Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-513/07 («Granit» d.d. Jablanica)

Odluka donesena 10. 06. 2009.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-513/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 06. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 10. juna 2009. godine, u predmetu broj AP 513/07, rješavajući apelaciju «Granit» d.d. Jablanica, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ( «Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija «Granit» d.d. Jablanica podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 007-0- Gž-06-00 1200 od 7. decembra 2006. godine i Presude Općinskog suda u Konjicu broj 07 56 P 001761 05 P od 29. avgusta 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. «Granit» d.d. Jablanica (u daljnjem tekstu: apelant) iz Jablanice, kojeg je zastupao Esad Hrvačić, advokat iz Sarajeva, podnio je 5. februara 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda Mostar (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 007-0-Gž-06-00 1200 od 7. decembra 2006. godine i Presude Općinskog suda Konjic (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 07 56 P 001761 05 P od 29. avgusta 2006.godine. Apelant je, 12. februara 2007. godine, dopunio apelaciju i dostavio Presudu Općinskog suda. Esad Hrvačić, advokat iz Sarajeva, 14. marta 2009. godine je obavijestio Ustavni sud da u ovoj pravnoj stvari otkazuje punomoć za zastupanje.

2. Presudom Općinskog suda broj 07 56 P 001761 05 P od 29. avgusta 2006. godine, obavezan je apelant da tužitelju Spahić Seadu (u daljnjem tekstu: tužitelj) na ime naknade štete isplati ukupan iznos od 6.800,00 KM, od čega za pretrpljene duševne bolove zbog smanjenja životne aktivnosti iznos od 3.600,00 KM, za pretrpljene fizičke bolove iznos od 960,00 KM, za pretrpljeni strah iznos od 640,00 KM i po osnovu naruženosti (srednji stepen) iznos od 1.600,00 KM, sve uz zakonsku kamatu i troškove postupka. Preostali dio postavljenog tužbenog zahtjeva tužitelja je odbijen.

3. Općinski sud je tokom prvostepenog postupka proveo niz dokaza, pa je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan. Naime, sud je utvrdio da je tužitelj, kao zaposlenik apelanta, 3. novembra 2004. godine pretrpio povredu na radu u vidu gubitka dijela velikog prsta i povrede kažiprsta desne ruke. Tužitelj je pretrpio povredu radeći na stroju zv. »Prebijačica bloka», za koji stroj je sud, na osnovu Uputstva za siguran rad na prebijačici broj 01-171/05 od 15. februara 2005. godine, izdatog od strane apelanta, utvrdio da se radi o opasnoj stvari. Općinski sud je zaključio da je apelant dužan nadoknaditi tužitelju štetu na osnovu člana 85. Zakona o radu („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ broj 43/99, 32/00 i 29/03), kojim je propisano: „Ako zaposlenik pretrpi štetu na radu ili u vezi sa radom, poslodavac je dužan zaposleniku naknaditi štetu po općim propisima obligacionog prava“. Dalje, sud je uzeo u obzir odredbu člana 173. Zakona o obligacionim odnosima („Službeni list FRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, te „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93, 13/94 i „Službene novine FBiH“, broj 29/03, u daljnjem tekstu: ZOO), kojim je propisano da: „Šteta nastala u vezi sa opasnom stvari […] smatra se da potiče od te stvari, […] izuzev ako se dokaže da one nisu bile uzrok štete“, u vezi sa članom 154. stav 2. ZOO koji propisuje da se za štetu od stvari ili djelatnosti od kojih potiče povećana opasnost po okolinu odgovara bez obzira na krivicu. Općinski sud je dalje utvrdio, na osnovu nalaza i mišljenja vještaka, da je, kao posljedica povrede na radu, tužitelju umanjena opća životna aktivnost za 9 %. Imajući u vidu ovakvo utvrdeno činjenično stanje, Općinski sud je zaključio da tuženom zbog povrede na radu pripada naknada za pretrpljenu nematerijalnu štetu. Odlučujući o visini tužbenog zahtjeva tužitelja, Općinski sud je imao u vidu mišljenje vještaka i doprinos tužitelja nastanku predmetne štete u procentu od 20 %, zbog čega mu je, cijeneći intenzitet i trajanje bolova, dosudio navedenu naknadu.

