Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-725/07 (R. L.)

Odluka donesena 10. 06. 2009.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Krivični postupak
  • Dokazni postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-725/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 06. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik, Valerija Galić i Seada Palavrić, potpredsjednice, Krstan Simić i Mirsad Ćeman, sudije, na sjednici održanoj 10. juna 2009. godine, u predmetu broj AP 725/07, rješavajući apelaciju Radomira Londrovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 68/08), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Radomira Londrovića podnesena protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine broj Kž-63/06 od 28. decembra 2007.godine i broj K-33/06 od 7. jula 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Radomir Londrović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Nikšića, Crna Gora, kojeg zastupa Veljko Čivša, advokat iz Sokoca, podnio je 2. marta 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj Kž-63/06 od 28. decembra 2006. godine i broj K-33/06 od 7. jula 2006. godine.

2. Presudom Suda BiH broj K-33/06 od 7. jula 2006. godine, apelant je oglašen krivim što je radnjama opisanim u izreci presude počinio krivično djelo krijumčarenje iz člana 214. stav 1. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine« br. 3/03, 32/03, 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06, 55/06 i 32/07; u daljnjem tekstu: KZ BiH) i krivično djelo falsifikovanje isprave iz člana 377. stav 2. Krivičnog zakona Republike Srpske («Službeni glasnik RS» br. 49/03, 108/04, 37/06 i 70/06, u daljnjem tekstu: KZ RS). Nakon što mu je za navedena krivična djela utvrdio kazne zatvora u trajanju od po četiri mjeseca, sud je na osnovu člana 53. KZ BiH uz primjenu čl. 58. i 59. istog zakona apelantu izrekao uvjetnu osudu sa utvrđenom jedinstvenom kaznom zatvora u trajanju od šest mjeseci i istovremeno odredio da se ista neće izvršiti ukoliko apelant u roku od dvije godine ne počini isto ili slično krivično djelo. Presudom je određeno da se apelantu u izrečenu kaznu zatvora uračunava vrijeme provedeno u pritvoru počev od 25. jula 2005. do 5. avgusta 2005. godine. Nadalje, apelant je obavezan da naknadi troškove krivičnog postupka i paušala, a trajno mu je oduzeo teretno vozilo marke «MAN» sa poluprikolicom–hladnjačom, vlasništvo Preduzeća «Miličić» d.o.o.Nikšić–Dragova Luka bb.

3. U obrazloženju presude, Sud BiH je naveo da je odluku donio nakon provođenja dokaznog postupka tokom kojeg je utvrdio da je apelant, 24. jula 2005. godine, prešao državnu granicu BiH na graničnom prelazu Deleuša, vozeći teretno motorno vozilo. Na graničnom prelazu, apelant je pripadnicima DGS-a i Uprave za indirektno oporezivanje prijavio da na državni teritorij BiH dovozi prazno teretno vozilo. Potom su ovlašteni pripadnici DGS-a, u dograđenom, skrovitom poluprostoru tzv. «bunkeru», koji se nalazi u prednjem dijelu poluprikolice–hladnjače, pronašli veću količinu cigareta marke «Memphis» u vrijednosti od 30.564,73 KM. Također, tom prilikom je apelant službenicima DGS-a i Uprave za indirektno oporezivanje dao na uvid dozvolu–dopusnicu Ministarstva komunikacija i prometa Bosne i Hercegovine i druge dokumente u kojima su prepravljani podaci o vozilu, prevozniku i registarskim tablicama. Prvostepena presuda, nadalje sadrži detaljno obrazloženje provedenih dokaza na glavnom pretresu, uključujući i saslušanja svjedokâ-pripadnika DGS-a, i optuženog u svojstvu svjedoka kao i vještaka grafologa i vještaka saobraćajne struke, na osnovu kojih je sud donio odluku i oglasio apelanta krivim.

