-6253/05 od 19. aprila 2006. godine, 03/4-2 UP/I-18-6252/05 od 19. aprila 2006. godine, 03/4-2 UP/I-18-6251/05 od 19. aprila 2006. godine, 03/4-2 UP/I-18-6250/05 od 19. aprila 2006. godine, 03/4-2 UP/I-18-2287/05 od 19. aprila 2006. godine, 03/4-2 UP/I-18-2160/05 od 19. aprila 2006. godine, 03/4-2 UP/I-18-2159/06 od 19. aprila 2006. godine i 03/4-2 UP/I-18-815/06 od 19. aprila 2006. godine, zbog proteka roka za podnošenje apelacije.

OBRAZLOŽENJE

1. „Bosnalijek“ d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), iz Sarajeva, podnio je 23. marta 2009. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelacije AP 868/09, AP 869/09, AP 870/09, AP 871/09, AP 872/09, AP 873/09, AP 874/09, AP 875/09, AP 876/09, AP 877/09, AP 878/09, AP 879/09, AP 880/09, AP 881/09, AP 882/09, AP 883/09, AP 884/09, AP 885/09, AP 886/09, AP 887/09, AP 888/09, AP 889/09, AP 890/09, AP 891/09, AP 892/09 i AP 893/09 protiv odluka Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH), Uprave za indirektno oporezivanje Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Uprava za indirektno oporezivanje) i Regionalnog centra Sarajevo Uprave za indirektno oporezivanje Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Regionalni centar), navedenih u dispozitivu ove Odluke.

2. Ustavni sud je, u skladu sa članom 31. Pravila Ustavnog suda, odlučio da apelacije AP 868/09, AP 869/09, AP 870/09, AP 871/09, AP 872/09, AP 873/09, AP 874/09, AP 875/09, AP 876/09, AP 877/09, AP 878/09, AP 879/09, AP 880/09, AP 881/09, AP 882/09, AP 883/09, AP 884/09, AP 885/09, AP 886/09, AP 887/09, AP 888/09, AP 889/09, AP 890/09, AP 891/09, AP 892/09 i AP 893/09 spoji u jedan predmet, pod brojem AP 868/09, jer se radi o nadležnosti Ustavnog suda po istom pitanju, povodom kojeg Ustavni sud može voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku.

3. Rješenjima Regionalnog centra, pobrojanim u dispozitivu ove Odluke, koja su potvrđena rješenjima Uprave za indirektno oporezivanje, pobrojanim u dispozitivu ove Odluke, odbijeni su kao neosnovani zahtjevi apelanta za povrat indirektnih poreza-akcize plaćene za robu-etil alkohol, koju apelant koristi u svojoj proizvodnji lijekova i sredstava za dezinfekciju. Apelant je u svojim zahtjevima za povrat akcize istakao da je nesporno da je predmetna roba akcizni proizvod u smislu odredbi člana 4. Zakona o akcizama u Bosni i Hercegovini („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 62/04, 48/05 i 72/05; u daljnjem tekstu: Zakon o akcizama), ali da apelant, imajući u vidu da nije registrovan kod nadležnog suda za obavljanje djelatnosti prometa i proizvodnje akciznih roba u smislu odredbi člana 3 istog zakona, nije poreski obveznik, te da je plaćanjem akciza za predmetnu robu, kao reprodukcijskog materijala, doveden u težak položaj u odnosu na druge firme, čime mu je umanjena konkuretna moć na domaćem i inostranom tržištu. Iz tih razloga, apelant je u svojim zahtjevima tražio od Regionalnog centra da mu se shodno odredbama člana 26. stav 3. Zakona o akcizama i člana 31. Pravilnika o primjeni Zakona o akcizama („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 18/05 i 45/05) izvrši povrat uplaćenih akciza. U obrazloženju prvostepenih rješenja, a što je potvrđeno drugostepenim rješenjima, je navedeno da nisu opravdani navodi apelanta da nije poreski obveznik jer nije registrovan za djelatnost uvoza i stavljanja u promet predmetne robe, jer ni Zakon o carinskoj politici Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 57/04; u daljnjem tekstu: Zakon o carinskoj politici), niti Zakon o akcizama ne poznaju podjelu uvoznika, s obzirom na vrstu robe koja se uvozi, na akcizne uvoznike i ostale uvoznike, niti je plaćanje akcize vezano za određene djelatnosti, nego se naplata akcize veže za samu radnju uvoza akcizne robe. Upravni organi su zaključili da, u smislu zakonskih propisa iz oblasti carinske politike, utvrđivanje činjenice da li je neka roba akcizna roba ne utvrđuje se prema njenoj namjeni, niti prema subjektu koji vrši uvoz, nego prema tome da li je ista pobrojana zakonom kao što je u konkretnom slučaju to utvrđeno odredbama čl. 4. i 11. Zakona o akcizama. S tim u vezi, upravni organi su zaključili da je, u konkretnim predmetima, akciza ispravno obračunata i naplaćena, te da nije postojala opravdanost da se udovolji apelantovim zahtjevima za povrat uplaćenih iznosa u smislu odredbi člana 229. stava 1. Zakona o carinskoj politici, te je odlučeno kao u dispozitivu upravnih rješenja da se isti odbiju kao neosnovani.

