Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1142/07 (S. A.)

Odluka donesena 10. 06. 2009.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
  • Smetanje posjeda
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1142/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 06. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 10. juna 2009. godine, u predmetu broj AP 1142/07, rješavajući apelaciju Seada Akšamovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Seada Akšamovića podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Zenici broj 004-0-Gž- 07-000 125 od 6. februara 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Sead Akšamović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Visokog, kojeg zastupa Sabiha Sokolović, advokat iz Visokog, podnio je 19. aprila 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Zenici broj 004- 0-Gž-07-000 125 od 6. februara 2007. godine. Apelant je dopunio apelaciju 19. juna 2007. godine.

2. Rješenjem Općinskog suda u Visokom (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P 545/04 od 13. jula 2005. godine, odbijen je tužilac Rafael Kujundžić (u daljnjem tekstu: tužilac) sa tužbenim zahtjevom da sud utvrdi da ga je apelant smetao u zadnjem mirnom posjedu parcele k.č.broj 230/1, pobliže označene u rješenju (u daljnjem tekstu: sporna parcela), na način što je dana 18. decembra 2004. godine u večernjim satima porušio dio drvene ograde koja dijeli njihove posjede u dužini od 4 metra, te da mu se naloži da odmah, o svom trošku, postavi porušenu ogradu i da se ubuduće uzdrži od ovakvog ili sličnog smetanja tužioca u vršenju njegovih posjedovnih prava. Rješenjem je tužitelj obavezan i da apelantu nadoknadi troškove postupka.

3. Općinski sud je, na osnovu provedenih dokaza i nespornih činjenica među strankama, utvrdio da je 17. jula 2004. godine tužitelj postavio ogradu između njegovog i apelantovog posjeda. Apelant je, 18.decembra 2004. godine, spornu ogradu uklonio, što je po mišljenju suda utvrđenje relevantne činjenice posljednjeg faktičkog posjeda i samog čina smetanja. Nadalje, sud je uvidom u katastarski plan za zemljište gdje je sagrađena sporna ograda, utvrdio da je sporna parcela u posjedu Joze Kujundžića, da je parcela 231/1 u posjedu apelanta (u daljnjem tekstu: apelantova parcela) a parcela 231/2 u posjedu ŽTO RO Sarajevo. Dalje, sud je utvrdio da je sporna ograda postavljena na parceli k.č. 231/2 a ne na spornoj parceli. Obzirom da je tužitelj tražio da se utvrdi da ga je apelant smetao u zadnjem mirnom posjedu sporne pracele, uzimajući u obzir i mišljenje vještaka da je sporna ograda bila postavljena na parceli 231/2, to je sud utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja neosnovan.

4. Odlučujući o žalbi tužitelja Kantonalni sud je, Rješenjem broj 004-0-Gž-07-000 125 od 6. februara 2007. godine, žalbu tužitelja uvažio i pobijano rješenje preinačio. Naime, Kantonalni sud je utvrdio da je osnovan tužbeni zahtjev tužitelja i da je apelant smetao tužioca u zadnjem mirnom posjedu sporne parcele na način opisan u dispozitivu rješenja, te ga je obavezao da tužitelju naknadi troškove postupka. Kantonalni sud je istakao da je Općinski sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, ali da na osnovu istog nije izveo pravilan zaključak u pogledu pravnog osnova. Naime, Kantonalni sud je naveo da iz stanja spisa proizilazi da je tužilac podnio tužbu dana 23.decembra 2004. godine, kao i da je apelant 18.decembra 2004. godine izvršio smetanje posjeda. Također, Kantonalni sud je zaključio da je pravilno prvostepeni sud utvrdio da je tužilac bio u faktičkom posjedu predmetne ograde od 17. jula do 18 decembra 2004. godine, kada je tuženi istu porušio i uklonio.

5. Međutim, Kantonalni sud je istakao da je na pravilno utvrđeno činjenično stanje Općinski sud pogrešno primijenio materijalni propis. Kantonalni sud se na odredbe člana 425. Zakona o parničnom postupku kojim je propisano da će se raspravljanje o tužbi zbog smetanja posjeda ograničiti samo na raspravljanje i dokazivanje činjenica posljednjeg stanja posjeda i nastalog smetanja, dok je isključeno raspravljanje o pravu na posjed, pravnom osnovu, savjesnosti ili nesavjesnosti posjeda ili o zahtjevima za naknadu štete. Nadalje je Kantonalni sud primijenio i odredbu člana 83. stav 1. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima («Službene novine FBiH», br. 6/98 i 32/03) kojom je propisano da sud pruža zaštitu prema posljednjem stanju posjeda i nastalom smetanju, pri čemu nisu od utjecaja pravo na posjed, pravni osnov posjeda i savjesnost posjednika, zaključivši da, u konkretnom slučaju, nije od utjecaja činjenica ko je u katastru evidentiran kao posjednik parcele.