4. Protiv navedene presude žalbu je izjavio apelant i istu je Sud BiH, presudom broj Kž-63/06 od 28. decembra 2006. godine, odbio kao neosnovanu. U obrazloženju presude sud je naveo da su neosnovani svi žalbeni navodi apelanta. Po ocjeni žalbenog vijeća, prvostepeni sud je pravilno utvrdio da su se u radnjama apelanta stekli svi objektivni uslovi izvršenja krivičnog djela, da postoji konkretna radnja i protivpravnost kao i posljedica, što su elementi zakonskog bića krivičnog djela. Nadalje, kada je u pitanju vinost apelanta, sud je istakao da treba imati u vidu da se kako krijumčarenje tako i faksifikovanje isprava može izvršiti samo sa umišljajem, zbog čega sud nije dužan da u izreku unese i oblik vinosti. Obzirom da je prvostepeni sud prilikom ocjene provedenih dokaza dao razloge za prihvatanje krivnje apelanta u odnosu na predmetna krivična djela koja se mogu izvršiti samo sa umišljajem to, po ocjeni žalbenog vijeća, izreka presude nije nerazumljiva. Sud je također, obrazložio da je apelant oglašen krivim što je počinio krivično djelo krijumčarenje iz člana 214. stav 1. KZ BiH u kojem ne postoji blanketna dispozicija, zbog čega se ista nije ni mogla navesti u presudi.

5. U vezi sa istaknutim žalbenim navodima o provedenim dokazima i njihovoj relevantnosti, žalbeno vijeće je naglasilo, da se odlučne činjenice mogu dokazivati kako neposrednim tako i posrednim dokazima-indicijama, pod uslovom da isti dopuštaju samo jedan zaključak u odnosu na odlučne činjenice a isključuju mogućnost drugačijih zaključaka. Takvi dokazi su provedeni i u ovom postupku i na osnovu njih je pravilan zaključak iz prvostepene presude da je apelant znao za skrivene cigarete u bunkeru poluprikolice-hladnjače. Obzirom da član 15. ZKP BiH, ne pravi razliku između neposrednih i posrednih dokaza niti njihove pravne vrijednosti, to je pravilan zaključak prvostepenog suda, koji je prihvatio i žalbeni sud, da je i ovakva spoznaja vrijednosti dokaza dovoljna i da je kod suda stvorila uvjerenje o postojanju predmetnih odlučnih činjenica, jer je obuhvatila logičku vrijednost sadržaja dokaza iz kojih proizilazi i ocjena njihove pouzdanosti. U kontekstu navedenog su cijenjeni i žalbeni prigovori u vezi sa krivičnim djelom falsifikovanje isprave iz člana 377. stav 2. KZ RS. Naime, te isprave su prepravljane, jedna je upotrijebljena a druge dvije (za Hrvatsku i Sloveniju) pripremljene, odnosno držane radi upotrebe, pri čemu se imalo u vidu da takva isprava u pravnom saobraćaju služi kao dokaz u konkretnom pravnom odnosu, da tačno određeno vozilo može da učestvuje u prometu. U konkretnom slučaju, oduzeto vozilo je bilo u prometu sa falsifikovanim dozvolama, javnim ispravama, koje su preinačene i u njih upisano vozilo za koje te javne isprave nisu izdate.

6. U pogledu navoda apelanta o pogrešnoj primjeni materijalnog zakona, jer mu je trajno oduzeto motorno vozilo mada su cigarete bile skrivene samo u poluprikolici, Sud je naglasio da, pod «prevoznim sredstvom» u smislu člana 214 .stav 5. KZ BiH podrazumijeva vozilo u saobraćaju, a samo priključno vozilo, u ovom slučaju hladnjača, ne može objektivno biti vozilo u saobraćaju. Zbog toga je po ocjeni žalbenog vijeća pravilan zaključak iz pobijane presude da prevozno sredstvo koje se oduzima podrazumijeva ne samo poluprikolicu-hadnjaču nego i vučno teretno vozilo. Pri tome, sud je naglasio da je odredbom člana 214.stav 5 KZ BiH predviđena obavezna mjera bezbejednosti iz člana 74.stav 2. istog zakona i ona je lex specialis u odnosu na navedenu odredbu člana 74. stav 2. KZ BiH, jer se citiranom odredbom iz člana 214. stav 5. navedenog zakona faktički precizirala opšta odredba iz člana 74. stav 2.

7. Apelant smatra, da je osporenom presudom prekršeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: Evropska konvencija). Apelant navodi da je sud u postupku počinio bitne povrede krivičnog postupka jer je presuda nerazumljiva iz razloga što su u činjeničnom opisu djela pod tačkama 1. i 2. izreke presude navedene samo objektivne činjenice tj. realna djelatnost apelanta a da je u cijelosti izostao činjenični supstrat koji bi iskazivao subjektivni stav učinioca prema radnji i posljedici djela (oblik vinosti). Nadalje, apelant navodi da je krivično djelo iz člana 214. stav

1. KZ BiH blanketno djelo, a da presuda ne spominje blanketni propis pa je zbog toga nerazumljiva. Isti stav o nerazumljivosti presude, aplenat ističe i u pogledu krivičnog djela falsifikovanje isprave iz člana 377. stav 2. KZ RS jer u opisu navedenog djela nije ugrađen umišljaj. Što se tiče utvrđenog činjeničnog stanja, apelant ističe da prvostepeni sud nije pravilno cijenio izvedene dokaze, jer je favorizivao dokaze optužbe, tako da je izostalo pravilno utvrđenje činjenica u smislu da li se običnim rutinskim pregledom mogla uočiti prepravka na prikolici–hladnjači. Nadalje, apelant osporava zakonsku mogućnost oduzimanja predmetnog vozila naglašavajući propust suda da primijeni član 74. KZ BiH i ističe da smatra da se mogla oduzeti samo hladnjača a ne i motorno vozilo, iz kojeg razloga je povrijeđen krivični zakon. Što se tiče krivičnog djela falsifikovanja, apelant naglašava da dozvole za prevoz tereta u međunarodnom cestovnom prometu nije popunjavao vlasnik vozila, pa da prema tome nema ni falsifikata. Apelant smatra da je drugostepeni sud u cijelosti ignorisao njegove žalbene razloge, izbjegavajući da odgovori na odlučne žalbene navode.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

2. Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Navodi apelacije u pogledu prava na pravično suđenje, odnose se na bitne povrede odredaba krivičnog postupka, pravilnost utvrđivanja činjeničnog stanja i pogrešnu primjenu materijalnog prava. S tim u vezi, Ustavni sud ističe da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), osim u slučajevima u kojima su odluke redovnih sudova povrijedile ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristiup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr). S druge strane, apelaciona nadležnost Ustavnog suda iz člana VI/3. b) Ustava Bosne i Hercegovine ne daje Ustavnom sudu nadležnost ili mogućnost da kao sud «četvrte instance» ponovo razmotri iste žalbene navode koji su u cijelosti razmotreni na ranijim instancama, niti da supstituira domaće sudove u procjeni činjenica i dokaza, što je zadatak redovnih sudova (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Naprotiv, u okviru apelacione nadležnosti zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je postupak u cjelini bio pravičan na način kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava, što je stav koji je Ustavni sud ponovio u niz svojih odluka (vidi, Ustavni sud, odluka broj U-29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljena u «Službenom glasniki Bosne i Hercegovine» broj 31/03; odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine).

10. U vezi sa navodima apelanta o počinjenim bitnim povredama odredaba krivičnog postupka, a koje se odnose na nerazumljivost presude, kao i navoda apelanta o pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju, a imajući u vidu naprijed navedene standarde, Ustavni sud zapaža da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, odnosno ne poziva se ni na koji element prava na pravično suđenje. Ustavni sud smatra da su sudovi detaljno i jasno obrazložili svoje zaključke o krivici apelanta, da su svi žalbeni navodi u cijelosti raspravljeni i da je o zaključcima dato jasno i detaljno obrazloženje. Također, apelant ne navodi, niti je Ustavni sud pronašao bilo šta što bi ukazivalo da su materijalno pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelantata, niti su očigledni elementi koji bi ukazivali na procesnu nepravičnost prilikom vođenja ovog postupka. Dalje, Ustavni sud zapaža da apelant i ne osporava da su svi dokazi izvedeni na glavnom i javnom pretresu, te da je imao priliku ispitati sve dokaze optužbe i osporiti ih lično i putem branioca.

11. U pogledu navoda aplenata da je na njegovu štetu povrijeđen materijalni zakon jer mu je trajno oduzeto prevozno sredstvo, Ustavni sud primjećuje da se ovi navodi odnose na pitanje primjene materijalnog prava što, kako je već rečeno, nije pitanje koje će Ustavni sud preispitivati, a u konkretnom predmetu nema ništa što ukazuje na proizvoljnost u primjeni prava. U vezi sa navodima apelanta da je u konkretnom krivičnom postupku sud u potpunosti njegove navode ignorisao te žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio, izbjegavajući da odgovori na odlučne žalbene navode Ustavni sud je razmatranjem spisa predmetne krivične stvari zapazio da je drugostepeni sud odgovorio na sve apelantov žalbene navode, pa su ovi navodi nedokazani i neosnovani.

12. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da apelant ne nudi činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnog prava na koje se poziva, te da bi bilo potrebno meritorno ispitivanje. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

13. U skladu s navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno ako predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-725/07 (R. L.) | Sudska praksa | Aktio