4. Odlučujući o žalbi apelanta i tužitelja Kantonalni sud je, Presudom broj 007-0-Gž-06-00 1200 od 7. decembra 2006. godine, žalbu apelanta odbio, a žalbu tužitelja djelimično uvažio i pobijanu presudu djelimično preinačio. Naime, Kantonalni sud je povećao ukupan iznos naknade nematerijalne štete na iznos od 8.000,00 KM i to za pretrpljene fizičke bolove tužitelja na iznos od 1.200,00 KM, za pretrpljeni strah na iznos od 800,00 KM, za duševne bolove zbog naruženosti na iznos od 2.400 00 KM, te na ime troškova postupka na iznos od 1.271,00 KM, dok je u ostalom dijelu žalbu tužitelja odbio i prvostepenu presudu potvrdio.

5. U obrazloženju presude, Kantonalni sud je istakao da je Općinski sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje i pravilno zaključio da je konkretna šteta nastala od opasne stvari, te da je za rad na takvoj mašini potreban maksimalan oprez i koncentracija. Nadalje, Kantonalni sud je istakao da je bez osnova pozivanje apelanta «na krajnju nepažnju tužitelja», jer bi to bilo protivno logici objektivne odgovornosti koja se ne zasniva na krivici, nego na riziku. Činjenica da je tužitelj mogao ruku nesmotreno da pruži mimo zamišljene linije po kojoj je stroj radio ne predstavlja dobro obezbjeđenje za rad sa opasnom stvari, te je to dovoljan razlog za objektivnu odgovornost apelanta kao imaoca opasne stvari. Kantonalni sud je zaključio da apelant nije dokazao da je tužitelj postupao sa grubom nepažnjom ili sa namjerom samopovređivanja, te da je pravilan zaključak prvostepenog suda o razmjeri podijeljene odgovornosti na strani tužitelja od 20%, zbog izostanka povećane opreznosti. Odlučujući o visini dosuđene štete, Kantonalni sud je zaključio da je Općinski sud istu prenisko odredio u dijelu naknade za pretrpljene fizičke bolove i strah, kao i naruženost tužitelja. Na osnovu utvrđenih činjenica da je tužitelj bolove jakog intenziteta trpio 7 dana, bolove srednjeg intenziteta 10 dana, a da bolove blagog intenziteta trpi i danas, te da je primarni strah jakog intenziteea trpio u momentu povređivanja, strah srednjeg inenziteta ukupno 15 dana, a blagog mjesec dana i da su povrede dovele do srednjeg stepena naruženosti, te imajući u vidu subjektivna i objektivna mjerila, Kantonalni sud je povećao iznos dosuđene nematerijalne štete .

6. Apelant je u apelaciji naveo da mu je presudama Kantonalnog i Općinskog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6.stav 1. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju. Apelant je istakao da je povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz razloga što su sudovi donijeli presude na osnovu nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i na pristrasan način. Apelant smatra, da sud nije na vjerodostojan način utvrdio da je stroj kojim je povreda nanesena „opasan stroj”, njegove tehničke karakteristike, način rukovanja istim i slično. Također, apelant ističe da sud nije na pravilan način utvrdio doprinos tužitelja nastaloj šteti, te ističe da je sud propustio da utvrdi sve relevantne činjenice vezane za rad stroja. Apelant smatra da je usvajanjem tužbenog zahtjeva «sud počinio zloupotrebu slobodnog sudijskog uvjerenja». U suštini, povredu i jednog i drugog prava apelant vidi u tome što su sudovi donijeli presude nakon nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, zbog čega apelant smatra da je evidentno da je povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje, što ima za posljedicu i povredu prava na imovinu.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Apelant se u apelaciji poziva na zaštitu prava iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije i tvrdi da mu je to pravo povrijeđeno nepotpuno utvrđenim činjeničnim stanjem, što je za posljedicu imalo i pogrešnu primjenu materijalnog prava, koju vidi u tome što sud nije proveo sve potrebne dokaze kojima bi utvrdio osnovanost tužbenog zahtjeva. Apelant se također žali i na kršenje prava na imovinu.