6. Apelant je u apelaciji naveo da mu je rješenjem Kantonalnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava BiH i člana 6.stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava BiH i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant povredu ovih prava obrazlaže time što je Kantonalni sud preinačio odluku Općinskog suda «bez davanja valjanih razloga i dokaza» na kojima temelji istu, odnosno bez ikakvog pravnog osnova. Nadalje, apelant povredu vidi u utvrđenju činjeničnog stanja vezanog za brojeve parcela na kojima je izvršeno smetanje kao i da je sud počinio povredu procesnog prava kada je donio odluku za koju nije dao osnovane razloge i koja je u suprotnosti i sa samim obrazloženjem koje daje sud a i sa utvrđenim činjeničnim stanjem što ukazuje da je primjena propisa očigledno proizvoljna. Zbog navedenog, apelant smatra da je drugostepeni sud počinio i povredu njegovog prava na mirno uživanje imovine. U dopuni apelacije apelant je naveo da su isti sudovi u identičnim situacijama donijeli različite odluke.

7. Dopunom apelacije od 19. juna 2007. godine, apelant je obavijestio Ustavni sud da je tužitelj 9. marta 2005. godine podnio tužbu protiv apelanta radi smetanja posjeda parcele k.č.broj 230/1. Odlučujući o podnesenoj tužbi, Općinski sud je donio rješenje kojim je odbio tužitelja sa postavljenim zahtjevom, nakon što je utvrdio da je isti neosnovan. Kantonalni sud je potvrdio prvostepeno rješenje.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni usvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

10. U vezi sa navodima koje je apelant iznio o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekastu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).»

11. Imajući u vidu navedene stavove, Ustavni sud primjećuje da je Kantonalni sud u obrazloženju dao jasne i nedvosmislene razloge za donošenje odluke, te da se pozvao na relevantne odredbe Zakona o parničnom postupku i Zakona o vlasničko-pravnim odnosima. Također, Kantonalni sud je uzeo u obzir činjenicu da je predmet konkretnog spora bilo smetanje posjeda kao i da je među strankama nesporno da je tužitelj postavio ogradu između graničnih posjeda njega i tuženog, te da je apelant tu ogradu porušio. U konkretnom slučaju, Ustavni sud ne može naći bilo kakve elemente koji bi ukazali da su relevantni propisi proizvoljno primijenjeni, a nezadovoljstvo apelanta osporenom odlukom ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Također, apelant ne navodi bilo kakve proceduralne greške, niti su takve greške očigledne (vidi Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat), a Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanta, niti ima elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

12. Što se tiče apelantovih navoda o tome da su isti sudovi u identičnim situacijama donijeli različite odluke, Ustavni sud uočava da je apelant priložio Rješenja Općinskog suda u Visokom i Kantonalnog suda u Zenici u postupku vođenog povodom tužbe tužitelja protiv apelanta zbog navodnog smetanja posjeda učinjenog 9. februara 2005. godine. S obzirom na navedene činjenice, Ustavni sud ističe da je očito da se ne radi o istom događaju o kojem je odlučeno osporenim odlukama, u kojem je predmet spora bilo smetanje posjeda učinjeno 18. decembra 2004. godine. Stoga ovi navodi apelanta nisu relevantni u konkretnom slučaju.

13. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da, u vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelant ima “opravdan zahtjev” koji pokreće pitanja iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Stoga Ustavni sud zaključuje da su navodi apelantia o kršenju ovog prava očigledno (prima facie) neosnovani.

14. Apelant se, također, žali da je osporenom odlukom povrijeđeno i njegovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje ovog prava apelant posebno ne obrazlaže, već se njegovi navodi o kršenju ovog prava zasnivaju na tvrdnjama o pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Ustavni sud je, međutim, razmatrajući ove navode u okviru člana 6. stav 1. Evropske konvencije, već zaključio da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani. Stoga, Ustavni sud smatra da nema ništa što u konkretnom slučaju ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju, pa su i ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

15. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji «opravdan zahtjev» stranke u postupku, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1142/07 (S. A.) | Sudska praksa | Aktio