4. Presudama Vijeća za upravne sporove Suda BiH, navedenim u dispozitivu ove Odluke, odbijene su kao neosnovane tužbe apelanta podnesene protiv gore pobrojanih drugostepenih rješenja Uprave za indirektno oporezivanje. U obrazloženju presuda je navedeno da se osporena upravna rješenja temelje na pravilno utvrđenom činjeničnom stanju i pravilnoj primjeni zakona, zbog čega tužbe apelanta nisu osnovane, pa je ovaj sud, u smislu odredbi člana 37. stav 2. Zakona o upravnim sporovima („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 19/02 i 88/07) odlučio kao u dispozitivu presuda.

5. Odlučujući po apelantovim zahtjevima za vanredno preispitivanje presuda Vijeća za upravne sporove Suda BiH, Apelaciono vijeće Suda BiH je donijelo presude, pobrojane u dispozitivu ove Odluke, kojima je odbilo apelantove zahtjeve za vanredno preispitivanje prvostepenih presuda. U obrazloženju je navedeno da je Vijeće za upravne sporove Suda BiH postupilo u skladu sa zakonom kada je odbilo kao neosnovane apelantove tužbe, podnesene protiv gore spomenutih upravnih rješenja.

6. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama Regionalnog centra, Uprave za indirektno oporezivanje i Suda BiH, odnosno presudama Vijeća za upravne sporove Suda BiH i Apelacionog vijeća Suda BiH povrijeđeno pravo imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tač. 4. i 9. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 4. tač. 4. i 9. Pravila Ustavnog suda glasi: «1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (4) protekao je rok za podnošenje apelacije; (9) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;“

8. Pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova zahtijeva da apelant dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku, kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome, apelant odlučuje da li će koristiti pravni lijek, bez obzira da li se radi o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uslova) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluku Ustavnog suda, br. U-12/01 od 5. maja 2001. godine objavljenu u «Službenom glasniku BiH», broj 20/02).

9. U smislu prethodnog stava, Ustavni sud mora, prije svega, utvrditi koje su konačne odluke u predmetnom slučaju, tj. da li je apelant iscrpio sve djelotvorne pravne lijekove i podnio apelaciju u roku od 60 dana, kako je to predviđeno članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda.

10. Ustavni sud zapaža da je apelant podnio zahtjeve za vanredno preispitivanje prvostepenih presuda Vijeća za upravne sporove Suda BiH, koje je Apelaciono vijeće Suda BiH presudama odbilo kao neosnovane. S tim u vezi, Ustavni sud smatra da je potrebno odgovoriti na pitanje da li su se predmetni postupci pred Apelacionim vijećem ticali određivanja imovinskih prava i obaveza apelanta u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U pogledu zahtjeva za vanredno preispitivanje pravosnažne presude Evropski sud za ljudska prava je više puta utvrdio da postupci u kojima se traži vanredno preispitivanje pravosnažno okončanih slučajeva, ne predstavljaju efektivne pravne lijekove, pošto u tim slučajevima postoji presuda kojom je pravosnažno okončan predmetni postupak o meritumu zahtjeva apelanta, koja je dobila snagu res iudicata (vidi mutatis mutandis odluku o dopustivosti bivše Evropske komisije za ljudska prava, X protiv Austrije, aplikacija broj 1760/63, Godišnjak IX (1966), str. 166 (174)) aplikacija broj E 10431/83, od 16. decembra 1983. godine, Odluke i izvještaji (DR) 35, str. 243). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da se predmetni postupci odlučivanja o zahtjevima za vanredno preispitivanje prvostepenih presuda Vijeća za upravne sporove Suda BiH, kojima su pravosnažno okončani postupci o meritumu apelantovog zahtjeva, ticali isključivo odlučivanja o postojanju zakonskih uslova za vanredno preispitivanje pravosnažnih presuda. Dakle, predmetnim postupcima pred Apelacionim vijećem Suda BiH, na koje se apelant žali, nije se odlučivalo se o njegovim građanskim pravima i obavezama, odnosno imovinskim pravima u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te stoga, slijedi da je predmetna apelacija u ovom dijelu ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

11. Imajući u vidu navedeno u prethodnom stavu, Ustavni sud smatra da su posljednji djelotvorni pravni lijekovi, odnosno konačne odluke, u apelantovom slučaju, presude Vijeća za upravne sporove Suda BiH, usvojene u periodu od 1. do 17. oktobra 2008. godine, kojima je isti sud meritorno raspravljao apelantove navode u pogledu njegovog zahtjeva za povrat akciza. S obzirom na to da su apelantu osporene konačne odluke Vijeća za upravne sporove Suda BiH uručene u periodu od 20. do 22. oktobra 2008. godine, a apelacije su Ustavnom sudu podnesene 23. marta 2009. godine, proizlazi da su podnesene nakon što je protekao rok za podnošenje apelacije predviđen članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. U skladu sa navedenim, Ustavni sud je zaključio da su apelacije podnesene neblagovremeno, odnosno nakon proteka roka od 60 dana od dana kada je apelant primio osporene presude Vijeća za upravne sporove Suda BiH.

12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tač. 4. i 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant podnese apelaciju nakon proteka roka za podnošenje, odnosno ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović