Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-498/07 (M. T)
Odluka donesena 10. 06. 2009.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Služnost
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić
Citirani propisi
- Zakon o izvršnom postupku · čl. 62
- Zakon o vlasničko-pravnim odnosima · čl. 62
- Zakon o izvršnom postupku
- Zakon o vlasničko-pravnim odnosima
- Odluka kojom se donosi zakon o građevinskom zemljištu Federacije Bosne i Hercegovine · čl. 55
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-498/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 06. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik, Valerija Galić i Seada Palavrić, potpredsjednice, Krstan Simić i Mirsad Ćeman, sudije, na sjednici održanoj 10. juna 2009. godine, u predmetu broj AP 498/07, rješavajući apelaciju M. T., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija M. T. podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 007-0-Gž-06-001291 od 7.
decembra 2006. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru broj P- 655/01 od 17. avgusta 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. M. T. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Nevesinja, kojeg zastupa Faruk Ćupina, advokat iz Mostara, podnio je 1. februara 2007. godine prijavu Komisiji za ljudska prava pri Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Komisija) protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 007-0-Gž-06-001291 od 7. decembra 2006. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-655/01 od 17. avgusta 2006. godine. Navedenu prijavu Komisija je 02. februara 2007. godine dostavila Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) na osnovu člana 5. Sporazuma u skladu sa članom XIV Aneksa 6. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, koji su strane potpisale 25. septembra 2003. godine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 35/03). Predmetna apelacija je u Ustavnom sudu registrovana pod brojem AP-498/07.
2. Presudom Općinskog suda broj P-655/01 od 17. avgusta 2006. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda Mostar broj 007-0-Gž-06-001291 od 7. decembra 2006. godine, odbijen je apelant sa tužbenim zahtjevom kojim je tražio da se prvotuženom Gačinović Čedi (u daljnjem tekstu: prvotuženi) i drugotuženom Avdić Muharemu (u daljnjem tekstu: drugotuženi) zabrani da ga sprečavaju i ometaju u vršenju prava stvarne služnosti. Sporna stvarna služnost je pravo pristupa puta pješke i autom preko dijela nekretnine u vlasništvu drugotuženog, za potrebe nekretnine u vlasništvu apelanta. Navedeni dio pristupnog puta, određen je preciznije u nalazu vještaka geometra Biloš Kate od 1. aprila 2006. godine i isti je trebalo proglasiti sastavnim dijelom presude. Općinski sud je, također, odbio apelantov tužbeni zahtjev da naloži prvotuženom i drugotuženom da sa pristupnog puta uklone željeznu kapiju, odnosno žičane stubove i žičanu ogradu i omoguće apelantu normalno korištenje spornog dijela parcele i zabrani im da ubuduće vrše bilo kakvo ometanje u vršenju prava stvarne služnosti.
3. Općinski sud je izveo predložene dokaze i utvrdio da je apelant stekao pravo služnosti pristupnog puta i da je isto upisano u zemljišne knjige na osnovu rješenja Općinske uprave za geodetske poslove, katastar nekretnina i imovinsko pravne poslove Općine Mostar broj 09/I-475- 322/85 od 24. oktobra 1990. godine (u daljnjem tekstu: Općinska uprava ). Rješenjem Republičke uprave za geodetske i imovinsko pravne poslove UP/II BR. 04-475-158/91 od 14 maja 1991. godine (u daljnjem tekstu: Republička uprava), rješenje Općinske uprave je poništeno i predmet je vraćen na ponovni postupak. Na osnovu toga, Općinski sud je zaključio da je pravo služnosti pristupnog puta upisano na osnovu akta koji je poništen. Nadalje, Općinski sud je u obrazloženju naveo da je za sticanje prava stvarne služnosti u konkretnom slučaju nadležan općinski organ uprave, shodno odredbi člana 55. Zakona o građevinskom zemljištu Federacije BiH («Službene novine FBiH», broj 25/03) koji propisuje da se služnosti ustanovljavaju pred općinskim tijelom uprave nadležnim za imovinsko-pravne poslove. U toku postupka apelant nije dokazao da je završen postupak koji je pokrenut pred nadležnom službom Grada Mostara po njegovom zahtjevu, radi ustanovljavanja služnosti, odnosno da je okončan postupak koji je rješenjem Republičke uprave vraćen na ponovni postupak. Obzirom da apelant tužbenim zahtjevom traži zaštitu prava služnosti koju još uvijek nije stekao, sud je odbio tužbeni zahtjeva apelanta, jer je utvrdio da mu shodno odredbi člana 62. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima («Službene novine FBiH», broj 6/98 i 32/03) ne pripada pravo na sudsku zaštitu.
4. Odlučujući o izjavljenoj žalbi apelanta, Kantonalni sud je presudom broj 007-0-Gž-06- 001291 od 7. decembra 2006. godine, žalbu odbio kao neosnovanu. U obrazloženju je sud istakao da se u konkretnom slučaju, radi o nekretninama koje su gradsko građevinsko zemljište na kojem se stvarna služnost može ustanoviti samo odlukom nadležnog organa, kako prema odredbi člana 55. važećeg Zakona o građevinskom zemljištu Federacije BiH, tako i prema članu 59. Zakona o građevinskom zemljištu («Službeni list SR BiH» br. 34/86 , 1/90 i 29/90), koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja apelantove tužbe i donošenja rješenja Općinske uprave na osnovu kojeg apelant tvrdi da je stekao sporno pravo služnosti i na osnovu kojeg je isto upisano u zemljišne knjige. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da je odredbom člana 53. stav 2. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima («Službeni list SFRJ» broj 6/80) koji je bio na snazi u vrijeme donošenja rješenja Općinske uprave, propisano se služnost iz stava 1. tog člana stiče danom pravosnažnosti odluke, ako zakonom nije drukčije određeno. Ista odredba je sadržana i u članu 59. stav 2. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima. Dakle, pravo služnosti se na osnovu odluke nadležnog organa ne stiče upisom u zemljišne knjige, kao kada se radi o sticanju služnosti na osnovu pravnog posla. Obzirom da je na glavnoj raspravi Općinski sud izvršio uvid u rješenje Republičke uprave, Kantonalni sud je naveo da je pravilno zaključeno da je rješenje na osnovu kojeg je izvršen upis prava služnosti pristupnog puta konačno, ali da nije pravosnažno.
5. Nadalje, Kantonalni sud je utvrdio da je prvotuženi vodio upravni spor pred Vrhovnim sudom BiH, koji je presudom broj U-345/91 od 12. aprila 1991. godine tužbu uvažio i poništio rješenje Republičke uprave broj 04-475-75/90 kojim je odbijena žalba prvotuženog. Nakon toga je Republička uprava donijela rješenje od 14. maja 1991. godine kojim je poništeno rješenje Općinske uprave od 24. oktobra 1990. godine pa je Kantonalni sud utvrdio da je pravilan zaključak Općinskog suda da nisu od značaja navodi apelanta da u Zemljišno-knjižnom uredu u Mostaru postoji original rješenja Općinske uprave sa oznakom konačnosti. Ovo zato što se na osnovu konačnog upravnog rješenja ne može steći pravo služnosti niti izvršiti upis u zemljišne knjige, već samo na osnovu pravosnažnog rješenja. Prema ocjeni Kantonalnog suda, ni ostali apelantovi navodi koji su iznijeti u žalbi nisu mogli uticati na drugačije rješavanje stvari.