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

10. U vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05

11. Ustavni sud primjećuje da je, prema suštini navoda iz apelacije, sporno pitanje da li je sud pravilno utvrdio da je za štetu odgovoran apelant, kao i činjenica da li stroj kojim je šteta nanesena ima karakteristike “opasne stvari”, te da li su relevantni zakonski propisi pravilno primijenjeni. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da je Općinski sud, u obrazloženju dao jasne i nedvosmislene razloge za donošenje odluke, te da se pozvao na relevantne odredbe Zakona o radu i ZOO. Naime, Općinski sud je, na osnovu izjava saslušanih svjedoka kao i priloženog upustva za rad na stroju zv.“prebijačica bloka” zaključio da se radi o stroju koji zahtijeva izuzetnu opreznost i koncentraciju prilikom rada. U pogledu navoda o doprinosu tužitelja zadobijenoj povredi, Ustavni sud primjećuje da je Općinski sud u obrazloženju presude, također, dao jasne i nedvosmislene razloge za donošenje odluke, te da se pozvao na relevantne odredbe ZOO. Općinski sud je uzeo u obzir činjenicu da je tužitelj osposobljen za rad na spornoj mašini, da je tokom rada koristio zaštitne rukavice te da je do povređivanja tužitelja došlo kada je stroj uhvatio dva prsta desne ruke tužitelja

12. Apelant, nadalje navodi da je sud propustio da utvrdi i sve relevantne činjenice vezane za rad stroja, uključujući i činjenicu da se isti stavlja u funkciju pritiskom papučice od strane radnika, kao i činjenice da «dok tužitelj nije uključio stroj-nije mogla nastupiti ni povreda». Ustavni sud primjećuje da je protiv apelanta vođen dvostepeni sudski postupak u kojem je utvrđeno da je apelant dužan da nadoknadi štetu tužitelju zbog objektivne odgovornosti. Apelant ove navode nije isticao tokom vođenja sudskog postupka. U vezi s tim,Ustavni sud podsjeća na svoju praksu izraženu u odluci broj AP-476/04 17. decembra 2004. godine, gdje je zauzeto stanovište da se prigovori u pogledu kršenja ustavnih prava moraju, bar u svojoj suštinskoj formi, pokrenuti u prethodnim fazama postupka, ukoliko se takvi prigovori žele sa uspjehom koristiti pred Ustavnim sudom (vidi Ustavni sud, odluka broj AP-476/04 17. decembra 2004. godine, tačka 26., objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 34/05 od 31. maja 2005. godine). Ustavni sud zapaža, da navedeni prigovor apelant prvi put ističe u apelaciji. Ustavni sud smatra da je apelant na ovaj način propustio iskoristiti priliku da putem redovnih pravnih sredstava koje je imao na raspolaganju, istakne prigovore protiv tužbe ili u žalbi na prvostepenu presudu i na taj način pruži mogućnost drugostepenom sudu da se o njegovim prigovorima izjasni.

13. U konkretnom slučaju, Ustavni sud ne može naći bilo kakve elemente koji bi ukazali da su relevantni propisi proizvoljno primijenjeni, a nezadovoljstvo apelanta osporenom odlukom ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Također, apelant ne navodi bilo kakve proceduralne greške, niti su takve greške očigledne (vidi Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat), a Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanta, niti ima elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

14. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da, u vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelant ima “opravdan zahtjev” koji pokreće pitanja iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Stoga Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju ovog prava očigledno (prima facie) neosnovani.

15. Apelant se, također, žali da je osporenom odlukom povrijeđeno i njegovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje ovog prava apelant posebno ne obrazlaže, već se njegovi navodi o kršenju ovog prava zasnivaju na tvrdnjama o pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Ustavni sud je, međutim, razmatrajući ove navode u okviru člana 6. stav 1. Evropske konvencije, već zaključio da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani. Stoga, Ustavni sud smatra da nema ništa što u konkretnom slučaju ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju, pa su i ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

16. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

17. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-513/07 («Granit» d.d. Jablanica) | Sudska praksa | Aktio