6. Apelant se žali da mu je pobijanim odlukama povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant kršenje navedenih ustavnih prava vidi u činjenici da je Općinski sud donio odluku prvenstveno na rješenju Republičke uprave, što je dokaz koji sud nije izveo, kako apelant tvrdi, ,niti je apelant upoznat sa sadržajem tog rješenja. U vezi sa spornim rješenjem Republičke uprave, apelant navodi da je punomoćnik drugotuženog na glavnoj raspravi spominjao navedeno rješenje Republičke uprave, ali se provođenju ovog dokaza protivio punomoćnik apelanta jer je u suprotnosti sa članom 102. stav 2. ZPP- a. Osim toga, apelant navodi da je prvostepeni sud počinio povredu procesnog zakona jer je proveo dokaz saslušanjem parničnih stranaka, ali da taj dokaz «nije cijenio». Nadalje, apelant ističe da tuženi nisu pružili nijedan pravno valjan dokaz koji bi opovrgnuo postojanje prava služnosti na spornoj nekretnini. Povredu prava na imovinu apelant nije posebno obrazložio.U suštini, povredu i jednog i drugog prava apelant vidi u tome što su sudovi donijeli odluke na osnovu provođenja dokaza koji nije predložen na pripremnom ročištu nego tek na glavnoj raspravi, što je za posljedicu imalo donošenje nezakonite odluke odnosno nepravilno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava
9. U vezi sa navodima apelanta koji se odnose na pravilnost utvrđivanja činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekastu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
10. Ustavni sud primjećuje da je, prema suštini navoda iz apelacije, sporno pitanje da li je sud pravilno prihvatio provođenje dokaza uvidom u Rješenje Republičke uprave. Također, primjećuje da apelant u apelaciji ponavlja navode koje je već isticao u žalbi izjavljenoj protiv prvostepene presude, a koje navode je razmotrio Kantonalni sud prilikom donošenja pobijane presude broj 007- Gž- 06-001291 od 7.decembra 2006. godine, o čemu je dao detaljno obrazloženje zašto žalbeni navodi apelanta, ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari. Ustavni sud smatra da su Općinski i Kantonalni sud jasno i detaljno obrazložili zašto su prihvatili provođenje dokaza koji je predložio drugotuženi, a koji se odnosi na uvid u rješenje Republičke uprave. Sudovi su prihavatanje ovog dokaza obrazložili primjenom člana 102. stav 2. ZPP kojim je propisano da stranke mogu tokom glavne rasprave iznosti nove činjenice i predlagati nove dokaze samo ako učine vjerovatnim da ih bez svoje krivice nisu bili u mogućnosti iznijeti odnosno predložiti na pripremnom ročištu. U vezi navoda apelanta da nije upoznat sa sadržajem Rješenja Republičke uprave, Ustavni sud primjećuje da je Kantonalni sud u obrazloženju presude naveo da je apelant upoznat sa sadržajem ovog rješenja jer je 26 decembra 2002. godine, preko punomoćnika, primio ovo rješenje uz podnesak prvotuženog od 26. decembra 2002. godine o čemu postoji dokaz u spisu, pa su ovi apelacioni navodi neosnovani.
11. Ustavni sud smatra da su sudovi za svoja odlučenja dali detaljna obrazloženja zasnovana na utvrđenim činjenicama, a apelant je u potpunosti uživao sve garancije prava na pravično suđenje. Osim toga, ništa ne ukazuje na to da je primjena materijalnih propisa bila proizvoljna na štetu apelanta. Ustavni sud primjećuje da je Kantonalni sud, u drugostepenoj odluci, dao jasne i nedvosmislene razloge za potvrđivanje odluke Općinskog suda te se pozvao na relevantne odredbe Zakon o građevinskom zemljištu i Zakona o vlasničko-pravnim odnosima i to kako odredbe koje su na snazi u vrijeme donošenja sudske odluke, tako i odrebe koje su bile na snazi u vrijeme donošenja Rješenja Republičke uprave. Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema elemenata koji ukazuju da je postupak bio nepravičan, a nezadovoljstvo apelanta osporenim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije, dok apelant ne navodi nikakve proceduralne greške, niti su takve greške očigledne (vidi Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat). Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da apelant ne nudi činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnog prava na koje se poziva, te da bi bilo potrebno meritorno ispitivanje. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da, u vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelant ima “opravdan zahtjev” koji pokreće pitanja iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Stoga Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju ovog prava očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Apelant se, također, žali da je osporenim odlukama povrijeđeno i njegovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje ovog prava apelant posebno ne obrazlaže, već se njegovi navodi o kršenju ovog prava zasnivaju na tvrdnjama o pogrešnoj primjeni procesnog i materijalnog prava. Ustavni sud je, međutim, razmatrajući ove navode u okviru člana 6. stav 1. Evropske konvencije, već zaključio da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani. Stoga, Ustavni sud smatra da nema ništa što u konkretnom slučaju ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju, pa su i ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
14. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji «opravdan zahtjev» stranke u postupku, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine prof. dr. Miodrag Simović